Analitičari uvelike objavljuju podatke vezane uz značajke i opremljenost južnokorejsko-indonezijskog višenamjenskog borbenog aviona. Neki su od njih sigurni i potvrđeni, a o nekima se tek nagađa

Uz mali radarski odraz i motore dostatno snažne da omoguće krstarenje nadzvučnom brzinom bez uključenog sustava za naknadno izgaranje, najvažnija je značajka suvremenog višenamjenskog borbenog aviona pete generacije avionika. Prije svega radar, i to ne bilo kakav, nego AESA (Active Electronically Scanned Array). Međutim, Washington je zabranio prodaju nekih tehnologija Južnoj Koreji vezanih uz program KF-X/IF-X, a među njima su i one vezane uz proizvodnju AESA radara. Bio je to težak udarac za program jer bez suvremenog radara ne treba ni razvijati avion. Stoga se Južna Koreja okrenula drugim partnerima, a zadaću provedbe projekta dobila je domaća tvrtka Hanwha Systems. Prvotni planovi predviđali su ugradnju radara SABR (Scalable Agile Beam Radar) APG-83 američke tvrtke Northrop Grumman, inače razvijenog za ugradnju na F-16V, no američka je blokada to onemogućila. Potom se spominjalo da će Hanwha razviti AESA radar u suradnji s Thalesom, no francuska tvrtka zapravo ima vrlo malo iskustva s njima: jedini je RBE2-AA, razvijen 2012. za Rafale.

Uz američke, najviše iskustva s razvojem AESA radara za borbene avione imaju izraelske tvrtke. Stoga ne čudi da se južnokorejska Agencija za obrambeni razvoj (Agency for Defense Development – ADD) na kraju odlučila za suradnju s tvrtkom Elta Systems. Zadaća ADD-a nije samo nadzor nad procesom razvoja radara nego i pružanje tehničke pomoći. Ništa manje važan dio – softver – proizvest će južnokorejska tvrtka LIG Nex1 koja ima vrijedno iskustvo ne samo s razvojem softvera nego i antena za AESA radare.

U travnju 2020. počela su letna testiranja hardverskog dijela AESA radara, uključujući antenu i sustav za napajanje. Zanimljivo je da su provedena u Južnoj Africi. Prvi prototip KF-X/IF-X AESA radara, koji su zajedno razvili Hanwha Systems i ADD, svečano je predstavljen 7. kolovoza 2020. Prototip će prvo proći opsežna testiranja u laboratorijima i na testnim poligonima, a početak testiranja na jednom od šest prototipova planiran je za 2023. godinu.

O radaru se još uvijek zna vrlo malo, tek da će biti najsuvremeniji sustav sposoban otkriti i istodobno pratiti više od 1000 ciljeva. Precizni tehnički podaci zasad nisu poznati, no to ne čudi jer ih proizvođači nevoljko daju. Otprije je poznato da će imati 1088 primopredajnih modula te da će zona motrenja biti između 60 i 70 stupnjeva, a najveći domet oko 110 kilometara. No domet će zasigurno biti puno veći, barem 350 km, za objekte veličine lovačkog aviona kao što je MiG-29. Strani analitičari procjenjuju da će po tehničkim rješenjima i značajkama biti vrlo sličan radaru SABR APG-83.

Međutim, od kraja 2019. godine kao opcija za ugradnju u KF-X/IF-X spominje se i AESA radar Laser-A tvrtke LIG Nex1, koja ga je po svemu sudeći razvila bez državne potpore. U odnosu na Hanwhin radar, Laser-A ima više primopredajnih modula te objavljeni najveći domet od 120 kilometara. Stoga, ako Laser-A uspješno prođe sva testiranja, ne bi iznenadilo da bude odabran za ugradnju u KF-X/IF-X.

Sve na dvjema tvrtkama

Zasad se vrlo malo spominje još jedan podjednaki segment avionike suvremenih borbenih aviona – sustavi za elektroničko djelovanje. Južnokorejske tvrtke imaju nešto iskustva s razvojem takvih sustava, ali ponajviše onima namijenjenim ratnim brodovima. Za izradu tog dijela avionike odabrana je tvrtka LIG Nex1, koja proizvodi podvjesnik za elektroničko djelovanje ALQ-200. Novi sustav zasad ima oznaku ALQ-200K, no neće se nositi u podvjesniku, nego će biti smješten u trup aviona. To nije toliko bitno za seriju aviona Block 1, nego za Block 2, koja će spremnike za oružje imati u trupu. Kako bi se do kraja iskoristile sve prednosti KF-X/IF-X Block 2, trebat će razviti znatno složenije i naprednije sustave za elektroničko djelovanje nego što ih je LIG Nex1 dosad radio. Stoga ne bi bilo iznenađenje da ih razvije u suradnji s izraelskim tvrtkama iznimno bogatog iskustva kao što je Elbit ili Israel Aerospace Industries (IAI). Sustavi za elektroničko djelovanje na najsuvremenijim borbenim avionima nisu samo senzori za otkrivanje i klasifikaciju radarskog zračenja nego i sustavi za aktivno (uključujući i vučene mamce kao što je IAI/ELTA ELL-8270) i pasivno ometanje. Važan je dio i sustav za otkrivanje projektila zrak-zrak i zemlja-zrak.

Još su jedan obvezan dio najsuvremenijih borbenih aviona elektrooptički sustavi motrenja. Prikazana maketa KF-X u prirodnoj veličini s gornje strane nosa, neposredno ispred vjetrobrana pokrova kabine, ima IRST (InfraRed Search and Track) uređaj. Zanimljivo je da je postavljen na poziciju uobičajenu kod ruskih lovačkih aviona (kod američkih se u pravilu nalazi s donje strane nosa). Razvija ga tvrtka Hanwha Systems te će djelovati kao cjelina s AESA radarom. Tvrtka LIG Nex1 zadužena je za izradu podatkovne veze iako se kao opcija spominje ugradnja sustava NATO Link 16 (vjerojatno za izvoznu inačicu aviona).

Kabina je projektirana slično kao na F-35. Središnji dio zauzima prikaznik osjetljiv na dodir dimenzija 20 x 8 inča (508 x 203 mm). Upravljačka palica s desne je strane sjedala. Iako se najavljuje uporaba pilotske kacige sa sustavom za projiciranje podataka na vizir, spominje se i uporaba head-up prikaznika. Po svemu sudeći, ukupna razina avionike na KF-X/IF-X bit će dosta slabija nego na F-35. Činjenica da se u segmentu avionike za KF-X/IF-X isključivo spominju samo dvije južnokorejske tvrtke znači i golem rizik jer u slučaju neuspješnog razvoja nekog od sustava neće biti zamjenskog.

Naoružanje zrak-zrak

S obzirom na to da se KF-X/IF-X trenutačno označava kao avion 4,5 generacije, ne mora imati smanjen radarski odraz. Iako mock-up pokazuje da su projektanti oblikom trupa ipak učinili određen napor vezano uz smanjenje radarskog potpisa, činjenica je da ne postoji prostor u trupu za smještaj naoružanja. Ono će se nositi na podvjesnicima pod krilima i ispod trupa, a to znači velik otpor zraka i velik radarski odraz.

Avion najveće poletne mase 25 583 kilograma moći će ponijeti 7710 kilograma naoružanja. Pritom će mu dolet biti do 1500 nautičkih milja ili 2870 kilometara, za potrebe južnokorejskog zrakoplovstva više nego dostatno. No, Indonezija je velika otočna zemlja, koja od najistočnije do najzapadnije točke ima više od 5100 kilometara. Njezino ratno zrakoplovstvo ima stoga potrebu za većim doletom, što će se postići ugradnjom sustava za dopunu goriva u letu.

Što se tiče naoružanja zrak-zrak, južnokorejska državna agencija za nabavu obrambenih sustava DAPA (Defense Acquisition Program Administration) prvotno je i sasvim razumljivo planirala uporabu američkih projektila AIM-120 AMRAAM i AIM-9 Sidewinder jer se oni već nalaze u naoružanju južnokorejskog zrakoplovstva. No, američke restrikcije dovele su to u pitanje. Doduše, vjeruje se da bi SAD dopustio integraciju AMRAAM-a i Sidewindera na KF-X, no pitanje je bi li dopustio i integraciju na indonezijski IF-X. Naime, indonezijska vlada još je 2018. godine objavila namjeru kupnje 11 (prema nekim izvorima devet) ruskih višenamjenskih borbenih aviona Su-35. To je izazvalo reakciju Washingtona, a potpisivanje ugovora vrijednog oko 1,14 milijardi dolara Indonezija stalno odgađa. No ako bi Indonezija odustala od kupnje Su-35 te naručila F-16 Block 70/72, onda bi i integracija američkog naoružanja na IF-X bila puno izglednija. Američka novinska agencija Bloomberg objavila je u ožujku ove godine da indonezijska vlada odustaje od kupnje Su-35. Ove se godine u medijima spominjala i moguća indonezijska nabava francuskih Rafaela ili rabljenih austrijskih Typhoona.

Zašto ne kupiti najbolje?

Zasad se kao primarni projektil zrak-zrak za KF-X/IF-X navodi Meteor, proizvod europskog konzorcija MBDA i švedske tvrtke Saab. Prema tvrdnjama proizvođača, Meteor je trenutačno najbolji na svijetu u svojoj kategoriji. Iako bi se to na prvi pogled moglo učiniti pretjeranim, neke njegove značajke govore u prilog takvoj tvrdnji. Na službenim stranicama MBDA-e podaci su više nego šturi, tek da je projektil dug 3,7 m, promjera 178 mm te mase 190 kg. Opremljen je protočno-mlaznim (ramjet) motorom koji mu omogućava veliku brzinu leta i velik domet. Produljeno vrijeme rada motora znači da projektil puno sporije gubi kinetičku energiju nužnu za izvrsne mogućnosti manevriranja. Produljeni rad ramjet motora daje odlične manevarske sposobnosti i na krajnjem dometu. Pritom ramjet osigurava najveću brzinu koja prelazi četiri Macha. Promjenjivi, ili bolje rečeno, prilagodljivi potisak dodatno poboljšava manevarske značajke. Iako većina izvora navodi najveći domet od 120 km, neki spominju i 150, a neki čak 300 km. No puno je važniji podatak da je “no escape zone“ za pokretne ciljeve kao što su lovački avioni, prema tvrdnjama MBDA-e, veća od 60 kilometara (procijenjena je na 100 km). Radi usporedbe, “no escape zone“ za AIM-120C iznosi 35, a za AIM-120D ona je 70 kilometara.

Meteor zahvaljujući aktivnom radarskom samonavođenju može pogađati velike slabo pokretne ciljeve (kao što su leteći radari) na najvećem dometu od 150 kilometara. Nema podataka o tome u kojem frekvencijskom pojasu radar djeluje, nego se samo spominje da je vrlo otporan na sve vrste ometanja. Neposredno prije lansiranja, platforma s koje se Meteor lansira ubacuje u njegov sustav navođenja podatke o poziciji cilja. Tijekom leta ti se podaci preko podatkovne veze neprestano nadopunjuju. To istodobno omogućava znatno povećanje vjerojatnosti pogađanja projektila, ali i potrebu da avion s kojeg je projektil lansiran još neko vrijeme leti u smjeru cilja kako bi ga pratio radarom ili IRST-om. A to pak cilju daje više vremena za uzvratni napad i projektilima manjeg dometa od Meteorova. U završnoj fazi leta Meteora aktivira se sustav za radarsko samonavođenje koji može omogućiti uporabu tog projektila u svim vremenskim uvjetima.

Ako je Meteor, kako tvrdi proizvođač, najbolji projektil zrak-zrak dugog dometa na svijetu, zašto južnokorejsko zrakoplovstvo ima problem s njegovim uvođenjem u naoružanje? Odgovor je – troškovi. Cijena Meteora po nekim je izvorima dva milijuna, a po drugima čak 2,5 milijuna eura (2,35 do 2,94 milijuna dolara). Cijena najnovijeg AMRAAM-a AIM-120D iznosi oko 1,2 milijuna dolara (1,02 milijuna eura). Južnokorejsko ratno zrakoplovstvo (kao i indonezijsko) ima AMRAAM-e u operativnoj uporabi, dok za Meteore treba izdvojiti nemala sredstva za uvođenje u operativnu uporabu (obuka tehničara, izgradnja radionica, kupnja opreme nužne za održavanje itd.). Sama činjenica da u naoružanju istodobno imate nekoliko potpuno različitih tipova projektila dodatno komplicira logistički sustav i povećava troškove.

 Izvrstan, ali skup projektil

Ti će troškovi biti još veći jer je Južna Koreja odabrala i vođeni projektil zrak-zrak malog dometa IRIS-T koji je razvila njemačka tvrtka Diehl Defence. IRIS-T uveden je u operativnu uporabu krajem 2005. godine, uz očekivanja da će znatno promijeniti tržište. No to se zasad tek djelomično ostvarilo jer je u operativnoj uporabi u tek 11 ratnih zrakoplovstava, uz realnu mogućnost da ga kupe Brazil (za Gripene) i Južna Koreja. Zanimljivo je da se Indonezija zasad ne spominje kao vjerojatni kupac. IRIS-T imao je od izlaska na tržište velik raspon platformi s kojih se mogao lansirati, što je trebalo znatno povećati vjerojatnost njegove prodaje. Usto, izvanredne borbene mogućnosti davale su mu veliku prednost u odnosu na konkurenciju.

Od početka razvoja, kako bi se stvorio što veći krug mogućih kupaca, IRIS-T projektiran je u svrhu ujednačavanja svoje veličine (posebno promjer tijela od 127 mm), mase i centra težišta sa sveprisutnim AIM-9 Sidewinderom. Cilj je bio postići kompatibilnost s lanserima s kojih se lansira Sidewinder, bez potrebe za modifikacijama. IRIS-T dug je 2,9 m, promjera tijela 127 mm, a mase samo 87,4 kg. Masa bojne glave iznosi 11,4 kg. Najveća brzina projektila je tri Macha, a domet 25 km.

IRIS-T opremljen je Imaging InfraRed tražilom, nazvanim TELL, čije područje pretraživanja obuhvaća +/– 90 stupnjeva, te nudi izvrsnu mogućnost zahvata cilja i otpornost na sve, pa i najsuvremenije metode ometanja. Barem teoretski, IRIS-T sposoban je zahvatiti i ciljeve koji avionu lanseru dolaze iz stražnje polusfere. Njegova mogućnost djelovanja u svih 360 stupnjeva osigurana je uporabom raketnog motora Raufoss prilagodljivog potiska i TVC sustava za upravljanje letom koji zamjenjuje uporabu konvencionalnih upravljačkih krilaca. Dodatna je prednost IRIS-T-a dvostruka mogućnost zahvata cilja. Prva je standardna – lansiranje nakon što je infracrveno tražilo otkrilo cilj i vezalo se za njega (Lock-On Before Launch – LOBL). Druga mogućnost korisniku IRIS-T-a daje veliku prednost u zračnoj borbi jer se projektil ne mora vezati za cilj prije lansiranja, nego će to obaviti tijekom leta (Lock-On After Launch – LOAL). LOAL načelo uporabe zahtijeva da se cilj otkrije i prati preko nekog od motrilačkih senzora na avionu, kao što je ciljnik na kacigi pilota (Helmet-Mounted Sight – HMS) ili radar. LOAL mogućnost djelovanja postat će potpuno dostupna tek u IRIS-T projektilima s digitalnim načinom rada, što u praksi znači tek na Typhoonima konfiguracije Tranche 2 Block 10. IRIS-T uporabljen je i kao projektil zemlja-zrak u brojnim PZO raketnim sustavima.

Južnokorejsko ratno zrakoplovstvo u operativnoj uporabi već ima projektil AIM-9 Sidewinder, a za potrebe F-35A kupljena je najnovija inačica AIM-9X-2 Sidewinder Block II All-up-Round Missile pa će uvođenje projektila IRIS-T biti samo nemali dodatni trošak. Jedina je dobra strana što je cijena IRIS-T-a oko 380 tisuća eura (oko 447 tisuća dolara), dok je cijena projektila AIM-9X-2 Block II oko 514 tisuća eura (604 tisuće dolara).

 

Naoružanje zrak-zemlja

S obzirom na zadaće aviona KF-X, naoružanje namijenjeno uništavanju ciljeva na zemlji važnije je od onog za zračnu borbu. Primarni projektil zrak-zemlja trebao bi imati domet 500 kilometara. Razvoj je dodijeljen tvrtki LIG Nex1, počeo je 2020. i trebat će dosta godina da postane operativan.

Dotad će KF-X biti naoružani krstarećim projektilom Taurus KEPD 350, proizvodom konzorcija Taurus Systems, koji čine tvrtke MBDA Deutschland i Saab Bofors Dynamics. Ušao je u operativnu uporabu 2005. godine, no još je uvijek suvremen. Dug je pet metara, mase 1400 kg, a zahvaljujući turbomlaznom motoru Williams WJ38-15 domet mu je nešto veći od 500 km pri krstarećoj brzini od jednog Macha. Složeni sustav kontrole leta TriTec Navigation System kao osnovu koristi inercijsku navigaciju potpomognutu GPS-om. Proizvođač ističe da Taurus može letjeti na vrlo malim visinama vrlo velikim brzinama (visokopodzvučnim) i bez uporabe GPS-a, što mu daje vrlo veliku otpornost na ometanje. Kao dodatni sustav za navigaciju i izbjegavanje objekata služi mu termovizijska kamera smještena u nosu, koja se koristi i u završnom prilaženju cilju radi precizne detekcije. Proizvođač tvrdi da kamera ima dovoljnu razlučivost za odabiranje prozora na zgradi kroz koji će projektil uletjeti u nju. Taurus KEPD 350E opremljen je i dvosmjernom podatkovnom vezom koja omogućuje korekcije trajektorije tijekom leta, npr. izbjegavanje naknadno otkrivenih PZO položaja, pa čak i promjenu cilja. Preko podatkovne veze može se prenijeti i snimka završnog prilaska projektila cilju kako bi se procijenila uspješnost napada. Bojna glava MEPHISTO (Multi-Effect Penetrator, High Sophisticated and Target Optimised) prilično je velika (481 kg), a njezina se detonacija unaprijed može prilagoditi vrsti cilja.

Južnokorejsko ratno zrakoplovstvo naoružalo je svoje avione F-15K baš tim projektilom. Prvotno je naručeno 170 primjeraka KEPD 350K po jediničnoj cijeni od 1,8 milijuna dolara, no kako je stanovit broj korišten za obuku, 2016. godine naručeno ih je još 90. Najveća je razlika između standardnog Taurusa i inačice KEPD 350K u tome što južnokorejski projektil rabi GPS navigacijski sustav američke tvrtke Rockwell Collins koji ima vrlo veliku otpornost na ometanje. Tvrtka Taurus Systems razvija od 2015. manju inačicu projektila nazvanu KEPD 350K-2, namijenjenu uporabi na avionima FA-50 i KF-X. Imat će smanjenu krstareću brzinu na 0,6 do 0,9 Macha i domet od 400 kilometara.

“Paketi” za bombe

No Taurus je preskup projektil da bi se, iako je teoretski moguće, rabio za uništavanje manje važnih ciljeva kao što su oklopna vozila, bunkeri, topnički položaji itd. Južnokorejski F-15K, KF-16 i F-35A naoružani su američkim projektilima zrak-zemlja. Ako se oni neće moći rabiti na avionu KF-X, onda će ratno zrakoplovstvo morati potražiti alternativu. Na službenim nacrtima aviona KF-X vidi se da je naoružan američkim vođenim projektilima zrak-zemlja Joint Direct Attack Munition (JDAM). Mock-up je pod desnim usisnikom imao postavljenu maketu koja dosta podsjeća na ciljničke podvjesnike Sniper američke tvrtke Lockheed Martin. Moguće je da će se Sniper naći u opremi aviona KF-X, no u svakom slučaju nagoviješta da će biti naoružan laserski navođenim oružjem. Prema tvrdnjama internetskog portala International Insider, za naoružavanje aviona KF-X odabrani su sljedeći američki proizvodi: GBU-12 Paveway II, GBU-31/38 Joint Direct Attack Munition (JDAM), GBU-54/56 Laser JDAM, GBU-39/B Small Diameter Bomb 1 (SDB1) i Wind Corrected Munitions Dispenser (WCMD) CBU‐105.

GBU-12 Paveway II je Raytheonova laserski navođena bomba mase 227 kilograma. Domet ovisi o visini i brzini aviona s kojeg se odbacuje, no kao tipičan navodi se oko 14 kilometara. U operativnoj je uporabi od 1976. godine te je kao jeftino i precizno oružje često korištena u ratovima. CEP (Circular Error Probable) joj je 1,1 metar, za razliku od nevođenih bombi čiji je CEP oko 94 metra. No GBU-12, kao i sve druge laserski navođene bombe, ima i mane. Najveća je mali domet, zbog čega avion tijekom djelovanja mora ući u moguću zonu djelovanja protuzračne obrane. Drugi je potreba za neprekidnim osvjetljavanjem cilja laserom. Lasersku zraku lako je otkriti te ona otkriva i prisutnost aviona. Laseri su, osim toga, osjetljivi na atmosferske utjecaje kao što su naoblaka, magla i prašina. Zbog svega je toga GBU-12 Paveway II vrlo dobro taktičko oružje za blisku zračnu potporu.

Boeingov paket za laserski navođenu balističku bombu GBU-31 Joint Direct Attack Munition (JDAM) mase oko 900 kg koristi bombu Mk 84 ili penetrator BLU-109. GBU-38 (mase oko 225 kg) rabi bombu Mk 82 ili penetrator BLU-111. S obzirom na to da nema pogon, i JDAM ovisi o visini i brzini odbacivanja. Kao okvirni domet navodi se 15 nautičkih milja (28 km). Na ispitivanju obavljenom 2001. godine JDAM je, koristeći isključivo inercijsko vođenje, postigao preciznost od 14 metara. Preciznost se znatno povećala (na osam metara) kad je korišten i GPS sustav vođenja. Tijekom američke invazije na Irak 2003. godine, 28 satelita GPS sustava omogućilo je iznimnu preciznost od samo 3,08 m u 95 posto slučajeva. To je bilo dovoljno da JDAM postane osnovni sustav za vođene bombe američkih oružanih snaga. Prvi primjerci isporučeni su 1997. godine. Boeing je do veljače 2020. isporučio više od 430 000 JDAM-a za 33 ratna zrakoplovstva.

Brza i jeftina konverzija

Još je jedna laserski navođena bomba, GBU-54/56 Laser JDAM, razvijena kako bi se uporabom dvojnog načina navođenja postigla vrlo visoka preciznost djelovanja. Dodavanjem laserskog navođenja, koje se aktivira u završnoj fazi leta, GBU-54/B dobio je mogućnost djelovanja protiv pokretnih ciljeva. I ovaj je put kao osnova uzeta gravitacijska bomba Mk-82 za GBU-54/B i Mk-84 za GBU-56/B. Sustav pod nazivom Precision Laser Guidance Set (PLGS) zajedno su razvili Boeing i izraelski Elbit Systems. Tijekom testiranja dokazao je mogućnost djelovanja protiv ciljeva koji se kreću brzinama do 112 km/h. Zanimljivo je da je laserski tragač DSU-38/B smješten u prostor u kojem se inače nalazi radarski blizinski upaljač DSU-33/B, čime je postignuta jednostavna, brza i jeftina konverzija. Razvoj JDAM-a s laserom počeo je 2005. kako bi se dobilo novo oružje sposobno uništavati najširi spektar ciljeva. Prvi je put borbeno uporabljen 2008. godine.

GBU-39/B Small Diameter Bomb 1 (SDB1) još je jedno Boeingovo napredno oružje koje, usprkos malim dimenzijama i masi, ima preciznost i učinkovitost kao i znatno veći JDAM. Taj navođeni projektil dug je samo 180 cm i ima promjer 190 mm. No, zato mu je raspon krila 160 cm, što mu omogućava domet od čak 110 km. Navođenje na cilj kombinacija je inercijskog i GPS sustava. CEP je pet do osam metara. SDB je otpočetka rađen za blisku zračnu potporu u urbanom okruženju te ima slabu bojnu glavu, koja zbog toga ne može prouzročiti veliku kolateralnu štetu. Tajna je u bojnoj glavi Focused Lethality Munition (FLM) projektiranoj tako da omogućava fokusirano razaranje s vrlo malo fragmentiranja.

CBU‐105 kasetna je bomba iz obitelji Lockheed Martinovih WCMD-a (Wind Corrected Munitions Dispenser), koja obuhvaća CBU-103 / CBU-104 / CBU-105 / CBU-107. Mase 420 kg, napunjena je s deset BLU-108/B inercijski navođenih projektila opremljenih optičkim senzorom za prepoznavanje oklopnih ciljeva (prije svega tenkova), samohodnog topništva, aviona na stajanci i sličnog. Tijekom leta projektil se stabilizira i usporava padobranom kako bi optički senzor imao dostatno vremena za otkrivanje cilja. Nakon otkrivanja cilja aktivira se bojna glava mase 3,4 kilograma. Jedna CBU-105 kasetna bomba dostatna je da se eksplozijom pokrije prostor veličine 366 x 152 m.

Glavno pitanje

Kad 2026. godine počne serijska proizvodnja aviona koji će proizići iz projekta KF-X/IF-X, hoće li oni pripadati petoj ili tek 4,5 generaciji? Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je usporediti ih s avionom koji je postavio standarde za petu generaciju – F-35 Lightningom II.

Prvi je i osnovni zahtjev za avion pete generacije vrlo mali radarski odraz. F-35 ima vrlo mali radarski potpis (procijenjen je na 0,0005 m²), koji je dobiven oblikovanjem trupa i uporabom RAM materijala. I avioni KF-X/IF-X imaju trup oblikovan tako da smanjuje radarski odraz. No za razliku od Lightninga, KF-X/IF-X Block 1 nema spremnike za oružje u trupu. Doduše, četiri projektila zrak-zrak Meteor nosit će se ispod trupa djelomično uvučeni u njega. Međutim, takvo rješenje tek pomaže smanjenju zračnog otpora tijekom leta, ali ne i smanjenju radarskog odraza. Ostalo oružje te dopunski spremnici goriva nosit će se na šest nosača pod krilima. Zbog toga će radarski potpis aviona nastalog na projektu KF-X/IF-X biti vrlo velik, kao od F-16 ili možda čak F-15. Taj će nedostatak biti potpuno uklonjen tek kad 2029. godine počne isporuka serijskih primjeraka iz serije Block 2.

Jedna je od najboljih značajki F-35 avionika, prije svega AESA radar AN/APG-81, koji uz otkrivanje može i identificirati ciljeve, a rabi se i za elektroničko izviđanje i aktivno ometanje te komunikaciju na UHF frekvencijama. Iako postoji, vrlo je mala vjerojatnost da će Hanwha Systems ili LIG Nex1 napraviti radar sličnih mogućnosti. Doduše, ono malo aviona pete generacije (kineski J-20 i ruski Su-57) također nema radare koji bi po značajkama bili na razini AN/APG-81. Očekuje se da će južnokorejski AESA radar biti na razini radara koji su razvijeni kao modernizacijska opcija za avione četvrte generacije, prije svega F-15, F-16 i F/A-18.

F-35 ima ispod nosa ugrađen Electro-Optical Target System (EOTS) tvrtke Lockheed Martin, koji objedinjuje FLIR i IRST mogućnosti. Vjerojatno je da cilj veličine lovca može otkriti i pratiti na udaljenostima od više stotina kilometara. Mock-up aviona KF-X ima s gornje strane nosa IRST sustav za koji će tek vrijeme pokazati koliko je kvalitetan.

Lightningov elektrooptički sustav AN/AAQ-37 Distributed Aperture System (DAS) tvrtke Northrop Grumman otkriva sve vrste prijetnji, druge avione, PZO projektile… Navodno može detektirati te u koordinaciji s EOTS sustavom pratiti projektil zrak-zrak koji je lansiran na udaljenosti od 1900 km. Trenutačno niti jedan dostupan izvor ne spominje da će KF-X/IF-X imati išta slično.

F-35 rabi podatkovnu vezu Multifunction Advanced Data Link (MADL) za prijenos podataka u digitalnom obliku na avion i s njega. Sličan sustav za KF-X/IF-X treba razviti LIG Nex1. S obzirom na visoku razvijenost južnokorejske elektroničke industrije, prije svega proizvodnje mobitela, moguće da će za KF-X/IF-X razviti sustav koji možda neće biti na razini MADL-a, ali bit će vrlo sličnih značajki.

Spomenuli smo da će KF-X/IF-X rabiti head-up prikaznik u kombinaciji s prikazivanjem podataka na zaslonu pilotske kacige. U usporedbi s F-35 Gen III Helmet Mounted Display Systemom, to je lošije rješenje. Po svemu sudeći, južnokorejski sustav projicirat će na vizir kacige najosnovnije podatke (visina i brzina leta, pozicija cilja), dok će se ostali i dalje pokazivati na head-up prikazniku.

Prema američkim mjerilima

F-35A rabi supermoderan turboventilatorski motor F135-PW-100 suhog potiska 120 kN i s naknadnim izgaranjem 190 kN. To je dostatno za krstarenje nadzvučnom brzinom bez uključenog sustava za naknadno izgaranje (smanjuje se infracrveni potpis i potrošnja goriva). KF-X/IF-X bit će opremljen dvama motorima. To automatski znači veću nabavnu cijenu i dvostruko veći broj sati održavanja u odnosu na rješenje s jednim motorom. F414-KI imat će najveći potisak 98 kN, što znači da će zajednički potisak motora biti 196 kN, što je na razini motora F135-PW-100. Međutim, F414-KI razvijen je na tehnologiji staroj trideset godina i po svim je značajkama (osim po pouzdanosti) puno lošiji od F135-PW-100.

Jedna je od značajki aviona pete generacije mogućnost krstarenja nadzvučnim brzinama bez uključivanja sustava za naknadno izgaranje. Zbog slabašnih motora KF-X/IF-X to neće moći. Na službenoj stranici tvrtke KAI, vezano uz KF-X navodi se najveća brzina od 1400 milja na sat. To bi bilo vrlo dobrih 2253 km/h. Doduše, ne navodi se na kojoj bi visini dosezao tu brzinu, no može se pretpostaviti da će biti iznad 10 000 metara. Na 12 000 metara to bi bio 2,1 Mach. S obzirom na to da sjevernokorejski avioni MiG-29 imaju operativni vrhunac leta od 18 000 metara, može se pretpostaviti da će i KF-X imati otprilike jednak, uz neznatno manju najveću brzinu (147 km/h u korist aviona MiG-29).

Područje na kojem će F-35 i KF-X/IF-X biti podjednaki, a južnokorejsko-indonezijski avion i u blagoj prednosti, bit će naoružanje, prije svega zbog uporabe projektila zrak-zrak Meteor. Kako se Južna Koreja nada da će na kraju ipak dobiti dopuštenje Washingtona za uporabu američkih projektila zrak-zemlja, oba bi aviona u tom segmentu trebala biti jednakih borbenih mogućnosti.

Kad se sve zbroji i oduzme, zaključak je da će avion koji će nastati na osnovi KF-X/IF-X, to znači serija Block 1, biti po gotovo svim značajkama slabiji od F-35. Prema tome, avion nastao iz programa KF-X/IF-X ipak ne bi bio pete generacije, barem ne po američkim mjerilima. Toga je svjesno i južnokorejsko zrakoplovstvo, koje službeno procjenjuje da će KF-X/IF-X Block 1 biti na razini Boeingova F/A-18E/F Super Horneta ili nešto bolji od njega. No, isto tako očekuje da će, ako ne svi, a onda velika većina nedostataka biti otklonjena na seriji Block 2.

Postavlja se pitanje zašto uopće serija Block 1? Zato što južnokorejsko zrakoplovstvo hitno treba zamjenu za F-5E/F Tiger II. Čak 157 Tigera preskupo je zamijeniti isključivo avionima F-35A, a 60 aviona FA-50 tek su privremena i nedostatna zamjena.

Mario Galić