Nepovoljan Vašvarski mir s Osmanlijama, koji je 1664. potpisao hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. Habsburgovac, bio je okidač za otvorenu pobunu hrvatskog i ugarskog plemstva protiv bečkog dvora. Nezadovoljstvu su pridonosile i centralističke težnje Habsburgovaca da od Ugarske i Hrvatske naprave austrijske provincije i podvrgnu ih svojoj dvorskoj upravi

Tijekom Erdeljskog rata 1663./1664. Europom se proširio glas o braći Zrinski kao hrabrim i vještim borcima koji nižu pobjede protiv Osmanlija. Pri pokušaju zauzimanja Novog Zrina, utvrde na Muri u Međimurju, Petar IV. Zrinski (rođen 1621.), porazio je četverostruko brojnije postrojbe Ali-paše Čengića u blizini Otočca. Ban Nikola VII. Zrinski (rođen 1620.), upao je u “zimskoj vojni” početkom 1664. na osmanlijski teritorij i uništio više njihovih uporišta, pritom spalivši strateški važne točke poput Sulejmanova mosta kod Osijeka. Zbog toga je već u lipnju te godine veliki vezir Ahmed-paša Ćuprilić (Köprülü) (1630. – 1676.) pokrenuo veliku vojsku s ciljem osvajanja Novog Zrina. Opsada je trajala gotovo mjesec dana i završila osmanlijskom pobjedom te rušenjem utvrde do temelja. Nikola Zrinski za poraz je okrivio zapovjednika carske vojske Raimonda Montecuccolija (1609. – 1680.), koji je utvrdu smatrao strateški nebitnom te odbio pomoći njezinim braniteljima. Prosvjedno pismo kralju Leopoldu I. (1640. – 1705.) ostalo je bez konkretnog odgovora, što je još više potpirilo nezadovoljstvo Zrinskih politikom Habsburgovaca.

Nelogičan mir

Nakon velike pobjede nad Osmanlijama u Monošterskoj bitki 1. kolovoza 1664., kršćanskoj se vojsci pružila izvanredna prilika da ih u potpunosti porazi, no neodlučno bečko Ratno vijeće nije odlučilo nastaviti vojne akcije premda je situacija bila na njegovoj strani. Odlučilo se na nelogičan dvadesetogodišnji mir s Osmanlijama, koji je u kolovozu 1664. potpisan u Vašvaru: Osmanlije su zadržale cjelokupan teritorij koji su stekli tih godina. Osim toga, Leopold I. isplatio im je ratnu odštetu od 200 000 talira. Nakon vijesti o potpisanom miru hrvatsko i ugarsko plemstvo ogorčeno je tražilo da se rat nastavi i oslobode okupirani teritoriji. Kralju su prigovarali i to što je mir potpisan bez njihova znanja i prethodnih konzultacija. Kralj se oglušio na njihove zahtjeve za poništenje mira, a dodatnu je vatru potpirio velik broj austrijskih časnika i njihovo bahato ponašanje u Krajini i po ugarskim utvrdama. Hrvatski i ugarski velikaši smatrali su da sve odluke Habsburgovaca idu u smjeru centralizacije i pretvaranja Hrvatske i Ugarske u njihove provincije. Bečki dvor koristio je svaku priliku kako bi zadao udarac velikašima u cilju ispunjenja svojih političkih težnji.

Lujeva “pomoć”

Glavnu je riječ među nezadovoljnim plemstvom preuzeo Nikola Zrinski, a među vodećim urotnicima protiv Habsburgovaca našli su se njegov brat Petar sa ženom Katarinom Frankopan (rođena oko 1625.); Katarinin brat, velikaš, vojskovođa i pjesnik Fran Krsto Frankopan (1643. – 1671.); palatin Ferenc Wesselényi (1605. – 1667.); ostrogonski nadbiskup Đuro Lipay (umro 1666.) i državni sudac Ferenc (Franjo) Nádasdy (oko 1625. – 1671.). Urotnike je prva prepreka zatekla već na početku jer je u studenom 1664. u lovu smrtno stradao Nikola Zrinski. Nakon njegove smrti konce urote u svoje je ruke uzeo Petar te se obratio za pomoć francuskom kralju Luju XIV. (1638. – 1715.), koji je više godina bio u sukobu s Habsburgovcima oko španjolskog nasljeđa. Zrinski je od njega tražio potporu uroti, a zauzvrat mu je jamčio da će ga dovesti na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Luj je načelno podržao urotu premda je niti jednim pravim potezom nije pomogao. Uskoro je urotnicima opcija s francuskim kraljem propala jer je 1668. došlo do dogovora između Francuske i Habsburške Monarhije oko španjolskog nasljeđa. Loše vijesti za urotnike stigle su i iz Ugarske jer su u vrlo kratkom razmaku preminuli Lipay i Wesselényi pa se urotnički pokret u toj zemlji gotovo raspao.

Uhićenje i pogubljenje

Nakon neuspjeha s Francuskom, vanjska pomoć zatražena je od Poljske i Venecije, na koncu čak i od samog sultana Mehmeda IV. (1642. – 1693.). Diplomaciju Zrinskih sa svim stranim silama vodio je plemić i kapetan Franjo Bukovački (umro nakon 1678.). Osmanlijama je predloženo da će im se u zamjenu za vojnu pomoć u ustanku protiv Habsburgovaca priznati vrhovna vlast nad Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom. Premda su se pregovori ispočetka odvijali povoljno za urotnike, na kraju ipak nije došlo do konkretnog dogovora. Urotnici su nakon toga sami odlučili početi ustanak, koji je trebao predvoditi Fran Krsto Frankopan. Računali su i na pomoć vojnika iz Krajine, no bečki dvor prozreo je preko svoje diplomacije sve pokušaje organiziranja ustanka. Nakon što su shvatili da urotu neće biti moguće kvalitetno organizirati, Frankopan i Zrinski tražili su oprost od kralja Leopolda I., koji im je obećao sigurnost i pomirbu u slučaju dolaska u Beč. Unatoč tomu, na nagovor Leopoldovih ministara i generala hrvatski su velikaši u travnju 1671. ondje uhićeni. Nakon kratkog procesa osuđeni su na smrt i smaknuti 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Njihovi su posjedi opljačkani i konfiscirani, a preostala potencijalna žarišta pobune ugušena. Sličnu sudbinu doživjeli su i istaknuti urotnici s ugarske strane. Katarina Frankopan utamničena je u Grazu, u kojem je 1673. umrla.

Slom zrinsko-frankopanske urote imao je dalekosežne posljedice za Hrvatsku. Bečki dvor smaknućem je poslao jasnu poruku da će svi pokušaji suprotstavljanja njegovoj politici centralizma biti oštro kažnjeni. Nestankom dviju najvećih hrvatskih velikaških obitelji propale su hrvatske težnje da se unutar Habsburške Monarhije izbore za svoja municipalna prava. 

Josip BULJAN