Događaji na tom uskom koridoru služe kao mikrosvemir cjelokupnog sukoba: demonstriraju prirodu asimetričnog ratovanja, taktičke inovacije rođene iz krajnje nužde te presudnu, stabilizirajuću ulogu koju su imale profesionalne vojne postrojbe poput 1. satnije Daltoni 2. pješačke bojne 3. brigade Zbora narodne garde. Njihova taktička izvrsnost i disciplina omogućile su produljenje obrane, koja je prkosila svim vojnim procjenama

U kasno ljeto i ranu jesen 1991. godine, dok se Republika Hrvatska borila za opstanak, grad Vukovar postao je epicentar brutalne agresije i simbol otpora koji je nadilazio vojne doktrine. Sustavnim napredovanjem, Jugoslavenska narodna armija (JNA), potpomognuta srpskim paravojnim postrojbama, započela je operaciju potpunog okruženja grada, presijecajući ključne prometne arterije i time započinjući opsadu koja će trajati 87 dana. U tim okolnostima, kada su glavni pravci komunikacije bili prekinuti, iz nužde i očaja rodila se improvizirana crta spasa poznata kao Kukuruzni put. Ta mreža poljskih putova nije bila samo logistička ruta. Postala je psihološka i stvarna žila kucavica opkoljenog grada, jedini put kojim je u Vukovar stizala pomoć, a iz njega evakuirani najteži ranjenici.

Bitka za očuvanje prohodnosti Kukuruznog puta, koja je kulminirala padom Marinaca i posljedičnom četrdesetodnevnom opsadom Bogdanovaca, odlučujuće je poglavlje unutar šire vukovarske tragedije. Događaji na tom uskom koridoru služe kao mikrosvemir cjelokupnog sukoba: demonstriraju prirodu asimetričnog ratovanja, taktičke inovacije rođene iz krajnje nužde te presudnu, stabilizirajuću ulogu koju su imale profesionalne vojne postrojbe poput 1. satnije Daltoni 2. pješačke bojne 3. brigade Zbora narodne garde (ZNG). Njihova taktička izvrsnost i disciplina omogućile su produljenje obrane koja je prkosila svim vojnim procjenama, no u konačnici nisu mogle promijeniti strateški ishod koji je bio predodređen golemom nadmoći neprijatelja i neuspjehom pokušaja deblokade izvana.

I.                   dio: Put nade i smrti – postanak i funkcija Kukuruznog puta

U proljeće i ljeto 1991. godine, dok se ratna prijetnja nadvijala nad istočnom Slavonijom, tamošnja hrvatska vlast i branitelji pokazali su iznimnu stratešku zrelost. Prepoznavši da su glavne cestovne veze Vukovara s ostatkom Hrvatske, preko Bršadina i Trpinje, prolazile kroz sela s većinskim pobunjenim srpskim stanovništvom, donesena je odluka o stvaranju alternativnog pravca. Na poticaj mještana Bogdanovaca i Marinaca, uz podršku Stipana Bošnjaka, zamjenika načelnika PU Vinkovci, 10. travnja 1991. započela je izgradnja, odnosno asfaltiranje, dva kilometra duge dionice makadamskog puta koji je izravno povezivao ta dva sela.

Taj pothvat nije bio rutinski komunalni projekt, već promišljen vojnostrateški potez. Radove su izvodile Hrvatske ceste, no znatan doprinos, posebice u zemljanim radovima, dali su sami mještani Bogdanovaca. Cesta je dovršena i puštena u promet 28. srpnja 1991., a njezina se važnost pokazala gotovo trenutačno. Postala je jedina sigurna veza Vukovara s Vinkovcima, zaobilazeći neprijateljske blokade i omogućavajući dotok svega što je gradu bilo potrebno za obranu. 

Kukuruzni put u operativnoj uporabi

Nakon što je JNA krajem kolovoza 1991. tenkovima fizički blokirala i asfaltiranu cestu od vukovarske obilaznice prema Bogdanovcima, komunikacija se morala preseliti s asfalta na polja. Tada je nastao pojam Kukuruzni put. Nije se radilo o jednoj, definiranoj cesti, već o mreži poljskih putova, takozvanih lenija, koje su se protezale od izlaza iz Bogdanovaca, vijugale prema sjeveru uz rijeku Vuku i na kraju ulazile u vukovarsko predgrađe Lužac. Put su trasirali i prilagodili dana 25. kolovoza pripadnici Pratećeg voda 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a sa zapovjednikom Željkom Maršićem uz pomoć domaćeg vodiča Miljenka Ivankovića-Zagorca iz Bogdanovaca, koji je i idejni tvorac puta. Potporu trasiranju puta pružila je Sanitetska desetina 2. pb., tzv. Krmače (kodni naziv). Toga je dana započela 87-dnevna opsada Vukovara. Trasa se promijenila jer je neprijatelj, s položaja kod šume Đergaj i s vukovarske obilaznice, otkrivao i topništvom zasipao pojedine dionice. Jedinu zaštitu putnicima pružale su visoke stabljike kukuruza, koje su većim dijelom puta stvarale iznimno potreban vizualni zaklon.

Kretanje tim putom značilo je smrtnu opasnost. Konvoji sastavljeni od različitih vozila kretali su se isključivo noću. Svaki prolazak bio je kockanje sa životom, jer su granate iz okolnih mjesta (Bršadin, Negoslavci, Petrovci) često padale po putu, a prijetnja od snajperske vatre i zasjeda bila je stalna. Unatoč rizicima, taj put bio je sve. Njim je u Vukovar stizalo dragocjeno naoružanje, streljivo, lijekovi za bolnicu, hrana za civile i, što je najvažnije, novi dragovoljci koji su dolazili ojačati obranu. U suprotnom smjeru, istim blatnjavim stazama, evakuirani su najteži ranjenici, žene i djeca, pružajući im tračak nade za spas.

Uloga 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a

U početku su put osiguravale mješovite snage ZNG-a, policije i naoružanih mještana. Međutim, kako je strateška važnost puta rasla, a napadi na njega postajali sve žešći, postalo je jasno da je za njegovo očuvanje potrebna profesionalnija i organiziranija vojna snaga.

Dana 26. kolovoza 1991. zadaća osiguranja Kukuruznog puta formalno je povjerena dijelovima 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a Kune. Tu su zadaću na smjenu preuzele 1. satnija Daltoni i 2. satnija Kmerovi. Važnost te odluke bila je iznimno velika. Druga pješačka bojna prva je profesionalna postrojba na tom području, ustrojena od pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a. Njezin angažman donio je novu razinu vojne discipline, organizacije i borbene učinkovitosti u obranu koridora. Pripadnici Bojne uspostavili su sustav obrane s bunkerima i zemunicama, postavili minske zapreke na prilazima putu i vodili izravne borbe kako bi ga održali otvorenim. Njihova odlučnost došla je do izražaja 17. rujna 1991., kada su, unatoč pretrpljenim gubicima (poginuli su Damir Šokčević, Dubravko Ćorić i Zdravko Jurić, svi iz 2. satnije Kmerovi, a ranjena su četiri pripadnika), odbili snažan tenkovsko-pješački napad JNA i spriječili presijecanje puta. S toga dijela puta svi se branitelji povlače u selo. Od tada taj dio puta nije više čuvan. U pomoć će iz Slavonskog Broda biti upućena četiri tenka M-84 iz 108. brigade te njihova zaštita: Specijalna jedinica policije Slavonski Brod. Po dolasku u Bogdanovce vjerojatno su uočeni iz okolnih mjesta (Bršadin, Petrovci), jer nedugo potom selo su nadletjela dva aviona i bacila dvije kasetne bombe, od kojih je dio specijalaca poginuo odnosno ranjen. Sutra, 20. rujna, uz pomoć tenkova deblokiran je put za Vukovar i tom je gradu isporučena pomoć u naoružanju i opremi. Bila je to prva borbena zadaća u kojoj je Zbor narodne garde uporabio tenkove. Stvoreni koridor nastavljaju braniti pripadnici 2. pb 3. br ZNG-a.

 

Konstantna borba za održavanje prohodnosti puta upućuje na njegovu temeljnu važnost. U vojnoj doktrini, gravitacijsko središte (engl. center of gravity) jest izvor snage koji jednoj strani daje fizičku ili moralnu moć. Za opkoljeni Vukovar, Kukuruzni put bio je upravo to – fizički izvor snage dopremanjem materijalnih sredstava te moralni izvor snage kroz spoznaju da grad nije potpuno sam. Operativno težište JNA logično se stoga, s isključivo frontalnih napada na sam grad, preusmjerilo na prethodno uništenje tog koridora.

II.                dio: Slom Marinaca (1. listopada 1991.)

Selo Marinci, smješteno jugozapadno od Vukovara i neposredno zapadno od Bogdanovaca, bilo je ključna točka na koridoru spasa. Njegovim bi zauzimanjem JNA fizički presjekla Kukuruzni put na najranjivijem dijelu, između slobodnog teritorija kod Nuštra i prve crte obrane kod Bogdanovaca. Obranu sela činila je relativno mala i heterogena skupina od oko 150 ljudi, sastavljena od voda 2. satnije Kmerovi 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a, policajaca (uglavnom iz Ivankova) i 65 naoružanih mještana. Bili su opremljeni lakim pješačkim naoružanjem i ograničenim brojem protuoklopnih sredstava.

 

Napad na Marince pomno je planirana i koordinirana operacija velikih razmjera. Glavnu udarnu snagu činili su dijelovi 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije JNA, konkretno 252. oklopna brigada iz Kraljeva, ojačana s nekoliko dobrovoljačkih četničkih formacija. Napad je izveden istodobno iz više pravaca: tenkovi Novosadskog korpusa napredovali su sa sjevera iz smjera Bršadina i Pačetina, dok su glavne snage 252. oklopne brigade udarile s istoka i jugoistoka nakon što su prethodno zauzele Petrovce. Takav koncentrični napad stvorio je neodrživu situaciju za malobrojne i slabo naoružane branitelje.

Pad Marinaca

Dana 1. listopada 1991., nakon silovite i dugotrajne topničke pripreme koja je preorala selo, uslijedio je masovni oklopno-pješački juriš. Unatoč žestokom otporu, branitelji Marinaca, suočeni s deseterostruko nadmoćnijim neprijateljem i golemom količinom oklopnih vozila, bili su prisiljeni na povlačenje prema Nuštru. Iako je zabilježen hrabar pokušaj protunapada i povratka u selo istog dana, nadmoć agresora bila je prevelika.

Pad Marinaca imao je trenutačne i katastrofalne strateške posljedice:

1. Potpuna izolacija Vukovara: Kukuruzni put bio je trajno i fizički presječen. Time je prekinut dotok bilo kakve znatnije pomoći u ljudstvu i materijalu. Grad Vukovar bio je u potpunom okruženju i osuđen na polaganu smrt.
2. Transformacija Bogdanovaca: Preko noći Bogdanovci su od ključne pozadinske logističke točke postali isturena tvrđava na prvoj crti bojišnice, potpuno okruženi i odsječeni. Selo je postalo posljednji hrvatski otok otpora između snaga JNA u Marincima i opkoljenog Vukovara, preuzimajući na sebe ulogu vrata Vukovara. Psihološki i strateški šok bio je golem i trenutačan.

Bitka za Marince stoga nije bila samo bitka za jedno selo. Bila je to odlučujuća operacija JNA s ciljem da se Vukovaru slomi kralježnica prije zadavanja konačnog udarca.

III. dio: Bogdanovci – vrata Vukovara i posljednja utvrda

Selo Bogdanovci imalo je 1113 stanovnika, od kojih je bilo 914 Hrvata (82 %), 19 Srba (2 %), te gotovo 150 Albanaca (13 %). Bogdanovčani su se među prvima uključili u demokratske promjene. Na prvim izborima 1990. godine HDZ je u Bogdanovcima dobio 97 % glasova. Selo je stoga imalo reputaciju HDZ-ove utvrde. Otpor u Bogdanovcima nije nastao spontano 1. listopada 1991. Bio je rezultat višemjesečnog organiziranja i rasta svijesti o nadolazećoj opasnosti. Na inicijativu Tomislava Merčepa, koji je ondje živio, 10. ožujka 1991. u selu je izvršeno postrojavanje oko 2500 nenaoružanih pripadnika Narodne zaštite s područja cijele Općine Vukovar. Vrhunac građanskog otpora dogodio se 5. svibnja 1991. kada su mještani predvođeni Perom Matićem tijelima zaustavili kolonu od 18 tenkova i transportera JNA, spriječivši ih da zauzmu strateški važno raskrižje prema Lušcu.

Taj čin prkosa bio je uvertira u herojsku obranu koja će uslijediti. Postupno su organizirani vodovi za obranu sela i uspostavljen je sustav obrane pod vodstvom Ivana Matkovića-Laste. Srbi iz susjednog sela Bršadina ispalili su 13. kolovoza na Bogdanovce šest minobacačkih granata, i to u samo središte sela, vjerojatno pod pretpostavkom da se upravo ondje nalazi zapovjedništvo obrane. Od toga dana granate su postale redovita pojava, ali više nisu stizale samo iz Bršadina.

Detaljna raščlamba sastava obrane

Nakon pada Marinaca, obranu Bogdanovaca činila je heterogena skupina od 211 iznimno motiviranih boraca, koja je postala primjer uspješne integracije profesionalnih vojnika, policajaca, dragovoljaca i tamošnjih branitelja. U biti, iako to nije bila jedinstvena, homogena postrojba, već ad hoc struktura raspoloživih snaga, bila je odlučna braniti selo do zadnjeg preživjelog.

• Dva voda iz sastava 1. satnije Daltoni 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a Kune. Prvi vod stigao je u selo 19. rujna, a drugi 25. rujna 1991. Ta postrojba od 35 profesionalnih gardista pod zapovjedništvom Tomislava Pucelja imala je primarnu zadaću osiguranja najvažnijeg strateškog pravca – onog prema Vukovaru i ostacima Kukuruznog puta. Njihova uloga bila je puno veća od njihova broja. Kao jedina profesionalna, obučena i disciplinirana vojna postrojba, Daltoni su činili vojnu okosnicu cjelokupne obrane. Njihova organizirana zapovjedna struktura i borbeno iskustvo pružili su stabilnost i koheziju heterogenim obrambenim snagama, što se pokazalo ključnim tijekom kaotičnih i intenzivnih napada početkom listopada. Oni nisu bili samo borci: bili su vojni temelj i prva udarna snaga na kojoj je počivala cijela obrana Bogdanovaca.
• Domaći branitelji. Jezgru obrane činilo je 98 mještana Bogdanovaca, pripadnika 4. satnije u sastavu 4. bojne 204. brigade. Njihovo poznavanje terena, kuća i putova bilo je neprocjenjivo, a odlučnost da brane vlastite domove bila je temelj morala cjelokupne obrane.
• Snage MUP-a. Pripadnici policije iz Vinkovaca (8), MZ-a Vinkovci-Lapovci (13) i Županje (28 od početnih 50) činili su važan segment obrane. Kao organizirana i disciplinirana snaga, držali su pravce obrane prema Bršadinu i Petrovcima.
• Hrvatske obrambene snage (HOS). Skupina od 14 dragovoljaca, poslana kao pojačanje iz Vukovara po zapovijedi Mile Dedakovića, u početku slabo naoružana i obučena, znatno će pridonijeti u protuoklopnoj borbi. Pod zapovjedništvom Zdravka Špalja-Papundeka, a poslije Damira Radnića, pokazala je fanatičnu borbenost i postala važna snaga obrane sela.
• Pripadnici obrane pristigli iz Vukovara i slobodnog dijela Hrvatske uoči zauzimanja puta prema Marincima. U Bogdanovcima je bilo i 15 ljudi koji su se na različite načine zatekli u selu, ali svi su sudjelovali u obrani – svatko prema svojim mogućnostima i sposobnostima.

Bogdanovci su malo selo u obliku slova T. Pripadnici 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a branili su put prema Vukovaru i ulaz u selo iz pravca Marinaca, HOS put prema Marincima, županjska policija onaj prema Petrovcima, a vinkovačka put prema Bršadinu. Između su bili domaći ljudi i sve je to na neki način funkcioniralo. Županjska policija došla je Bogdanovce 1. listopada. Prilikom topničkog napada na selo zapovjednik Filip Korof je poginuo, a nekoliko je ljudi ranjeno. Rezultat toga je da dio njih napušta Bogdanovce. Pričuvni policajci iz MZ-a Vinkovci-Lapovci bili su na položaju u Vukovaru. Kada im je došla smjena, zaustavljeni su 6. listopada u Bogdanovcima i nastavljaju s drugim snagama braniti selo do samog pada.

Prema imenovanju zapovjednika 204. brigade (potpisao Branko Borković), Vinko Žanić-Gogo postao je 8. listopada 1991. zapovjednik 4. satnije 4. bojne 204. brigade. Na temelju toga preuzeo je od Ivana Matkovića-Laste zapovijedanje domaćim braniteljima. Matković je preuzeo centar veze te održavao vezu prema Vukovaru i Vinkovcima. Prema svjedočenju pripadnika Bojne, Žanić se u obrani sela pokazao izvanrednim koordinatorom svih ondje razmještenih snaga.

Listopadske bitke

Očekujući brz slom obrane kao u Marincima, JNA 2. listopada pokreće masovne napade na Bogdanovce. Na selo je krenula ojačana oklopno-mehanizirana bojna koja je prethodnog dana zauzela Marince, što im se činilo dovoljnim za svladavanje Bogdanovaca s obzirom na rezultate u Ceriću i Marincima. Za njima su išli, osim iskrcanih pješaka, pravi četnici. Dobro raspoređeni branitelji po dogovoru su, istodobno, pješačkim oružjem otvorili vatru po pješacima, a protuoklopne su skupine tukle po oklopnjacima. Dobri su se strijelci brinuli za neprijateljske vojnike koji su se neoprezno izlagali kraj tenkova i transportera. Nakon što je uništen prvi tenk M-84, uništena su i dva transportera, dok je drugi tenk M-84 ušao u minsko polje, što je bilo dovoljno da izazove paniku u neprijateljskim redovima kao i početak bijega. Branitelji su selo pretvorili u smrtonosnu zamku. Primjenjujući taktiku bliske protuoklopne borbe, puštali su oklopnjake na ulice, a zatim ih uništavali s boka i iz pozadine.

Istaknuta su herojstva pojedinaca poput pripadnika HOS-a Žarka Manjkaša-Crvenkape, koji je uništio prvi tenk M-84 u selu. To je otvorilo put da se i drugi ne boje uporabiti prijenosno protuoklopno oružje. Stjepan Mijić iz 2. pb pokušao je pridonijeti tako što je ručnim raketnim bacačem M80 Zolja ciljao na tenk, ali tenk je prije opalio u njega. Tenkovska granata eksplodirala je samo koji metar od njega i usmrtila ga, a ranila Zvonka Basran-Habana. Stjepan Kulić iz 2. pb uništio je transporter. Damir Radnić iz HOS-a također je uništio transporter. Pripadnik MUP-a uništio je tenk M-84. Tog je dana uništeno desetak oklopnjaka, nešto izravnim pogotkom, a nešto s pomoću postavljenih mina, kao i više desetaka neprijateljskih vojnika. U bježaniji, neprijateljski vojnici bacali su oružje pa se obrana Bogdanovaca znatno pojačala. Zbog golemih je gubitaka neprijateljska propaganda, kako bi opravdala neuspjeh, stvorila mit da Bogdanovce brani najmanje 2000 crnokošuljaša. Tenk i transporter uspjeli su ući u selo i sakriti se između kuća kod igrališta. Pješaci su se iskrcali, a kako su bili dobro obučeni i naoružani, nije im se moglo prići. Idućeg je dana započelo čišćenje sela od zaostale neprijateljske tehnike i vojnika. U međuvremenu su tenk i transporter napustili selo. Preostala neprijateljska tehnika u selu zapaljena je kako je neprijatelj ne bi mogao odvući i ponovno uporabiti.

Nakon tog napada u selu će ostati bez posada nekoliko naših topova koje će koristiti tko kako stigne. Ranjeni branitelji zbrinjavani su u improviziranom stacionaru, dok su poginuli, zbog nemogućnosti pristupa groblju u Bogdanovcima, pokapani u dvorištima kuća ili na školskom zemljištu.

1. dio: Neuspjela deblokada, konačni juriš i proboj

Nada da će pomoć stići izvana tinjala je sve do 13. listopada 1991. Toga su dana hrvatske snage, predvođene elitnim postrojbama Specijalne policije i dijelovima 3. brigade ZNG-a, pokrenule veliku operaciju deblokade s ciljem ponovnog zauzimanja Marinaca. Unatoč početnim uspjesima i ulasku u dijelove sela, napad je zaustavljen zbog goleme koncentracije neprijateljskog topništva i oklopa, ali i zbog prolaska humanitarnog konvoja koji je JNA iskoristila za pregrupiranje. Operacija je prekinuta uz teške gubitke, čime je sudbina Vukovara i Bogdanovaca praktički zapečaćena. Tog je dana kroz redove Daltona prošao Mile Dedaković s osiguranjem na putu prema Vinkovcima. Nažalost, tzv. JNA drugi humanitarni konvoj 18. listopada iskorištava za svoje potrebe tako da branitelji nakon povratka konvoja iz Vukovara gube Kukuruzni put. Time su Bogdanovci izgubili sve veze s Vukovarom i ostali u potpunom okruženju.

Drugi napad bio je 29. listopada. Pripadnici Bojne dobili su dojavu da počinje napad iz pravca groblja i dio pripadnika Daltona kreće pomoći snagama koje su branile taj dio sela. To je bila varka. Pravi pješački napad zapravo je počeo iz pravca Vukovara, odnosno Lušca. Neopaženo su prišli prvim kućama i pritom ubili Ivicu Ištokovića (2. pb). Pripadnici Bojne vraćaju se i uključuju u blisku borbu koju su već vodili pripadnici koji su preostali braniti ulaz sela iz Lušca. U napad će krenuti i arkanovci, što se dalo doznati iz dokumenata poginulih. Arkanovci su bili uporni, no Daltoni su bili svjesni da bi se njihovim popuštanjem prvi na udaru našao stacionar i ranjenici u njemu. Arkanovci su trpjeli sve više gubitaka. Počela ih je hvatati panika. Na kraju okršaja pozvali su pomoć i pristiglo im je nekoliko transportera koji su ih zaklonili dimnom zavjesom i omogućili im bijeg. U toj je bitki teško stradao Ilija Zirdum (2. pb). Prilikom pretrčavanja terena ranjen je iz kuće u neposrednoj blizini u koju su neopaženo ušli neprijateljski vojnici. Pogođen sa šest do sedam metaka u obje ruke i noge, pao je. Svjestan da bi ga neprijateljski vojnici mogli dokrajčili, napravio se mrtvim. Spasili su ga suborci Stjepan Kulić i Zoran Strmota, Stjepan Stipanović-Đinđo te policajac Ivan Jelić-Lepi, koji su neutralizirali neprijateljskog vojnika i izvukli Zirduma na sigurno, a Dane Petrović ga je u građevinskim kolicima odvezao do stacionara. Priča Ilije Zirduma pruža autentičan mikropogled na brutalnost borbi prsa o prsa i nevjerojatnu otpornost branitelja. U tom su napadu ranjeni pripadnici Daltona: Jozo Dežić, Niko Martinović, Miroslav Gudelj, Stjepan Kulić, Mladenko Zadrić.

Treći napad započeo je na blagdan svih svetih, 1. studenog 1991. Od jutra je neprijatelj počeo granatiranje. Uspio je nakratko prevariti branitelje, djelovao je po groblju, a ušao s druge strane. Ušao je s tenkovima od Marinaca kod igrališta. Pričuvna policija povukla se prema središtu sela. Nekoliko tenkova zapelo je na postavljenim minama. U toj bitki poginuo je Damir Šimunović (2. pb). Ubrzo su pogođena prva dva tenka. Neprijatelj se zbog velikih gubitaka u panici povukao kupeći svoje poginule i onesposobljenu tehniku. U tom je napadu ranjen Ivica Rupčić.

Nakon napada na blagdan svih svetih, stanje u selu postalo je kritično. Streljiva je bilo sve manje, a branitelji su bili iscrpljeni neprestanim borbama. Postalo je jasno da neće moći izdržati još jedan sveobuhvatan napad, za koji se pretpostavljalo da će uslijediti istodobno iz svih pravaca. Donesena je načelna odluka: boriti se dok god ima streljiva, a potom organizirano krenuti u proboj prema Nuštru i Vinkovcima.

Konačni udarac izolaciji zadan je 2. studenog, kada je JNA zauzela vukovarsko naselje Lužac. Time je prekinuta i posljednja, najtanja veza poljskim putovima između Bogdanovaca i Vukovara. Bogdanovci su bili potpuno sami, otok u neprijateljskom moru.

Konačni napad (10. studenog 1991.)

Nakon što su konsolidirane snage i naučena lekcija iz skupih listopadskih poraza, JNA i srpske paravojne postrojbe pokreću 10. studenog sveobuhvatni, konačni napad na Bogdanovce. Napad je počeo istodobno iz svih pravaca – od Lušca, Marinaca, s groblja – sa snagama koje se procjenjuju na oklopno-mehaniziranu brigadu, uključujući i zloglasne arkanovce i Bele orlove.

Svjedočanstva preživjelih opisuju ga kao najintenzivniji i najžešći dan opsade, s napadima koji su dolazili sa svih strana. Iz pravca Vukovara krenula je oklopno-mehanizirana bojna. Prema riječima živućih svjedoka to su bili potpuno novi tenkovi M-84 i borbena vozila pješaštva BVP M-80A. Uspjeli su zaobići zapreke na ulazu i ući u selo, iako je Stjepan Kulić uništio jedan transporter. Iz protuoklopnog topa T-12 100 mm uništena su dva tenka, a dok su punili top trećom granatom, tenk je pogodio u top i posada je kratkotrajno bila izbačena iz stroja. Ubrzo su došli svijesti i nastavili se boriti. Tenkovi i oklopni transporteri sustavno su se kretali od kuće do kuće, uništavajući ono što je ostalo od sela koje je gorjelo. Iz pravca Petrovaca i Marinaca također su ušli tenkovi, neki od njih u minsko polje. Obrana je satima odolijevala tom naletu, ali kritična prekretnica bila je iscrpljivanje njihova najvitalnijeg resursa: streljiva, posebno protuoklopnog. Bez sredstava za zaustavljanje napredujućeg oklopa, organizirana obrana postala je nemoguća. Nekog velikog zapovijedanja, kao ni zapovjednika, tu nije ni bilo. Odluka o proboju označila je temeljnu promjenu s koordiniranog vojnog otpora na očajničku borbu za individualno preživljavanje. To nije bilo povlačenje u klasičnom vojnom smislu, koje podrazumijeva planirano povlačenje radi očuvanja borbene snage za buduće djelovanje. Ovdje nije bilo borbene snage za očuvanje. Cilj se promijenio s obrani selo na preživi noć. Branitelji su se počeli kretati ulicama koje su gorjele, okupljajući civile iz podruma i skloništa kako bi se organizirali za proboj. To raspuštanje formalne crte obrane objašnjava kasniju fragmentaciju proboja u više malih i nekoordiniranih skupina, od kojih je svaka bila prepuštena sama sebi u kaosu koji je uslijedio. U kaosu borbe poginuo je Ilija Marinović, a nestao je Nikola Adžić, obojica iz 2. pb. Ranjeni su Milan Oručević, Zoran Strmota, Marko Luketić i Stjepan Kulić.

Proboj

Proboj iz Bogdanovaca nije bio usklađena vojna operacija, već očajnički, raspršeni bijeg malih skupina pod okriljem noći. Cilj je bio jedinstven i naizgled dostižan: Nuštar, udaljen svega šest kilometara. U normalnim okolnostima taj put traje nešto više od sata hoda. No, to nisu bile normalne okolnosti. Tih šest kilometara pretvorilo se u gotovo beskonačan prostor, definiran ne geografijom, već strahom i smrtnošću. Fizički teren kukuruzišta i riječnih korita postao je psihološki krajolik minskih polja, neprijateljskih patrola i neprestanog granatiranja. Kratka udaljenost postala je iluzija nade, mamac koji je mnoge povukao u iskušenje koje je trajalo danima i noćima, a za previše njih zauvijek.

Najpotresnija epizoda proboja ostala je zabilježena kao štafeta smrti. Kolona od tridesetak pripadnika HOS-a, ZNG-a, MUP-a i civila kretala se prema Marincima. Kako bi se održali na okupu u potpunom mraku, hosovci su osmislili plan: formirat će štafetu, lanac ljudi koji se drže jedni za druge. Ta fizička manifestacija zajedništva, osmišljena da ih spasi, postala je njihova kobna slabost.

Pod neprijateljskom vatrom, dezorijentirani u mraku i magli, stupili su ravno u minsko polje JNA. Trenutak katastrofe bio je brutalan i konačan. Vodič Stjepan Katić (204. br) i Žarko Manjkas-Crvenkapa (HOS) poginuli su na mjestu, aktiviravši dvije protupješačke mine PROM-1. Još devetorica boraca teško su ranjena i onesposobljena, među njima Đuro Kovačević (2. pb), Antun Petričić (2. pb), Marko Knežević (2. pb), Josip Knežević (204. br) Ramadan Hrbatović-Ramo, (HOS), Tihomir Iveta-Pidžo (HOS) i Ivica Jurčan (HOS). Kolona je bila slomljena manje od dva kilometra od Nuštra. Neozlijeđeni, među kojima je bio i Marko Luketić (2. pb), slijedeći surovi, ali nužni dogovor koji su uspostavili hosovci da zdravi nastavljaju, zaobišli su polje, no nakon kratkotrajnog puškaranja zarobljeni su u Marincima. Luketić je završio u logoru u Srijemskoj Mitrovici, odakle je razmijenjen 14. kolovoza 1992.

Za ranjene je započela agonija. Danima su ležali na smrznutoj zemlji, okruženi mrtvim i umirućim suborcima. U tom su ledenom paklu od posljedica ranjavanja i smrzavanja preminuli Antun Petričić (2. pb), Marko Knežević (2. pb), Anto Šarić i Zoran Antunović, dok se Josip Knežević, u očajničkoj potrazi za vodom, utopio. Suočenima s neizrecivom patnjom, iskušenje samoubojstva postalo je gotovo neodoljivo. Od te pomisli odvratio ih je Ramadan Hrbatović-Ramo, čija je mentalna snaga postala sidro u tom paklu. Trećeg su dana vojnici JNA došli popraviti minsko polje. Jedan od njih, identificiran poslije kao Hrvat, susreo se pogledom s ranjenim Đurom Kovačevićem, ali šutio je – čin tihe milosti usred kaosa. Spas je dolazio sporo i nasumično. Osmog je dana Julije Novak, i sam u proboju iz Vukovara, izvukao Kovačevića i Ramu. Devetog je dana policajac Željko Đapić probijajući se iz Vukovara spasio Tihomira Ivetu-Pidžu. Ivicu Jurčana, posljednjeg preživjelog, grupa u proboju iz Vukovara prenijela je samo ispred minskog polja i ostavila ga u kukuruzu. Ondje ga je dvanaestog dana pronašla i zarobila patrola JNA; razmijenjen je 27. ožujka 1992.

Dok su napadači prolazili kroz selo i čistili kuće, bacajući bombe u podrume, dogodila se priča koja nadilazi pojam herojstva. Adam Ivkov bio je ranjen u glavu i privremeno slijep. Tomislav Pleša bio je pogođen u kralježnicu i paraliziran. Pojedinačno, bili su osuđeni na smrt. No, u trenutku krajnjeg očaja, spojili su svoje preostale sposobnosti u jedinstvenu cjelinu za preživljavanje. Slijepi Adam podigao je paraliziranog Tomislava na leđa. Adam je davao snagu, a Tomislav, koji nije mogao hodati, postao je njegove oči, dajući upute: “Lijevo, desno, ravno, stani, lezi…” Njihovo mučno putovanje kroz noć postalo je savršena metafora radikalne međuovisnosti. Nije to bila priča o tome kako je Adam spasio Tomislava, već kako su Adam i Tomislav spasili jedan drugog. Sljedećeg jutra stigli su do hrvatskih crta. Njihova poslijeratna skromnost jednako je izvanredna; dogovorili su se da spomenuta priča ne ide u javnost. Adam je u međuvremenu preminuo, a Tomislav se i danas drži zavjeta danog prijatelju.

Druge skupine vodila je drugačija vrsta nade. Za mnoge, poput skupine Ivice Rupčića, koji je već bio ranjen i borio se iz saniteta, orijentir prema slobodi bio je plamen plinske bušotine u Mirkovcima – svjetionik u potpunoj tami. U bijegu preko Henrikovca i Cerića pokazali su Jozo Dežić i pripadnik MUP-a nevjerojatan prkos: nailazeći na neprijateljske haubice, stali bi, izvadili im zatvarače i zakopali ih, nastavljajući borbu i tijekom vlastitog spašavanja. Među onima koji su se također uspjeli probiti do sigurnosti Nuštra bili su i Ivica Kostanjčar, koji je stigao već prve noći; Zvonko Basran-Haban s tamošnjim braniteljem; te Ilija Zirdum, koji je išao s Marom Marijanović.

Sudbina skupine koju je Stjepan Kulić vodio prema šumi Dubrava ilustrira kako jedan trenutak može odrediti život i smrt. Dok su zaobilazili zasjede, netko je u skupini slučajno opalio metak. Taj zvuk pokrenuo je potjeru i prisilio ih na razdvajanje. Veća skupina, koju su činila 23 člana, uspjela se izvući trećeg dana kod Trbušanaca. Manja skupina, njih 12, nije bila te sreće.

Nakon što su uspješno izbjegli nekoliko neprijateljskih minskih polja, upali su u najveću zamku – vlastito, hrvatsko minsko polje. Ironija je bila okrutna. Dane Petrović aktivirao je protutenkovsku minu TMRP-6, koja mu je otkinula obje noge i ruku. Preživio je samo zato što mu je toplina kumulativnog mlaza trenutačno spalila rane i zaustavila krvarenje. Damir Živković-Holcer odbačen je 20 metara i ostao je bez ruke. Jedan slučajni pucanj doveo je do potjere, potjera do razdvajanja, a razdvajanje do tragedije, pokazujući kako je u ratu crta između spasa i uništenja tanka poput slučajnosti.

Zaključak

Analiza bitaka za Kukuruzni put, Marince i Bogdanovce nedvojbeno pokazuje da je ta komunikacija bila strateško težište cjelokupne obrane Vukovara. Njezino presijecanje kod Marinaca 1. listopada 1991. bio je operativni potez koji je grad neopozivo osudio na propast, pretvarajući opsadu u polaganu agoniju.

U tom kontekstu četrdesetodnevni otpor Bogdanovaca nadilazi okvire lokalne bitke. On je primjer iznimne borbene učinkovitosti i nadljudske odlučnosti. Ključnu ulogu u toj obrani odigrali su Daltoni, pripadnici 1. satnije 2. pješačke bojne 3. brigade ZNG-a. Njihova profesionalnost, disciplina i organizacijske sposobnosti djelovali su kao vojno sidro koje je stabiliziralo i objedinilo heterogenu obrambenu silu, omogućivši joj da pruži otpor koji je prkosio svim vojnim zakonitostima. Šest Daltona položilo je živote u obrani Bogdanovaca, jedan se još uvijek vodi kao nestali, a više od pola pripadnika bilo je ranjeno, neki i dva puta.

Iako je bitka za Bogdanovce, promatrana izolirano, taktički poraz, u širem strateškom smislu ona je pobjeda za Hrvatsku. Žestoki otpor malobrojnih branitelja vezao je na sebe važne i elitne oklopne snage JNA više od mjesec dana, nanoseći im teške i neočekivane gubitke u ljudstvu i tehnici. To je kupilo dragocjeno vrijeme ostatku Hrvatske za mobilizaciju, naoružavanje i organizaciju obrane na drugim bojištima. Žrtva branitelja na vratima Vukovara nije bila uzaludna; ona je bila integralni, krvavi dio šire borbe koja je u konačnici osigurala opstanak i neovisnost hrvatske države. Hrabrost Daltona postala je trajni kamen temeljac hrvatske slobode i njihova bi imena, kao i imena drugih u obrani Bogdanovaca, trebala biti zapisana zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti vezano uz obranu domovine.

Tekst: Ivan Galović