Izvanredna utvrda u Hrvatskom zagorju danas je obnovljena i dom je muzeja čiji je izložbeni prostor sve veći, bogatiji i ljepši

Desinić je mjesto koje se nalazi na zapadu Krapinsko-zagorske županije, blizu granice sa Slovenijom. Poznato je po jako lijepoj župnoj crkvi sv. Jurja, izgrađenoj u gotičkom stilu 1901. godine. Ali još je poznatije po obližnjoj povijesnoj znamenitosti, srednjovjekovnom gradu Velikom Taboru. Izgledom karakteristična i izvanredno očuvana, utvrda se nalazi na dominantnoj koti, brijegu visokom točno 333 metra, okruženom lijepim krajolikom koji posjetitelji vole nazivati – bajkovitim. Većina povijesnih izvora navodi da je Veliki Tabor izgrađen sredinom XV. st., na području vrbovečkog ili velikotaborskog vlastelinstva. Tim su posjedima upravljali moćni grofovi Celjski. U to je vrijeme ta obitelj njemačkog podrijet-la bila na vrhuncu moći i iznimno je dobro koristila dinastičke borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Herman II. (1365. – 1435.) čak je i izborio nasljednu bansku čast. Međutim, ubrzo nakon vrhunca slijedio je i drastičan pad Celjskih. Od 1457. vlastelinstvo preuzima slavonski ban Jan Vitovec (umro 1468.), a onda i njegovi sinovi. Dvorac 1486. pada pod izravnu kraljevsku vlast, a onda ga početkom XVI. stoljeća preuzima obitelj koja će najviše obilježiti njegovu povijest. Ratkaji će biti vlasnici Velikog Tabora gotovo tri stoljeća. Nije točno poznato koji je vlasnik započeo gradnju, ali najčešće je spominjan Hermanov sin Fridrik II. Celjski (1378. – 1454.). Zna se da je najstariji dio građevine središnji peterokutni palas. Njega okružuju četiri polukružne kule i vanjski obrambeni zid. Veliki Tabor i danas odaje dojam monumentalnosti, čvrstoće i moći. Doduše, nikad nije stavljen u iskušenje u nekoj velikoj opsadi, osim u filmu Seljačka buna 1573. redatelja Vatroslava Mimice.

Inspiracija za umjetnika

U svakom slučaju, čini se da su Ratkaji donijeli dvorcu mir i stabilnost. Sa smanjenjem turske opasnosti njegova fortifikacijska namjena postupno prelazi u stambenu, makar nikad nije bio adaptiran tako da bi izgubio svoju čvrstu fizionomiju poput, primjerice, Trakošćana. I tako je bilo sve do kraja XVIII. stoljeća, kad je obiteljska loza Ratkaja iščezla. Posjed i građevinu prvo preuzima Ugarska komora, a zatim i niz drugih vlasnika. Gotovo cijelo XIX. stoljeće Veliki Tabor uglavnom je bio prepušten propadanju, a tijekom Prvog svjetskog rata čak je bio u funkciji – zatvora. Novi život pokušao mu je udahnuti veliki hrvatski slikar Oton Iveković (1869. – 1939.), koji ga je kupio 1919. i tako ostvario svoju veliku želju da postane vlasnikom posjeda koji mu je bio inspiracija. Nažalost, uz lijepe trenutke, vlasništvo tolike porozne građevine donijelo mu je i velike troškove i nedugo prije smrti prodaje dvorac Banskoj upravi. Ona ga prosljeđuje časnim sestrama Družbe Kćeri milosrđa Trećeg reda sv. Franje, koje u njemu smještaju sirotište i školu. Tijekom 1945. grad postaje narodnom imovinom i počinje teško razdoblje, u kojem je veličanstveni spomenik kulture doveden u funkciju skladišta i sušionice mesa. Tu i tamo, bio bi poduzet neki hitan projekt popravaka koji je spriječio potpuno urušavanje građevine, a krajem 1980-ih lokalni entuzijast Josip Štimac kulturno-zabavnim aktivnostima pokušava revitalizirati grad.

Tijekom 1995. konačno počinju ozbiljna arheološka i konzervatorska istraživanja i radovi koji traju i dandanas. Velikim Taborom počinju upravljati Muzeji Hrvatskog zagorja i s vremenom ga otvaraju posjetiteljima. Izvanredna utvrda danas je obnovljena i dom je muzeja Dvor Veliki Tabor, čiji je izložbeni prostor sve veći, bogatiji i ljepši. Filmska povijest dvorca starijeg od pola tisućljeća dokumentira se od utemeljenja do današnjih dana, kroz različite izložbe koje onda prerastaju u stalni postav. No, kako se arheološki i konzervatorski radovi te povijesna istraživanja provode i dalje, dvorac koji je jedan od simbola sjeverozapadne Hrvatske otkrit će nam još mnoge tajne o sebi i svojim stanovnicima.

Priča o Veroniki Desinićkoj

Uz Veliki Tabor veže se legenda o Veroniki Desinićkoj, koja je postala popularna i izvan Hrvatske. Opisani događaji imaju uporište u povijesnim zbivanjima iz 1425. godine. Dakle, Fridrik II. Celjski se, unatoč protivljenju svojeg oca Hermana II., tajno vjenčao djevojkom skromnog podrijetla Veronikom. Razjareni grof saznao je za neposluh i za zaljubljenim parom poslao svoje plaćenike. Našli su ih te Fridrika zatočili u Celju, a Veroniku odveli u Veliki Tabor, gdje su joj po Hermanovoj zapovijedi sudili za vještičarenje. Unatoč tome što su je suci oslobodili svake krivnje, Herman nije odustajao i zapovjedio je kaštelanu da je pogubi. Njezino mrtvo tijelo navodno su uzidali u zidine dvorca.

Tekst i foto: Domagoj Vlahović