Povećana potreba za brodskom paljbenom potporom snaga na kopnu uzrokovala je ubrzani razvoj novih “višenamjenskih” brodskih vođenih projektila kojima se mogu gađati brodovi, ali i ciljevi na kopnu

Pojava vođenih projektila revolucionirala je ratovanje na moru. Prvi su se projektili pojavili tijekom II. svjetskog rata, a već deset godina poslije postali su osnovno naoružanje ratnih brodova. Niti pojava topova nije toliko revolucionirala pomorsko ratovanje jer su tek vođeni projektili omogućili djelovanje po protivničkim snagama iza obzora, u početku na desetke a ubrzo potom i na stotine kilometara daleko od broda s kojeg se projektil lansirao. Uz to što su protubrodski vođeni projektili postali osnovno sredstvo ratovanja na moru, neke su ratne mornarice na svoje brodove postavile i krstareće projektile namijenjene djelovanju po ciljevima na kopnu. Do devedesetih godina prošlog stoljeća krstareći su projektili uglavnom bili u naoružanju podmornica (poglavito onih na nuklearni pogon). No, završetak Hladnog rata i promjena geopolitičkih odnosa uvjetovali su i promjenu u ratnim mornaricama. Ratni brodovi koji su projektirani isključivo za djelovanje na oceanima odjednom su poslani da djeluju u priobalnim vodama. Ubrzo se pokazalo da im nedostaje mogućnost djelovanja protiv ciljeva na kopnu.

Razvoj raketnih tehnologija omogućio je razvoj novih vođenih projektila dovoljno malih da se smjeste i na manje ratne brodove. Osim što mogu djelovati protiv brodova, ovi su projektili prilagođeni i za napade na ciljeve na obali, a neki i na ciljeve u zaleđu. Njihovi sustavi za navođenje omogućuju im visoku preciznost djelovanja, znatno veću od najsuvremenijih brodskih topova.

S dometom većim od stotinu kilometara omogućuju napade na obalne ciljeve s relativno sigurnih udaljenosti, podalje od neprijateljske paljbe. S druge strane, njihova je cijena za mnoge ratne mornarice još uvijek previsoka. No i to bi se ubrzo moglo promijeniti jer su u tijeku programi usmjereni na smanjenje troškova proizvodnje. Pa čak i slavni Raytheonov krstareći projektil BGM-109 Tomahawk Land Attack Missile prolazi kroz program koji bi trebao dovesti do znatnog smanjenja proizvodne cijene.
Manje “zahtjevnim” ratnim mornaricama znatno su zanimljiviji “višenamjenski” protubrodski vođeni projektili koje bi rabili i za napade na brodove i na ciljeve na kopnu. Zapravo ne postoji veće ograničenje da se postojeći protubrodski vođeni projektili prilagode i zadaćama uništavanja kopnenih ciljeva. Imaju dovoljno velik domet i više nego dovoljno velike bojne glave. Jedini veći problem je sustav za navođenje, posebno u završnoj fazi prilaska cilju. Velika većina protubrodskih vođenih projektila rabi radarski sustav samonavođenja prilagođen otkrivanju ciljeva na površini mora. No, s vremenom su ti radarski sustavi usavršavani i poboljšavani kako bi se mogli nositi sa sustavima za ometanje, ali i kako bi mogli otkriti brod koji se pokušava sakriti u radarski odraz otoka ili obale. S povećanjem dometa mnogi su protubrodski vođeni projektili dobili i datalinkove za prihvat podataka o cilju tijekom leta.

Tomahawk je, ponajviše televizijskim prijenosima vojnih djelovanja, postao svojevrsna zvijezda među vođenim projektilima. Iako je razvijen kako bi nuklearne bojne glave prenio do dobro branjenih ciljeva u Sovjetskom Savezu, rabljen je u svim većim sukobima u kojima je sudjelovala američka vojska od početka devedesetih godina do danas. Rabljen u oba rata protiv Iraka, tijekom sukoba na Balkanu, u ratu u Afganistanu, pa i tijekom napada na tvornicu kemijskih oružja u Sudanu 1998. Tomahawk je u operativnu uporabu ušao još 1983. i od tada je prošao kroz brojne modernizacije. Jedna od posljednjih obavljena je 2003. kroz program Tactical Tomahawk (Tactom) Block IV. Tactom je donio mnoge nove mogućnosti, između ostalog i promjenu cilja tijekom leta te mogućnost gađanja pokretnih ciljeva. Jedna od novih mogućnosti djelovanja je i udar u cilj u točno određenom trenutku. Sve je to, više-manje, omogućio ugrađeni datalink preko kojeg kontrolor nadzire let projektila. Osim pozicije projektila kontrolor “vidi” i podatke o preostaloj količini goriva i brzini njegova trošenja. Projektili inačice Block IV u proizvodnji su od 2004. te imaju za otprilike upola manje troškove proizvodnje od inačice Block III. Prema tvrdnjama iz Raytheona, Tactom je prvi put borbeno uporabljen 2008. protiv javnosti nepoznatih ciljeva.

No, tu nije kraj razvoju Tomahawka. Raytheon radi na novoj fazi razvoja nazvanoj Multimission Tomahawk koja bi trebala donijeti potpuno nove mogućnosti djelovanja. Jedna bi bila mogućnosti napada na brodove udaljene 1600 km. Jedna od novih tehnologija koju će uporabiti u Multimission Tomahawku je milimetarski radar sposoban pratiti pokretne ciljeve na površini zemlje. Projektil će dobiti i Mews (Multi Effects Warhed System) višenamjensku bojnu glavu. Za djelovanje protiv radara i komunikacijskih sustava rabit će Electronic Support Measure sustav koji će moći otkriti točno određeni signal i usmjeravati projektil prema njegovu izvoru. Povrh toga, svi podaci o signalu i cilju moći će se preko datalinka poslati u nadzorno središte. Pojačani datalink omogućit će povećani protok podataka između projektila i kontrolora. Trenutačno je Multimission Tomahawk privatni Raytheonov projekt iako je američka ratna mornarica već pokazala zanimanje za njegov razvoj.

Zbog njegove sofisticiranosti Sjedinjene Države nisu voljne Tomahawk prodati baš svakome. Jedan od dovoljno pouzdanih kupaca jest Velika Britanija. Britanci su kupili inačice Block III i Block IV, koju su već uporabili u borbenim djelovanjima. Potencijalni kupac je i Španjolska koja je najavila mogućnost kupnje 20 projektila inačice Block IV, a kojima bi naoružala fregate klase Alvaro de Bazan (F-100). Zanimljivo je da je francuski zahtjev za kupnju Tomahawka odbijen pa je francusko ministarstvo obrane pokrenulo razvoj krstarećeg projektila Scalp Naval.

Zanimljivo je da ako se razvoj projektila Multimission Tomahawk uspješno svrši, njime će američka ratna mornarica dobiti višestruko veće mogućnosti djelovanja protiv brodova nego što ih ima trenutno sa svojim protubrodskim vođenim projektilima Boeing AGM-84 Harpoon (dometa 280 km). Harpoonovi korijeni sežu sve do sedamdesetih godina prošlog stojeća, a standardnim protubrodskim vođenim projektilom američke ratne mornarice AGM-84D je postao 1979. Od tada Harpoon je prošao veliki broj poboljšanja i modifikacija, uključujući najnoviju inačicu Block III. Block III će dobiti datalink koji će omogućiti upravljanje projektilom tijekom leta, te GPS navigacijski sustav za preciznije navođenje na srednjem dijelu putanje. Ovi će dodaci omogućiti da projektil može razlikovati ciljeve kao što su brodovi u koloni ili slično. No, GPS navigacijski sustav donijet će i povećanu preciznost tijekom napada na ciljeve na kopnu. Međutim, sredinom ove godine program je obustavljen zbog prevelikog porasta troškova razvoja. Ništa bolje nije prošao ni AGM-84K Standoff Land Attack Missile-Expanded Response (Slam-ER) koji ima domet od 240 km i rabi GPS navigacijski sustav. No, cijena projektila je 720 000 dolara i zbog toga je preskup čak i za američku ratnu mornaricu. Ona umjesto AGM-84K rabi Tomahawke te Raytheonove AGM-154 Joint Stand Off Weapon vođene projektile zrak-zemlja, koji su u naoružanju višenamjenskih palubnih borbenih aviona Boeing F/A-18 Hornet i Super Hornet. Najveći domet AGM-154 je oko 120 km.

S obzirom na to da izraelska vojska nikad nije kupila Tomahawk krstareće projektile, a takvo im je naoružanje prijeko potrebno, korporacija Israel Military Industries je razvila krstareći projektil Delilah. Jedna od odlika Delilaha je mogućnost uništavanja pokretnih ciljeva. Projektil je izvorno razvijen za uporabu s izraelskih F-16 i F-4I. Projektil se proizvodi u više inačica, uključujući i inačicu namijenjenu uništavanju radara u sastavu protuzračne obrane. Projektil Delilah-1 je dovoljno lagan da ga mogu nositi helikopteri Sikorsky SH-60B Seahawk i UH-60A Black Hawk. Prvi je put borbeno uporabljen u izraelskoj intervenciji u Libanonu 2006. Postoji i Delilah-GL ? inačica razvijena za lansiranje s kopnenih lansera dometa (najmanje) 300 km. Jedna od odlika Delilaha-GL je da može kružiti iznad cilja prije nego što zada završni udarac. Vjeruje se da su i izraelske podmornice klase Dolphin također naoružane inačicom Delilaha prilagođenom lansiranju iz torpednih cijevi. Delilah-GL je osnova i za razvoj mornaričke inačice Delilah-SL namijenjene naoružavanju korveta klase Sa’ar-5. Iako to još nije potvrđeno, vjeruje se da će se Delilah-SL lansirati iz okomitih lansera.
Izrael nije jedina država koja se upustila u samostalni razvoj krstarećih projektila. Uz obilatu rusku pomoć Indija je razvila projektil PJ-10 BrahMos. BrahMos je razvijen za uporabu sa zemlje, iz zraka i mora. Za razliku od ostalih krstarećih projektila, BrahMos leti brzinama od 2,8 do tri Macha, te ima domet od oko 290 km. Program razvoja BrahMosa ostvario je znatan napredak u razvoju u ožujku 2008. kad je projektil uspješno lansiran s razarača klase Rajput prema cilju na kopnu, preciznije prema cilju na otočju Andaman and Nicobar u Indijskom oceanu. Bio je to prvi put da je BrahMos lansiran s broda na ciljeve na kopnu. Zbog toga ne čudi da indijsko ministarstvo obrane planira kupiti 1000 BrahMosa. BharMos je razvijen na osnovi NFO Mašinostrojenijanovog nadzvučnog protubrodskog vođenog projektila P-800 Oniks.

Vjerojatno najubojiti sustav namijenjen za uništavanje ciljeva na površini mora i kopnu dolazi iz Rusije. Iako je po ruskim mjerilima radi o tek uobičajeno velikom projektilu (ili u ovom slučaju bolje rečeno projektilima), u odnosu na zapadne oni su golemi. Tvrtka Novator projektirala je obitelj protubrodskih projektila Club (SS-N-27). Club-N je namijenjen uporabi s brodova, Club-S lansira se iz torpednih cijevi na podmornicama, dok je Club-M predviđen za lansere na kamionima. Zapravo je Club-M razvila tvrtka Morinformsistem-Agat, koja je sudjelovala u razvoju informatičkih sustava obitelji Club. Kao osnova za Club-M uzeti su protubrodski vođeni projektil 3M54KE i krstareći projektil 3M-14KE.

Club-M se opisuje kao višenamjenski mobilni obalni raketni sustav iz kojeg se mogu lansirati oba prije spomenuta projektila. Lansiranje se obavlja iz okomitog lansera. Lanser je postavljen na golemi terenski kamion sa četiri osovine. Tijekom prijevoza lanseri se nalaze spušteni u teretnom prostoru kamiona, te se neposredno prije lansiranja moraju podići u okomiti položaj. Svaki lanser može ili lansirati salvu projektila na jedan cilj s proračunatim različitim smjerovima prilaska, ili po jedan projektil na šest različitih ciljeva. Pritom se tijekom izračuna profila leta posebna pozornost posvećuje izbjegavanju zone djelovanja protivničke protuzračne obrane.

Sastavni dio sustava je zapovjedno-nadzorno središte koje se nalazi na istovjetnom terenskom kamionu. Na stražnjem dijelu kamiona nalazi se radar za otkrivanje ciljeva. Zona otkrivanja ciljeva veličine razarača je 450 km, a istodobno se može pratiti do 50 ciljeva. Međutim, s obzirom na to da rabi i proubrodske i krstareće projektile, Club-M se može uvezati u znatno širi nadzorni sustav, ili dobivati podatke o cilju izravno s izvidničkog satelita.

Manji domet, manja cijena
Svi do sada spomenuti projektili, uz izuzetak Tomahawka koji je razvijen kao strateško oružje za nuklearne udare, imaju domet oko 300 km. Vjerojatno tehnička zahtijevnost i visoki troškovi razvoja krastrećeg projektila koji bi imao domet kao BGM-109 ograničavaju želje proizvođača za razvojem projektila većeg dometa. Uostalom, i velika većina potencijalnih korisnika nema potrebu za projektilima većeg dometa. Tek nekoliko država (tj. njihovih ratnih mornarica) danas otvoreno ili prikriveno želi krstareće projektile koji bi imali domet veći od 1000 km i bili pogodni za strateške udare u velikoj dubini protivničkog teritorija.

Thales je jedna od tvrtki koje se intenzivno bave smanjenjem cijene projektila namijenjenih djelovanju po ciljevima na obali. Na 2008 Farnborough Air Showu tvrtka je prikazala Lightweight Multirole Missile (LMM). Thales LMM promovira kao oružje idealno za uništavanje malih, ali istodobno važnih ciljeva kao što su pobunjenička oprema, piratski laka i brza plovila, pa čak i tradicionalni ciljevi kao što su raketne topovnjače i brzi patrolni brodovi. Mase tek 13 kg, LMM može bit opremljen laserskim upaljačem bojne glave koji omogućava uništavanje i mekih ciljeva. Namjera Thalesa je da cijenu LMM projektila zadrži ispod 10 000 eura.
Prema ugledu na Thalesov LMM, ove je godine na Paris Air Showu korporacija MBDA prikazala projektil Marte ER (Extender Range). Ovaj je projektil, koji je na tržište poslan zajedno s projektilom Marte Mk 2 SA, namijenjen naoružavanju helikoptera. No, za razliku od prijašnjih projektila Marte, ER donosi mogućnost napada ne samo na ciljeve na moru već i na kopnu. Najveći domet projektila Marte ER je 120 km, što je dovoljno za uspješno napadanje na ciljeve na obalama. Iako se u ovom trenutku, u sjeni NATO-va djelovanja u Afganistanu, mogućnost uporabe mornaričkih helikoptera u napadima na ciljeve na kopnu čini deplasiranom, u obzir se mora uzeti i djelovanja NATO-vih brodova u borbi protiv pirata. Bez obzira na to djeluju li brodovi u Adenskom zaljevu ili Indijskom oceanu, u svakom trenutku mogu dobiti zapovijed da napadnu piratske baze na kopnu. Pritom kombinacija brzine helikoptera i dometa Marte ER projektila mogu biti presudni za uspjeh napada.

Iako u odnosu na Marte ER ima znatno manji domet, vođeni projektil Interactive Defence and Attack System (Idas) ipak je sa svojih 20 km dometa učinkovit projektil. Namijenjen je naoružavanju podmornica njemačke ratne mornarice. Za razliku od svih do sada nabrojanih projektila, Idas se može rabiti protiv ciljeva na površini mora, na obali, ali i u zraku. Projektil razvija Arge Idas konzorcij koji čine Diehl BGT Defence i HDW Division u sastavu korporacije ThyssenKrupp Marine. Idas je izvorno razvijen za naoružavanje podmornica Type 212A. Masa projektila je 120 kg te ima bojnu glavu mase 20 kg. Za navođenje na cilj rabi se napredno infracrveno tražilo. Projektil je dovoljno mali da četiri spremnika stanu u jednu torpednu cijev promjera 533 mm, što mu omogućava da se lako prilagodi za uporabu s bilo koje suvremene podmornice. Dva probna lansiranja obavljena su 2006., a prošle je godine obavljeno probno lansiranje iz uronjene podmornice u Baltičkom moru. Lansiranje je obavljeno s njemačke podmornice U33. Trenutno Arge Idas konzorcij razmatra program za smanjenje rizika razvoja. Ako ne bude daljnih odgađanja, serijska proizvodnja Idasa trebala bi započeti 2016. Vrlo je vjerojatno da bi Idas mogli kupiti i drugi korisnici podmornica Type 212 i Type 214 kao što su Italija, Grčka, Južna Koreja, Pakistan i Turska.

U međuvremenu norveška ratna mornarica se priprema za uvođenje u operativnu uporabu vođenog projektila Kongsberg Naval Strike Missile (NSM). NSM-om će, za početak, naoružati patrolne brodove klase Skjold. Početak serijske proizvodnje NSM-a planiran je za 2014. Imat će domet od 200 km i masu u trenutku lansiranja od 200 kg. Sastavni dio projektila su datalink i infracrveni sustav samonavođenja na cilj. Istodobno s razvojem projektila za brodove Kongsberg, u suradnji s Lockheed Martinom, razvija model projektila koji će se moći rabiti s višenamjenskog borbenog aviona F-35 Lightning II. Lockheed Martin i Kongsberg namjeravaju ovu kombinaciju ponuditi i drugim kupcima.

NSM nije jedini protubrodski vođeni projektil koji razvija Norveška. U suradnji sa susjednom Švedskom razvijaju novu generaciju vođenih projektila, koji bi mogli napadati i ciljeve na morskoj obali. Saab Bofors “gura” prijedlog nazvan European Common Missile (Ecom) program koji bi doveo do razvoja projektila s infracrvenim i poluaktivnim laserskim navođenjem dometa od 100 metara do 150 km. Ecom bi bio namijenjen za uporabu protiv “mekanih” i “polutvrdih” ciljeva.

Drugi švedski prijedlog je već razvijen Saabov protubrodski vođeni projektil RBS-15 Mk 3. Projektil je testiran 15. ožujka prošle godine na poligonu Vdsel u sjevernoj Švedskoj. Test je trebao dokazati da se RBS-15 Mk 3 može, rabeći GPS navigaciju, može rabiti i protiv ciljeva na kopnu. Inačica Mk 3 ima najveći domet od 200 km, a tijekom testiranja projektil je letio iznad “teškog” terena s puno lažnih odraza. Prije udara u cilj projektil se propeo i ponirao pod velikim kutem. Postoje različite inačice RBS-15 Mk 3 namijenjene uporabi s brodova, zrakoplova te lansera na kamionima i fiksnim obalnim lanserima.

Britanske oružane snage razmatraju kupnju nove inačice projektila MBDA Sea Skua. Tamošnja ratna mornarica ima program nabave nazvan Futute Anti-Surface Guided Weapon (Heavy). Namijenjen je naoružavanju helikoptera AgustaWestland Future Lyunx (nedavno označen kao AW-159 Wildcat), a rabit će se za uništavanje svih vrsta ciljeva na obali. MBDA je 2006. prikazao koncept Sea Skua Mk 2 namijenjen borbi protiv ciljeva na moru i kopnu. Još noviji koncept je Sea Skua IR. Ovaj je projektil opremljen datalinkom.

U Sjedinjenim Američkim Državama postoji program nazvan Advanced Weapon System (AWS). Jedan od ciljeva mu je da američka ratna mornarica dobije precizan krstareći projektil po cijeni od oko 250 000 dolara. AWS bi trebao imati domet od 600 do 1000 km te rabiti GPS navigaciju. Povrh toga, trebao bi imati i mogućnost kruženja iznad cilja prije napada. MBDA i L-3 Communications Titan Group rade na AWS-u. Tako MBDA namjerava uporabiti tehnologije koje su razvijene za projektile Fireshadow i Active Diamond Back.
U međuvremenu Lockheed Martin i Rolls-Royce su se udružili u razvoju Revolutionary Approach to Time Critical Long Range Strike (Rattlrs) inicijative. Namjena Rattlrsa je razvoj tehnologija koje će se moći rabiti na krstarećim projektilima nove generacije. Tako Rolls-Royce razvija turbomlazni motor koji bi omogućavao postizanja brzina većih od tri Macha. Druga je razmatranje mogućnosti leta projektila na vrlo velikim visinama kako bi projektili ostali izvan domašaja PZO sustava malog i srednjeg dometa.

Što se tiče budućih europskih programa, francuska ratna mornarica namjerava svoje podmornice na nuklearni pogon klase Barracuda naoružati krstarećim projektilom MBDA Scalp Naval. Scalp Naval je još uvijek u fazi razvoja, a nastao je na osnovi krstarećeg projektila Scalp/Storm Shadow namijenjenog uporabi s aviona. Scalp/Storm Shawod je već u operativnoj uporabi u francuskom i britanskom ratnom zrakoplovstvu. Mornarička Scalp Naval trebao bi imati domet od najmanje 1000 km i rabiti kombinaciju GPS navigacije i praćenja konfiguracije terena iznad kojeg leti. U završnoj fazi napada navođenje projektila će se odvijati preko infracrvenog sustava samonavođenja.

Igor KAUCKI