Hrvatski vojnik u dva dijela donosi tekst o streljačkom oružju koje je pojam preciznosti i ubojitosti te besprijekorne obučenosti i hladnokrvnosti rukovatelja. U prvom su dijelu obuhvaćeni opći pojmovi vezani uz specijalnost i samo oružje, a u drugom će dijelu fokus biti na poznatim tipovima snajperskih pušaka

Pojam riječi snajper (engl. sniper) vjerojatno potiče iz Indije, i to iz davnih 1770-ih godina. Koristili su ga britanski časnici koji su u slobodno vrijeme odlazili u lov na pticu engleskog imena snipe (šljuka). Ptica je iznimno brza i teško ju je pogoditi pa su časnici koji su bili vješti i precizni u lovu na njih nazivani snipers – snajperisti. S vremenom se taj pojam proširio na cijelu britansku vojsku označavajući uvježbanog lovca, velike vještine i umijeća prikradanja te sposobnosti pogotka cilja prvim ispaljenim hicem. Prije riječi snajper koristila se riječ oštrostrijelac (sharpshooter) koja je bila široko rasprostranjena do vremena Američkog građanskog rata (1861.-1865.).

Podjednako su je koristile sve vojske svijeta. Postupno se termin snajper počeo rabiti za djelovanja koja i danas podrazumijevamo pod pojmom snajperizam i snajperist. Snajperist je osoba, specijalist svoje vještine, čija je primarna zadaća uništiti točno određeni vrijedni neprijateljski cilj na velikim daljinama uz uporabu vrhunske opreme, u prvom redu precizne puške. Snajpersko je oružje precizno streljačko naoružanje opremljeno optičkim ciljnikom, a namijenjeno je za provedbu zadaća posebne namjene. Takvo se oružje razlikuje od običnog streljačkog naoružanja po optičkom ciljniku, “mekom” podesivom mehanizmu za okidanje, kvalitetom i konstrukcijom cijevi, posebnom izradom kundaka te uporabom posebnog streljiva. Kad govorimo o preciznosti pojedinog oružja, važno je napomenuti da je snajpersko oružje samo pola jamstva preciznog pogotka, dok je druga polovina streljivo koje to oružje koristi. Ako je kvaliteta oružja ili streljiva nedostatna, ne može se govoriti o mogućnosti preciznog pogađanja na velike daljine. Posebno konstruirane snajperske puške omogućuju pogađanje ciljeva i na vrlo velikim daljinama (više od 2000 m).

Šira primjena
Snajperska djelovanja vuku korijene iz dalje prošlosti. Stari zapisi potvrđuju da su primjenjivana za vrijeme Američkog građanskog rata 1861. godine te u Rusiji za vrijeme Rusko-turskog rata 1790. godine. U Njemačkoj je njihova šira primjena započela potkraj XIX. stoljeća. Potkraj 1945. godine većina vojski koristila je kao snajperske puške posebne modele svojih standardnih pušaka. Tako su u sovjetskoj armiji stare puške Mosin Model 1891./1930. i poluautomatske puške Tokarev SVT40 modificirane za snajpersku uporabu. U američkoj je vojsci najprije korištena snajperska puška M1903A4 da bi je poslije zamijenili noviji modeli s optičkim ciljnicima M1C i M1D. Nakon II. svjetskog rata ulažu se značajni napori i na Istoku i na Zapadu u razvoju novih snajperskih pušaka. Za vrijeme Vijetnamskog rata, zbog specifičnog načina vođenja borbi, na tadašnjoj pušci 7,62 mm M14 dograđivan je nosač za postavljanje optičkog ciljnika. Tako je teoretski svaka od tih pušaka za nekoliko minuta mogla postati neka vrsta snajperske puške.

Optika, ali i ostalo
Često se postavlja pitanje što snajperske puške razlikuje od ostalih pušaka. Je li to samo montiran optički ciljnik ili je potrebno da snajperska puška ima još neke posebnosti? lako je postojanje optičkog ciljnika najvidljivija vanjska razlika, snajperske puške imaju općenito kvalitetnije cijevi, posebno oblikovane kundake, laganije okidanje, te preciznije izrađene dijelove i mehanizme.
Prema današnjim mjerilima svako streljačko oružje kojemu je osnovni ciljnik optički ili optičko-elektronički, može se uopćeno nazvati snajperskim. Naime, svaka sistematizacija snajperskih sustava, bez obzira na način klasificiranja, uvijek se temelji na snažno izraženoj komponenti ciljnika u okviru sustava oružje-ciljnik. Oni u znatnoj mjeri mijenjaju cjelokupne značajke oružja, osobito kod oružja standardiziranog prema osobinama i kvaliteti. Zajednička značajka za sve vrste snajperskog oružja jest povećana preciznost paljbe na traženim dometima u odnosu prema standardnom oružju, tako da se s velikom vjerojatnošću ostvare zahtjevi za pogodak prvim hicem. Tehnički gledano, povećana preciznost snajperskog oružja (neovisno o vrsti i kalibru streljiva koje koristi) u odnosu na standardno oružje postiže se preciznijom izradom vitalnih dijelova oružja (cijev-vodište zrna, ležište metka, usta cijevi), izborom deblje cijevi, preciznom konstrukcijom mehanizma za okidanje, manjom silom i ravnomjernošću okidanja, anatomski oblikovanim kundakom i sl. te ugrađenim optičkim ili optičko-elektroničkim ciljnikom.

Najbolje rješenje
Po načinu rada snajperske puške mogu biti automatske, poluautomatske ili repetirke. Kod automatskih snajperskih pušaka energija barutnih plinova iskorištava se za ponovno punjenje oružja i ispaljivanje sljedećeg metka, sve dok strijelac drži pritisnut okidač ili dok ima metaka u spremniku. Najčešće su to posebno prilagođene standardne automatske puške koje imaju mogućnost stavljanja optičkog ciljnika. Kod poluautomatskih snajperskih pušaka energija barutnih plinova iskorištava se za ponovno punjenje oružja, a za svako opaljenje potrebno je ponovno povući okidač. Kod repetirajućih snajperskih pušaka, poslije svakog ispaljenog metka ručno se pokreće zatvarač kako bi se doveo metak u ležište i istodobno zapeo udarač. Postoje dileme oko toga što je bolje rješenje. Neki vojni stručnjaci smatraju da se u suvremenim uvjetima ratovanja javlja veliki broj ciljeva po jednom snajperistu, što zahtijeva brzo djelovanje te su zbog toga poluautomatske i automatske snajperske puške povoljnije rješenje. Drugi pak misle da se samo repetirkama može ostvariti vrhunska preciznost gađanja. Dileme postoje i oko toga treba li uopće uzimati puške iz serijske proizvodnje, kad se teži da prvi hitac iz snajperske puške bude pogodak. Naime, smatra se da ove puške imaju “pretvrdo” okidanje što znatno utječe na preciznost gađanja. Zbog toga su pojedine zemlje počele ugrađivati na snajperske puške iz serijske proizvodnje okidač s posebnim regulatorom kod kojega se sila okidanja može mijenjati.

Mjesto u postrojbi
Klasične vojne snajperske puške dijele se u dvije taktičke kategorije – snajperske puške za paljbenu potporu postrojbama na bojišnici i snajperske puške za precizno gađanje na velikim udaljenostima. Prvi tip pušaka razvijen je ugradnjom optičkih ili kolimatorskih ciljnika na standardne vojničke puške i još je uvijek u širokoj uporabi. Njima su naoružani obično snajperisti u postrojbama koji su u borbenom postroju cijelo vrijeme borbenih djelovanja. Njihova uloga (davanje precizne paljbene potpore) dolazi najviše do izražaja u presudnim trenucima napada ili obrane, tijekom uličnih borbi i sl. Takvi taktički uvjeti uporabe nametnuli su potrebu veće praktične brzine gađanja zbog većeg broja trenutačnih i pokretnih ciljeva na bojištu, što potpuno zadovoljavaju standardne vojničke puške s ugrađenim ciljnicima malog ili srednjeg uvećanja, ali šireg vidnog polja.
Jedan od važnih dijelova snajperske puške svakako je i kundak. Njegov je oblik uvjetovan položajem samog optičkog ciljnika koji je smješten na relativno velikoj udaljenosti iznad cijevi, te željom da odskakivanje puške bude što je moguće manje. Zato je kod većine snajperskih pušaka gornja površina kundaka (leđa) poravnana s uzdužnom osom cijevi. Kundak i svi drugi drveni dijelovi kod većine proizvođača zamijenjeni su sintetičkim. Oni su se pokazali znatno trajnijim i otpornijim na vremenske utjecaje od drveta, s minimalnim deformacijama na jake temperaturne oscilacije i promjenu vlažnosti zraka. Osim toga, kundaci su ergonomski modelirani, većina snajperskih pušaka ima kundake koji imaju mogućnost produžavanja (teleskopski), posebno izdignut naslon za lice, te podesiv oslonac kundaka koje svaki strijelac prilagođava svojim tjelesnim osobinama, čime se postiže stabilan stav za gađanje.

Nožice i prigušivači
Kvalitetne snajperske puške opremljene su nožicama koje se mogu jednostavno stavljati ili skidati s puške, a visina se može podešavati. Konstrukcija nožica mora omogućiti zakretanje puške u lijevu i desnu stranu za određeni kut (najčešće do 15 stupnjeva) te bočno naginjanje. Najpoznatiji su proizvođači nožica engleska tvrtka Parker-Hale i američke Harris i Atlas. Na neke snajperske puške moguće je montirati i prigušivače pucnja. Kod većine njih radi se samo o smanjivanju razine buke koja se stvara zbog istjecanja barutnih plinova iz cijevi, dok buka stvorena nadzvučnim kretanjem projektila nije eliminirana. Rezultat toga jest da protivnik čuje pucanj, ali ne može odrediti lokaciju odakle pucanj dolazi što je za snajperista ipak velika prednost. Naravno, postoje specijalni snajperski metci čija se zrna kreću podzvučnim brzinama, ali takvo streljivo ima manji domet te ograničen učinak na cilju. Zbog svega toga neki proizvođači izrađuju tzv. prigušene snajperske puške kod kojih je cijev izbušena zbog smanjivanja početne brzine zrna, a prigušivač čini jednu cjelinu s puškom.

Ciljnici i streljivo
Mehanički ciljnici kakve upotrebljava većina standardnih automatskih pušaka ne mogu ispuniti zahtjeve koji se postavljaju pred snajperske puške te su kod većine suvremenih snajperskih pušaka potpuno uklonjeni. Naravno, uz razvoj snajperskih pušaka tekao je i razvoj optičkih ciljnika, koji su u drugoj polovini XX. stoljeća dovedeni gotovo do savršenstva. Uveden je i cijeli niz optičko-elektroničkih ciljničkih sprava koje omogućavaju učinkovito gađanje noću i u uvjetima otežane vidljivosti (npr. aktivni i pasivni IC ciljnici, termovizijski ciljnici i dr.), te brzo i precizno određivanje udaljenosti do cilja (ciljnici s laserskim daljinomjerima). Stoga sve snajperske puške imaju optičke ciljnike pomoću kojih se mogu bolje raspoznavati ciljevi, osobito na velikim daljinama, te mnogo preciznije gađati. Druga važna osobina ciljničkih sprava jest povećanje koje može biti stalno ili promjenjivo. Novije ciljničke sprave imaju promjenjivo povećanje koje se kreće od pet do deset pa i više puta (Schmidt & Bender 5-25×56 PM II).
Budući da je streljivo jedan od najvažnijih čimbenika koji utječu na preciznost gađanja, snajperisti najčešće upotrebljavaju kvalitetnije metke čije su balističke osobine ujednačenije nego kod standardnih metaka. Poznato je da se osobine metaka istog kalibra razlikuju od serije do serije, a pogotovo među različitim proizvođačima. Zato je prigodom uporabe drukčijih metaka (druga težina i oblik zrna) potrebno snajpersku pušku ponovno upucati.

Skuplja proizvodnja
Osnovna je razlika između snajperskog i klasičnog streljiva u kvaliteti barutnog punjenja i balističkom uravnoteženju zrna. Barutno je punjenje snajperskog streljiva kvalitetnije, ravnomjernije granulacije i boljeg izgaranja od barutnog punjenja klasičnog streljiva. Izradi zrna, osobito centriranju njegova težišta i kalibraciji posvećuje se veća pažnja tijekom proizvodnje, nego zrnima za obično streljivo. Ti postupci u većoj ili manjoj mjeri poskupljuju proizvodnju snajperskog streljiva, ali mu poboljšavaju kvalitetu.
U zemljama NATO-a snajperske puške koriste metak 7,62 x 51 mm (poznat i kao .308 Winchester), dok je u zemljama bivšeg Varšavskog ugovora u uporabi bio metak 7,62 x 54R. Metak 7,62 x 51 mm (broj 51 označava dužinu čahure) razvijen je ranih pedesetih godina. Postao je NATO-ov standardni metak i ima vrlo široku primjenu. Ruski metak 7,62 x 54R jedan je od najstarijih metaka koji se i dalje koristi jer je u naoružanje uveden još 1891. godine. Razlikuje se od ostalih metaka po tome što njegova čahura ima umjesto vijenca obod (odatle slovo R u njegovoj oznaci) te velikim maksimalnim dometom. Ostale se vrste metaka mnogo manje koriste.

Točnost ili preciznost?
U raspravama o osobinama snajperskih pušaka često se miješaju pojmovi točnost i preciznost. Točnost gađanja mjera je odstupanja srednje putanje ispaljenih projektila od cilja. Teoretski je točnost gađanja idealna kad se srednji pogodak poklapa sa sredinom cilja ili izabranom točkom na njemu. Praktički, puška se smatra točnom kad srednji pogodak odstupa od određene točke do propisane granice. Preciznost puške određuje se veličinom raspršenih pogodaka i odnosima te veličine prema tabličnim normama. Puška je preciznija ako joj je manja slika pogodaka. To znači da neka puška može biti precizna (pogodci su lijepo grupirani), ali netočna jer su svi pogodci udaljeni predaleko od nadzorne točke. Moguć je i obratan slučaj tako da puška bude točna, ali neprecizna. Spomenimo i to da preciznost neke puške ponajviše ovisi od konstrukcije i kvalitete izrade (osobito cijevi), a točnost od ciljničkih sprava. I točnost i preciznost snajperske puške potrebni su, ali ne i dovoljni da bi cilj bio pogođen. Prijeko je potreban i dobro osposobljen strijelac – snajperist.
Snajperska djelovanja zahtijevaju osim odgovarajuće izobrazbe i raspolaganje učinkovitim snajperskim oružjem. Zbog toga su neke zemlje razvile posebna oružja namijenjena isključivo snajperistima, dok su se druge odlučile za modifikaciju postojećeg oružja.

Uporaba snajperista
Način djelovanja snajperista mijenjao se iz rata u rat, ali određene značajke svojstvene pravilnoj uporabi snajperista uvijek ostaju. Tako se snajperisti uglavnom obučavaju djelovati u timovima po dva kako bi mogli neprekidno motriti određeni prostor, pomagati jedan drugome u određivanju daljine do cilja, osiguravati jedan drugog tijekom zamjene paljbenog položaja ili odmora itd. I sama spoznaja o nazočnosti snajperista unosi strah u protivničke redove te na taj način utječe na njegove odluke i djelovanja. O različitosti snajperskih djelovanja govore i podaci iz afganistanskog rata kad su snajperisti, iz tzv. lisičjih jazbina, nanosili sovjetskim vojnicima znatne gubitke. Taktika se sastojala u tome da su snajperisti zauzimali položaje na uzvišenjima, u špiljama, na prijevojima ili u klisurama, te odatle gađali kotače ili spremnike za gorivo vozila na cestama. Kad bi se pogođeni kamion zaustavio, iz jame pokraj puta iskakao bi gerilac i iz izravne blizine hicem iz ručnog bacača ili bacanjem bombi uništavao posadu i vozilo. I dok je, uz velike napore, oružana pratnja sovjetskih konvoja s vremenom uspijevala očistiti jame duž putova, snajperisti u lisičjim jazbinama teško su otkrivani. Naime, kad se u takvim planinama izabere dominantna točka, prirodno ili umjetno zaštićena od uzvratne paljbe s puta i iz zraka, dobar snajperist može danima neometano izviđati i mijenjati paljbeni položaj otvarajući, kad to njemu odgovara, prikrivenu i preciznu paljbu.

Snajperske škole
Taktika uporabe snajperista razlikuje se od zemlje do zemlje. Tako npr. američki snajperisti uglavnom djeluju u paru, pokrivajući se međusobno paljbom i pokretom. Ruski snajperisti djeluju samostalno u okviru streljačkih vodova, a po potrebi se formiraju grupe snajperista za uništavanje posebno značajnih ciljeva. U britanskoj vojsci snajperisti djeluju uglavnom kao individualni strijelci kojima se najčešće izdaje načelna zadaća, a konkretizacija se prepušta njihovoj osobnoj inicijativi. Nijemci formiraju snajperske grupe od tri do pet snajperista, dok su samostalni strijelci rijetkost i u tom je slučaju uglavnom riječ o vrlo iskusnim snajperistima.
Izobrazba snajperista dugotrajan je i složen posao jer velik rizik u borbi iziskuje vrhunsku obučenost i visoku motiviranost. Pri tome pravilan izbor ljudstva, vrsta i kalibar oružja, optičkih ciljnika, kao i ostale opreme koju snajperisti koriste, ima vrlo važnu ulogu. Od kandidata za snajperista zahtijeva se da ima dobru tjelesnu konstituciju, sposobnost shvaćanja i koncentracije, te uravnotežen i miran karakter. Snajperske puške imaju u naoružanju sve vojske svijeta, iako među njihovim konstrukcijama vlada pravo šarenilo, može se zaključiti da je većina njih napravljena za standardni NATO-ov metak 7,62 x 51 mm. Snajperske puške izrađene za jače magnum metke kao i puške u kalibru 12,7 x 99 mm, služit će i dalje za gađanje na daljinama većim od 1000 metara.

Potreba za vrhunskim strijelcima
Obavijesti s poprišta ratnih sukoba, posebno zadnjih desetljeća, potvrđuju potrebu za dobrim strijelcima – snajperistima. Ovu je tvrdnju moguće potkrijepiti sljedećim činjenicama. Uvođenjem u naoružanje mnogih zemalja oklopno-mehanizirane tehnike mora se voditi računa da će vojnici uglavnom biti u oklopnim vozilima. Takve ciljeve najuspješnije mogu pogađati (npr. kroz otvore za motrenje na vozilima) upravo snajperisti. U pogledu daljnjeg razvoja snajperskih pušaka većina vojnih stručnjaka smatra da će i dalje postojati dvije kategorije ovog oružja: posebno projektirane snajperske puške velike preciznosti i prilagođene automatske puške iz serijske proizvodnje koje imaju malo raspršenih pogodaka.
I danas snajperisti imaju važnu ulogu, a zahvaljujući razvoju snajperskog oružja, osobito u daljini gađanja i snazi projektila, raspon snajperskih zadaća proširio se na tzv. antimaterial zadaće – uništavanje osjetljivih elektroničkih uređaja i neoklopljenih vozila protivnika, onesposobljavanje raketnih projektila i lansirnih uređaja, uništavanje mornaričkih mina i sl. Okolnosti urbanog ratovanja u tzv. asimetričnim sukobima posebno su potencirale razvoj snajperskih djelovanja i to kod obje sukobljene strane. Zbog svega toga snajperska su djelovanja iznimno pogodna i učinkovita za slabiju stranu, dok ih dominantna strana u sukobu načelno koristi za protusnajperska i protugerilska djelovanja.

---

KAZALO PRECIZNIH POJMOVA

SNAJPERIST: Vojnik ili dočasnik, u nekim zemljama i časnik, posebnih mogućnosti, obuke i opreme i koji ima dužnost visokopreciznim pogotkom uništiti strogo određenu metu, a na koju se ne može drukčije djelovati zbog daljine, veličine, lokacije, vidljivosti, itd.
SNAJPERSKI TIM: Čine ga dva snajperista, svaki osposobljen tako da može djelovati kao samostalni snajperist, a djeluju tako da jedan drugom pomažu u izvršenju zadaće. Jedan od njih može raditi i kao motrilac. To je temeljna postrojba snajperista.
SNAJPERSKA DESETINA: Čine je tri snajperista, od kojih su najmanje dvojica strijelci snajperisti. Često se naziva i trinom. U sklopu snajperske desetine mogu se koristiti i druge vrste oružja, a koje je potrebno kako bi se lakše i sigurnije izvršila zadaća postavljena snajperskoj desetini.
SNAJPERSKA PUŠKA: Posebno konstruirana i odabrana precizna puška modificirana ili namjenski izrađena, opremljena optičkim ciljnikom. Može precizno gađati do 2000 m, a to ovisi o kalibru streljiva koji koristi.
SNAJPERSKO ORUŽJE: Klasično streljačko oružje opremljeno optičkim ciljnikom. U tu skupinu ulaze jurišne puške pješaštva, puškostrojnice, kratke strojnice, zračne puške te samostrel.
ČASNIK ZA VEZU: Časnik iz postrojbe čiji snajperisti trebaju izvršiti zadatak na određenom području. Nalazi se u taktičkom operativnom centru (ili u izdvojenom zapovjednom mjestu), a zadaća mu je prosljeđivanje informacija o zbivanjima na tom području svome zapovjedništvu. U postrojbi s kojom kontaktira mora svima reći tko je, što mu je zadaća i gdje se obično zadržava. U svoju se postrojbu u ratnim djelovanjima javlja periodično, čak i ako nema što izvijestiti. Ovisno o stupnju aktivnosti, javljati se treba od svakih pola sata pa do četiri puta dnevno.

---

Ivan GALOVIĆ