Ovogodišnji Highlander Velebit trajao je od 1. do 5. rujna, a na njemu su sudjelovali satnica Mirna Bajčetić Šijanski i pukovnik Damir Šijanski, oboje časnici Glavnog stožera Hrvatske vojske. Oni su 4. rujna, dan i pol prije roka završetka natjecanja, 104 kilometra prešli za 73 sata, a kroz cilj su prošli zajedno, dijeleći deseto mjesto u ukupnom poretku…

Highlander Velebit petodnevna je utrka tijekom koje natjecatelji trebaju u što kraćem vremenu prijeći stazu duljine 104 kilometra po zahtjevnom, često neprohodnom, vrlo teškom, planinskom terenu na stazi od Zavižana do Velike Paklenice. Nakon što je prošle godine održan prvi put, ovogodišnji Highlander Velebit trajao je od 1. do 5. rujna – a ono što časopis Hrvatski vojnik povezuje s Highlanderom Velebit 2018 jesu satnica Mirna Bajčetić Šijanski i pukovnik Damir Šijanski, oboje časnici Glavnog stožera Hrvatske vojske i natjecatelji na ovogodišnjoj utrci. Oni su 4. rujna, dan i pol prije roka završetka natjecanja, 104 kilometra prešli za 73 sata. Kroz cilj su prošli zajedno, dijeleći deseto mjesto u ukupnom poretku, dok je Mirna Bajčetić Šijanski tim rezultatom postala prva od svih natjecateljica koje su prošle kroz ciljnu ravninu ovogodišnje utrke. Nekoliko dana nakon tog događaja, dok čekamo naručenu kavu na nekoj terasi, a Mirnini suveniri – modrice zarađene na natjecateljskim pentranjima, proklizavanjima i padanjima još nisu ni počele blijedjeti, njih dvoje mi onako iskreno, kroz smijeh govore: “Pa i mi smo se iznenadili rezultatom. Nismo to očekivali.”

Nisu očekivali, kažu? Pokušavam im vjerovati. Opća propisana pravila natjecanja Highlander Velebit, čiji je organizator Planinarski klub Gorštak Osijek, definiraju jasne i čvrste odrednice kojih se natjecatelji moraju pridržavati kako ne bi bili penalizirani ili diskvalificirani. Tako je propisano da natjecatelji u osnovnoj opremi koju nose moraju imati šator ili nepromočivo šatorsko krilo, vreću za spavanje, prostirku-podmetač, kuhalo, odgovarajuću zamjensku odjeću, minimalnih tri litre vode po osobi, vreću za smeće, komplet za pružanje prve pomoći, astro-foliju, kompas ili GPS… Stanje opreme provjerava se na startu, a nedostatak bilo čega od propisanog kažnjava se – i, zaključuju moji sugovornici, to je otprilike 16-17 kilograma koje je u ruksacima svatko morao nositi. Osim toga, zabranjeno je paliti vatru, zabranjeno je za sobom u prirodi ostavljati smeće, zabranjeno je noćiti na području dvaju nacionalnih parkova kroz koje natjecateljska staza vodi – Sjevernog Velebita i Paklenice, obvezno je proći četiri kontrolne točke postavljene na Skorpovcu, Baškim Oštarijama, Panosu i Velikom Rujnu prije nego što se, po pravilima, natjecanje završi prolaskom kroz cilj u Velikoj Paklenici.

Par Šijanski već je utvrđeno stabilna i funkcionalna kombinacija: na poslu, u vojsci su kolege i saveznici; kod kuće su životni suputnici i roditelji djevojčice Tare; a sad su se, eto, okušali i dokazali kao suborci, uzajamni bodritelji i čuvari u istraživanju vlastitih granica i dosezanju natjecateljskih ciljeva. Dok razgovaramo promatram ih i shvaćam da uglavnom jedan počne rečenicu, a drugi je završava, ili pričaju u isti glas i istoglasno se smiju, ili jedan govori, a drugi sve to prati klimanjem glave. Pričaju mi kako je Mirna, u svojim studentskim danima, najmanje voljela one obvezne studentske hodnje na Sljeme, i kako je dugo vremena ozbiljnija hodanja ili planinarenja zapravo uopće nisu zanimala – dok nije upoznala Damira kojeg je baš to oduševljavalo… i tako je počelo, malo-pomalo, izlet za izletom, planina za planinom.

“A kako ste se ove godine našli na Highlanderu?” pitam. Njih dvoje se pogledavaju, smiju se, a onda Mirna kaže: “Ma to sam nas ja prijavila. To je zapravo bio poklon Damiru, za godišnjicu braka i za njegov rođendan.” Prijavili su se u prosincu 2017. godine, i otad, od odlaska na Svetu Geru krajem siječnja, svaki slobodni vikend koristili su za zajednička uvježbavanja, treniranja, planinarenja. “Znali smo kuda će se kretati natjecateljska staza i odlazili smo na nju, planirali, izviđali rute, mjerili koliko se brzo njima možemo kretati, koliko često trebamo stati i napraviti predah, izračunavali smo kad izlazi i zalazi Sunce, koliko dnevnog svjetla imamo za hodanje, vodili smo dnevnik tih ruta i staze, snimali točke GPS-om pa bismo poslije toga, kod kuće sve slagali i analizirali,” objašnjava Damir i zaključuje: “Svakako, u rezultatu koji smo postigli puno nam je pomoglo što smo oboje vojnici, što smo svemu pristupili vojnički precizno i potpuno disciplinirano.” Osim toga, slažu se oboje, puno im je pomogla odlično opremljena teretana u Glavnom stožeru u kojoj su tijekom tjedna redovito vježbali, kao i razumijevanje i podrška kolega i šefova na poslu.

Mrva ljudske sumnjičavosti prema svemu što se čini idealnim, legitimno novinarsko pravo da pokušam istražiti i onaj dio priče koji se čini kao da je prešućen, kao i ono nešto malo što znam o planinarenju u kojem su za uspjeh – od tonusa mišića, kapaciteta pluća i kondicije često važniji volja, fokusiranost i stanje uma – tjeraju me da ispitujem dalje. Želim čuti što nije bilo dobro, što je bilo očajno teško, je li bilo kriza, jesu li se i u jednom trenu pokajali što su u to krenuli, jesu li putem pucali i kako su jedno drugom tad pomagali. Da, bilo je teško. Pričaju mi kako je najteži bio drugi dan natjecanja, onaj u kojem je trebalo prijeći dionicu između Baških Oštarija i Šugarske dulibe krećući se kroz Ramino korito. “To je prašuma, jedna od prašuma u Hrvatskoj. Tamo nema uređene staze, tamo nitko ne krči šumu, tamo nema čovjekova utjecaja na vegetaciju. Zato i je prašuma,” objašnjava Damir i pokušava mi opisati koliko je na toj dionici krivudanja, uspona, spustova, obilaženja oborenih debala. A Mirna kaže kako je ona tad dotaknula onu točku pucanja izazvanu jakim bolovima u koljenima, onu u kojoj se učini da je čovječja snaga premala i da je cilj predaleko.

“I kakva je Mirna kad puca?” pitam Damira, “Što radi? Viče? Lomi štapove za hodanje? Svađa se? ”

“Ne,” kaže on, “Mirna samo zašuti i ne govori ništa.” Onda pitam Mirnu:

“A kakav je Damir kad ti pukneš? Što radi? Priča? Uvjerava te? Nagovara? Ljuti se?” I opet se oboje pogledavaju, pa se smiju, a Mirna odgovara: “Ne. Damir napravi točno ono što je u toj situaciji stvarno najbolja stvar – on zašuti. Stalno je tu, korak je od mene, ali me pusti na miru. Zna da će proći. Jedino što mi je tad, u toj krizi rekao, a to mi je dalo dodatnu snagu, bilo je: ‘Ajde, nemoj sad pasti, pa ti si bila pokretač svega ovoga.'” Mirna će krajem listopada u šestomjesečnu vojnu misiju na sjever Poljske. “A što ćeš ti onda, Damire?” pitam. On sliježe ramenima i sa smijehom kaže: “A ja prelazim u šestomjesečni survival mode.” Šijanski dream team, to je misao, okvir priče, zaključak koji mi se vrti u glavi dok se vraćam nakon razgovora s tim dragim ljudima, a i kasnije dok o njima razmišljam i pišem. Šijanski dream team. Navijam za njih. Vjerujem u njih. I neka im je još puno zajedničkih uspona, ciljeva, pobjeda – neka im je i kriza, mudrosti i snage da se iz kriza čupaju. Tako se, uostalom, jedino i postaje dream team.  

Lada Puljizević, Foto: Marija Pustički, osobna arhiva

---

Natjecanje Highlander Velebit, koje se ove godine održalo drugi put, organizira Planinarski klub Gorštak Osijek. Od 98 prijavljenih sudionika, na start ih je došlo 65 među kojima je bilo i stranaca, a utrku je u zadanom roku završilo njih 47.

Za utrku je bilo prijavljeno 17 žena, a devet ih je uspjelo proći kroz cilj. Mirna je među njima bila prva. Ukupni je pobjednik ovogodišnjeg, kao i prošlogodišnjeg natjecanja Dražen Dugac iz Sesveta, član HPU-a Alfa & Omega, koji je cijelu trasu duljine 104 kilometara prešao za 34 sata i 15 minuta.  Duljina staze Highlander Velebit iznosi 104 km. Najviša je točka na 1618 m, a najniža na 185 m nadmorske visine. Ukupna je razlika nadmorske visine na stazi 7861 m uz prosječan nagib terena +6,3 % i –7,3 %.