Na čileanskim predsjedničkim izborima 1970. godine pobijedio je kandidat lijeve koalicije Salvador Allende. Allendeova vlada pokrenula je radikalne reforme koje su povrijedile interese čileanskog krupnog kapitala, u kojem je bio involviran i američki interes. Razdoblje unutrašnje političke napetosti prekinuo je vojni udar čileanske vojske 11. rujna 1973. tijekom kojega je Allende ubijen. Nakon puča uslijedili su progoni političkih protivnika vojne hunte u kojima su ubijene tisuće ljudi

Nakon dugog razdoblja vladavine građanskih stranaka, na čileanskim predsjedničkim izborima 1970. godine pobijedio je kandidat lijeve koalicije Salvador Allende Gossens. Allendeovu koaliciju, koja je nosila naziv Narodno jedinstvo, činili su čileanski socijalisti i komunisti te još četiri lijeve stranke. Dolaskom na vlast Allende je postao prvi legalno izabrani marksistički predsjednik na zapadnoj hemisferi i tako se pridružio kubanskom predsjedniku Castru, kojega je umjesto biračkih kutija na vlast dovela revolucija. Allende je političku potporu uglavnom crpio iz brojnog čileanskog radništva i ruralne populacije, no činjenica da je za predsjednika bio izabran s tek 36,3 posto glasova birača nije mu jamčila opću popularnu potporu za radikalne reforme koje je namjeravao provesti. Allende je pokušao promijeniti nepravednu distribuciju čileanskog nacionalnog bogatstva te su reforme počele nacionalizacijom industrije i banaka. Allendeova vlada predstavila je i agrarnu reformu koja je predviđala eksproprijaciju vlasništva nad zemljom. Taj novi smjer čileanskog društva Allende je nazvao “čileanskim putom u socijalizam”. Međutim, promjene su naišle na ogorčen otpor velikog dijela čileanskog društva, srednjeg sloja i Katoličke crkve te krupnih industrijalaca. Reformama nije pogodovao pad cijena bakra na svjetskom tržištu koje su opteretile čileansko gospodarstvo, no sudbinu Allendeovih reformi još je više zapečatilo zadiranje u interese američkih kompanija koje su poslovale u Čileu, kao i sama činjenica da je Washington od početka gledao u Allendeu prijetnju svojim strateškim interesima. Čileu je 1970. godine obustavljena američka ekonomska pomoć, koja je tijekom ranijih čileanskih vlada redovito stizala, a postupno se potpora Allendovim reformama izgubila zbog gospodarskog nazadovanja i rastuće inflacije te nestašica.

Gubitak narodne potpore
Do kraja 1972. godine Čile se nalazio u dubokoj političkoj i gospodarskoj krizi. U svibnju 1973. godine izbija val demonstracija provladinih i oporbenih političkih skupina, zbog čega je u dijelu provincije Santiago proglašeno izvanredno stanje. Za Allendeovu vladu se osobito teškim pokazao štrajk u rudniku El Teniente koji je inicirao niz drugih radničkih nemira. Tijekom kolovoza 1973. godine izvedeno je nekoliko terorističkih diverzija na mostovima i elektranama diljem Čilea, a u glavnom gradu Santiagu dolazi do uličnih okršaja između pristaša ljevice i desnice. Iako su na parlamentarnim izborima, održanim u ožujku 1973., desne oporbene stranke dobile više od pedeset posto glasova, to ipak nije bilo dovoljno za osvajanje dvije trećine mjesta u parlamentu potrebnih za opoziv predsjednika Allendea. Međutim, lideri oporbe su već i samu uvjerljivu izbornu pobjedu smatrali svojevrsnim narodnim plebiscitom nakon kojeg je predsjednik Allende sam trebao odstupiti. Za razliku od većine latinskoameričkih zemalja tog vremena gdje se vojska upletala u politiku, čileanske oružane snage poštivale su granicu koju joj je postavilo civilno društvo. No, 29. lipnja 1973. pokušan je vojni udar, kada je stotinu i pedeset vojnika iz oklopne regimente čileanske vojske pod zapovijedanjem pukovnika Soupera krenulo da zauzmu predsjedničku palaču, no taj su pokušaj jedinice lojalne Allendeu uspješno suzbile. Neuspjeli desničarski udar dao je Allendeu mogućnost da se obračuna s liderima ekstremno desne stranke Patria y Libertad te proglasi izvanredno stanje u zemlji. U kolovozu 1973. Allende je za načelnika glavnog stožera čileanske vojske imenovao generala Augusta Pinocheta, čiji se izbor pokazao velikom pogreškom.

Vojni udar
U kolovozu su desne stranke u nacionalnoj skupštini otvoreno pozvale čileansku vojsku da privede kraju Allendeov režim, a odgovor vojske nije trebalo dugo čekati. U rano jutro 11. rujna 1973. čileanska vojska je počela rušenje Allendeovog režima. Zauzete su sve vitalne točke u glavnom gradu, a predsjednička palača La Moneda je opkoljena. Pučisti su izdali ultimatum Allendeu da podnese ostavku do podneva istog dana, no Allende je u obraćanju čileanskoj javnosti preko radioemisije odbio odstupiti s predsjedničkog mjesta. Nedugo potom su zrakoplovi čileanskog ratnog zrakoplovstva raketirali predsjedničku palaču, a nakon dvadeset minuta zračnih napada počeo je pješački napad čileanske vojske na zgradu u kojem je premoćna vojska brzo slomila otpor branitelja palače. Pri pretraživanju zgrade pronađeno je i beživotno tijelo predsjednika Salvadora Allendea. Čelništvo hunte objavilo je da je Allende počinio samoubojstvo, što je potvrdio njegov osobni liječnik. Navodno je Allende počinio suicid upravo pištoljem koji mu je darovao Fidel Castro, a Allendeova udovica je nakon dolaska u egzil u Meksiko izjavila da su Allendea ubili čileanski vojnici. U svakom slučaju, točne okolnosti njegove smrti do danas su ostale nejasne. Osvajanjem predsjedničke zgrade vojna hunta nije u potpunosti preuzela nadzor nad zemljom. Izdvojeni okršaji između vojske i Allendeovih pristalica na ulicama Santiaga potrajali su još nekoliko dana, a na više mjesta radnici su okupirali tvornice i izašli na ulice. Zavladao je vojni režim te je proglašeno izvanredno stanje i uvedena stroga cenzura, a privremeno su zabranjene sve političke stranke. Vojna hunta je 13. rujna sastavila petnaesteročlani komitet u kojem su sjedili uglavnom vojnici, a kojem je za čelnika imenovan Pinochet. Nakon vojnog udara uhapšene su tisuće ljudi, a stadion u glavnom gradu Santiagu bio je pretvoren u privremeni logor za politički nepodobne Čileance. Iz zemlje je protjerano oko deset tisuća
latinskoameričkih ljevičara iz okolnih zemalja koji su našli utočište u Čileu za vrijeme Allendeove vladavine, a tisuće čileanskih ljevičara i Allendeovih simpatizera ubijeno je ili im se gubi svaki trag. Ukupno je u prvih trideset dana vojne hunte u uličnim sukobima ili egzekucijama političkih neprijatelja ubijeno oko dvije tisuće ljudi, a oko stotinu i trideset tisuća ih je uhapšeno. Vojna hunta je zaustavila i vratila na staro sve promjene koje je Allende započeo. Nakon tri godine “željezne ruke” vladavina čileanske vojne hunte djelomično je popustila te je 1978. godine ukinuto izvanredno stanje a nekoliko civilnih osoba imenovano u vladu. Pinochetovom režimu na ruku je išla i stabilizacija gospodarskih prilika u zemlji, no Čile do kraja osamdesetih prolazi kroz turbulentno razdoblje. Pinochet ostaje na vlasti do 1990. godine, kada je obnovljena civilna vlast, no kao zapovjednik čileanske vojske utječe na politička zbivanja sve do 1998. godine.

Američki interes u Čileu
Izbor Allendea povrijedio je američke strateške interese u regiji. Nacionalizacijom čileanskih rudnika bakra Allende je pljusnuo velike američke korporacije Kennecot i Anaconda, koje su provele pritisak na Bijelu kuću i vodile međunarodne gospodarske sankcije protiv Čilea. Dokumenti objavljeni za vrijeme Clintonovog mandata u Bijeloj kući govore o američkim pokušajima da sruše Allendea odmah po dolasku na vlast 1970. godine. Administracija predsjednika Nixona, koju je tada čvrstom rukom vodio Henry Kissinger, zapovjedila je obavještajnoj agenciji CIA da poduzme korake za rušenje Allendea. CIA se oslanjala na dvije metode – prva je bila opoziv Allendea političkim pritiscima i ustavnim sredstvima koji su se pokazali neuspješnim, a druga vojni udar. Jedan od prvih poteza CIA-e bilo je orkestriranje ubojstva načelnika glavnog stožera čileanske vojske generala Schneidera 1970. godine koji je bio pristaša poštivanja ustava i zapreka vojnom udaru, a kulminacija angažmana CIA-e u Čileu je vojni udar 1973. godine.

Portret diktatora
Lider čileanske vojne hunte general Augusto Ugarte Pinochet rođen je 1915. godine u gradu Valparaiso na pacifičkoj obali. Potkraj četrdesetih godina Pinochet je bio zapovjednik kampa u kojem su internirani čileanski komunisti. Za vrijeme predsjednika Eduarda Frei Montalva Pinochet postaje brigadni general, a na početku Allendeovog mandata nalazi se na dužnosti zapovjednika vojnog garnizona u glavnom gradu Santiagu. U lipnju 1973. Allende ga postavlja za načelnika glavnog stožera čileanske vojske, krivo procjenivši da se može pouzdati u nedostatak Pinocethovih političkih ambicija. Nakon rušenja Allendea, Pinochet ostaje na čelu Čilea do ožujka 1998., kada se povlači s predsjedničkog mjesta no i dalje ostaje na čelu vojske, nadzirući iz sjene zbivanja na čileanskoj političkoj sceni. Godine 1998. uhapšen je u Velikoj Britaniji nakon zahtjeva Španjolske za izručenjem zbog smrti ili nestanka više španjolskih državljana za vrijeme njegove vladavine. Nakon što ga je čileanski sud proglasio psihički nesposobnim za suđenje, Augusto Pinochet danas provodi umirovljeničke dane u Santiagu i dalje uživajući veliki ugled velikog dijela Čileanaca.

Hrvoje BARBERIĆ