Dinastije koje su stoljećima vladale područjem oko rijeke Nil svoju su moć velikim dijelom temeljile na oružju. No, za razliku od nekih drugih starovjekovnih država, Egipat nije nikad ostvario veliku teritorijalnu ekspanziju

Uz državu Sumerana, Egipat je najstarija država u poznatoj povijesti. Kad je stupila na civilizacijsku pozornicu u trećem tisućljeću prije Krista, već je bila organizirana  monarhija s potpunom državnom administracijom. Isto tako, to je jedina drevna civilizacija (uz pojedine grčke države, djelomice) čiji je razvojni kontinuitet moguće pratiti iz primordijalnog u antičko razdoblje. Stoga se drevna egipatska povijest načelno dijeli na pet velikih razdoblja. Prvo se odnosi na Staru državu nastalu vjerojatno oko 3200 godine pr. Kr., održala se do oko 2270. godine pr. Kr. Slijedi Srednja država nastala iz Stare države, održala se do oko 1700. godine pr. Kr. kad dolazi do upada Hiksa. Treće je Razdoblje nestabilnosti. Po nekim povjesničarima naziva se i Drugim prijelaznim razdobljem koje obilježava dominacija i uprava Hiksa (od 1700. do 1555. godine pr. Kr). Nova država nastala je nakon povlačenja Hiksa i svoj uspon dostigla do 715 godine pr. Kr. kad nastupa peto, takozvano Kasno razdoblje (715. – 525. godine pr. Kr.).

Stara država obuhvaća razdoblje vladavine prvih šest dinastija faraona, a bila je na vrhuncu moći za vrijeme IV. dinastije. Tada faraoni, koji su bili apsolutni vladari države, započinju gradnju impresivnih piramida. Bila je to razmjerno velika država, prostirala se od Sueskog zaljeva do današnjeg grada Asuana, razmještena uz gotovo cijeli tok rijeke Nil. Bila je podijeljena na 40 okruga (noma) kojima su upravljali faraonovi namjesnici (nomarhi ili nomarsi), odgovorni neposredno njemu za stanje u svojoj nomi, ali uz relativno ograničene ovlasti upravljanja. Vladari Stare države sukobljavali su se sa svojim susjedima Nubijcima na jugu i Libijcima na zapadu, ali osvajačke pohode poduzimali su samo prema Nubiji zbog prirodne težnje za osvajanjem izvora Nila o kojem je ovisilo cijelo gospodarstvo i egzistencija Egipta.

Prva specijalizacija pješaštva

U Staroj državi praktično nije bilo stajaće vojske, osim vrlo jake osobne garde faraona i stalnih posada za održavanje reda u gradovima i hramovima. U slučaju ratne opasnosti vojska je mobilizirana po nomama i naoružavana iz državnih arsenala. Po nekim izvorima, već u tom razdoblju angažirani su strani plaćenici, osobito iz susjednih zemalja Libije i Nubije. Postala je to redovita praksa i u kasnijem razvoju egipatske države. S obzirom na to da u doba Stare države Egipćani nisu poznavali konje, ili barem njihovu vojnu uporabu, cijelu je vojsku činilo pješaštvo. Glavno oružje bio je drveni luk i strijele s kamenim ili bakrenim (rjeđe) vrhovima, te dugačko koplje od jednog i pol do dva metra s vrlo širokim te isključivo bakrenim vrhom. Osim toga korištene su i lakše sulice, bacane uz pomoć posebnih bacača koji su povećavali njihovu kinetičku energiju. Egipatski su vojnici vrlo često koristili praćke kojima je izbacivano obrađeno (na rubovima zašiljeno) ili neobrađeno kamenje, a od oružja za blisku borbu imali su sjekire, noževe i toljage, a kasnije i buzdovane. Postojalo je i tipično egipatsko oružje, koje nigdje drugdje nije zabilježeno – široko metalno sječivo u obliku srpa na dugačkoj motki. Tolika raznovrsnost u naoružanju dovela je i do prve specijalizacije u povijesti pješaštva. Ratnici su podijeljeni na pješake-strijelce naoružane uglavnom bacačkim oružjem za borbu na daljinu te kopljanike naoružane za blisku borbu.

Istodobno, Stara država gradila je vrlo učinkovite fortifikacije kako bi zaštitila svoje posjede, a osobito na južnoj granici kod Asuana. Kasnije je izgrađen veliki utvrđeni garnizon i kod tadašnjeg grada Peluzija na sjeveroistoku zemlje. Egipatske utvrde imale su potpuno formirane bedeme, pri čemu se posebno ističe tvrđava Buhen čiji su bedemi bili debljine oko pet i visine devet metara, izgrađeni od nepečene opeke koja je bila najčešći građevinski materijal u drevnom Egiptu. Egipćani su usvojili i pojedine opsadne sprave, primjerice jurišnog ovna, ljestve i nadstrešnicu. Međutim, nisu ih koristili u sukobima sa susjedima jer oni uglavnom nisu imali toliko razvijene fortifikacije. Krajem V. dinastije slabi autoritet faraona Stare države, a nomarsi (nomarhi) pretvaraju se u nasljednu aristokraciju koja sve više marginalizira središnju vlast. U takvim okolnostima dolazi do sve ozbiljnijih unutarnjih sukoba, središnje vlasti s nomarsima, a i među samim nomarsima koji se sve češće bore za osvajanje većih teritorija. Stara država ubrzo skončava u anarhiji i nizu unutarnjih sukoba koje povjesničari često nazivaju i Prvo prijelazno razdoblje.

Novi princip nasljeđivanja vlasti

Egipatska monarhija konsolidira se tek oko 2100. godine pr. Kr. dolaskom XI. dinastije faraona kad započinje razdoblje poznato kao Srednja država. Vladari su se tada više posvećivali jačanju cjelokupnog egipatskog gospodarstva, a posebno poljoprivrede. S tim u vezi započelo je uređenje i kultiviranje golemog močvarnog prostora u delti Nila, uključujući i oazu Faijum, pa je taj prostor omogućio znatno veću proizvodnju hrane. Istodobno, Egipat se polako otvara prema okolnom svijetu, pa započinju trgovačke aktivnosti s Palestinom, Sirijom, Kretom i Ciprom. Faraon XII. dinastije Sezostris III. (vladao od 1878. do 1842/1. pr. Kr.) poduzeo je manje osvajačke pothvate prema Palestini, Libiji i Nubiji koja je i dalje ključna za ovladavanje cijelim tokom rijeke Nil. Izgradnjom niza utvrda u osvojenom području Nubije uspješni je vladar učvrstio egipatsku vlast na tom prostoru. Ujedno je započeo i formiranje stajaće vojske od kopljanika i strijelaca razmještenih u novopodignutim utvrdama u Nubiji i na Sinaju. Kao u Staroj državi, vojnici su uglavnom bili naoružani lukom i strijelom s kamenim vrhovima ili kopljima koja su imala uglavnom bakreni vrh. Brončani kratki mačevi, bodeži i vrhovi kopalja bili su vrlo rijetki, iako u tom razdoblju Egipćani već poznaju broncu i redovito je koriste za izradu alata. Krajem XVIII. st. pr. Kr. javlja se kratka, zakrivljena sablja od bronce koju su uglavnom koristili egipatski zapovjednici i velikodostojnici.

Kako se Egipat sve više pretvarao u klasičnu monarhiju, tako su i njegovi vladari mijenjali princip nasljeđivanja vlasti, pa od Srednje države faraon uvodi svojeg sina u vladarske poslove i imenuje ga svojim nasljednikom. Time se, naravno, učvršćuje dinastijsko načelo upravljanja državom. Međutim, tijekom vladavine XIII. dinastije na prostor Donjeg Egipta provaljuje azijski stepski narod Hiksi. Time započinje sumrak Srednje države i počinje novo razdoblje anarhije i kaosa u povijesti poznato kao Drugo prijelazno razdoblje (1700. – 1555. godine pr. Kr.). S današnje povijesne distance vrlo je teško procijeniti koji su ključni uzroci sloma Srednje države. Najčešće se pretpostavlja da se radilo o nedovoljnoj unutarnjoj stabilnosti Egipta uzrokovanoj disperziji vlasti faraona prema nomarsima i samim time slabljenja centralne vlasti. No veliki uzrok svakako je i borbena taktika Hiksa koji su koristili konje i bojna kola. Osim tih mobilnih sredstava, Hiksi su koristili kompozitni luk, znatno jače snage od jednostavnih lukova kojima su raspolagali Egipćani, te strijele s brončanim vrhovima. Imali su i znatno bolju individualnu zaštitu u obliku djelomičnih verižnih oklopa i metalnih kaciga.

Vojska kao temelj ekspanzije

Hiksi su ovladali uglavnom deltom Nila i nisu se širili na Gornji Egipat, što je donekle neobjašnjivo. Naime, to su vjerojatno mogli lako učiniti jer su imali znatno učinkovitiju taktiku i koristili naprednija borbena sredstva od Egipćana, koji do tada nisu poznavali konje i bojna kola. Na području Donjeg Egipta stvorili su vlastitu državu, s Avarisom kao sjedištem i glavnim gradom, te djelomično prihvatili egipatsku kulturu. Ostatak egipatske monarhije zadržao se u gornjim tokovima Nila s Tebom kao prijestolnicom. Međutim, uvijek je ostala težnja za vraćanjem monarhije u njezine stare granice. To je ostvareno za vrijeme faraona Amasisa I., koji je vladao od 1552. do 1527. pr. Kr. kao začetnik XVIII. tebanske dinastije. On je za svoju vojsku usvojio borbena djelovanja i taktiku Hiksa, a najviše uporabu bojnih kola. Tijekom velike tzv. Tebanske ofenzive, osvojen je i razoren Avaris, glavni grad Hiksa. Uslijedio je njihov progon sve do današnje Sirije gdje su konačno poraženi i desetkovani. Nakon protjerivanja Hiksa stvorene su pretpostavke za novo jačanje Egipatskog carstva, za razdoblje poznato kao Nova država.

Vrijeme je to najvećeg uspona egipatske monarhije, koja postaje najveća vojna i politička sila Sredozemlja. Nestali su nasljedni, autonomni nomarsi i zemljoposjednička aristokracija, a sva vlast pripadala je faraonu koji je vladao pomoću činovnika čiji utjecaj nikad nije bio veći. Bila je to vrlo centralizirana, birokratska država u kojoj se golemo bogatstvo slijevalo u riznice faraona i koristilo prije svega za stvaranje jake vojske. Zahvaljujući iskustvu s Hiksima, Egipćani su usvojili uzgoj konja. To je potpuno preobrazilo egipatsko vojno uređenje, a vojska je postala motorna snaga ekspanzionizma. Pojava konja posredno je izvršila vrlo jak utjecaj na društveno i političko uređenje države, a ratovanje je postalo znatno skuplje, jer su konje mogli posjedovati i izdržavati samo bogati plemići ili dobro plaćeni ratnički stalež. Jezgro vojske čine strani plaćenici koji su živjeli u posebnim kampovima, a među njima najbrojniji su bili Libijci, Sirijci, Nubijci i Šardanci (narod nejasnog podrijetla, ali iznimni ratnici). Za razliku od redovne egipatske vojske, plaćenici su bili dobro zaštićeni individualnim oklopom, metalnim kacigama, te naoružani dugim mačevima, kopljima za bacanje i borbenim sjekirama. Ključna uloga u bitkama bila im je razbijanje neprijatelja udarom, nakon što proboj protivničkih snaga izvrše najelitnije egipatske postrojbe sastavljene od bojnih dvokolica na kojima su djelovali strijelci. Po nekim arheološkim istraživanjima, postoji velika vjerojatnost da su bojne dvokolice prije Egipćana koristili Kinezi i Indijci, međutim o tome nema pouzdanih podataka. Iz drevnog Egipta, bojne dvokolice proširile su se gotovo po cijelom Sredozemlju, pa ih počinju koristiti Asirci, Grci, Krećani i Etruščani. Po svom obliku i konstrukciji sve te dvokolice bile su vrlo slične. Uglavnom su se sastojale od plićeg sanduka otvorenog na zadnjoj strani, dva kotača i ruda na koje su vezani dva ili rjeđe četiri konja. Posadu su pokraj vozara činila jedan do dvojica lako opremljenih vojnika, naoružanih uglavnom bacačkim oružjem – sulicama, lukovima i strijelama, praćkama i slično. Redovna egipatska vojska novačena je među slobodnim građanima koji su imali obvezu vojničke službe.

Uređena bitka

S XVIII. dinastijom Nova država započinje velike osvajačke pohode, pa Tutmozis I. (vladao od 1506. do 1493 pr. Kr.) ponovno podčinjava cijelu Nubiju, a na istoku je osvojio prostor čak do gornjeg Eufrata. Jedan od njegovih nasljednika, Tutmozis III. (vladao od 1490. do 1436. pr. Kr.) pokorio je Siriju i Palestinu, ostvarivši pobjedu u prvoj uređenoj bitki koju je povijest zabilježila – onoj kod Megida vođenoj
1457. pr. Kr. Do punog je izražaja došla pokretljivost egipatskih bojnih dvokolica kojima je faraon uspio okružiti desni bok prilično nepokretnih ujedinjenih snaga sirijskih i palestinskih dinasta i nanijeti im odlučujuće gubitke. Rastrojene i poražene palestinsko-sirijske snage povukle su se u utvrđeni Megido (u današnjem Izraelu) koji su egipatske snage mogle osvojiti istog dana da se nisu odale pljački i pustošenju bojnog polja, barem po navodima tadašnjih kroničara te bitke. Nakon toga poduzeta je opsada grada koji je ipak osvojen nakon određenog vremena (točno vrijeme opsade ne navodi se u kronikama). Tada su Egipćani došli do značajnog plijena. Naime, u gotovo cijelom Starom vijeku obično je bitka započinjala na otvorenom terenu, a strana koja je izgubila nastojala se povući u zaštitu moćnih zidina utvrđenog grada, kako bi konsolidirala snage. Ako joj je to uspjelo, napadača je očekivala dugotrajna opsada, s prilično neizvjesnim konačnim rezultatom, jer u to vrijeme još nije bilo odgovarajućih opsadnih sprava, ili ih je bilo nedovoljno. Tako je opsada gradova bilo duga i prilično mukotrpna za napadača.

Po egipatskoj taktici, borbu su započinjali strijelci ispaljujući mase strijela u oblacima, nastojeći protivniku nanijeti što više gubitaka prije napada glavnih snaga. Nakon toga uslijedio je silovit juriš bojnih kola koji je rješavao sukob u međusobnom sudaru s bojnim kolima protivnika (ako ih je imao) ili stvaranjem prodora kroz njegovo pješaštvo. Za bojnim kolima nastupali su kopljanici naoružani za blisku borbu, koji su nastojali brzo iskoristiti uspjeh svojih bojnih kola, ako je uopće i bio ostvaren. Naime, na učinkovitost bojnih dvokolica velik utjecaj imao je teren, koji je morao biti ravan, dovoljne tvrdoće tla i bez većeg raslinja. U svim drugim slučajevima njihova uporaba bila je vrlo ograničena ili nemoguća i rezultirala je velikim gubicima. Zanimljivo je kako unatoč evidentnim nedostacima bojnih kola, egipatska vojska dugo vremena nije ustrojila vlastito konjaništvo, čak ni kad su bojna kola napuštena kod drugih naroda. Dakle, kad su Grci usvojili pješačku taktiku falange, bojne su dvokolice u velikoj mjeri izgubile svoju učinkovitost, pa pojavom spretnijeg i učinkovitijeg konjaništva polako nestaju s bojišta. Asirci su ih koristili neko vrijeme zajedno s konjaništvom, ali kasnije se i kod njih postupno povlače. U razdoblju nastanka Rimske države više se nigdje nisu koristile u ratne svrhe. Egipćani su ustrojili konjaništvo tek dolaskom dinastije Ptolomeja 305. pr. Kr.

Postupna degradacija

Neprekidni ratovi, skupocjene građevine i velika darivanja hramovima, financijski su iscrpili Novu državu, pa s faraonom Meneptahom (vladao približno od 1224. pr. Kr. do 1210. pr. Kr) počinje razdoblje postupne degradacije egipatske moći. Iako je vladar bio sin slavnog Ramsesa II. Velikog (vladao približno od 1290. do 1224. pr. Kr.), nije bio ni približno toliko sposoban. Zbog vrlo raširene korupcije počeli su unutarnji nemiri, a osim toga, bogatstvo Egipta gotovo je magnetski privlačilo berberske narode i pomorske pirate koji sve intenzivnije pljačkaju priobalna naselja i ugrožavaju egipatske trgovačke putove. Desetljeća su prolazila i situacija je postajala sve gora. Nakon smrti faraona Ramsesa XI. (vladao od 1107. do 1078. pr. Kr.) u Egiptu dolazi do velikih podjela na sjeverni dio kojim je zavladao njegov nasljednik Smendes (vladao do 1052 pr. Kr.) i južnog u kojem su gotovo autonomno vladali Amonovi svećenici, ne priznajući faraonovu vlast. To su iskoristili Libijci koji osvajaju i naseljavaju deltu Nila, čime Egipat ponovno ulazi u novo doba nestabilnosti i kaosa poznato kao Treće prijelazno razdoblje. Krajem tog razdoblja nestabilnosti Egipat pada pod utjecaj Asirskog carstva koje je osvojilo egipatski glavni grad Memfis. Asirci su ubrzo prepustili upravljanje Egiptom svojim vazalima poznatim kao saitski faraoni XXVI. dinastije, međutim jedan od tih vladara Psametih I. (vladao od 663. do 609. pr. Kr.) protjerao je Asirce. Učinio je to uz pomoć grčkih plaćenika koji su na prostor Egipta donijeli novi borbeni postroj – falangu, a osim toga bili su znatno bolje zaštićeni oklopom od egipatskih vojnika i dotadašnjih plaćenika, uglavnom s afričkih prostora. Iako se i dalje nastavilo propadanje egipatske monarhije, teško oklopljeni grčki plaćenici pokazali su se presudnim u njegovu daljnjem opstanku, koji se nastavio u tzv. Kasnom razdoblju koje je prethodilo značajnijoj helenizaciji Egipta. Potpuna helenizacija počinje završetkom XXX. dinastije (zadnji njezin faraon do 340. prije Krista bio je Nektaneb II.) i pobjedonosnim ulaskom Aleksandra Velikog 332. godine pr. Kr. Iako su Egipćani dočekali Aleksandra kao osloboditelja, to je ujedno značio i kraj egipatske autonomnosti. Zemlja je postala vazalno Ptolomejsko carstvo pod snažnim helenističkim utjecajem. U kasnijoj perspektivi završila je kao jedna od provincija Rimskog Carstva.

Tekst: Marinko Ogorec