Razvoj rimske vojne sile različito se odvijao u pojedinim povijesnim razdobljima. Imao je velike oscilacije, uspone i padove kao rijetko koja vojska Starog svijeta

Najstarija povijest Rima isprepletena je legendama i mitovima, zbog čega je vrlo teško razlučiti vjerodostojne činjenice. Pod tim razdobljem računa se vrijeme od njegova nastanka, pretpostavlja se oko 753. prije Krista, pa sve do završetka vladavine zadnjeg rimskog kralja Tarkvinija II. Oholog 510. pr. Kr. Međutim, pouzdano je potvrđeno kako je Rim već u VI. stoljeću pr. Kr. bio najveće i najvažnije naselje srednje Italije, tj. Lacija (Latium), zahvaljujući ponajprije vrlo povoljnom geografskom položaju. Bio je dovoljno udaljen od obale da izbjegne napade s mora, ali s njim je bio vezan velikom rijekom, plovnom za sve brodove tog doba. Na taj način koristio je prednosti obalnog grada, ali nije riskirao njegove opasnosti. Osim toga, vladao je jedinim putem koji je preko donjeg Tibera povezivao regiju Kampaniju s Etruščanima.

U tom je razdoblju rimska država socijalno raslojena na klasu patricija, koji su bili nositelji političke, ekonomske i vojne vlasti, te klasu plebejaca – većinskog dijela slobodnog pučanstva, ali s puno manjim građanskim pravima od patricija. Zbog toga dolazi do prvih klasnih sukoba u kojima kroz odcjepljenje naroda (secessio plebis) plebejci ostvaruju velik dio građanskih prava i postaju neodvojiva komponenta slobodnog rimskog naroda. U praksi, secessio plebis značio je masovno iseljavanje plebejaca zbog njihova nezadovoljstva lošim položajem u gradu, a pokrenut je u dva navrata, 494. i 450. pr. Kr. Uplašeni patriciji bili su prisiljeni popustiti pa su odvratili plebejce od iseljenja, a najsiromašnije su čak i oslobodili dugova.

Klasna podjela

Iako su u samom gradu trajali klasni sukobi između patricija i plebejaca, Rimljani su težili za širenjem državnog područja. Štoviše, svi slojevi rimskog društva bili su zainteresirani za odlazak u vojne pohode jer su dobivali udio u plijenu i zemlju na osvojenom području. Kao izrazito ratnički narod, Rimljani su najprije proširili vlast u Laciju, a zatim su se postupno nametnuli svim narodima na Apeninskom poluotoku. Takva ekspanzionistička politika zahtijevala je prije svega dovoljno jaku i učinkovitu vojnu silu u kojoj su trebali sudjelovati pripadnici obiju klasa slobodnih građana. Dakle, vojna snaga patricija nije bila dovoljna pa se vojna obveza proširila i na plebejce.

Smatra se da je prvu vojno-teritorijalnu podjelu osvojenih područja napravio šesti rimski kralj Servije Tulije (vladao od 578. do 534. pr. Kr.), i to na 20 rodova (tribus). Međutim, o točnoj veličini Tulijeve vojske postoje različiti podaci. Prema nekim povjesničarima, rimska vojska tad je imala 95 centurija, odnosno oko 9500 ljudi, dok drugi izvori navode gotovo dvostruko, tj. 150 centurija pješaštva i 18 centurija konjaništva. Po strukturi i unutarnjem ustroju Tulijeva vojska bila je izrazito socijalno raslojena, jer su vojnici sami trebali nabavljati svoje naoružanje i opremu. Zbog toga su svi vojni obveznici podijeljeni na pet klasa prema imovnom stanju. Prva klasa popunjavala je konjaništvo ili teško pješaštvo; druga, treća i četvrta klasa popunjavale su isključivo teško pješaštvo; peta, najsiromašnija klasa, davala je lako pješaštvo. Siromašni ljudi koji nisu ništa posjedovali (capite censi) bili su izvan vojne obveze. Tek se u razdoblju Republike vojna obveza odnosila i na siromašne, koje je država naoružavala i opremala o svojem trošku.

Razvoj rimske vojne sile različito se odvijao u pojedinim povijesnim razdobljima. Imao je velike oscilacije, uspone i padove kao rijetko koja vojska Starog svijeta. Međutim, može se podijeliti na nekoliko velikih etapa, i to: vojsku republikanskog razdoblja, carsku vojsku nakon reformi Gaja Marija te razdoblje dekadencije carske vojske i vojne formacije tijekom raspada Zapadnog Rimskog Carstva. Protjerivanjem Tarkvinija Oholog započelo je razdoblje Republike, tijekom kojeg je nastavljena njezina ekspanzija i u kojoj Rimljani ovladavaju cijelim Apeninskim poluotokom, te u kasnijem razdoblju Sredozemljem, sjevernom Afrikom i dijelovima Azije.

I opet – falanga

Rimljani su u ranom razdoblju Republike vodili brojne ratove, i to s prilično promjenjivim uspjehom. To je na kraju spomenutog razdoblja dovelo do prvih velikih vojnih reformi, koje je proveo vojskovođa i državnik Marko Furije Kamilo (umro 365. pr. Kr.). Naime, od uspostave republikanskog uređenja započeli su sukobi sa susjednim latinskim plemenima. Oni su okončani 496. pr. Kr., kad je rimska vojska pobijedila u Bitki kod Regilskog jezera. Tad je sklopljen starolatinski savez gradova. Rimljani su sukob s etruščanskim gradom Vejijem dobili 396. pr. Kr., ali nakon teških deset godina. Nedugo potom, prodor Gala u srednju Italiju doveo je do Bitke na rijeci Aliji 390. pr. Kr., u kojoj je rimska vojska teško poražena. Posljedica tog poraza bio je prodor Gala u Rim, koji su potpuno opljačkali i spalili, te privremeno raskidanje starolatinskog saveza gradova. I upravo nakon te katastrofe Kamilo započinje vojne reforme. Njegov vojni ustroj i organizacija održali su se praktički nepromijenjeni do reformi Gaja Marija. On socijalnu stratifikaciju rimske vojske kakvu je uspostavio Kamilo nije opsežnije mijenjao. Međutim, veće izmjene napravio je na organizacijskom i ustrojbenom planu, formiravši legije kao najveće vojne postrojbe. Termin legija (legio) povezuje se isključivo s Kamilovim reformama, međutim, u prvo vrijeme imao je puno šire značenje. Podrazumijevao je i vojno-teritorijalno područje iz kojeg se mobiliziraju vojni obveznici, teritorijalnu podijeljenost poreznih obveznika, pa i oružane snage u cjelini. Poslije se taj termin fokusira isključivo na najvišu vojnu formaciju starog Rima. Prvi se put u vojnoj formaciji javljaju i niže ustrojstvene cjeline – manipule, koje su bile sastavljene od dvije centurije, što je omogućilo stvaranje znatno fleksibilnijeg borbenog postroja, tzv. manipularne falange. Rimljani su sredinom IV. stoljeća prije Krista počeli preuzimati borbeni postroj falange od Makedonaca, koji su tad pod vodstvom Filipa II. (382. – 336. pr. Kr.) počeli ekspanziju na istočnom Sredozemlju. No znatno su ga usavršili i prilagodili svojem načinu borbe i naoružanju. Ipak, prvi red uglavnom je činilo lako pješaštvo, čiji su pripadnici prvi ulazili u borbu. U rimskoj vojsci laki pješaci (veliti) standardno su naoružavani lakim kopljima za bacanje, a bili su zaštićeni kožnatim kacigama i malim kožnatim štitovima. Temeljna im je zadaća bila da bacanjem kopalja pokušaju ometati protivnika u formiranju borbenog postroja. Rimsku falangu činilo je teško pješaštvo podijeljeno u tri osnovna razreda po starosti, te postavljeno u tri linije po dubini. Prvu liniju činili su najmlađi borci (hastati), za njima na udaljenosti od 60 do 80 metra dolazili su stariji i iskusniji borci (principi), a iza njih najstariji (trijariji). Svaka od linija dijelila se na deset manipula, postrojavanih na razmaku koji je približno odgovarao njihovoj širini. Manipule hastata i principa imale su po 120 pripadnika (šest vrsta i 20 redova), a manipule trijarija dvostruko manje (tri vrste i 20 redova).

Bogatiji s boljim oklopom

Naoružanje i oprema teškog pješaštva razlikovali su se ovisno o razredu kojem su borci pripadali, kao i njihovu imovnom stanju. Hastati i principi imali su jedno ili više kopalja za bacanje (pilum) i kratki mač (gladius). Trijariji su osim kratkog mača imali i koplje koje je služilo za bodenje, ali ne i za bacanje. Individualna zaštita teškog pješaštva ovisila je o imovnom stanju pojedinog borca. Svi su nosili veliki štit (scutum) ovalnog ili pravokutnog oblika, te brončanu kacigu keltskog podrijetla ukrašenu perjanicom s tri ili više crnih pera. Slično kao i u grčkih pješaka, perjanica je trebala vizualno povisiti borca i u protivnika stvoriti dojam o snazi rimske falange. Hastati su obično bili dodatno zaštićeni jednodijelnom metalnom pločom koju su nosili na prsima (ponekad su štitili i leđa), a imućniji su o svojem trošku davali izraditi pletene žičane košulje (lorica), kakve su oko 300. pr. Kr. prvi koristili Kelti. Na nogama su imali jedan do dva štitnika za potkoljenice, izrađena iz jednog dijela. Obično su ih imali samo na lijevoj nozi, kojom se iskoračivalo prema naprijed u borbi. Principi i trijariji gotovo su u pravilu bili opremljeni pletenim žičanim košuljama ili oklopom u obliku riblje krljušti. Logično je da su stekli dovoljno ratničkog iskustva da znaju koliko je bitna osobna zaštita, a s vremenom su si je mogli i priuštiti.

Način borbe Rimljana uvelike se razlikovao od grčke ili makedonske falange. Jednako je bilo samo to da je sukob počinjalo lako pješaštvo kopljima za bacanje i strijelci svojim lukovima, do prilaska glavnine snaga koju je činilo teško pješaštvo. Manipularna falanga polazila je u napad korakom, postupno zatvarajući intervale između manipula. Uoči sudara hastati bi izbacili svoja koplja na protivnika, što je trebalo dodatno prorijediti i poremetiti njegove prve redove. Zatim bi trkom navalili na protivnika, nastojeći iskoristiti njegovu zbunjenost i pomutnju (u idealnim uvjetima za Rimljane) u borbenom postroju, te nastavili blisku borbu mačem. Manipule principa popunjavale su praznine nastale u liniji hastata, ulazile u pukotine protivničkog borbenog postroja ili vršile napad na njegove bokove. U duljim borbama principi su zamjenjivali iscrpljene hastate i time održavali početni tempo napada.

Vlast nad Apeninskim poluotokom

Trijariji su služili kao svojevrsna taktička pričuva i u borbu ulazili kad bi razvoj bitke postao nepovoljan za Rimljane ili kad je bila prilika za napad sleđa. Trijariji nisu bacali koplja prije napada, već su se koristili njima kao glavnim ubodnim oružjem sve dok su okolnosti bitke to dopuštale. Slično kao i kod makedonske falange, bokove rimske manipularne falange štitilo je konjaništvo, no ono je u rimskoj vojsci oduvijek bilo zapostavljen rod, odnosno sekundarne važnosti. Na to je najviše utjecala nedovoljna oprema konjanika, zbog čega su bili nestabilni na konjima i lako su mogli biti povučeni s njih. U to vrijeme još nije bilo poznato sedlo, ali jesu uzde. Upravo bi zbog nedovoljne stabilnosti konjanici vrlo često pred borbu sjahali i borili se pješice, obično u sastavu lakog pješaštva. Nakon što bi pobijedili protivnika, uzjahali bi na konje te nastavljali progon i borbu. Konjanici su najčešće služili za izviđanje, kao glasnici i slično. S druge strane, sekundarna važnost konjaništva u borbenom postroju nimalo nije utjecala na prestižnost tog roda vojske, jer su u njemu služili samo najbogatiji građani, koji su mogli nabaviti i uzgajati konje. Tako je formirana posebna kasta bogatih patricija-konjanika (equites). Zapovjednik konjaništva (magister equitum) bio je u razdoblju diktature prvi pomoćnik i zamjenik diktatora, a konjaništvom legije zapovijedali su prefekti i tribuni. Nakon punskih ratova, u kojima se rimsko konjaništvo pokazalo znatno inferiornijim od kartažanskog, postupno nestaje i zadržava se samo kao dio pretorijanske garde.

U svakom slučaju, nakon Kamilovih reformi i oporavka Republike, Rim se ponekad opet manje-više uspješno sukobljava sa susjedima. Pamti se i teški poraz od Samnićana u Kaudinskim klancima 321. pr. Kr., no Republika do otprilike 270. pr. Kr. vlada cijelim srednjim i južnim dijelom Apeninskog poluotoka. Išlo joj je dobro dok se nije pojavio novi neprijatelj – sjevernoafrička velesila Kartaga. U povijesti su poznata tri punska rata između Rimljana i Kartažana. Protegnuli su se na više od 120 godina, od 264. do 141. pr. Kr. Najpoznatiji događaj ipak je pothvat kartažanske vojske kojom je zapovijedao Hanibal (247./246.– 183. pr. Kr.) – prelazak preko Alpa. Time je postigao golemo strateško iznenađenje. Takav je pothvat smatran nemogućim, a Alpe praktički neprohodnim. Zbog niza teških poraza koje je pretrpjela, ratovi su postali svojevrstan pokretač novih reformi rimske vojske. Glavni uzrok poraza bila je upravo velika razlika u organizaciji i zapovijedanju između vojne sile Kartage i rimske Republike, koju je dodatno znao iskoristiti niz sposobnih kartažanskih vojskovođa od Hamilkara (290. – 228. pr. Kr.) do Hanibala.

Logistika za konačnu prevagu

Bitka kod Trazimenskog jezera 217. pr. Kr. najbolji je primjer kvalitativne razlike između rimskog i kartažanskog zapovjednog sustava. Riječ je o jednom od rijetkih primjera borbenih djelovanja na brdsko-planinskom prostoru u starom vijeku, te vjerojatno jedinstvenom slučaju u cijeloj vojnoj povijesti da u zasjedu upadne cijela vojska. Hanibal je postavio glavninu svojih snaga u zasjedu na strmim i pošumljenim planinskim obroncima, a ostatak svoje vojske u tjesnac između obronka planine i jezera, čime je zaštitio bokove. Rimske snage predvođene konzulom Flaminijem, koji će i poginuti, nisu uputile ni prethodnice, ni bočne zaštitnice i u koloni su ušle u tjesnac, gdje ih je Hanibal doveo u potpuno okruženje i ostvario punu pobjedu. Rimsko konjaništvo, koje je pošlo u pomoć, također je opkoljeno i uništeno.

Ukupna kvaliteta vojnih sila Rima i Kartage došla je do punog izražaja iduće godine tijekom Bitke kod Kane, u kojoj je rimska vojska ponovno teško poražena. Ta je bitka također bila taktički jedinstvena: prvi je primjer potpunog okruženja protivnika. U svakom slučaju, obje su i više nego dovoljno pokazale da u rimskom ratovanju nešto nije u redu. Iako pobjednik, Hanibal nije mogao logistički održavati svoju vojnu prevlast u Italiji. Rimljani su to iskoristili za oporavak i stabilizaciju svoje vojske. Jedan od zapovjednika postaje sposobni vojskovođa Publije Kornelije Scipion (236./235. –183. pr. Kr.), poslije poznat kao Scipion Afrički. On ratuje praktički Hanibalu iza leđa, prvo na Iberskom poluotoku, a onda i u Africi. Ustrojava snažnije konjaništvo, pretežno sastavljeno od stranih plaćenika, u prvom redu Numiđana, koji su se kod Kane borili na Hanibalovoj strani, ali su poslije prebjegli rimskoj Republici zbog bolje plaće. Hanibal je prisiljen vratiti se u Afriku i 202. pr. Kr. dolazi do odlučujuće Bitke kod Zame u današnjem Tunisu. Scipion ondje primjenjuje novu taktiku borbenih redova, pri čemu drugi borbeni red ne napada frontalno kroz međuprostore prvog reda, već bočno i to izvodeći manevar u kritičnom trenutku bitke. Lako pješaštvo bori se između redova unutar manipularne falange, a kod Zame je iskorišteno prije svega za zaustavljanje prodora kartažanskih slonova. Unatoč pobjedi kod Zame i kasnijem potpunom razaranju Kartage u Trećem punskom ratu, pokazalo se kako je rimskoj vojsci potrebna radikalnija reforma. Bile su potrebne kvalitetnije ustrojene vojne snage koje će omogućiti daljnju ekspanziju države. Stalna potreba za vojnicima pod oružjem i vrhunski uvježbanim legijama, za razdoblje znatno dulje od samo jedne sezone, bila je neodrživa za dotadašnji ustroj vojske. Te reforme proveo je rimski vojskovođa Gaj Marije (oko 157. – 86. pr. Kr.) relativno brzo po završetku punskih ratova.

Korjenite promjene

Nakon Marijevih reformi rimska vojska sastavljena od građanske milicije pretvorena je u potpuno profesionalnu vojsku odanu samo svojim zapovjednicima. Popuna je omogućena na dobrovoljnoj osnovi, a svi slobodni rimski građani mogli su stupiti u vojsku bez obzira na svoje imovno stanje. Vojnici su sklapali ugovor s državom o vojnoj službi, koja ih je naoružavala, opremala i davala plaću, a imali su i pravo na dio ratnog plijena. Unificirana je proizvodnja oružja i opreme pa su svi vojnici-legionari izgledali jednako. Legionari su zadržali osnovno naoružanje – koplje za bacanje (pilum), uz malu preinaku. Naime, na metalnom vrhu, koji je dotad dvjema metalnim zakovicama bio pričvršćen za drveni držak, jedna je zakovica zamijenjena drvenim klinom. Pri udaru koplja u protivnički štit, drveni klin bi puknuo. Protivniku je takav pilum bio neuporabljiv, a osim toga, teško ga je mogao izvući iz svojeg štita. Drveni držak ostao bi visjeti na metalnom vrhu, zadržan metalnom zakovicom, udarajući po štitu i ometajući njegova vlasnika u borbi. U naoružanju je ostao i kratki mač te nož (pugio), ali promijenjena je njihova zaštita. Kaciga je izrađivana od željeza, postala je jednostavnija i bez perjanice (osim u konjaništva), ali više je štitila lice i vrat. Oklop je bio od željeznih ploča koje su pokrivale gotovo cijeli gornji dio trupa, a štitnici za noge potpuno su nestali. Njihovu ulogu preuzeo je veliki pravokutni i poluzaobljeni štit, koji je osim za zaštitu služio i za potiskivanje protivnika u borbi. Svaki vojnik nosio je i rubac oko vrata, koji je služio prije svega za zaštitu od ozljeda koje je mogao nanijeti rub oklopa. U strukturi legije nestala je podjela na trijarije, hastate i principe. Pripadnost pojedinih legionara nižim postrojbama (kohortama) prepoznavala se samo po boji štitova, na kojima su svi imali jednak ukras: orlova krila i munje boga Jupitera. Lako pješaštvo (veliti) rasformirano je, a u znatno kasnijem razdoblju neke njihove zadaće preuzele su postrojbe savezničkih ratnika iz kolonija i pokorenih područja. Gotovo svi časnici, praktički do najviših zapovjednika, bili su profesionalci. Centurione su postavljali tribuni, a do Marijevih reformi birali su ih vojnici između sebe. Svaki centurion imao je svoj stožer sastavljen od dočasnika-zastavnika, zamjenika i nižeg dočasnika. Obuka vojnika ujednačena je na razini legije, te znatno intenzivirana, kako bi se stvorila potpuno uvježbana i operativna postrojba. Vojna stega provođena je drakonskim kaznama.

Na vrhuncu

Promijenjena je i organizacijsko-ustrojbena struktura rimske vojske, najviše uspostavljanjem nove organizacijske i administrativne postrojbe – kohorte. Kohorta (sastavljena od tri manipule) postala je i prva taktička i administrativna postrojba osposobljena za samostalno rješavanje različitih vrsta zadaća i izvan sastava legije. Centurija je od prijašnjih 60 narasla na 80 legionara, a brojno stanje kohorti iznosilo je ukupno 600 pripadnika (uključujući časnike, trubače, prateće osoblje i sl.). Legiju je činilo deset kohorti. Takav ustroj ujednačen je za cijelu rimsku vojsku, a kohorta je postala i osnovna taktička postrojba. Zahvaljujući njezinu ustrojavanju, uspostavljena je prilično fleksibilna borbena struktura kojom je bilo moguće manevrirati znatno bolje nego manipularnom falangom. Novi borbeni postroj nazvan je u vojnoj literaturi falangom kohorti i smatra se vrhuncem razvoja antičke falange. Naime, ustrojavanjem kohorti falanga se raščlanila na taktičke cjeline kojima se moglo manevrirati u skladu s uvjetima terena. Vojskovođa ih je mogao postavljati u jedan ili više stupnjeva po dubini, pokretati tijekom borbe, razmicati, zbijati, ojačavati krila ili centar i slično. U svakom slučaju, lako pješaštvo kao primarni nosilac manevra više nije bilo potrebno. Zadržan je način individualne borbe rimskog pješaštva: bacanje koplja nakon dolaska na domet, a zatim brz napad i bliska borba mačem.

Nedvojbeno je da su reforme Gaja Marija bile vrlo učinkovite i dalekosežne. Učinile su rimsku vojsku najboljom vojskom antičkog svijeta, koja je odnosila pobjede i nad višestruko brojnijim, ali manje organiziranim protivnicima. S obzirom na to da je konjaništvo u rimskoj vojsci i nakon Marijevih reformi bilo uglavnom od sekundarne važnosti, može se slobodno zaključiti kako je ta vojska i dalje počivala na teškom pješaštvu, koje je postalo najbolja vojna struktura starog vijeka. S druge strane, vojska postaje dominantan čimbenik i u političkoj borbi pod utjecajem beskrupuloznih vojskovođa i političara, poput samog Gaja Marija, a potom Sule i Cezara. To je uvelike odredilo daljnji razvoj rimske države.

Nakon krvavih građanskih ratova, Oktavijan August (63. pr. Kr. –14.), stvorio je preduvjete za Rimsko Carstvo u njegovoj punoj veličini, a rimska vojna sila dostiže vrhunac. Ustrojena je stajaća vojska u kojoj je broj legija smanjen na 28, a svaka od njih zadržala je ustroj od 6000 ljudi (5240 boraca, a ostalo je bilo pomoćno i administrativno osoblje), tradiciju, znakovlje i naziv. Trajanje vojne službe produljeno je na 16 godina, plus još četiri godine na lakšim dužnostima, nakon čega su veterani dobivali zemlju u trajno vlasništvo te nastavljali živjeti od poljodjelstva. Časnici, osim najviših, bili su profesionalci. Legijama kroz tri ili četiri godine kontinuirano zapovijedaju isti legati, prije nego što preuzmu dužnosti guvernera u nekoj provinciji Carstva. Njegovih je šest pomoćnika, vojnih tribuna, postavljao Senat, a nakon vojne službe tribuni bi najčešće i sami postajali senatori. Ostatak časničkog zbora u legiji činili su profesionalci.

Natrag do milicije

Vrhunac rimske vojne sile trajao je od vladavine Oktavijana Augusta do Trajana (53. – 117.). Nakon toga započinje razdoblje dekadencije, dodatno opterećeno stalnim unutarnjim borbama za vlast te ekonomskom i društvenom erozijom rimskog društva. Na kraju tog razdoblja dolazi do podjele na Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo. Relativno brzo nakon toga Zapadno Rimsko Carstvo potpuno se raspada. Dekadencija rimske vojske počinje u razdoblju slabljenja rimskog gospodarstva, opterećenog potrebom za očuvanjem golemog prostora, iznimno raširenom korupcijom, odumiranjem robovlasničkog poretka i širenjem kršćanstva. Posljedica tih procesa bilo je sve teže namicanje dovoljnih sredstava za potrebe goleme vojske koja je trebala braniti granice Carstva. Izgradnja Hadrijanova zida u Velikoj Britaniji, koja je započela 122., prvi je signal koji je nagovijestio bitne promjene u rimskoj vojsci. Ona iz operativne strukture sve više prelazi u posadne pogranične postrojbe, čiji je kordonski sustav bio zadovoljavajući protiv slabog protivnika, ali potpuno neučinkovit u slučaju napada dobro organizirane i snažne vojne sile. Zbog slabljenja financijske moći, država više nije u mogućnosti plaćati svoju vojsku novcem, već joj kao naknadu daje zemlju. Dopušta vojnicima sklapanje braka, što im je prije bilo strogo zabranjeno, te zasnivanje obitelji, koja od te zemlje živi. Time je započeo retrogradni proces ponovne pretvorbe rimske profesionalne vojske u miliciju znatno slabije vojne stege i uvježbanosti.

Kako bi se popravila situacija na granicama, koje su u III. st. pod sve većim pritiskom barbarskih naroda sa sjeveroistoka Europe, rimski carevi vojsku sve više popunjavaju pripadnicima doseljenih naroda – federatima. Uz običaje i jezik, u rimsku vojsku unose i svoju ratnu taktiku, naoružanje i opremu, što dodatno utječe na rastakanje njezine temeljne organizacijsko-ustrojbene strukture. Legije kao vojne formacije nestaju i ustrojavaju se znatno manje postrojbe od oko tisuću pješaka i nekoliko stotina konjanika, kojih je u rimskoj vojsci sve više, upravo zahvaljujući federatima. U IV. stoljeću rimska vojska jasno je podijeljena na pograničnu, koju čine stajaći vojnici praktički bez ikakve manevarske sposobnosti; te operativnu, manje-više svedenu na carsku gardu. Umjesto koplja, u naoružanje se sve više uvode luk i strijela, kao posljedica povećanja uloge konjaništva. Na zalazu Rimskog Carstva započinje nova etapa razvoja konjaništva, jer 370., potisnuti od drugih naroda, turkijski narodi iz zapadnih prostora oko Kaspijskog jezera kreću u osvajačke pohode na zapad, čime je i počela velika seoba naroda. Bili su izvrsni jahači primarno orijentirani na konjaničke vojne vještine. Osim toga, jedan od turkijskih naroda (Huni) donosi novost koja će uskoro postati presudna za razvoj konjaništva – sedlo i stremen.

Vojnik i(li) barbarin?

Pred podjelu Rimskog Carstva njegove oružane snage gotovo u potpunosti čine federati. Čak se pojam vojnik poistovjećuje s pojmom barbarin. Tad je već gotovo u potpunosti razorena rimska vojna struktura i taktika, a brojnost konjaništva u odnosu na pješaštvo sve je veća. Usavršavanjem opreme za jahanje te pojavom sedla, stremena i pršnjaka, kao i povišenjem prednjeg uzdignutog dijela sedla (jabuka), konjanici dobivaju solidan oslonac u borbi, što im omogućava lakše nošenje oružja i njegovu sigurniju uporabu. Osim toga, nova oprema omogućava razvoj pune brzine konja, čime se povećava snaga konjaničkog udara. Tad je započelo i potkivanje konja, čime im je olakšano kretanje po kamenitom i planinskom području. Smanjeno im je usto i trošenje kopita, pa se dodatno dobilo na operativnoj pokretljivosti konjaništva. Razvija se i individualni oklop, ali postaje i sve teži, pa ga mogu nositi samo konjanici. Sve to, zajedno s nestankom čvrstih formacija pješaštva pred raspadom Zapadnog Rimskog Carstva, stvorilo je uvjete za razvoj konjaništva kao odlučujućeg roda vojske.

Nakon podjele Carstva na Zapadno i Istočno 395. godine počinju novi dezintegracijski procesi u zapadnom dijelu. Do njih dolazi prije svega zbog iznimno razvijene korupcije, a samim tim i neučinkovitosti državne administracije, nekompetentnosti niza zadnjih rimskih careva te sve većeg pritiska barbarskih plemena u velikoj seobi naroda. Oružane snage Zapadnog Rimskog Carstva postale su malobrojne i neučinkovite, a unatoč kratkim oporavcima pod sposobnim vođama, središnja vlast više nikad nije bila učinkovito konsolidirana. Na ruševinama Zapadnog Rimskog Carstva uskoro je započelo ustrojavanje novih državnih struktura, utemeljenih na potpuno drugačijim gospodarsko-političkim i socijalnim odnosima, koji su u povijesti poznati kao srednji vijek. No, to ujedno otvara i novu stranicu povijesti. Istočno Rimsko Carstvo (kasnije poznatije kao Bizant) uspjelo se prilagoditi novim društvenim okolnostima te je još dosta dugo egzistiralo u promijenjenim okolnostima koje je nametao srednji vijek. I ono je pod pritiskom novih društvenih silnica postalo samo dio povijesti, ali tek za tisuću godina.

---

Kartažanski profesionalci

Vojna sila Kartage bila je sastavljena isključivo od plaćenika iz njezinih kolonija, u potpunosti profesionalna i vrlo dobro uvježbana. S takvom profesionalnom vojskom republikanska građanska milicija Rima u prva se dva punska rata jedva mogla uspoređivati po učinkovitosti. Velika razlika bila je i među njihovim zapovjednim sustavima. Na čelu rimske vojske bili su konzuli, zapravo političari, koje je postavljao i birao Senat. Nisu birani po vojnom talentu i znanju, već po političkom utjecaju, pa i osobnom bogatstvu. Osim toga, svake godine birani su drugi konzuli, koji su se svakodnevno izmjenjivali na čelu vojske, pa čak i tijekom ratnih operacija. Rimsku republikansku vojsku uvijek su vodila dva konzula. Oni su se svakodnevno izmjenjivali kako ne bi došlo do zlouporabe položaja i korištenja vojne sile za ostvarenje osobnih političkih ambicija. Slično izmjenjivanje zapovjednika bilo je uobičajeno i na nižim razinama. U vojsci Kartage je, za razliku od toga, ustrojeno stalno zapovjedno osoblje, sposobno sigurno i kvalificirano voditi svoje postrojbe na bojištu, a najviša zapovjedna dužnost i puna odgovornost bila je u rukama jednog vojskovođe, koji je suvereno odlučivao o svemu.

---

Izgled na bojišnici

Nakon Marijevih reformi, izgledom su od rimskih vojnika znatno odstupali jedino časnici, stjegonoše i trubači, kako bi se odmah mogli prepoznati u metežu bitke. Časnici su zadržali velike perjanice na kacigama. U centuriona je bila poprečno postavljena, a u viših zapovjednika uzdužno na grebenu kacige. Ostali su i štitnici za obje noge koji su obično dosezali do koljena. Časnički oklopi bili su kvalitetniji od vojničkih, pleteni od žice ili u obliku riblje krljušti, u kasnijim razdobljima i kovani iz jednog komada metala. Viši zapovjednici nisu nosili koplje za bacanje, već samo kratki mač. Osim časnika, skuplje oklope nosili su i stjegonoše te trubači. Obično su to bile žičane košulje ili pločice u obliku riblje krljušti. Preko oklopa bili su pokriveni krznom, najčešće vučjim, lavljim ili medvjeđim.

---

TEKST: Marinko Ogorec