Početke povijesti čovječanstva obilježili su sukobi vođeni bez posebnog razvijanja snaga ili primjene neke vojne formacije. S obzirom na to da su Sumerani među prvim narodima koji su uveli i koristili pismo, podaci o prvim organiziranim vojnim formacijama potječu upravo iz razdoblja njihovih gradova-država

 

Nastanak i razvoj velikih međuljudskih sukoba i ratova usko je vezan uz razvoj ljudskog društva. Vjerojatno počinju onog trenutka kad su pripadnici neke davne plemenske ili rodovske zajednice nasrnuli na pripadnike susjedne zajednice s namjerom otimanja lovine, lovnog područja ili iz nekog sličnog razloga. Dakle, u prvo vrijeme bili su uglavnom egzistencijalne prirode. Razvoj ljudskog društva na svim razinama neizbježno je utjecao na razvoj ratova kao društvene pojave. Oni tako postaju nezaobilazna povijesna kategorija, s osobito snažnim povratnim djelovanjem na društvo. Štoviše, pesimisti skloni sarkazmu mogli bi reći kako povijest uglavnom i čine ratovi, povremeno prekidani duljim ili kraćim razdobljima mira.

U predetatističkom razdoblju razvoja društva vojna organizacija uglavnom, u slučaju neposredne ratne opasnosti, počiva na spontanom okupljanju ratnika pod vodstvom plemenskog ili rodovskog vođe. No, tehnološki stupanj društva omogućavao je samo izradu hladnog oružja za blisku borbu. Malobrojni konji koristili su se isključivo u poljoprivredne svrhe i bili su previše dragocjeni da bi stradali u oružanim sukobima, pa je takvu vojnu organizaciju u potpunosti činilo pješaštvo. Vojna organizacija tog doba oslanjala se neposredno na društveni poredak, pri čemu se rodovsko ili gentilno uređenje vjerno odražava i na bojišnici. Temeljnu vojnu postrojbu, kao i društvo, činio je rod (gens). Viši stupanj činilo je bratstvo (ako je postojalo), te pleme. U višoj fazi društvenog razvoja stvaraju se plemenski savezi, primarno u svrhu ratovanja, a znatno rjeđe u ostalim okolnostima. U svakom slučaju, nije bilo drugih kohezijskih sila s pomoću kojih bi se mogle ustrojiti bilo kakve vojne formacije izvan okvira rodovsko-plemenskog društvenog uređenja.

Odlike vođe

Na vrlo sličan način birani su i vojni vođe – zapravo, rodovski ili plemenski poglavari obično su bili i vojni vođe u slučaju ratne opasnosti osim ako to nisu više mogli biti zbog starije životne dobi ili nekog tjelesnog nedostatka. Potonje je ipak bio rjeđi slučaj, jer u takvim okolnostima rijetko su mogli dulje opstati i kao poglavari u mirnodopsko vrijeme. Gentilni vojni vođe više su birani po tjelesnoj snazi i kondiciji te hrabrosti nego po drugim kvalitetama. Primarno su bili borci koji su ljude vodili osobnim primjerom, a ne vješti vojskovođe. Sukobi su izbijali najviše iz egzistencijalnih razloga, zbog nužnosti opstanka pojedine rodovske ili plemenske zajednice. U prvo vrijeme to je bila borba za kvalitetnija i bogatija lovišta. Kad se sve više počelo razvijati ratarstvo i stočarstvo, sukobi su vođeni za imetak plemenske ili rodovske zajednice. Obično je napadana ona zajednica koja je imala obilniju žetvu ili veći stočni fond. Jedan je od važnijih motiva za izbijanje sukoba u predetatističkom razdoblju bila i krvna osveta. Duboko ukorijenjena gentilna (kasnije i plemenska) povezanost svih članova jedne zajednice i njihova međusobna odanost nije dopuštala da pripadnik neke druge zajednice ugrožava život bilo kojeg njezina pripadnika. Ako je neki pripadnik stradao od ruke tuđinca, nerijetko se ulazilo u oružane sukobe kako bi se obranila čast i dignitet cijele zajednice. Ako se radilo o istaknutijem članu gensa ili plemena, takav sukob bio je pravilo. Koliko je tradicija krvne osvete bila snažan motivacijski čimbenik za razvoj oružanih sukoba, dovoljno govori činjenica kako se u pojedinim krajevima s jakom rodovskom tradicijom i obiteljskim konzervativizmom krvna osveta zadržala do danas. Naravno, praksa i tradicija krvne osvete mijenjala se kroz stoljeća u skladu s društvenim promjenama u pojedinim civilizacijama, pri čemu je uglavnom nestala kao oblik ponašanja. U enklavama u kojima se zadržala do danas poprimila je oblik obiteljskih odnosa vezanih uz manje zajednice. Osim navedenih, jedan je od temeljnih razloga izbijanja oružanih sukoba pljačka i otimačina. Nju je obično poduzimala zajednica koja nije imala dovoljno sreće i uspjeha u prikupljanju nužnih materijalnih sredstava (najčešće hrane) za razdoblja oskudica koja su se povremeno ili periodično događala (npr. zima, sušno razdoblje i sl.). U tom slučaju to je bio motiv usko povezan s egzistencijalnim potrebama, slično kao i borba za bolja lovišta, plodniju zemlju, izvore vode i slično.

Pojava i razvoj oružja

Sve do pojave složenijih oružnih sustava oružjem se smatralo svako sredstvo namijenjeno za vođenje oružane borbe ili lov. Njim su se ubijala ili onesposobljavala živa bića i uništavala materijalna dobra. Takva oružja razvila su se vrlo rano, a arheološka istraživanja pokazuju da su neke vrste primitivnog oružja postojale još u paleolitiku. Razmjerno dugo nisu se razlikovala od ostalih oruđa za rad. Bolje rečeno, svakodnevni alat mogao je, ako je bilo potrebno, poslužiti i za borbu. Ljudi su u početku raspolagali kamenom ili drvenom toljagom, motkom, kopljem s koštanim ili kamenim šiljkom, kamenim ili koštanim nožem i kamenom sjekirom. Kasnije su razvijeni luk i strijela, koji su bili odlučujuće oružje tog razdoblja. Radilo se o bacačkom oružju, koje je onome tko je njim raspolagao davalo nedvojbenu prednost nad protivnikom. To je bilo i prvo namjenski proizvedeno sredstvo za lov i borbu. Ono nije imalo drugu korisnu primjenu, kao npr. sjekira ili nož, koji su bili sastavni dio elementarnog alata za svakodnevnu uporabu. Luk i strijela potječu još iz kamenog doba. Najstariji je poznati prikaz luka i strijele na pećinskim slikama iz Castellóna u Španjolskoj, iz razdoblja između deset i pet tisuća godina prije Krista. Iako prevladavaju lovački prizori, luk je prikazan i kao ratničko oružje. Razvoj luka i strijele nastavljen je do danas, kad uglavnom služe za sport i rekreaciju, iako još uvijek imaju vrlo ograničenu primjenu kao vojno i lovačko oružje. Osim što se radilo o prvom namjenskom oružju, luk i strijela potaknuli su i prvu, ujedno i najvažniju, podjelu oružja na napadačko (ofenzivno) i obrambeno (defenzivno). Ta je podjela praktički temelj povijesnog razvoja cjelokupnog naoružanja. Naime, nakon pojave svakog novog tipa oružja ili borbenog sredstva, potencijalno ugrožena strana nastojala je pronaći učinkovit odgovor na njega ili barem kvalitetnu zaštitu. Pojava luka i strijele kao izrazito napadačkog oružja zahtijevala je i odgovarajući oblik zaštite strane koja njim nije raspolagala, kako bi se mogla približiti vlasniku luka, i to nadohvat oružju za blisku borbu. U prvo vrijeme, dok su strijele imale malu kinetičku energiju i nedovoljno ubojne vrhove, dovoljno je bilo imati malo više slojeva odjeće, npr. životinjskih koža ili krzna. Poslije se moralo tražiti učinkovitije rješenje, što je dovelo do prvih štitova.

Velik ugled ratnika

Kad je čovjek otkrio metale i ovladao njihovom proizvodnjom, oružje postaje sredstvo isključivo za lov i vođenje oružane borbe, a učinkovitost mu se uvelike povećava. Stara i odavno poznata oružja usavršavaju se, a stvaraju se i nova, koja dotad nije bilo moguće proizvesti. Primjerice, produljivanjem oštrice metalnog noža stvoreni su prvi mačevi. Lukovi postaju elastičniji, s jačim tetivama, koje duljim strijelama s oštrim metalnim vrhovima daju veću kinetičku energiju. Sulice i koplja za bacanje dobivaju metalni vrh, čime postaju prodorniji; u toljage se zabijaju klinovi i druga metalna ojačanja te nastaju prvi buzdovani i bojni mlatovi, a sjekire dobivaju u potpunosti metalno sječivo. Tako razvijena oružja zahtijevaju i odgovarajuću zaštitu, pa se uz štitove počinju javljati metalne kacige i prvi osobni oklopi. Međutim, to je već razdoblje u kojem dolazi i do stvaranja prvih država, te samim tim i prvih specijaliziranih, namjenski ustrojenih oružanih snaga. U prvo vrijeme sukobi su vođeni bez posebnog razvijanja snaga ili primjene neke vojne formacije. Vodile su ih u prvom redu male skupine boraca u bliskoj, individualnoj borbi, bez izražavanja težišta. Takav način borbe tražio je iznimnu hrabrost svakog borca i motivaciju za isticanje u ratnim sukobima. Stoga je cijela društvena zajednica iskazivala ratničkim zaslugama pojedinaca iznimno poštovanje, a proslavljeni ratnici uživali su neupitan ugled. To su i prvi koraci u militolatrijskom (propagiranje vojnih vrijednosti i ideala) vrednovanju društvene uloge oružanih snaga, te budućem razvoju vojne kaste u državama starog vijeka. U sukobima predetatističkog razdoblja korištene su stanovite borbene radnje koje će se održati u postupanju vojske praktički do današnjih dana. Među njima su zasjede te niz različitih taktičkih postupaka, npr. prikrivanje, prikriveno nastupanje, ratne varke i slično. Sve to bilo je u cilju iznenađenja protivnika i samim tim stvaranja bolje početne pozicije u sukobu. Unatoč tomu, razvoj složenijih taktičkih postupaka i timskog djelovanja cjelovite borbene formacije razvija se tek u razdoblju prvobitne etatizacije ljudskog društva i izgradnje vojne sile prvobitnih država.

Podjela vojnog osoblja

Među prve razvijene civilizacije, utemeljene u IV. tisućljeću prije Krista, spadaju Sumerani, koji su osnovali prve gradove-države na području južne Mezopotamije. Tim se imenom i danas naziva područje u jugozapadnoj Aziji između rijeka Eufrata i Tigrisa, od Armenskog visočja do Perzijskog zaljeva. Najpoznatiji su među sumerskim gradovima Uruk, Ur, Kiš, Nipur i Lagaš. Podrijetlo Sumerana nije utvrđeno, ali prevladava mišljenje da su doselili sa sjevera i pomiješali se sa zatečenim stanovništvom. Svoje gradove-države Sumerani su razvijali kao utvrde čvrstih bedema uglavnom građenih od opeke, sa stepeničastim, dodatno utvrđenim hramom (zigurat) u središtu grada, koji je bio središte svjetovne i vjerske vlasti. U skladu s tim, vladar takvog grada-države (ligul) bio je ujedno i prvi svećenik, koji je osim svjetovne vlasti jedini mogao i smio komunicirati s bogovima i stanovništvu prenositi njihove poruke. S obzirom na to da su Sumerani među prvim narodima koji su uveli i koristili pismo, podaci o prvim organiziranim vojnim formacijama potječu upravo iz razdoblja njihovih gradova-država, koji su međusobno često ratovali. Zbog toga su razvili prilično snažne vojske, uglavnom milicijskog tipa popune, dakle, od muškaraca koji su pripadali tamošnjem stanovništvu. Imali su i prvu poznatu podjelu na zapovjedni (časnički – ako se to tako može nazvati u tom povijesnom razdoblju) i izvršni (vojnički) sastav. Iz sačuvanih podataka može se zaključiti da su vojske sumerskih gradova-država mogle biti mobilizirane u kratkom vremenu. Kako nisu poznavali konje, sumersku vojsku činilo je samo pješaštvo. Sumerani nisu poznavali ni luk i strijelu, a naoružanje njihova pješaštva činila su kratka koplja i bojne sjekire te metalni bodeži i noževi. Zbog toga su se borili u zbijenim postrojima, dobro zaštićeni velikim štitovima, bakrenim kacigama i teškim kožnatim oklopima s metalnim pločicama. Takav borbeni postroj poslije će prihvatiti Grci i razviti ga u falangu. U tako zbijenim postrojima prva vrsta bila je naoružana bojnom sjekirom i zaštićena velikim četvrtastim štitovima. Redovi iza nje nisu imali štitove, a uz sjekiru bili su naoružani kopljima kojima su ubadali protivnika kroz razmake među vojnicima prve vrste. Kako bi snaga uboda bila veća, redovi naoružani kopljima držali su svoje oružje objema rukama. Da bi se vojnici mogli tako boriti, bila je potrebna obuka, organizacija, snažna stega te razvijen sustav zapovijedanja.

Kratko razdoblje najveće moći

Bitka je rješavana sudarom dviju vojski. Kad bi jedna strana popustila i razbila svoju formaciju, nadmoćna vojska odbacila bi nespretne i teške štitove i koplja kako bi sjekirama dovršila borbu, bolje rečeno pokolj rastrojenog protivnika. Informacije o sumerskom oružju razmjerno su rijetke, ali iz relevantnih artefakata sa sigurnošću se može zaključiti kako su oružje izrađivali od bakra i bronce. Primjerice, vrhovi kopalja izrađeni od tih metala iskopani su iz kraljevske grobnice kraj grada Kiša. Indikativno je da su vrhovi kopalja bili različiti, ovisno o duljini štapa na koji su nasađivani. Za kratka koplja, očito namijenjena za blisku borbu prvih redova, vrhovi su bili razmjerno široki (25 – 50 cm) s oštricom na obje strane. Kako bi protivnik bio onesposobljen u što je moguće kraćem vremenu, to je oružje nanosilo velike ozljede koje su intenzivno krvarile. S druge strane, vrhovi kopalja, koja su očito imala dulji držak, bili su vrlo uski i razmjerno dugi, oko 60 cm. Izrađivani su uglavnom od bronce, koja je znatno čvršća od bakra. Tim su kopljima ratnici iz redova po dubini sumerske falange nastojali ozlijediti protivnika i time olakšati borbene napore prvih vrsta. Takav oblik falangi s ratnicima naoružanim kopljima različitih duljina znatno kasnije gotovo do savršenstva dovest će Aleksandar III. Veliki (356. – 323. pr. Kr.) u tzv. makedonskoj falangi. Zadaća prve vrste sumerskih ratnika, opremljenih velikim četvrtastim štitovima, nije bila samo osobna zaštita već i zaštita ostalih vrsta. One, naime, nisu bile opremljene štitovima koji bi ih branili od različitih projektila (npr. strijela ili kamenja izbačenog iz praćke). Sumer je najveću snagu postigao nakon 2350. pr. Kr., kad je vladar grada Uruka Lugalzagizi (vladao približno od 2365. do 2340. pr. Kr.) ujedinio sve sumerske gradove-države u jedinstvenu cjelinu i osvojio velik teritorij od Perzijskog zaljeva gotovo do Sredozemnog mora. No nedugo nakon što je Sumer doživio najveći uspon, osvojio ga je akadski kralj Sargon Veliki (vladao približno od 2330. do 2280. pr. Kr.). Sumerski zbijeni borbeni postroj pokazao se potpuno neučinkovitim pred taktikom semitskog nomadskog naroda Akađana, koji su na područje Mezopotamije prodrli još puno prije, sa sjevera. Njihovo glavno oružje bili su luk i strijela, koje Sumerani nisu poznavali, i po svemu sudeći to je Akađanima donijelo vojnu nadmoć. Laki akadski strijelci bili su znatno pokretljiviji od zbijenog borbenog postroja Sumerana, koji praktički nisu imali nikakvo oružje za borbu na udaljenosti, osim koplja koje im je služilo isključivo kao ubodno oružje u bliskoj borbi. Osim toga, Akađani su imali stajaću vojsku, koja se mogla brže organizirati i stupiti u akciju od građanske milicije Sumerana, pozivane na oružje vjerojatno tek na znak neposredne ratne opasnosti. Akađani su bili vojnički učinkovitiji ne samo od Sumerana već jedno vrijeme i od svih ostalih naroda u regiji. Zbog toga su zavladali gotovo cijelom Mezopotamijom, Sirijom i Palestinom. Kako ni Akađani nisu poznavali konja, njihova je vojska bila u cijelosti sastavljena od pješaštva. Sumerani se s razvojem Akadskog Carstva postupno asimiliraju među Akađane i ostale semitske narode. S vremenom se iz Akadskog Carstva razvija moćna i vrlo bogata Babilonija, koja svoj vrhunac doživljava za vrijeme cara Hamurabija (vladao od 1728. do 1686. pr. Kr.). Babilonsko Carstvo bilo je mješavina različitih naroda i kultura, među kojima su uz Sumerane i Akađane najzastupljeniji bili Amorejci. Bio je to zapadnosemitski nomadski narod koji se u većoj mjeri udomaćio u Babilonskom Carstvu. Zamijenio je nomadski način života stajaćim, te se razmjerno brzo asimilirao u zajedničku kulturu. Vojska Babilonskog Carstva bila je jedna od najmoćnijih tog vremena, u kojoj se prvi put počinje razvijati teško oklopljeno pješaštvo, koje je donekle preuzelo nekadašnju sumersku taktiku zgusnutog borbenog postroja u bliskoj borbi. Uz njega, bilo je tu i neoklopljeno, lako pješaštvo, naoružano uglavnom lukovima i strijelama. Ono je nastojalo razbiti protivnički borbeni postroj prije nego što bi došlo do sudara s glavninom snaga koje su činili teško oklopljeni pješaci. Unatoč tomu, nakon Hamurabija moć Babilonije opada, prije svega pod pritiskom različitih naroda s istoka. Konje i bojna kola doveo je na prostor Mezopotamije nomadski narod Kasita (Kosejaca), o kojem se u povijesti još uvijek relativno malo zna. Privuklo ga je bogatstvo Hamurabijeva carstva – Babilonije. Obično se smatra da su Kasiti došli s prostora današnjeg zapadnog Irana, a Babilonsko Carstvo osvojili su tek nakon što su ga poharali Hetiti. Konje je posebno dobro znala koristiti vojna sila nove države, Asirije, koja je praktički izrasla na raspadajućoj Babiloniji. Asirci su semitski narod koji je vrlo rano u Mezopotamiju doselio iz Akada. Tijekom Hamurabijeve vladavine nisu mogli ostvariti neki oblik države, no za vladavine njegova sina Samsu-Ilune postaju carstvo. Međutim, to carstvo vrlo brzo potpada pod državu Mitana i do pune samostalnosti Asirije dolazi tek za vrijeme vladavine Asurubalita (oko 1360. pr. Kr.). Vojna snaga Asiraca temeljila se na izvanrednoj vještini služenja lukom i strijelom, njihovim glavnim oružjem, te na novim rodovima vojske – konjaništvu i bojnim kolima. Imali su i učinkovitu organizaciju oružanih snaga. U prvo vrijeme bila je milicijskog tipa, kao kod Sumerana, a poslije, u vrijeme vladavine Tiglatpilesara III. (od 745. do 727. pr. Kr.) postaje stajaćom kraljevom vojskom, s vrlo organiziranim sustavom popune u slučaju rata. Asirija je bila izrazito vojnička država, čiji su kraljevi stalno ratovali te stekli veliko iskustvo u vojnom organiziranju i vođenju bitaka, ali i u gradnji snažno utvrđenih gradova.

Napokon i konji

Temelj asirske vojske činilo je brojno pješaštvo, čije je glavno naoružanje bio luk. Osim njega, koristili su koplje i mačeve. Štitili su se prsnim kožnatim oklopom s utkanim metalnim pločicama, okruglim štitom i kacigama s karakterističnim šiljastim vrhom. Potrebno je naglasiti kako su Asirci u potpunosti ovladali obradom željeza. Imali su ga u dovoljnim količinama, pa je i njihova zaštitna oprema i naoružanje izrađeno velikim dijelom upravo od tog metala. Vrlo brzo Asirci su shvatili vrijednost konja i njegovu uporabljivost u vojne svrhe, pa se smatra kako su oni prvi imali konjaništvo kao rod vojske. Na temelju relevantnih povijesnih podataka, prve konjaničke postrojbe javljaju se u Asiriji, tijekom vladavine Ašurnasirpala II. (883. – 859. pr. Kr.). U početku je konjaništvo služilo samo za izviđanje, dužnosti glasnika ili dostavljača i slično, zbog čega su konjanici bili uglavnom bez zaštitne opreme i naoružani samo lukom i strijelom (detaljnije u tekstu Konjaništvo – rod vojske nestao u vihorima povijesti, HV br. 241). Unatoč početnim slabim borbenim sposobnostima, konjaništvo zbog svoje pokretljivosti počinje potiskivati bojna kola iz uporabe, a krajem VII. st. pr. Kr. dobiva bolju zaštitnu opremu: laki štit od pruća, žičano-kožnati oklop i šiljaste kacige. Osim lukom i strijelom, naoružava se i kratkim kopljima za bacanje te kratkim mačevima. Asirci su od Egipćana preuzeli vještinu konstruiranja i uporabe bojnih kola, koja su također koristili u svojim ratnim pohodima zajedno s konjaništvom. Borbeni postroj bio je po svemu sudeći rastresit i fleksibilan, vjerojatno naslijeđen od Akađana kako bi omogućio da prednosti luka i strijele dođu do punog izražaja. Bliska borba prihvaćala se pri kraju bitke, nakon što bi se strijele (vrlo često premazane otrovom) već dobro prorijedile i demoralizirale redove protivnika. Iako postoje podaci o koordinaciji borbenih djelovanja između pješaštva, konjaništva i bojnih kola, po svemu sudeći konjaništvo nije izvodilo udar na protivnika, već je njegova manevarska sposobnost korištena za brzu promjenu položaja odakle su opet luk i strijela mogli doći do izražaja. Ako su morali prihvatiti blisku borbu, konjanici bi sjahali i borili se pješice, jer su bili nestabilni na konju. Naime, oprema konja bila je više nego skromna i sastojala se samo od oglavnika (ular) i dugih uzda, što jahaču nije bilo dovoljno za punu stabilnost tijekom bitke.

---

Magarci na bojišnici?

Jedine životinje koje su korištene u vojne svrhe bili su magarci koji su vukli kola. Na slikama i reljefima iz tog razdoblja mogu se vidjeti sumerski vojskovođe (patezi) kako takvim kolima gaze oborene protivničke vojnike. Međutim, u njihovu vjerodostojnost teško je povjerovati i može ih se promatrati samo kao simboliku jer magarac je spor i njim je teško upravljati tijekom borbe. Kola s upregnutim magarcima vjerojatnije su stoga služila isključivo kao transportno, a ne i borbeno sredstvo. Korištenje magaraca u vojne svrhe može se uglavnom vidjeti jedino na artefaktima iz sumerskog razdoblja. U drugih naroda i drevnih civilizacija koje su ovladale pismom magarci se nigdje ne povezuju s borbenim ulogama.

---

Sudbina Hetita

Među primordijalne države Mezopotamije potrebno je uvrstiti i državu Hetita, koja se formira kroz stalne borbe tog naroda početkom drugog tisućljeća pr. Kr. istočno od rijeke Halisa. Vrhunac moći država doživljava između XV. i XIII. stoljeća pr. Kr., zagospodarivši gotovo cijelom Malom Azijom, Sirijom i sjevernom Mezopotamijom. Po naoružanju i opremi Hetiti su bili dosta slični svojim susjedima Asircima. No, za razliku od njih, imali su karakteristične srpaste mačeve i male štitove u obliku dvaju spojenih krugova te kožnate kacige ojačane metalom. Nisu poznavali ratničku uporabu konja, već je cjelokupnu vojsku činilo pješaštvo. Uz zbijeni borbeni postroj sličan sumerskom, to je u velikoj mjeri utjecalo da ih Asirci vojnički poraze i porobe, čime je nestala hetitska država.

---

TEKST: Marinko Ogorec