Sve brži i “pametniji” protubrodski vođeni projektili zahtijevaju i razvoj učinkovitijih mjera obrane, prije svega raketnih sustava za proturaketnu obranu

Suvremeni protubrodski vođeni projektili, koje smo pobliže opisali u tekstovima u Hrvatskim vojnicima 209 i 213, podjednaka su opasnost i za najveće i za najmanje ratne brodove. Zbog toga ih se sve veći broj oprema topničkim i raketnim proturaketnim obrambenim sustavima, koji se na engleskom označavaju kao SHORADS-i (SHort-RAnge Air-Defence System). Stalno smanjenje mase i veličine SHORADS-a omogućava njihovu ugradnju i na tako male brodove kao što su raketni čamci, pružajući im ujedno učinkovitu obranu od protubrodskih vođenih projektila i borbenih zrakoplova na malim udaljenostima.

U razdoblju nakon II. svjetskog rata postalo je jasno da će se protuzračno topništvo, bez obzira na uporabu radara za otkrivanje i navođenje paljbe, sve teže nositi sa sve bržim borbenim avionima s turbomlaznim pogonom. Situacija se još više pogoršala dolaskom prve generacije vođenih projektila zrak-brod, bez obzira na njihovu veličinu i relativno slabe sustave za samonavođenje. Kao odgovor na nove prijetnje započeo je ubrzani razvoj vođenih projektila brod-zrak, uglavnom s radarskim poluaktivnim navođenjem. Takvi su projektili pružali veći iskoristivi domet djelovanja i mogućnost djelovanja i protiv jako brzih ciljeva.

Prve generacije brodskih protuzračnih raketnih sustava uvedene su u operativnu uporabu pedesetih godina XX. stoljeća. Međutim, veličina i masa projektila, zajedno s većim radarskim sustavima za otkrivanje ciljeva i navođenje projektila na njih, uvjetovala je njihovu ugradnju samo na velike ratne brodove, najčešće krstarice. Opremanje manjih ratnih brodova protuzračnim raketnim sustavima, kao što su korvete i fregate bilo je nemoguće.

Sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća pojavljuju se prvi pravi protuzračni raketni sustavi malog dometa, na engleskom označeni kao PDMS (Point-Defence Missile System). To su sustavi prve generacije, uključujući i Short Seacat (radiokomandama navođeni projektil koji je na britanskim ratnim brodovima zamijeno topove od 40 mm), te američki Basic Point Defense Missile System (prethodnik sveprisutnog SeaSparrow Missile Systema). Ubrzo će PDMS sustavi postati osnova brodske protuzračne obrane, posebno za fregate i razarače.

Do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća opasnosti iz zraka su se dodatno povećale. Do tada je sovjetska ratna mornarica na velik broj brodova, posebno na raketne čamce, već postavila vođene protubrodske projektile, uglavnom SS-N-2 Styx, te ih je masovno počela prodavati “savezničkim” državama. Uz to pojavila se i nova generacija protubrodskih vođenih projektila koji su letjeli brže, i iznad same morske površine (način napada koji se i danas primjenjuje). Ta nova prijetnja zahtijevala je i razvoj novih PDMS-a. Novi su projektili dobili automatizirano radarsko navođenje (ili poluaktivno ili radionavođeno pomoću radara koji su pratili let cilja i projektila). Osim toga brzina im je povećana iznad brzine zvuka kako bi ciljeve uništavali u što kraćem vremenu, na što većoj udaljenosti.
Međutim, ni oni nisu bili bez nedostataka. Na primjer, poluaktivno radarsko navođenje zahtijeva radarske iluminatore, koji su skupi i zahtijevaju veći dio iskoristivog brodskog prostora. U praksi to je značilo rupe u brodskoj protuzračnoj obrani od napada iz više smjerova s više projektila. Osim toga brodski su radari imali problema u otkrivanju malih i brzih ciljeva koji su letjeli neposredno iznad površine mora, posebno u razlikovanju odraza cilja od odraza vrhova valova (sea clutter). I dalje je ostao problem mase i veličine takvih sustava koji su zahtijevali velike ratne brodove, bar veličine fregate.

Kako bi se otklonili i ti nedostaci, ali i dalje smanjivala veličina i masa sustava, pokrenut je razvoj novih brodskih proturaketnih sustava označenih kao SHORADS-i. Za razliku od prijašnjih brodskih protuzračnih raketnih sustava, njihova je osnovna, moglo bi se reći i jedina, namjena borba protiv najsuvremenijih protubrodskih vođenih projektila koji lete i nadzvučnim brzinama te tijekom prilaska cilju oštro manevriraju kako bi izbjegli obranu broda.

Povećane mogućnosti djelovanja
Novi SHORADS sustavi projektirani su kako bi svojom masom, veličinom, potrebnim prostorom za ugradnju i napajanjem električnom energijom odgovarali i manjim ratnim brodovima, kao što su korvete i raketne topovnjače, pružajući im nove mogućnosti protuzračne (proturaketne) obrane, koja je donedavno bila rezervirana samo za brodove veličine fregata i razarača.
Jedan takav sustav je američko-njemački RIM-116 Rolling Airframe Missile (RAM), čiji je razvoj započeo još 1979. godine, kad su dvije države potpisale memorandum o razumijevanju kojim su odredili smjernice zajedničkog razvoja novog brodskog proturaketnog sustava.

RAM je bio nešto sasvim novo, a korisniku pruža brzu reakciju na prijetnju, djelovanje u svim vremenskim uvjetima, te velik stupanj autonomije zahvaljujući uporabi “ispali i zaboravi” projektila s dvostrukim sustavom navođenja (detekcija radarskog zračenja i infracrveni). Osim toga projektil se može ispaliti prema cilju i prije vezanja sustava za navođenje na cilj, koje će se obaviti tijekom leta (LOAL ? lock-on-after-launch). Načelo je lansirati projektil koji se na srednjem dijelu navodi pomoću pasivnog sustava za otkrivanje radarskog zračenja s protubrodskog projektila. U završnoj fazi aktivira se infracrveni sustav navođenja. Projektil je opremljen blizinsko-kontaktnim upaljačem. Tijekom razvoja, RAM se jako oslanjao na već postojeću tehnologiju. Cijeli je projekti temlejn na redizajniranom projektilu zrak-zrak kratkog dometa AIM-9 Sidewinder. S njega su preuzeti raketni motor, upaljač i bojna glava. S lakog PZO projektila Stinger uzeti su sustavi za samonavođenje. Kako bi stao u relativno mali lanser, RIM-116 projektil je dobio četiri sklopiva krila na kraju tijela koji se rastvaraju neposredno nakon lansiranja i osiguravaju stalnu vrtnju oko osi. Za precizniji nadzor leta u prednji dio su ugrađena dva kanarda. Glavni proizvođači sustava RAM su Raytheon Missile Systems i RAM-System GmbH (RAMSYS) konzorcij, koji su formirale tvrtke Diehl BGT i MBDA LFK.

Originalni projektil RIM-116A (Block 0) imao je limitirani infracrveni sustav za samonavođenje, koji je znatno smanjivao učinkovitost. Zbog toga je razvijena inačica RIM-116B (Block 1) čiji napredni infracrveni sustav za samonavođenje IRMU (IR Mode Upgrade) omogućava veću brzinu zahvata cilja i veću preciznost tijekom napada. Tako se RIM-116B projektili mogu rabiti i protiv ciljeva koji ne emitiraju radiovalove, kao što su protubordski vođeni projektili s termovizijskim navođenjem ili vođeni projektili zrak-zemlja (brod) s laserskim navođenjem. Osim toga IRMU je donio i znatno veću otpornost na infracrevene sustave za ometanje.

U međuvremenu je Raytheon razvio HAS (Helicopter, Aircraft and Surface) modernizacijski softverski komplet koji se instalira u projektile Block 1. Na taj način se dobiva projektil Block 1A koji ima bitno povećane mogućnosti djelovanja protiv sporih ciljeva u zraku i na površini mora. Tako se projektili Block 1A mogu rabiti i protiv helikoptera koji lete malim brzinama na vrlo malim visinama, ali i protiv malih ratnih brodova kao što su raketne topovnjače. Razvoj HAS modernizacijskog softverskog kompleta započeo je još 1999. godine, a zadnja su testiranja dovršena 2002. Isporuke prvih Block 1A projektila američkoj ratnoj mornarici započele su 2004. godine, a prvo testiranje protiv ciljeva na površini mora obavljeno je u svibnju iste godine.

Do danas je ukupno proizvedeno više od 3500 RAM-116 projektila, a trenutačno se u serijskoj proizvodnji nalaze samo projektili Block 1A). Istodobno i Raytehon i RAMSYS obavljaju veliki posao modernizacije svih američkih i njemačkih projektila inačice Block 0 na standard Block 1A.

Iako tijekom modernizacije sa standarda Block 1 na Block 1A nisu potrebne nikakve hardverske izmjene na samom projektilu, one su potrebne na pripadajućem lanseru Mk 49 Guided Missile Launching System u koji stane 21 projektil. Tako modernizirani lanser ima oznaku Mk 49 Mod 3. Američka ratna mornarica je pri kraju modernizacije svih svojih lansera na Mk 49 Mod 3 standard. Uz američku i njemačku ratnu mornaricu RAM rabe i južnokorejska i grčka ratna mornarica. Naručila ga je i ratna mornarica Ujedinjenih Arapskih Emirata (za korvete iz programa Baynunah) te egipatska za svoje raketne topovnjače. Ugrađivat će se i na turske korvete iz programa MILGEM.

Visoka pouzdanost
U dosadašnjih više od 160 testnih lansiranja RAM je postigao postotak uništenja ciljeva u više od 95 posto slučajeva (od toga je u po 90-ak posto slučajeva došlo do izravno udara u cilj). Trenutačno je u operativnoj uporabi na više od 30 američkih ratnih brodova, te na 40-ak njemačkih, grčkih i južnokorejskih. U međuvremenu su i Raytheon i RAMSYS pokrenuli nove programe poboljšanja letnih mogućnosti i senzora, nazvan RAM Block 2. Memorandum o razumijevanju, kojim je reguliran razvoj nove inačice RAM-a, potpisan je između proizvođača i američke i njemačke vlade u svibnju 2007. Dosad je u program razvoja uloženo 105,5 milijuna američkih dolara; njegov je završetak planiran za prosinac 2010., a uvođenje u ograničenu operativnu uporabu tijekom 2011. godine. Američka ratna mornarica tvrdi da će Block 2 donijeti povećane mogućnosti djelovanja protiv pokretljivijih i sve bržih protubrodskih vođenih projektila, ali i mogućnost djelovanja protiv šireg spektra ciljeva. Iako se Block 2 razvija na osnovama Block 1A projektila, donijet će znatna poboljšanja borbenih mogućnosti. Jedan je ugradnja dvopotisnog raketnog motora, koji će djelovati zajedno sa četiri neovisna kanarda za povećanje preciznosti kontrole leta. Proizvođači najavljuju da će se, zahvaljujući ovim poboljšanjima, učinkovit domet povećati za čak 50 posto, uz znatno povećanje pokretljivosti. Osim toga Block 2 projektili će dobiti poboljšan infracrveni senzor i novi digitalni autopilot. U međuvremenu je RAMSYS (pomoću MBDA LFK-a) razvio novi senzor radarskog zračenja. On nudi povećanu osjetljivost i prepoznavanje radarskog zračenja, kako bi se mogao nositi s novim protubrodskim vođenim projektilima koji rabe nove radarske sustave za samonavođenje smanjenog intenziteta zračenja.

Unutar programa razvoja Block 2 projektila, tvrtka Alliant Techsystems (ATK) dobila je ugovor vrijedan 18 milijuna dolara za razvoj novog Insensitive Munition lakog kompozitnog raketnog dvopotisnog motora na čvrsto gorivo. Prema ATK-u, novi će motor donijeti minimalno povećanje mase projektila, ali će zato omogućiti manevriranje pri visokim G opterećenjima potrebnih za obaranje najsuvremenijih protubrodskih vođenih projektila te drugih prijetnji. Tako će se promjer raketnog motora, radi potrebe za većom količinom goriva, povećati sa sadašnjih 12,7 cm na 15,9 cm.

Od ostalih promjena, bolje rečeno poboljšanja, koje će donijeti Block 2, najavljuju se novi digitalni autopilot, koji će se moći “nositi” s povećanim manevarskim mogućnostima projektila, novi procesor za slikovno infracrveno tražilo koji će spojiti sadašnje algoritme sa znatno suvremenijim hardverom, novo kućište za infracrveno tražilo načinjeno od safira koje će donijeti povećane mogućnosti djelovanja pri lošoj vidljivosti, te povećana uporaba aluminija umjesto skupog titanija. Iako će doći do povećanja promjera projektila za 3,2 cm, neće biti potrebne veće promjene na lanseru Mk 49 Mod 3.

Osim nekih sitnijih promjena u softveru, izvana neće biti nikakvih promjena. Veće će se morati napraviti tek iznutra kako bi se osigurao prostor za šire projektile, ali one neće zahtijevati veća ulaganja. Kraj testnih lansiranja planiran je za svibanj 2010., nakon čega bi, ako se sve dobro završiti, već 2011. godine trebala krenuti maloserijska proizvodnja. Američka ratna mornarica trenutačno planira kupnju 2000 projektila Block 2, dok njemačka ratna mornarica očekuje odobrenje kupnje između 600 i 800 primjeraka.
U međuvremenu je Rytheon objavio da je, u suradnji s američkom ratnom mornaricom i agencijom NASA, u siječnju ove godine uspješno završio testiranja u zračnom tunelu inačice RAM Block 2. Testiranja su obavljena u NASA-inom Ames Unitary Plan Wind Tunnel pogonu u Kaliforniji. Tijekom 164 sati ispitivanja, u četiri i pol tjedna, u zračnom je tunelu prikupljeno više od 500 GB podataka vezanih u aerodinamička rješenja.

Iako je RAM Block 2 projektil tek u fazi razvoja, i Raytheon i RAMSYS već razmatraju nova poboljšanja. Jedno od njih je uporaba dvobojnog infracrvenog tražila koji bi imao veću otpornost na buduće postupke ometanja te znatno veću mogućnost otkrivanja ciljeva. Još jedno veliko poboljšanje bilo bi ugradnja datalinka koji bi omogućio prijenos podataka s brodskog zapovjedno-nadzornog sustava na projektil u realnom vremenu, te tako dramatično povećao vjerojatnost uništenja šireg spektra ciljeva.

U ranoj fazi razmatranja izvodivosti je i studija razvoja inačice za okomito lansiranje za ugradnju na brodove sa smanjenim radarskim odrazom. U početku se razmatrala mogućnost uporabe Mk 41 okomitog lansera, ali se od tog odustalo zbog problema odvoda vrućih plinova koji se javljaju tijekom lansiranja. Zbog toga se trenutačno razmatra mogućnost razvoja jednostavnijeg lansera sa šest projektila. Razvoj inačice s mogućnošću okomitog lansiranja donijelo bi mnoge prednosti. Osim što bi se lanseri mogli ugraditi u nadgrađe broda i tako ne bi narušavali smanjeni radarski odraz, okomiti lanseri zahtijevaju manje prostora za ugradnju te im je pojednostavljena primjena i na malim ratnim brodovima kao što su raketne topovnjače. Uz to se otklanja potreba za zaokretanjem lansera prema cilju, što skraćuje vrijeme lansiranja, a to pak omogućava skoro istodobno lansiranje projektila protiv ciljeva koji dolaze iz različitih smjerova. Uporaba okomitih lansera u načelu u potpunosti otklanja mrtve kutove djelovanja, bez obzira na mjesto ugradnje na brod.

SeaRAM
Otprilike jedno desetljeće nakon što je Raytheon pokrenuo istraživanje mogućnosti razvoja jeftinog proturaketnog brodskog sustava, dovršen je prvi primjerak SeaRAM-a, u međuvremenu već instaliranog na Littoral Combat Ship (LCS) Independence.

Raytheon je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća pokrenuo istraživanja mogućnosti razvoja jeftinijeg RAM-a, koji bi se temeljio na topničkom sustavu za proturaketnu obranu Phalanx s dodatkom lansera za projektile RIM-116. Osnovna premisa bila je da će u skoroj budućnosti sve napredniji protubrodski vođeni projektili biti sve teži ciljevi za proturaketne topničke sustave, pogotovo za one malog kalibra kao što je Phalanxovih 20 mm. Mali domet topova i značajno povećanje brzine protubrodskih projektila dramatično će smanjiti vrijeme reakcije, čak iako se projektil otkrije na dostatnoj udaljenosti. Povećanje mase i brzine projektila također negativno utječe na učinkovitost topničkih sustava malog kalibra. Uz to se htjelo stvoriti i novi SHORADS sustav prihvatljive cijene i dostatno mali da se može ugraditi i na manje ratne brodove.

Tako je iz sustava Phalanx uklonjen njegov najslabiji dio, šestcijevni top M61A1, zajedno s pripadajućom elektronikom, sustavom za pokretanje po visini i spremnikom za streljivo. Time je dobiven slobodni prostor koji je iskorišten za ugradnju lansera s jedanaest projektila RAM Block 1A. Lanser je naknadno prilagođen i uporabi projektila Block 2, kad jednom uđu u operativnu uporabu. Zadržan je postojeći motrilačko-ciljnički radar koji radi u K frekventnom rasponu, te elektrooptički motrilački sustavi. Dodan je uređaj za otkrivanje radarskog zračenja u I/J frekventnom rasponu (najčešće frekvencije radara na protubrodskim vođenim projektilima).
Što se tiče ugradnje na brodove, SeaRAM je isti kao originalni Phalanx, jer je zadržao čak 85 posto istih dijelova i sustava. Zapravo je masa, u usporedbi s Phalanxom 1B, smanjena za ne malih 400 kg, što mu omogućava ugradnju i na manja plovila. Za upravljanje paljbom zadržane su iste konzole koje se rabe i na Phalanxu 1B. Jedino je potrebno instalirati novi softver prijeko potreban za podržavanje novih mogućnosti vođenih projektila RIM-116B, te mogućnosti njihove uporabe na većim učinkovitim dometima od topa M61A1 (7,5 km u odnosu na 1,5 km).

Zanimljivo je da je prvi brod na koji je ugrađen SeaRAM britanski razarač HMS York (Type 42). Međutim, ugrađeni sustav nije imao mogućnost lansiranja projektila, već je samo rabljen za testiranje mogućnosti ugradnje. Prvo, i odmah uspješno lasiranje projektila iz SeaRAM-a obavljeno je krajem 2001. na poligonu Naval Air Weapons Station China Lake. Lansiranje naravno nije obavljeno radi testiranja projektila, već da bi se provjerio utjecaj lansiranja na senzore SeaRAM sustava koji se nalaze relativno blizu lansera. Lansirano je ukupno četiri projektila, koja su zbog uštede imali samo raketni motor i pojednostavljeni autopilot. Tijekom lansiranja posebna se pozornost posvetila naprezanjima i vibracijama koja prouzrokuje aktiviranje raketnog motora u lanseru i tijekom lansiranja projektila, te učinak vatre i vrućih ispušnih plinova na osjetljive elektrooptičke senzore. Nakon što je uspješno lansiran prvi projektil, u kratkom su nizu lansirana još tri kako bi se potvrdila mogućnost lansiranja salve projektila bez negativnog učinka na cjelokupni sustav.

Nakon tog uspjeha Raytheonu nije bilo teško dobiti novac od američke ratne mornarice i Kongresa za nastavak razvoja, prije svega na izradi novog softvera kako bi se stara konzola prilagodila novim borbenim mogućnostima. Tijekom razvoja novog softvera većina je napora bila usmjerena na razvoju novih algoritama kako bi se poboljšala mogućnost otkrivanja i praćenja ciljeva te smanjilo vrijeme odziva (potrebno vrijeme od otkrivanja cilja do lansiranja projektila) neophodno za učinkovito uništavanje brzih ciljeva i onih sa smanjenom energijom radarskog zračenja.

U međuvremenu je Raytheon dobio novac i za gradnju tri predserijska SeaRAM-a namijenjenih ugradnji na prototipove LSC brodova (LCS-2, LCS-3 i LCS-4). Prvi je SeaRAM postavljen na LCS Independence sredinom travnja ove godine. Međutim, u međuvremenu je, zbog nedostatka proračunskog novca, američka ratna mornarica morala odustati od gradnje dva broda (Lockheed Martinovog LCS-3 i General Dynamicsovog LCS-4). Kako Lockheed Martinov LCS-1 Freedom ionako nije bio predviđen za ugradnju SeaRAM-a, Raytheonu je ostao “višak” od dva dovršena operativna lansera koji se mogu uporabiti za dodatna lansiranja ili za ugradnju na neke druge brodove.

Srećko RADOVIĆ