U završnom razdoblju I. svjetskog rata, posebice na području sjeverozapadne i istočne Hrvatske, zbog masovne mobilizacije, katastrofalnog gospodarskog stanja i općeg siromaštva, spontano se formiraju naoružane skupine koje su uglavnom činili dezerteri iz austrougarske vojske te osiromašeni seljaci

Prvi svjetski rat donio je velike promjene u načinu života običnog europskog čovjeka. Privreda i gospodarstvo u potpunosti su se morali podrediti vojsci, a većina muške populacije morala je napustiti svoja radna mjesta i obitelji u masovnoj mobilizaciji koju su vršile njihove vlade. Takvu sudbinu nisu izbjegle ni hrvatske zemlje u sastavu Austro – Ugarske Monarhije. Nakon početnog poleta i nade da će rat okončati sve probleme i donijeti svjetliju budućnost, već sredinom 1916. godine, s pat-pozicijom na većini europskih bojišta, dolazi do opće drušvene apatije, frustracija i potpunog beznađa. Dobar dio muškog stanovništva zbog iznimno loših uvjeta na frontu, nemotiviranosti i loših gospodarskih prilika te siromaštva u koje su upale njihove obitelji odlučuje se na dezerterstvo. Prebjezi su se uglavnom skrivali u šumskim prostranstvima, izvan dometa žandarmerije. Njima su se uskoro počeli priključivati i seljaci koji su zbog potrebe ratne privrede osiromašili jer su im njihova dobra rekvirirana kako bi se ospskrbila vojska na terenu. Premda je vlada imala obvezu vraćanja ili plaćanja naknade za oduzeta dobra, nakon prestanka ratne opasnosti, mnogi od seljaka nisu vjerovali u to, pogotovo ako ishod rata bude nepovoljan za Austro-Ugarsku. Uskoro će dezerteri i seljaci formirati naoružane skupine diljem hrvatskih zemalja, posebice na području Hrvatskog zagorja, Slavonije, Srijema te Banovine i Korduna, koje će postati poznatije kao zeleni kadar, zbog zelenih šuma u kojima su se skrivali.

Bez organizacije

Kako bi dolazili do plijena, pripadnici zelenog kadra izvršavali su prepade na veleposjednička imanja i trgovačka naselja, posebno ona židovska. Većina pripadnika zelenog kadra logistiku je imala u svojim obiteljima te prijateljima iz sela, koji su ih hranili i odijevali te nerijetko skrivali po kućama za jake zime ili lošeg vremena kad bi bilo teško živjeti u šumi. Kako bi bili što manje uočljivi žandarmeriji, pripadnici zelenog kadra djelovali su u manjim skupinama. Nisu imali neku posebnu organizaciju, ali poneke skupine iznjedrile su vođe koje su nazvali vojvodama i harambašama. Bili su prepoznavani po karakterističnom simbolu zelene grane s konjskim repom. Najpoznatiji pripadnik zelenog kadra bio je Jovo Stanisavljević zvan Čaruga (1897. – 1925.). Njegovo razbojništvo na području Slavonije i Like stvorilo je u ljudima onog doba legende o njemu kao ”Slavonskom Robinu Hoodu“. Čaruga je bio pripadnik razbojničke družine Kolo gorskih tića. Njegovo je djelovanje završeno tek 1923. godine kad je uhićen zbog napada na grofovski dvorac Eltz. Nakon što je sudski procesuiran, kažnjen je smrtnom kaznom, što je dodatno pridonijelo kasnijim mitskim pričama o njemu te književnom i filmskom adaptacijom.

Različiti motivi

Zeleni je kadar tijekom 1917. godine poprimio oblike masovnog društvenog pokreta. Povjesničari smatraju da se u to vrijeme javljao u nekoliko različitih pokreta koji su se razlikovali po svojim ciljevima i djelovanjima. Prvu skupinu činili su antiratni nastrojeni ljudi, koji su odbili poslušnost političkoj i vojnoj vlasti. Drugu su predstavljali oni koji su pod utjecajem Oktobarske revolucije tražili socijalno-revolucionarne promjene. Uglavnom se radilo o dezerterima s ruske fronte koji su rješenje problema sela vidjeli u agrarnoj reformi. Treći oblik pripadnika zelenog kadra bili su jednostavno oni skloni kriminalu i razbojništvu. Većinom se radilo o kriminalcima koji su nakon bijega iz vojske iskoristili rasulo u državi pljačkajući i paleći bogata veleposjednička imanja. Kako nisu poštivali zakone središnje vlasti, oblikovali su svoje koji su često bili vrlo okrutni. Oni koji su im se suprostavljali završavali su s teškim fizičkim ozljedama, nerijetko su i ubijeni. Djelovanje zelenog kadra svoj vrhunac doživjelo je ujesen 1918. godine kada je rat završen, Austro-Ugarska se raspala, a na pomolu je bio ulazak u novu državnu zajednicu. Tad se javlja i četvrta kategorija zelenog kadra, ljudi koji su poslije povratka s bojišta bili zaneseni jugoslavenskim idejama te se osvećivali onima koji su podupirali bivšu vlast ili na neki način ugnjetavali njihove obitelji.

Vrhunac i kraj

Vojne vlasti su u studenom 1918. procjenjivale da se broj pripadnika zelenog kadra u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji kreće blizu 50 000. Nemiri i bezvlašće dosegnuli su velike razmjere, pošteđena nisu ostala ni izolirana vojna postrojenja ili željezničke postaje te skladišta namirnica. Zbog toga je netom osnovana vlada Države SHS upomoć pozvala vojsku sila Antante.

Vlasti nove Kraljevine SHS sredinom su 1919. godine uspjele suzbiti nerede i uzdrmati pokret zelenog kadra, osnivajući pritom prijeke sudove u pojedinim gradovima poput Vukovara, Osijeka i Zaboka. Izrečen je velik broj osuđujućih presuda, od koji su neke završile i smrtnom kaznom. Kao društveni fenomen, zeleni kadar ostavio je velikog traga u društvu poslijeratnog razdoblja, a o njemu je u svojim zbirkama pripovjedaka Hrvatski Bog Mars pisao i Miroslav Krleža. 

Josip BULJAN