Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo treću od pet priča koje su osvojile treću nagradu. Naslovljena je Željkov dnevnik, a napisao ju je Viktor Runac

28. 6. 1991.

Svi u Viduševcu danas slave. Mogu čuti gromoglasni vatromet kako dopire. Samo mene danas mama nije pustila van. Moram s njom biti zaključan u podrumu. Rekla mi je da ne mogu ići jer je takva zabava preglasna za moje dječje uši, zato smo i zaključani u podrumu. Stvarno bih htio biti na toj proslavi. Naravno, ne znam što se slavi, ali bih volio ponovno jesti šećernu vatu, a zadnji put kada me tata vodio u lunapark jeo sam je koliko sam htio. Sigurno ima i šećerne vate na zabavi jer je proslava velika. To znam jer osjećam udaranje o tlo, a čujem i glazbu. Nadam se da će je uskoro stišati kako bih mogao otići po svoju šećernu vatu.

30. 6. 1991.

Zabava u Viduševcu još uvijek traje. Više ne želim šećerne vate, a najgore je to što sam zaključan u podrumu. Htio bih otići van igrati nogomet te gledati u nebo. Prije sam mogao gledati i u nebo, no tata je postavio daske na podrumski prozor kako ne bi ulazilo previše svjetla. Uvijek je bilo zabavno gledati u nebo. Zamišljao sam kako bih prolazio kroz oblake i vrtio se u zraku. To sada mogu samo sa svojim avionima. Jedan je zeleni s dugim krilima, a drugi crveni s duplim krilima. Ja najviše volim kada oni izvode vratolomije u zraku. Prijatelji su me pitali zašto ne pucam iz jednoga u drugi, no onda bi jedan mogao umrijeti, a to ne želim.

2. 7. 1991.

Proslava se otela kontroli. Vatromet je već toliko glasan da ne mogu noću spavati. Netko bi ih već stvarno trebao zaustaviti. Da je bar tu tata, oni bi sigurno smirio divlju zabavu. Morali bi ga poslušati jer je on pilot. Tate već nema otkada je na JAT kalendaru pisalo 13. lipnja. Nikada nisam shvatio što znači JAT, ali znam da to piše na mnoštvo stvari u našoj kući pa čak i na tatinoj staroj odori. Mama je rekla da je tata morao voziti avion do Protugela ili tako nečega i da ga neće biti neko vrijeme. Mama se čini nekako tužna otkako nema tate, a i ja sam isto tužan što nema tate.

3. 7. 1991.

Čim proslava ovako dugo traje znači da se slavi nešto važno, ali i dalje ne znam što. Sjećam se da mi je mama rekla da je par godina prije moga rođenja umro neki Tato za kojega su neki u Viduševcu rekli da je bio tata svima. Na znam kako je to uspio, ali ako je bio kao moji tata onda je sigurno zaslužio veliku proslavu. Nadam se da ću uskoro vidjeti svoga prijatelja Miloša. On je moj jedini prijatelj koji je ostao u Viduševcu. Ostali su otišli u Zagreb ili u Austriju. Ja bih osobno otišao negdje na more, ali možda tamo imaju rodbinu.

5. 7. 1991.

Proslava je konačno prestala pa smo mama i ja otišli u Viduševac. Viduševac je bio poprilično porušen što nije čudno jer je proslava bila doista divlja, no po Viduševcu vidio sam i podosta lovaca s puškama. Imali su iste zelene uniforme. Vidio sam i Miloševu mamu. Tješile su ju dvije starije gospođe, mora da je Miloš otišao na put kao i moji tata pa je njegova mama tužna kao i moja mama. Mama mi je dala da nosim dvije vreće koje su nam dali lovci, a onda je jedan lovac prišao mojoj mami i meni te mi dao lizalicu. Rekao je da mora razgovarati s mojom mamom nasamo. Nisam čuo njihov razgovor, ali sam čuo da su spomenuli “Slavko”, ime moga tate. Nakon par trenutaka moja mama se skoro srušila, no lovac ju je pridržao. Mora da je ponovno jela ribu od koje joj nije dobro. Na povratku kući sam pitao mamu o čemu su ona i lovac razgovarali i zašto su spomenuli tatu. Mama se činila jako tužnom, ali mi je rekla da su produljili tatin put i da ga neće biti još jedno vrijeme.

7. 7. 1991.

Danas je došla gospođa Marija. Donijela je kutiju kolača koji su bili izvrsni. Došla je tješiti mamu jer tate neće biti duže vrijeme. Rekla je da gospodin Ilija nije mogao doći jer ga ponovno bole leđa, a kada on dođe uvijek je zabavno jer govori na vrlo smiješan način, a tako govori i moj prijatelj Miloš. Nedugo nakon što je gospođa Marija otišla ponovno je počela zabava pa smo morali u podrum.

8. 7. 1991.

Danas je stigla razglednica od moga tate. Pozdravio me je i rekao neka ostanem u podrumu dok se ne vrati. Razglednicu sam spremio ispod jastuka. Proslava još uvijek traje, mora da je umro još jedan tata svih. Nadam se da ću za koju godinu moći ići na takve zabave. Čak sam se zaželio i škole. Bez zadaće i škole dani su mi postali vrlo dosadni. Jedino mi ne fali matematika.

10. 7. 1991.

Noćas nisam mogao spavati pa sam gledao u strop. Zamišljao sam da sam ja mali pauk na tom stropu i da mogu ići gdje god hoću i kako god hoću. Zamišljao sam kako bih se izbavio iz ovog podruma i bio slobodan i onda bih mogao jesti koliko god šećerne vate želim. Vidio sam mamu kako nešto piše, mora da je i ona počela voditi dnevnik.

11. 7. 1991.

Danas je stigla još jedna razglednica od tate. Nju sam isto spremio ispod svoga jastuka. Negdje oko podne prestala je zabava i netko je krenuo udarati na vrata našeg podruma, nakon par minuta lokot je puknuo i u naš podrum su ušli lovci, no ovi su imali duže brade i bili strašniji od onih koji su mi dali lizalicu. Tražili su nas nekakve papire koje smo im morali predati, no ja sam svoj dnevnik sakrio ispod potkošulje. Odveli su nas van gdje je bio parkiran kombi. Takav isti imao je i moj djed, samo je njegov bio crveni. U kombiju je bilo i par naših susjeda dok je gospodin Ilija žestoko raspravljao s jednim lovcem koji je smiješno govorio kao i on. Nakon nekog vremena lovci su odveli gospodina Iliju iza njegove kuće i tamo se čuo vrlo glasan zvuk. Taj zvuk jako je rastužio i uplašio sve u kombiju. Jedan lovac je onda zalupio vrata, a kombi je krenuo. Kada smo stigli vidio sam da smo došli u veliki hangar, baš onakav u kakav me je tata vodio. Smjestili smo se i otišli na počinak.

13. 7. 1991.

Dani postaju sve dulji i dosadniji. U hangaru je velika gužva, a i izgleda da su svi zaboravili svoje stvari. Gotovo svi leže i spavaju, jedino lovci hodaju. Čini mi se da svakim danom ima sve manje ljudi. Neki se čine dosta tužni, kao moja mama. Mora da su tužni jer moji tata još nije sletio. Po noći čujem viku. Danas je stigao novi kombi s ljudima. U njemu je bio čovjek kojeg je mama prepoznala. Odmah mu se bacila u zagrljaj i krenula govoriti o tati. I njega je rastužilo tatino odsustvo. Kasnije mi je mama rekla da je to gospodin Ante koji je tatin prijatelj. Nadam se da će se tata uskoro vratiti kako i gospodin Ante ne bi bio tužan.

15. 7. 1991.

Jako je lijepo pričati s gospodinom Antom. On je također pilot kao i moji tata. Često mi priča o avionima i aerodromima, a zna mi dati i nešto hrane jer je u hangaru baš i nema. Drago mi je biti u njegovu društvu jer su dani u hangaru postali vrlo dosadni, a i vrlo je vlažno i mračno.

16. 7. 1991.

Gospodin Ante mi danas nije pričao o avionima jer je hitno morao razgovarati s mamom. Nisam potpuno čuo njihov razgovor, no čuo sam da je gospodin Ante čuo da netko dolazi po nas što je rastužilo mamu. Gospodin Ante joj je rekao da se smiri jer ima nekakav plan. Kasnije mi je mama rekla da sutradan navečer ne smijem spavati već da po noći moram ostati budan. Obećao sam mami da neću zaspati.

17. 7. 1991.

Od uzbuđenja nisam mogao dočekati večer. Kada je konačno pao mrak i svi su otišli spavati po nas je došao gospodin Ante. Rekao mi je neka budem tiho. Krenuo nas je voditi po mračnim kutovima hangara dok iz njega nismo izašli kroz mali otvor na dnu hangaru. Bilo je vrlo zabavno jer me je sve podsjećalo na igru skrivača. Kada smo izašli iz hangara vidio sam veliko polje i rijeku Glinu. Gospodin Ante je mojoj mami i meni dao mali ruksak i rekao da pazimo da nas nitko ne vidi kako prelazimo polje. Oprostio sam se od gospodina Ante i povjerio mu ovaj dnevnik na čuvanje kako bi me se sjećao. Gospodine Ante, nadam se da ćemo se ponovno svi zajedno susresti, ja, tata, mama i vi i da ćete nam pričati o tome kako je letjeti među oblacima!

Dnevnik pronađen u masovnoj grobnici, uz kosti neimenovanoga muškarca. Pomogao pri identifikaciji Ante Rogulja.

Viktor Runac, učenik 2. razreda Gimnazije Marul, Zagreb