Interes svjetskih vojski za vozila “od dva dijela” na gusjenicama sve je veći i to iz dva osnovna razloga. Prvi je potreba obnove postojećih i sve starijih vojnih “voznih parkova” takvih vozila. Drugi su promjene u svjetskoj geopolitičkoj situaciji, koje se najviše ogledaju u sve većoj važnosti arktičkog područja

Zahvaljujući svojim taktičko-tehničkim značajkama i performansama ta su dosad manje-više neuobičajena vojna vozila posebno prilagođena svladavanju teško prohodnih terena. Naime, zglobna vozila imaju dva posebna dijela – sekcije – povezane “mostom” s vratilom i hidrauličnim cilindrima koji služi za upravljanje, tj. skretanje i prijenos snage. Svaki dio ima svoje gusjenično podvozje. U principu, prednji dio sadrži motor te upravljačku kabinu, kao i teretni prostor ili putničku kabinu. Drugi dio vozila u pravilu je namijenjen ukrcanom teretu, tj. različitoj opremi koja ovisi o njegovoj namjeni i specifičnoj zadaći.

Takva dvodijelna izvedba općenito omogućuje svladavanje većih nagiba i prepreka u odnosu na klasična vozila. Primjerice, kod prelaska nekog grebena ili kanala zglobno vozilo može obujmiti prepreku i imati puno veću kontaktnu površinu s tlom, pa time i bolje prianjanje (trakciju) nego klasično. Naime, potonje pri prelasku prepreka može izgubiti i do pola duljine kontaktne površine, tj. nalazi se velikim dijelom “u zraku”. Velika kontaktna površina s tlom u kombinaciji sa širokim gumenim gusjenicama omogućuje zglobnim vozilima i veliku prohodnost po slabo nosivu tlu i snijegu, ali i olakšava plivanje, sposobnost prisutnu kod većine takvih vozila.

Zbog nabrojenih su značajki zglobna vozila već ušla u široku primjenu u vojskama skandinavskih zemalja, ali često se mogu naći i na popisima brdskih postrojbi i postrojbi mornaričkog pješaštva zemalja na južnijim zemljopisnim širinama.

Počeci u Skandinaviji

Prvo zglobno vozilo koje je doseglo veći broj proizvedenih primjeraka te široku primjenu bio je švedski Volvo Bandvagn 202 (skraćeno Bv 202). Proizvodio se od 1964. do 1981. godine. U osnovnoj je konfiguraciji u prednjem dijelu prostor za vozača i suvozača/zapovjednika, a u stražnjem dijelu prevozi osam do deset vojnika. U inačici Mark I pogoni ga motor tvrtke Volvo od 61,5 kW (82,5 KS), a u inačicu Mark II ugrađen je jači motor od 72 kW (96,5 KS), koji na kopnu postiže najveću brzinu od 35 km/h, a pliva brzinom do 7 km/h.

Nasljednik vozila Bv 202 je Bv 206, koje možemo proglasiti dosad najuspješnijim vozilom tog tipa. Proizvedeno je u više od 11 000 primjeraka prodanih vojnim i civilnim korisnicima u najmanje 37 zemalja. Razvila ga je tvrtka Hägglunds koja je danas dio grupe BAE Systems. Razvoj vozila Bv 206 počeo je 1974., a prvi su serijski primjerci isporučeni Švedskoj kopnenoj vojsci 1980. godine.

Bv 206 veći je i veće mase od prethodnika te može prevoziti do šest ljudi u prednjoj i do 11 u stražnjoj sekciji. Ovisno o inačici, Bv 206 je s do 50 km/h nešto brži od Bv 202, ali je zato i nešto sporiji u vodi. Maksimalna brzina plivanja iznosi tri do 4,7 km/h. Masa vozila u osnovnoj inačici iznosi 4,5 t (Bv 206D ima 6,5 t), a nosivost tereta od 2,24 tone podijeljena je na 630 kg u prednjem i 1,61 t u stražnjem dijelu, s tim da može vući još i prikolicu mase do 2,5 tone. Dimenzije su osnovnog modela: duljina 6,9 m, širina 1,87 m i visina 2,4 m. Pogon originalne inačice čini motor Ford Cologne V6 od 99 kW (132,8 KS). S vremenom su se u kasnije inačice ugrađivali različiti jači motori, pa primjerice Bv 206D ima motor snage 202 kW (270,9 KS). Automatsku transmisiju osnovne inačice čini model Mercedes-Benz W4A 018.

S obzirom na velik broj korisnika i zadaća s vremenom su razvijene specijalizirane vojne inačice vozila Bv 206. Švedska kopnena vojska ima, primjerice, ambulantnu i zapovjedno-komunikacijsku inačicu, kao i dvije protuoklopne s bestrzajnim topom 90 mm, odnosno protuoklopnim vođenim raketnim sustavima TOW ili RBS 56 Bill 2 itd.

Među mnogim korisnicima našla se i Američka vojska te Marinski korpus. Ondje je Bv 206 označen kao Small Unit Support Vehicle (SUSV) i razlikuje se od osnovne inačice po ugrađenom Mercedesovu motoru i sustavu gašenja požara koji se ne bazira na halonima, odnosno halogeniziranim ugljikovodicima. Posebno je zanimljivo da se Bv 206 proizvodi od 2012. po licenciji i u Rusiji, gdje je označen kao GAZ-3351 Elk.

Vojskama je najinteresantnija lako oklopljena inačica Bv 206S, koja prevozi nešto manje vojnika: vozača plus četiri vojnika sprijeda i osam straga. Ona se našla na popisima oružanih snaga Francuske, Grčke, Italije, Kanade, Nizozemske, Njemačke, Singapura, Španjolske te naravno, Švedske.

Veće i jače u Britaniji

Švedska podružnica BAE Systemsa razvila je za potrebe britanskih Kraljevskih marinaca nešto veću i jaču oklopnu inačicu BvS 10 Viking. U operativnoj je uporabi od 2005. godine. BvS 10 ima 6-cilindrični, 5,9 litreni motor Cummins snage 202 kW (270,9 KS) koji osigurava najveću brzinu od 65 km/h na cesti i 5 km/h u vodi te operativni doseg od 300 km. Masa vozila je 8,5 tona (pet prednji te tri i pol stražnji dio) i ima nosivost do pet tona. Može se konfigurirati u različite namjene, a po potrebi može se instalirati i dodatni oklop te naoružanje. No, osnovna je inačica transporter koji osim vozača i suvozača/zapovjednika prevozi još dva vojnika u prednjem te do osam vojnika i 300 kg tereta u stražnjem dijelu. Naoružanje čini ručno upravljana strojnica kalibra 7,62 ili 12,7 mm postavljena na krovu prednjeg dijela vozila. Osim osnovne transportne inačice, Kraljevski marinci koriste i inačicu s minobacačem L16A2 kalibra 81 mm na stražnjem dijelu vozila te ambulantnu inačicu. Zapovjedna inačica osim dva člana posade prevozi do osam vojnika, a stražnja kabina opremljena je komunikacijskim uređajima. Inačica za izvlačenje i popravke ima četiri člana posade – mehaničara, a opremljena je radionicom, HIAB dizalicom, kompresorom zraka, 9-tonskim vitlom te hidrauličnim osloncima. Britanski marinci prvotno su kupili 108 vozila BvS 10, da bi tijekom godina u nekoliko navrata uzimali manje dodatne količine u inačici Mark 2 koja ima dodanu protuminsku zaštitu i dostiže masu od 14 tona. Do 2016. godine provedena je modernizacija na standard Mark 2 kod 99 ranije proizvedenih i nabavljenih primjeraka.

Viking je u operativnoj uporabi i kod nizozemskih marinaca te francuske, austrijske i švedske vojske. Potonja je i najveći korisnik BvS-a 10 (ali pod oznakom Bv 410) sa 280 vozila – što u uporabi, što naručenih. Posebno je zanimljiva švedska inačica za protuzračnu obranu s raketama IRIS-T, odnosno, prema švedskoj nomenklaturi RBS 98, koja se tek uvodi u naoružanje. Vozilo na stražnjoj polovini nosi četiri rakete koje se lansiraju vertikalno, a prednji dio obuhvaća upravljački sustav s lakim radarom Giraffe-1X na krovu. Usmjeren primarno na civilno tržište, BAE Systems Hägglunds razvio je i neoklopljeni BvS 10 nazvan Beowulf, koji zbog izostavljenog oklopa ima bolju nosivost i kapacitet, odnosno može prevesti do 14 ljudi ili do osam tona tereta.

Konkurencija iz Azije

Praktički monopol švedske serije vozila Bandvagn na zapadnom tržištu narušen je 2001. godine. Singapurska tvrtka ST Kinetics (danas ST Engineering) tad je uz pomoć državne agencije Defence Science and Technology Agency (DSTA) razvila vozilo Bronco. Kasnije ih je, prema neslužbenim procjenama analitičara, više od 600 ušlo u naoružanje singapurske vojske. Najveći je uspjeh Bronca, međutim, prodaja Ujedinjenom Kraljevstvu, čija ga vojska rabi pod imenom Warthog. Naime, Britanci su 2008. radi zadovoljenja hitnih operativnih potreba naručili 115 Bronca za 150 milijuna funti. Željeli su u operacijama u Afganistanu zamijeniti svoja vozila BvS 10 Viking onima koja pružaju bolju oklopnu i protuminsku zaštitu. Isporuka i uporaba u Afganistanu počela je 2010. godine. Britanci su naručili Warthoge u četiri inačice: oklopni transporter, ambulantno vozilo, zapovjedno vozilo i vozilo za izvlačenje. Transporter i zapovjedno vozilo umnogome se ne razlikuju osim po opremi za komunikaciju i zapovijedanje u unutrašnjosti vozila. Transporter prevozi osam vojnika u stražnjem dijelu, a u prednjoj su kabini tri člana posade: zapovjednik, vozač i ciljač, koji na krovnom oknu operira univerzalnom strojnicom 7,62 mm, teškom strojnicom 12,7 mm ili pak automatskim bacačem granata 40 mm. Nosivost je do pet tona. Ambulantna inačica pak prevozi četiri ranjenika na nosilima ili devet ranjenika u sjedećem položaju. Inačica za izvlačenje ima 6-tonsku dizalicu, 10-tonsko vitlo, električni generator, kompresor zraka, radni stol i različiti alat. U odnosu na originalni Bronco, britanske inačice imaju poboljšan sustav hlađenja i filtracije zraka, komunikacijski sustav Bowman, dodatni oklop te sustave za elektroničko ometanje improviziranih eksplozivnih naprava.

Nenadano povlačenje

Singapurska vojska također koristi niz inačica Bronca kao što su ambulantno, inženjerijsko, vozilo za izvlačenje, transporter, teretno vozilo te cisterna. Najzanimljiviji je ipak samohodni minobacač kalibra 120 mm sa sustavom Super Rapid Advanced Mortar System. Vozilo uključuje minobacač koji se ručno puni preko usta cijevi, kao i hidropneumatski sustav za ublažavanje trzaja zbog kojeg nema potrebe za ojačavanjem podnice vozila. On i skraćuje vrijeme ljuljanja vozila nakon opaljenja, što pridonosi preciznosti i brzini paljbe. Tu je i automatizirani sustav upravljanja vatrom koji za određivanje položaja koristi inercijski navigacijski sustav te se može uvezivati sa zapovjedništvom i drugim vozilima putem sustava za upravljanje bojištem.

Warthog, tj. Bronco 2 kako ga naziva proizvođač, pokreće 7,2-litarski dizelski motor Caterpillar 3126B snage 261 kW preko automatske transmisije Allison MD 3500 s četiri brzine za kretanje naprijed i jednom za nazad. Borbena masa vozila je 6540 kg. Što se tiče dimenzija, duljina je 8,6 m, visina prednje kabine 2,95 m, a stražnje 2,32 m, dok je širina 2,2 m. Najveća brzina na cesti je 65 km/h za originalni Bronco, odnosno 60 km/h za Warthog, a obje inačice plivaju brzinom od 5 km/h.

Zbog iznenadnog razvoja događaja, Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva već je u listopadu 2015. povuklo sve Warthoge iz uporabe pravdajući se nepostojanjem daljnje potrebe za njihovim korištenjem. Zanimljivo je da je ne puno prije toga, u prosincu 2013., objavljen plan kojim bi se zadržala gotovo sva ta vozila u ustroju i nakon završetka britanskog borbenog angažmana u Afganistanu 2014. godine.

Najnovija je generacija singapurskog vozila Bronco 3, razvijen na temelju iskustva stečenog na Warthogu. Razlikuje se od prethodnika po podnici u obliku slova V i reorganiziranom unutarnjem rasporedu komponenti u svrhu poboljšanja otpornosti na mine. U skladu s tim, vozilo ima i veću nosivost. Usto, stražnja je polovina Bronca 3 modularnog dizajna pa se može brzo prenamijeniti korištenjem standardnih modula.

Rusko je veliko

Sovjetska vojska zbog nepreglednih je sjevernih prostranstava bila logičan korisnik sveterenskih zglobnih vozila. To vrijedi i za Rusiju, posebice zadnjih nekoliko godina, otkad ta zemlja nastoji znatno ojačati svoje vojne kapacitete za djelovanje unutar arktičkog kruga.

Osamdesetih je godina u operativnu uporabu sovjetske vojske ušla serija vozila Vitjaz, a niz tih vozila aktivan je i danas. Proizvodi ih tvornica Vitjaz iz grada Išimbaja na jugozapadu Rusije. Poznate su inačice u tri veličine: DT-10 nosivosti 10 tona, DT-20 nosivosti 20 tona i DT-30 nosivosti 30 tona. Ruska vojska, prema dostupnim izvorima, danas koristi uglavnom novije inačice DT-10PM i DT-30PM, koje imaju i amfibijske značajke.

Dakle, radi se o puno većim vozilima od onih koja susrećemo na zapadu pa tako najveći DT-30PM ima duljinu od 16 m, širine je 3,1 m, a masa praznog iznosi oko 30 tona. Prema podacima na internetskim stranicama ruske tvrtke za trgovinu naoružanjem Rosoboronexport, bez obzira na puno veću masu od one zapadnih i azijskih konkurenata, pritisak na tlo tog vozila pri punom teretu iznosi 29,43 kPa, dok primjerice, Bronco ima dvostruko više – 60 kPa. Razlog je velika ukupna širina Vitjazovih gusjenica od čak dva metra, kao i velika duljina kontaktne površine. U spomenutu moderniziranu inačicu ugrađen je motor snage 588 kW (788,5 KS), a starija su vozila imala motor izveden iz motora tenka T-64 snage 530 kW (710,7 KS). Najveća brzina na cesti iznosi 45 km/h, a pri plivanju 5 km/h, dok je domet vrlo dobrih 700 km.

DT-10PM oko dvije tone je lakši te kraći oko 1,5 m, a vrši još manji pritisak na tlo, tj. 21,6 kPa, dok su ostale značajke slične onima vozila DT-30PM, uključujući i jednak motor. Novi Vitjazi pobudili su pozornost zapadnih analitičara kad su tijekom prošlog desetljeća razvijene inačice za protuzračnu obranu opremljene sustavima TOR-M2DT i Pancir-SA, što je bio svojevrstan dokaz znatnog ulaganja Rusije u sposobnosti uporabljive na ledenom arktičkom području. Godine 2018. pojavile su se i slike samohodnog minobacača Magnolija, koji je u osnovi kombinacija vozila DT-30PM i kupole sustava 2S31 Vena s užlijebljenim minobacačem kalibra 120 mm opremljenim zatvaračem, tj. s punjenjem straga kao kod topa. Domet je tog minobacača 10 km, a brzina paljbe do 10 mina u minuti. Te su se godine pojavile i vijesti o razvoju inačice samohodnog višecijevnog lansera raketa koja se dobiva spajanjem vozila DT-10PM s lanserom Grad kalibra 122 mm i vozila DT-30PM s lanserom Smerč kalibra 300 mm.

Američka i europska zamjena

Američka kopnena vojska trenutačno traži zamjenu za spomenutu inačicu zglobnog vozila Bv 206D, tj. sustav Small Unit Support Vehicle (SUSV). Projekt se provodi pod nazivom Cold Weather All-Terrain Vehicle (CATV) i traži se inačica za prijevoz ljudi te inačica za prijevoz tereta. U uži je krug u travnju ove godine ušla tvrtka Oshkosh Defense u timu sa singapurskim ST Engineeringom i nude najnoviju inačicu singapurskog vozila Bronco 3. Konkurent je BAE Systems koji nudi Beowulfa. Očito je da SAD ne inzistira na oklopnom vozilu jer je Beowulfova prednost u odnosu na oklopljeni Bronco to što se u jednom komadu može prevoziti podvjesno helikopterima CH-47 Chinook, a po sekcijama i helikopterima UH-60 Black Hawk. Odabir pobjednika očekuje se sredinom 2022. i prvo će mu biti dodijeljen ugovor za 110 primjeraka, a broj kojem SAD teži je barem 163. Kako SUSV koristi i američki Marinski korpus, oba se konkurenta nadaju da će ugovor s KoV-om u budućnosti donijeti i ugovor s marincima.

Sličan projekt nabave zajednički provode i neke europske zemlje: u veljači 2019. u Bonnu je potpisan sporazum između Njemačke, Nizozemske, Finske, Ujedinjenog Kraljevstva, Norveške i Švedske o razvoju i nabavi nasljednika postojećih zglobnih sveterenaca, a to su u pravilu Bv 206 i BvS 10. Nazvan je Collaborative All-Terrain Vehicle (CATV), što znači da ima jednaku pokratu kao i američki projekt. Zanimljivo je da se ne provodi pod pokroviteljstvom neke od EU-ovih ili NATO-ovih inicijativa o zajedničkom razvoju opreme.

Nizozemska je ovog lipnja objavila da počinje nabavu zglobnih vozila u svrhu opremanja lakih amfibijskih postrojbi. Radi se o 179 vozila u četiri inačice: osnovna transportna, izvidnička, zapovjedna te inačica za izvlačenje / tehničku potporu. Naručitelji preferiraju tzv. nabavu s police (off the shelf), dakle već gotovog proizvoda s početkom isporuke 2025. godine. Nije jasno u kakvom je odnosu ta nabava s međunarodnim europskim projektom CATV, no zahtjev za nabavu s police potiče nagađanja da CATV možda više i nije aktualan.

Novi konkurent

Drugi je znak da CATV više vjerojatno nije u igri pokretanje samostalnog razvoja oklopnog zglobnog vozila u Njemačkoj. Naime, njemački je ured za nabavu vojne opreme (Bundesamt für Ausrüstung, Informationstechnik und Nutzung der Bundeswehr – BAAINBw) naručio od tvrtke FFG (Flensburger Fahrzeugbau Gesellschaft) studiju za pronalaženje različitih tehničkih rješenja za poboljšanje dizajna zglobnih vozila. FFG je dobro reagirao te napravio i u lipnju ove godine isporučio demonstrator HiMoLaP (High Mobile Land-Platform), također prema narudžbi BAAINBw-a. Na vozilu su primijenjena rješenja za bolje ponašanje pri skretanju, odnosno za sprečavanje bočnog naginjanja stražnjeg dijela. Tu je i sustav “aktivnog skretanja i penjanja”, pri čemu se sekcije vozila privlače bliže jedna drugoj. Time se olakšava upravljanje i smanjuje trošenje sustava prijenosa snage prilikom zakretanja sekcija u skretanju ili penjanju/spuštanju preko prepreka. U skladu s trendom, osim klasičnog dizelskog motora u prednjoj sekciji vozila, u stražnjoj je smješten i dodatni električni pogon. On daje dodatnu snagu vozila u kritičnim situacijama, napaja elektroničke sustave i omogućuje tiho kretanje nakon isključivanja dizelskog motora. FFG-ovo je vozilo po dimenzijama slično švedskim i singapurskim prethodnicima, ima nosivost od 3,6 t, a masa praznog iznosi 10,4 t. Vozilo je amfibijsko i ima doseg od 550 km. Nakon testiranja prototipa, 2022. slijedi ispitivanje predserijskih primjeraka, a za 2024. planiran je početak serijske proizvodnje.

Na finski način

Iako finska vojska koristi vozila Bandvagn, domaća tvrtka Sisu razvila je 1985., primarno za potrebe postrojbi na sjeveru zemlje, vozilo Nasu, koje je dosta slično vozilu Bv 206. U odnosu na Bv 206, Nasu je oko metar dulji i oko 1000 kg veće mase. Prevozi do 17 vojnika ili različitu opremu, za što ima nosivost od 1950 kg, a može vući i prikolicu s do 2500 kg tereta.

Proizvedeno je više od 500 Nasua u dvije osnovne inačice: NA-140 BT proizvodila se između 1986. i 1991. i pogonio ju je benzinski motor Rover 3,5 (3,9) V-8 snage 142 kW (190,4 KS). Nakon nje proizvodila se od 1992. do 1994. malo veća i teža NA-110. Pogoni je dizelski motor GM 6.2 L Heavy Duty V-8, koji je, zanimljivo, manje snage od prethodnika, tj. ima 113 kW (151,5 KS). Osim transportnih inačica, razvijene su i specijalizirane, primjerice oklopljena za operacije pod vodstvom Ujedinjenih naroda, inačica za vezu te minobacačka s oružjem kalibra 120 mm i ukrcanom zalihom od 14 mina. Nasu koriste i vojske Francuske, Meksika i Indije.

Tekst: Vedran SLAVER