Tijek l. svjetskog rata dao je jasne konture ideji cionizma i viziji buduće židovske države, no nažalost, njegov neizbježan ishod i okolnosti njegove žalosne zbilje doveli su u mnogim europskim državama i do opasnog jačanja antisemitske politike

S jednakim patriotizmom i hrabrošću, srećom i nesrećom kao i pripadnici “matičnih” nacija u vojskama obaju zaraćenih saveza tijekom l. svjetskog rata borio se i nemali broj židovskih vojnika. U ruskoj carskoj vojsci bilo je 650.000 židovskih vojnika, od čega je oko 100.000 poginulo na bojištu. U američkoj vojsci ratovalo je 250.000 Židova (3400 poginulih), 55.000 u francuskoj (9500 poginulih), 50.000 u britanskoj (8600 poginulih), te blizu 100.000 u njemačkoj vojsci (12.000 poginulih).
Odnos prema Židovima u Rusiji, Njemačkoj i Francuskoj u predvečerje i tijekom l. svjetskog rata bitno je odredio njihov kasniji položaj unutar nacije. Dok su u Francuskoj afera Dreyfus i početak rata pospješili daljnju integraciju Židova u francusko društvo, u Rusiji su, kao potencijalni “izdajnici domovine” doživjeli potpuno isključenje iz društvenih sfera. U Njemačkoj je, pak, nepovoljan tijek rata stvarao sve plodnije tlo razvoju politike antisemitske isključivosti.
Najviše prašine u kontekstu francuskog antisemitizma uoči Prvog svjetskog rata svakako je uzvitlala “afera Dreyfus”, slučaj židovskog topničkog satnika u francuskom glavnom stožeru Alfreda Dreyfusa, koji je koncem 19. stoljeća zbog navodne špijunaže i veleizdaje osuđen na robiju i progonstvo. Afera je počela 25. rujna 1894. kad je čistačica njemačkog veleposlanstva u Parizu u košu za otpatke njemačkog vojnog atašea pronašla popis tajnih francuskih dokumenata koji su trebali biti predani njemačkim agentima. Krivca za špijunsku aferu glavni stožer ubrzo je pronašao u Dreyfusu, koji je 15. listopada uhićen, a 22. prosinca osuđen na doživotno progonstvo na Đavolji otok u Francuskoj Gvajani. Ponavljanje sudskog postupka isprva je onemogućavao glavni stožer, štiteći pravog krivca, bojnika Walsin-Esterhazyja, koji je, zapavši u velike dugove, svoj rastrošni životni stil financirao špijunskom djelatnošću. U javnosti je uslijedila žustra prepirka o Dreyfusovoj krivici ili nevinosti. Krivim su ga smatrali uglavnom konzervativni političari, Katolička crkva i pripadnici vojske, dok su se na suprotnoj strani nalazili republikanci i socijalisti. Trinaestog siječnja 1898. književnik Émile Zola objavio je u časopisu “L’Aurore” otvoreno pismo francuskom predsjedniku Félixu Faureu pod naslovom “Optužujem” (J’accuse), predbacivši vojsci krivotvorenje dokaza. Nakon što je prva presuda odbačena, sud je u ponovljenom postupku Dreyfusa ponovno proglasio krivim, smanjivši mu kaznu na 10 godina. Da smiri situaciju, francuski predsjednik pomilovao je Dreyfusa, koji se potom, promaknut u bojnika, vratio u vojnu službu. Rehabilitiran je 1906., kad je sud odbacio i drugu presudu. “Afera Dreyfus” često se tumači kao vrhunac u tadašnjoj Francuskoj vrlo proširenog antisemitskog resantimana. Bečki Židov Theodor Herzl, koji je kao novinar pratio prvi sudski proces, objavio je 1896. svoju poznatu knjigu “Židovska država” (Der Judenstaat), u kojoj je zahtijevao vlastitu državu za židovsku naciju i zacrtao temeljne smjernice cionizma.
Herzlova “Židovska država”
Svezak koji broji tek 86 stranica Herzl je posvetio iznalaženju suvremenog rješenja židovskog pitanja. “Židovska država” izašla je u nakladi od 3000 primjeraka i označila začetak ideje modernog Izraela, države u kojoj će se riješiti problem rasutosti Židova diljem svijeta. Herzlova želja bilo je osnivanje države u kojoj bi njemački bio službeni jezik i koja bi mogla prihvatiti i tolerirati ljude drugih vjera. Suživot Arapa i Židova, među kojima je oduvijek dolazilo do konflikata, Herzl je smatrao mogućim. Za židovsku državu, koja je prema Herzlovim zamislima i nadama trebala biti uspostavljena mirnim putem, ne bi li i drugim državama svijeta poslužila kao primjer tolerancije i nenasilja, Herzl je predvidio tri moguća područja: Argentinu, Ugandu i Palestinu. Herzl se nadao da će njegova ideja naići na velik interes, posebice u istočnoeuropskim zemljama, gdje je život Židova bio osobito težak i nesiguran. U građanskim židovskim krugovima, ali i među ortodoksnim Židovima, koji su smatrali da jedino Mesija može odvesti Židove u Jeruzalem, Herzl i njegov utopijski koncept isprva nisu naišli na preveliko odobravanje, no nakon bolnih iskustava dvaju svjetskih ratova i tragedije Holokausta “Židovska država” sve više će postajati predmet političke realnosti.

Židovi u dunavskoj monarhiji
S obzirom na posebnu strukturu monarhije Židovi u Austro-Ugarskoj imali su – za razliku od onih u nacionalnim europskim državama – mogućnost da svoj identitet, počesto i nesvjesno, razvijaju na tri razine: patriotski-lojalni spram carske kuće i dinastije, kulturno prilagođeni pojedinim dominantnim nacionalnostima, te istodobno židovski na religioznom i etničkom planu, što je, dakako, više vrijedilo za asimilirane Židove bečkog srednjeg staleža negoli, primjerice, za ortodoksne Židove u Galiciji. Po tom “trostrukom identitetu” Židovi dunavske monarhije bitno su se razlikovali od svojih sunarodnjaka u većini ostalih europskih zemalja, gdje je nacionalistički model, nastao tijekom 19. stoljeća, zahtijevao bitno drukčiji oblik identifikacije s državom, pa tako i dominantnim državotvornim narodom. U Austro-Ugarskoj Židovi su, unatoč rasplamsaju antisemitizma potkraj 19. stoljeća, do 1914. živjeli u tolerantnoj atmosferi, tako da su početak rata austro-ugarski Židovi pozdravili na jednako patriotski način kao i njihovi ne-židovski sugrađani, pri čemu se općem domoljubnom oduševljenju pridružila i ideja svojevrsnog “križarskog rata” za oslobođenje ruskih Židova, čija je teška svakodnevica bila obilježena agresivnim antisemitizmom i pogromima. Dok je početak l. svjetskog rata za austro-ugarske Židove bio obilježen doživljajem ratišta – u carskoj i kraljevskoj vojsci borilo se oko 300.000 židovskih vojnika – i skrbi za izbjeglice – među 400.000 osoba koje su do kraja 1915. iz ratnih područja izbjegle u Beč i druge dijelove Carstva bilo je gotovo 40 posto Židova, njegovi posljednji dani protjecali su u znaku borbe za budući židovski identitet naočigled neizbježnog raspada multinacionalne Monarhije. Za mnoge austro-ugarske Židove nestanak carstva označio je i tešku krizu osobnog identiteta: nacionalne države u nastanku bile su u najboljem slučaju spremne prihvatiti Židove kao vjersku zajednicu, dok bi im u najgorem priznale vlastitu nacionalnost – što su unutar židovske zajednice zagovarali cionisti i druge “nacionalne” grupacije – no s manje ili više izraženim antisemitskim predznakom, koji nije davao naslutiti nikakvu dobru budućnost.
U Njemačkoj su na početku rata židovska udruženja pozivala svoje članove da se svom snagom zauzmu za domovinu. Dragovoljaca, koji su se odazivali na takve pozive, bio je velik broj: u njemačkim oružanim snagama tijekom Prvog svjetskog rata služilo je oko 100.000 Židova, od kojih je 12.000 poginulo na bojištima, dok je 31.000 židovskih vojnika zbog iskazane hrabrosti odlikovana Željeznim križem. Židovi, koji su se nastanili u Njemačkoj, doživljavali su je kao naprednu zemlju, sudjelujući u njezinoj kulturi i uživajući građanska prava. Svijest o Njemačkoj kao domovini potaknula je mnoge Židove da se srcem, dušom i imetkom uključe u njezinu obranu. Većina njemačkih Židova bila je učlanjena u “Centralno udruženje njemačkih građana židovske vjeroispovijesti”, doživljavajući sebe u prvom redu kao Nijemce, koji – bili religiozni ili ne – pripadaju židovskoj vjerskoj zajednici. Jedna od temeljnih zadaća Centralnog udruženja bila je borba protiv rastućeg antisemitizma, koji se, međutim, ubrzo pokazao jačim nego sredstva za njegovo suzbijanje. Većina njemačkih Židova, kao i mnogi ne-Židovi, antisemitizam, nažalost, nisu shvaćali osobito ozbiljno. Iako su se njemački Židovi u velikoj mjeri odazvali ratnoj službi, postojali su i antisemitski nastrojeni političari, koji su tvrdili da se na bojišnicama, u odnosu na ukupan broj stanovnika, bori daleko manje Židova nego ne-Židova. Kako bi se potkrijepile takve tvrdnje, njemačko ministarstvo rata provelo je u listopadu 1916. tzv. “popis Židova”, čiji rezultat, međutim, nije objavljen jer su statistike pokazale da udio Židova u vojsci nije ništa manji od udjela ne-židovskih vojnika. Za Židove “popis” je donio razočaranje u državu za koju su se borili. S druge strane, kako su Židovi činili znatan dio njemačke vojske, državni vrh trudio se zadržati njihovu lojalnost. U tu svrhu ponuđena im je potpora za osnivanje židovske države u Palestini, što, međutim, s njemačke strane nikad nije realizirano. Unatoč angažmanu Židova na strani Njemačke u l. svjetskom ratu, udovice poginulih židovskih vojnika nisu dobivale mirovinu jer prema odredbi iz 1815. židovski ratni dragovoljci nisu imali pravo na državnu skrb. Sve u svemu, očevidni patriotizam njemačkih Židova kod ne-Židova nije naišao na odgovarajuće priznanje, već im je po okončanju rata pripisivana čak i krivnja za njegov katastrofalan ishod.

Židovi u Ruskom Carstvu
U Ruskom Carstvu antisemitizam je zabilježio dugu povijest: 1786. carskim ukazom stvoren je zatvoreni “rajon za naseljavanje”, u kojem je Židovima bilo dopušteno živjeti i raditi. Godine 1835. rajon je ponovno definiran, dodijeljene su koncesije za zemljoradnike i zanatlije, a određena je i registracija Židova. Antisemitski zakoni donekle su ublaženi u doba cara Aleksandra I. (1818.-1881.), kad su privilegirani Židovi – poput trgovaca, akademski obrazovanih građana ili izučenih zanatlija – dobili pravo nastanjivanja izvan rajona. Nakon careva ubojstva uslijedio je niz pogroma, što ih je, pretpostavljalo se, izazvala država, ne bi li skrenula pozornost puka sa svojih unutarnjih problema. Novi car Aleksandar III. na izgrede je odgovorio pooštrenjem zakona, nastojeći spriječiti kontakte između Rusa i Židova, u čemu je vidio trajan konfliktni potencijal. Osim toga, Aleksandar III. bio je protivnik asimilacije Židova, gledajući u njoj trajnu zavjereničku opasnost. Godine 1882. ukinute su privilegije i zabranjena su nova doseljavanja Židova na selu. Židovi su počeli seliti u gradove na dopuštenom području, a istodobno je počeo i val iseljavanja u Ameriku. Rajon je smanjen 1891., a iz Moskve je protjerano 20.000 Židova, nakon čega se proces iseljavanja intenzivirao. Rajon se protezao kroz 15 zapadnih i južnih, te 10 poljskih gubernija – na 1/23 područja Carstva živjelo je 95,5 posto ruskih Židova. Kako im je bilo zabranjeno doseljavati na selo, polovica Židova nastanila se u gradovima. Većina ih se bavila trgovinom na malo (43,4 posto) i obrtom (34,7 posto). Zbog prevelike ponude usluga gospodarstvo u gradovima-getima počelo je stagnirati, dok je težak život ruskih Židova bio dodatno otežan visokim carskim porezima i izdacima za potplaćivanje samovoljnih carističkih službenika. Zbog siromaštva i progona Rusiju je od 1881. do 1914. napustilo 1,3 milijuna Židova, od čega je 85 posto iselilo u Ameriku.
Kad su se tijekom rata u Rusiji zaoštrili gospodarski i socijalni problemi, nacionalna desnica napuhala je “židovsko pitanje” do ključnog političkog problema. Krivnja za krizu, u koju je zemlja sve dublje zapadala, redom se pripisivala tobožnjim “židovsko-masonskim” zavjerama. Židovi su, unatoč službi u carističkoj vojsci, neprekidno bili proglašavani špekulantima i ratnim profiterima, a zbog jidiša i špijunima u službi Ruskog Carstva, tim više što je njemačka vojska u Poljskoj nastupala kao osloboditelj Židova, iako je u stvari 70.000 poljskih Židova odvedeno u Njemačku na prisilan rad. U sklopu povlačenja ruske vojske 1915. došlo je do masovne evakuacije pola milijuna Židova i drugih dijelova stanovništva. U ratnom vihoru mnogi Židovi – evakuirani iz rajona i naseljeni u Židovima dotad nenastanjenim gradovima Srednje Rusije – ostali su bez elementarne egzistencijalne osnove. Osim toga, ruski radnici i seljaci u vojsci su se prvi put našli zajedno sa Židovima (u carskoj vojsci služilo ih je oko 650.000), koji su u Rusiji izvan židovskog rajona bili gotovo nepoznati. U tom susretu Židovi su na ruske vojnike ostavljali dojam “stranaca”: jidiš je nalikovao na jezik neprijatelja, a antisemitska propaganda o židovskim profiterima zaokružila je proces nastanka predrasuda, s kojima će se suočiti kasniji partijski instruktori. Pravna emancipacija Židova ostvarena je tek nakon izbijanja revolucije: 20. ožujka 1917. privremena vlada Aleksandra Kerenskog ukinula je sva ograničenja, na što je desnica počela širiti glasine da je Kerenski židovskog podrijetla. Iako je u pravnom smislu ostvareno izjednačenje s ostalim građanima Rusije, doba revolucija i građanskog rata za mnoge ruske Židove donijelo je nastavak pogroma i progona.

I s njemačke strane protužidovsko raspoloženje na bojišnici utjecalo je, potpomognuto desničarskim glasinama o tobožnjoj židovskoj dominaciji nad ratnim gospodarstvom, na stanovništvo, koje je Židove, kao “ratne profitere”, počelo smatrati odgovornim za katastrofalnu situaciju u opskrbi živežnim namirnicama u zimi 1916./17. Tijek rata podijelio je Nijemce na dvije ideološki suprotstavljene struje. Ratni ciljevi “jastrebova” svodili su se na “mir nakon pobjede”, koji je Njemačkoj trebao osigurati svjetsku važnost. Na unutarnjem planu težili su prije svega “uklanjanju otrova iz njemačkog narodnog tijela”, pod kojim su uglavnom podrazumijevali “međunarodno židovstvo”. U tom taboru nalazila su se udruženja industrijalaca i velikih zemljoposjednika, desne političke grupacije poput Konzervativne stranke, Svenjemačkog saveza i dijelova Nacionalnih liberala. Njihova borba bila je usmjerena protiv umjerenjaka, koji su se zalagali za mir bez aneksije, demokraciju i socijalna prava. U tu skupinu ubrajali su se liberali, ljevica, Židovi i katolici. Kad je umjerena struja 1917. u državnom parlamentu – Reichstagu – izglasala mirovnu rezoluciju, vojni vrh ju je ignorirao, dok su se predstavnici “jastrebova” javnosti obratili riječima: “Židovski Reichstag sklopit će židovski mir!” Sljedeća sporna točka bilo je pitanje tzv. istočnih Židova, o kojoj se u njemačkoj raspravljalo još prije rata (do 1915. u Njemačkoj se nastanilo 90.000 Židova iz Rusije). S početkom rata pitanje je dobilo na aktualnosti, jer su sa širenjem Njemačke na istok mnogi povezivali opasnost masovnog useljavanja. U brošuri “Pitanje istočnih Židova, cionizam i zatvaranje granice” dvorski savjetnik Georg Fritz upozoravao je već 1915. na plimu “milijuna ne samo siromašnih, tjelesno i ćudoredno propalih ljudi, već i rasno stranih, požidovljenih Mongola”. Ideji zatvaranja granice za istočne Židove bili su skloni i neki njemački Židovi, koji su se pribojavali eskalacije antisemitizma. U travnju 1918. granica je zatvorena zbog opasnosti širenja epidemija, iako su se iz čitave Istočne Europe regrutirali radnici za njemačko gospodarstvo. Unatoč prosvjedima organizacija njemačkih Židova i ministarstva vanjskih poslova, granica je ostala zatvorena do kraja rata. Njemačke konzervativne i desne skupine nisu morale čekati primirje, abdikaciju cara i proglašenje republike u studenom 1918. da Židovima pripišu krivnju za poraz u ratu, tim više što su već 1917. rat počeli tumačiti kao borbu za opstanak između Nijemaca i Židova. U svrhu koordinacije antisemitskih aktivnosti 1918. osnovan je Odbor za suzbijanje židovstva, čiji su članovi signalizirali spremnost da se antisemitizmom koriste kao političkim oružjem, ne isključujući pritom ni nasilje i ubijanje.

Antisemitizam
Pojam antisemitizma skovao je 1879. njemački pisac i publicist Wilhelm Marr, opisujući izgrede protiv Židova u Srednjoj Europi. U određenoj mjeri protužidovski stavovi oduvijek su pratili naseljavanje Židova izvan Palestine, no oni su u najvećoj mjeri bili religiozno motivirani, dok će u 19. stoljeću, s porastom nacionalizma, zadobiti pseudoznanstveni “rasni” karakter, šireći uvjerenje da je “strani židovski element” inferioran spram “etnički jedinstvenih, arijskih rasa”. U nekim zemljama poput Njemačke i Austrije antisemitizam se javio kao organizirani politički pokret, čemu su uvelike pridonijeli antisemitski spisi i pamfleti, poput Marrove “Pobjede židovstva nad germanstvom”. U Njemačkoj su prije l. svjetskog rata već postojale stranke što su ih suvremenici označavali kao antisemitske. Njihov politički uspjeh nije bio osobito velik, iako se tadašnji, isključivo većinski izborni sustav ne uzima kao pouzdan pokazatelj političke klime. “Moderni” antisemitski pokret, čiji argumenti nisu više bili religiozne prirode, u Njemačkoj je, pospješen konzervativnim obratom u politici nakon 1879., svoje konture počeo dobivati koncem sedamdesetih godina 19. stoljeća. Na izborima za državni parlament antisemitske stranke zabilježile su od 1887. do 1912. porast broja glasova s 11.663 na 356.700 (3 posto, 13 zastupničkih mjesta). U Francuskoj 1898. također je osnovana mala antisemitska stranka, dok su u bečkom Općinskom vijeću (gradskom parlamentu) antisemiti – unatoč raspuštanju vijeća 1895. – osvojili i zadržali većinu, kao i mjesto gradonačelnika. Posebno izražen antisemitizam bio je u Rusiji, gdje se, prema pisanju suvremenika, “socijalnim uzrocima pridružio i religiozni fanatizam”. Nakon pogroma u južnoj Rusiji i Poljskoj, 1882. doneseni su diskriminatorski “svibanjski zakoni”. U Francuskoj je vrhunac antisemitizma obilježila “afera Dreyfus”, nakon čega su se početkom 20. stoljeća antisemitske strasti u Europi donekle stišale. U Rusiji su, međutim, 1903. i 1905. organizirani pogromi. Osim toga, ruska tajna policija objavila je krivotvoren dokument pod naslovom “Protokoli sionskih mudraca”, u kojima se Židovima predbacuje kovanje zavjera s ciljem potpunog ovladavanja svijetom. Politička radikalizacija i gospodarsko osiromašenje u europskim zemljama nakon l. svjetskog rata intenzivirali su antisemitske tendencije u Europi. Zbog Židova, uključenih u vodstvo Ruske revolucije 1917., razvila se predrasuda o “ugrozi židovskim boljševizmom”. U Njemačkoj Židovi su sve više postajali žrtveno janje za poraz u ratu, a drastični porast antisemitizma kao posljedica l. svjetskog rata zabilježen je i u istočnoeuropskim državama poput Poljske, Mađarske ili Rumunjske.
Antisemitizam predratnih i ratnih godina pokazuje izražen organizacijski i sadržajni kontinuitet. Ipak, po nekim autorima raspad europskog poretka 1914. i doživljaj prvog masovnog rata i umiranja označio je i svojevrstan rez u tom kontinuitetu. Iskustvo “prakatastrofe 20. stoljeća” – poznat je, primjerice, utjecaj ratovanja bojnim otrovima na Adolfa Hitlera – dovelo je u sprezi s porazom i revolucijom ne samo u državama gubitnicama do širenja revolucionarnog hipernacionalizma, koji je pojačao spremnost naroda da povjeruju “starim” tvrdnjama antisemita kako bi “rješenje židovskog pitanja” ujedno bilo rješenje socijalnih i nacionalnih problema. Prvi svjetski rat, slažu se stručnjaci, bitno je izmijenio prijamčivost stanovništva mnogih europskih država za antisemitsku politiku.

Židovske postrojbe u britanskoj vojsci
Tijekom l. svjetskog rata Židovi su ostavili znatan trag i u vojnom sektoru. U sklopu vojske Velike Britanije u Egiptu je 1915. osnovan Cionistički mazgovni korpus (Zion Mule Corps), koji je sudjelovao u bitkama protiv Turaka kod Galipolja. Gotovo svi vojnici bili su Židovi koje su Turci zbog stranog državljanstva protjerali iz Palestine. Nakon poraza kod Galipolja britansko ratno ministarstvo u rujnu 1917. osniva novu pješačku regimentu, sastavljenu od stotinjak veterana korpusa i ruskih židovskih emigranata u Velikoj Britaniji. Nova regimenta – 38. kraljevski strijelci – 1918. premješta se u Egipat, te pod zapovjedništvom generala Allenbyja sudjeluje u britanskoj ofenzivi u Palestini. Druga židovska regimenta – 39. kraljevski strijelci – osnovana je neposredno nakon premještanja prve u Velikoj Britaniji. Bila je sastavljena od židovskih dragovoljaca iz SAD-a i Kanade, te ruskih emigranata. I ta regimenta 1918. odlazi u Egipat, gdje se popunjava židovskim dragovoljcima iz Palestine, koji su se nakon osvajanja južne polovice regije javili u britansku vojsku. Uvježbana polovica regimente borila se zajedno s 38. strijelcima. Treća židovska regimenta – 40. kraljevski strijelci – sastavljena je od dragovoljaca iz SAD-a i Kanade, među kojima su bili i kasniji izraelski premijer David Ben Gurion i predsjednik Jicak Ben Zvi. Ta regimenta upućena je u kolovozu 1918. u Egipat, gdje su joj se pridružili židovski dragovoljci iz Palestine. I 40. strijelci poslani su u Palestinu, no bilo je prekasno da se još uključe u ratne operacije. Gotovo svi pripadnici židovskih regimenti razvojačeni su nakon kraja l. svjetskog rata, u studenom 1918. Židovi iz Velike Britanije i Palestine vratili su se svojim domovima, dok ih je nekolicina iz SAD-a ostala na području kasnije države Izrael. Predstavnici cionističkih organizacija u Velikoj Britaniji i Palestini založili su se kod Britanaca za osnivanje židovske dobrovoljačke regimente kao dijela britanskih oružanih snaga raspoređenih u Palestini. Ta regimenta, poznata pod imenom Prvi Judejci, osnovana je 1919. u Sarafandu. Britanci joj, međutim, nisu dopustili da sudjeluje u obrani Tel Haia i Jeruzalema 1920/21. od Arapa. Kad su na granici između Tel Aviva i Jafe izbili neredi, zapovjednik Eliezer Margolin poslao je na vlastitu inicijativu dio postrojbe na mjesto događaja, nakon čega je regimenta raspuštena.

Theodor Herzl u Beču
Od srpnja 2004. jedan trg u središtu Beča nosi ime Theodora Herzla. U spomen na slavnog pisca, novinara i osnivača političkog cionizma bivša Vrtna promenada preimenovana je u prisustvu predstavnika Grada, izraelskog veleposlanstva i bečke Židovske zajednice u Trg Theodora Herzla. Herzl je, naglasio je prigodom preimenovanja trga bečki pročelnik za kulturu Andreas Mailath Pokorny, imao viziju koja je proizišla iz duha humanizma i koja se ostvarila. Novi trg nalazi se u neposrednoj blizini nekadašnje redakcije lista “Neue Freie Presse”, za koji je Herzl od 1891. do 1894. radio kao novinar. Do realizacije Herzlove vizije, ističe predsjednik bečke Židovske zajednice Ariel Muzicant, trebalo je 52 godine i šest milijuna ubijenih u Holocaustu. Theodor Herzl (Budimpešta, 1860. – Edlach, Donja Austrija, 1904) proživio je veći dio života u Beču, gdje je 1896. objavio knjigu “Židovska država”, koja će ga proslaviti kao začetnika teorijskog cionizma – pokreta za osnivanje samostalne židovske države. Godine 1897. u švicarskom gradu Baselu organizira Prvi svjetski cionistički kongres i postaje prvi predsjednik Svjetske cionističke organizacije. Na tragu njegovih ideja 1948. osnovana je država Izrael. Idealističku sliku židovske države pružao je i Herzlov utopijski roman “Stara nova zemlja” (Altneuland, 1902). Izraelski grad Tel Aviv (Proljetni brežuljak) dobio je ime po naslovu hebrejskog prijevoda Herzlova romana. Theodor Herzl pokopan je na Döblinškom groblju u Beču. Godine 1949. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Izrael i pokopani na Herzlovom brdu nedaleko od Jeruzalema.

Boris PERIĆ