Razgovor – Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Istina je da se u medijima u Hrvatskoj često manipulira podacima i interpretacijama pojedinih događaja iz Domovinskog rata, koje zanemaruju potrebu cjelovitog prikaza izvora. Tako su kroz medije u javni prostor plasirane brojne neistine o važnim događajima i osobama iz Domovinskog rata s ciljem zamagljivanja činjenica iz tog razdoblja, ne samo radi relativiziranja odgovornosti srpske strane za rat, nego i zbog kompromitacije hrvatske vlasti i politike te razbijanja nacionalnog zajedništva…

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata sredinom prosinca obilježio je dvadesetu obljetnicu rada  i to vrlo produktivnog, ne samo u pogledu prikupljanja, sređivanja, čuvanja te stručnog i znanstvenog istraživanja, već su hrvatsku historiografiju obogatili djelima vrijednim za razumijevanje novije povijesti naše domovine i države. To je bio i povod razgovoru s ravnateljem HMDCDR-a Antom Nazorom koji je na čelu ove ustanove od njezina utemeljenja.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata nedavno je obilježio 20 godina znanstveno-istraživačkog i arhivskog rada. Na njegovu ste čelu od kada je Centar uspostavljen. Kad se osvrnete na dosad učinjeno jeste li zadovoljni pozicijom, ulogom, projektima, doprinosom?

Uvijek je pitanje koliko je primjereno ocjenjivati vlastiti rad, odnosno rad ustanove koju vodite. No, mislim da količina prikupljenoga gradiva (18 000 arhivskih kutija, više od 5000 sati videozapisa, više od 900 sati audiozapisa memoarskog gradiva, više od 100 000 fotografija i više od 700 000 skeniranih stranica dokumenata, odnosno više od 1500 GB digitaliziranoga gradiva) te broj knjiga koji smo objavili samostalno ili u suizdavaštvu (134), kao i broj od oko 1350 javnih nastupa zaposlenica i zaposlenika HMDCDR-a (na različitim predavanjima, tribinama i slično) govori u prilog zaključku da smo radili, a vjerujem i napravili mnogo. Jednako tako, svjesni smo da još mnogo toga treba napraviti, prije svega treba završiti ažuriranje popisa smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu.

Centar je dosad izdao više od 130 knjiga, zbornika radova i zbirki dokumenata, obogativši hrvatsku historiografiju iznimno vrijednim djelima za razumijevanje novije hrvatske povijesti. Na kojim se novim projektima trenutačno radi?

U pogledu izdavačke djelatnosti pripremamo dokumente o napadu JNA i srpsko-crnogorskih snaga na Dubrovnik 1991. i 1992. godine. No, treba napomenuti da je, uz 134 knjige ili zbornika radova koje je Centar objavio samostalno ili u suizdavaštvu, još desetak knjiga objavljeno zahvaljujući značajnoj ulozi zaposlenica i zaposlenika Centra. Izdvojit ću projekt Herojski Vukovar, u kojem su u dvije knjige na više od 1000 stranica obrađeni događaji u Vukovaru uoči, tijekom i nakon velikosrpske agresije. Te projekt Domovinski rat i raspad Jugoslavije, urednice Andriane Benčić Kužnar i naše zaposlenice Julije Barunčić Pletikosić, koji je objavila Hrvatska sveučilišna naklada u Zagrebu, a na kojem je, uz urednicu, autorske radove napisalo i petero zaposlenica i zaposlenika Centra.

U vašim arhivima nalaze se  i respektabilan broj fotografija i videozapisa. Postoje li ideja za kakav multimedijalni/videoprojekt ?

Centar Domovinskog rata već raspolaže vrijednim multimedijalnim sadržajima, uključujući videoisječke izrađene za određene teme koje se mogu koristiti u nastavi, kao i opsežno arhivsko gradivo koje se postupno digitalizira i obrađuje kroz projekte e-Kultura i e-Arhiv. Riječ je o kontinuiranim projektima na kojima se radi, a koji omogućuju sustavno prikupljanje, stručno opisivanje i dugoročno čuvanje arhivskog gradiva. Zajedno, ti procesi stvaraju  tehničku i sadržajnu osnovu za razvoj suvremenih multimedijalnih projekata koji arhivsko gradivo pretvaraju u strukturirane, edukativne i javno dostupne sadržaje. 

Kojim je projektom Centar najviše pridonio boljem poznavanju uzroka, početka i tijeka oružane pobune dijela Srba i velikosrpske agresije na RH?

Smatram da je serijom znanstvenih studija i zbornika radova, koje je Centar objavio samostalno ili u suizdavaštvu, ponuđen znanstveni odgovor na brojna pitanja koja su u medijima u Hrvatskoj tumačena na razne načine. Prije svega, treba istaknuti da je Domovinski rat široko prihvaćen naziv za razdoblje hrvatske povijesti u 90-im godinama XX. stoljeća, u kojem je stvorena, a potom u nametnutom ratu i obranjena suvremena Republika Hrvatska. A sto se tiče vremenskog okvira treba reći da zakonskim aktima Republike Hrvatske (Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji) Domovinski rat obuhvaća razdoblje od 5. kolovoza 1990. (početak tečaja “prvih hrvatskih redarstvenika”) do 30. lipnja 1996. (s obzirom na prethodno ratno stanje, primjereniji bi bio datum 23. kolovoza 1996., kada je potpisan Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, koji je Hrvatski sabor potvrdio 20. rujna 1996.).

S obzirom na to da je posljednji dio okupiranoga međunarodno priznatog hrvatskog državnog teritorija vraćen političkim sporazumom, a ne vojnom opcijom, s političkog gledišta završetkom Domovinskog rata može se smatrati 15. siječnja 1998., kada je završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (Baranja te dio istočne Slavonije i zapadni Srijem) u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji su u velikom broju sudjelovali i u obrani Hrvatske, Domovinski rat također je široko prihvaćen pojam za razdoblje od 1991. (napad JNA i velikosrpskih snaga početkom listopada 1991. na većinski hrvatsko naselje Ravno u istočnoj Hercegovini) do kraja 1995., pod kojim se podrazumijeva obrana od srpske agresije, sukob za teritorij s bošnjačko-muslimanskim snagama te sudjelovanje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Specijalnih postrojbi MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne (SP MUP HRHB) s Hrvatskom vojskom i Armijom BiH u završnim operacijama oslobađanja jugozapadne i zapadne Bosne.

Prema tome, današnje granice Republike Hrvatske, kao srednjoeuropske (panonsko-podunavske) i jadransko-sredozemne države, potvrđene su u obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, nakon što je demokratskim promjenama 1990. te uspostavom suverene, samostalne i demokratske hrvatske države 1991. započelo novo razdoblje hrvatske povijesti.

Dokumenti koji dokazuju osvajačke težnje neprijatelja

Još uvijek unatoč gomili činjenica i dokaza u medijima se provlači teza o građanskom ratu u RH. Takvih je činjenično neutemeljenih teza mnogo. Kome u hrvatskom društvu danas odgovara takvo plasiranje informacija i s kojim ciljem?

Plasiranje teze o Domovinskom ratu kao primarno građanskom ratu odgovara onima koji žele umanjiti odgovornost tadašnje srbijanske, odnosno velikosrpske politike za rat u Hrvatskoj, a potom i u BiH. Takvi bi se trebali suočiti s odlukom “Skupštine SAO Krajine” od 16. svibnja 1991. da je “teritorij SAO Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije” (čl. 3.). Odluka je donesena nakon nelegalnog srpskog referenduma održanog 12. svibnja 1991. na teritoriju RH koji će JNA i srpske snage okupirati do kraja 1991., a najvećim dijelom bit će oslobođen u VRO Oluja u kolovozu 1995. godine. Na taj su referendum izišli samo Srbi s toga područja, a već je na plakatu s kojim je najavljen jasno izražen njegov cilj: “Srpski narod u jednoj državi – ZA prisajedinjenje“. Zbog toga ću kao iznimno važnu za razumijevanje uzroka, početka i tijeka oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, odnosno za razumijevanje uzroka i tijeka velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku istaknuti i seriju zbornika dokumenata s izvornim gradivom srpske vojske i civilnih tijela vlasti na okupiranom području Republike Hrvatske, kojih je Centar do sada objavio 25. Ti dokumenti jasno upućuju na zaključak o osvajačkom karakteru rata u Hrvatskoj, odnosno o ratu za teritorij. Sve se može relativizirati, u svakom procesu i događaju mogu se tražiti elementi koji navode na neki zaključak koji bi pojedinci ili određene interesne skupine željele nametnuti, no zadaća historiografije jest utvrditi glavne uzroke i temeljne odrednice pojedinih procesa i događaja, a potom se može govoriti i o njihovim posljedicama, odnosno o još nekim mogućim elementima u tim procesima i događajima. Prema tome, izvori, a posebice spomenuti čl. 3 “Odluke Skupštine SAO Krajine” od 16. svibnja 1991., pokazuju da je riječ o klasičnom ratu za teritorij, odnosno pokušaju srbijanske (velikosrpske) politike da dio teritorija Republike Hrvatske izdvoji i pripoji Srbiji. Također, spomenuta Odluka, kao i drugi izvori i postupci agresorskih snaga početkom 1990-ih, čiji je cilj bio da se dio teritorija Republike Hrvatske izdvoji i pripoji Srbiji, potvrđuju da se radilo o kontinuitetu velikosrpske politike, jer se slično dogodilo i 1939., kad je srpska politika otprilike isti teritorij željela izdvojiti iz tek formirane Banovine Hrvatske. A, podsjetit ću, tada nije postojala Nezavisna Država Hrvatska, niti su ustaše bile na vlasti …

Povijest  se mora temeljiti na izvorima i provjerenim činjenicama no danas se u medijima često manipulira podacima, izvorima, dokumentima, interpretacijama. Koliko su danas uopće hrvatski mediji objektivni kada pišu o Domovinskom ratu? Što i koliko Centar tu može učiniti i kako djelovati protiv dezinformacija, poluistina ili čak namjernih neistina u medijima?

Nažalost, istina je da se u medijima u Hrvatskoj često manipulira podacima i interpretacijama pojedinih događaja iz Domovinskog rata, koje zanemaruju potrebu cjelovitog prikaza izvora. Tako su kroz medije u javni prostor plasirane brojne neistine o važnim događajima i osobama iz Domovinskog rata s ciljem zamagljivanja činjenica iz toga razdoblja, ne samo radi relativiziranja odgovornosti srpske strane za rat, nego i zbog kompromitacije hrvatske vlasti i politike te razbijanja nacionalnog zajedništva. Neke od takvih dezinformacija i dalje se ponavljaju u medijskom prostoru. To se posebno odnosi na prikaz hrvatske politike prema BiH te uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH. Zadaća je Centra da se tome suprotstavi činjenicama provjerenim u izvorima, ali i javnom polemikom. Primjerice, oni koji govore o “katastrofalnoj hrvatskoj politici prema BiH“ trebaju objasniti kakva bi alternativa bila politici pomoći Hrvatima u BiH u obrani od velikosrpske agresije, a potom i od napada višestruko brojnijih muslimanskih snaga? Ili kakve su bile šanse za uspostavu iskrenog savezništva između HVO-a i Armije RBiH na mostarskom bojištu, s obzirom na izjavu generala Arifa Pašalića zapovjednika 4. korpusa Armije RBiH nadležnog za to područje da “nema hrvatskog naroda u BiH“ (Danas, veljača 1994., str. 10). Nažalost, on nije bio jedini muslimanski dužnosnik koji je tada tako govorio.

Cjelovit uvid u izvore o ratu u BiH otkriva razmjere manipulacije s podacima i poluinformacijama u medijima o hrvatskoj politici prema BiH. Primjerice, izjave bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića su, barem u njegovoj glavnoj tezi “o Tuđmanovoj politici prema BiH“, u koliziji s onim što je govorio i čuo na sjednicama čije sam transkripte pročitao. Izdvojit ću transkript sa sjednice VONS-a od 11. svibnja 1993., jer potvrđuje da je politika predsjednika Tuđmana prema BiH bila konstruktivna, odnosno da je zagovarao cjelovitu BiH, ali s tri teritorijalne jedinice koje će zadovoljiti interese i muslimanskog i srpskog i hrvatskog naroda u BiH, što je bilo sukladno tadašnjoj međunarodnoj politici. Činjenica da su kritičari Tuđmanove politike u svojim izjavama, pa čak i u objavljenim knjigama transkripata iz Ureda predsjednika RH (kao npr. feralovci), zaboravili navesti taj transkript, pokazuje koliko je prikaz hrvatske politike prema BiH u ratnim 1990-im u dijelu medija manipulativan.

Kronologija događaja

No bez obzira na to, izvori pokazuju da svaka znanstveno utemeljena raščlamba uloge Hrvata i Hrvatske, odnosno hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u ratu u Bosni i Hercegovini ne može zaobići kronologiju događaja i ključne činjenice:

• – da je hrvatska politika od 1990. dosljedno bila za poštovanje republičkih granica i za cjelovitu BiH
• – da je glasanje Hrvata na referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine (29. veljače i 1. ožujka 1992.), koje je podržao hrvatski predsjednik F. Tuđman, bilo presudno za uspjeh tog referenduma
• – da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a isti dan kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija do kraja rata nije učinila
• – da su hrvatske snage, kao i ARBiH, sudjelovale u obrani i oslobađanju BiH od srpskih snaga (pritom su operacijom Oluja hrvatske snage omogućile deblokadu Bihaća, koji se više od 1200 dana nalazio u okruženju srpskih postrojbi, i tako spasile živote tisućama tamošnjih Bošnjaka-muslimana)
• – da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine;
• – da su Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, utemeljena 18. studenoga 1991. (istoga dana kada su JNA i srpske snage okupirale Vukovar i Škabrnju te počinile pokolj nad Hrvatima), kao i njezina upravna i vojna organizacija HVO, utemeljen 8. travnja 1992., nastale kao reakcija na neposredne događaje u Republici Hrvatskoj, te na odluke Srba u BiH, u razdoblju neizvjesnosti i nemogućnosti službene bosanskohercegovačke vlasti u Sarajevu da zaštiti Hrvate od prijeteće srpske agresije
• – da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna proglašena (28. kolovoza 1993.) u skladu s tadašnjim planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH na tri entiteta;
• – da je Hrvatska pomagala u naoružavanju i obuci pripadnika ARBiH
• – da je zbog ratnog stanja u Bosni i Hercegovini Hrvatska zbrinjavala izbjeglice i prognanike iz te države bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost: od početka rata do sredine listopada 1994., dakle čak i tijekom sukoba između ARBiH i HVO-a, Ured Vlade Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice pomogao je u zbrinjavanju više od 600 000 izbjeglica i prognanika iz Bosne i Hercegovine (oko 425 000 Bošnjaka-muslimana, oko 170 000 Hrvata i oko 5000 ostalih); istodobno, uz pripadnike HVO-a, u bolnicama u Hrvatskoj liječeni su ranjeni pripadnici ARBiH i civili – Bošnjaci-muslimani iz Bosne i Hercegovine.

O tome zašto je došlo do sukoba ARBiH i HVO-a mišljenja se razlikuju. Cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je cilj hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini bio pokušaj zaštite hrvatskog naroda, ne dovodeći u pitanje njezine međunarodno priznate granice, te da se ona vodila u okvirima – političkim i teritorijalnim – koje je zadala međunarodna zajednica. Usto, Hrvatska je zaslužna što njoj susjedna država Bosna i Hercegovina nije postala plijen velikosrpske politike i što je ostvarila međunarodno priznanje u granicama koje je imala u bivšoj SFRJ.

Društvene mreže, kao posebna i većem broju korisnika pristupačna vrsta medija omogućuju još masovnije dezinformiranje javnosti i imaju negativan utjecaj na objektivnu spoznaju o nekim događajima. Gube li u toj utrci argumenti, istina i činjenice u odnosu na senzacionalizam i lažne vijesti, koje je danas zahvaljujući novim multimedijalnim tehnologijama gotovo pa nemoguće prepoznati?

Da, društvene mreže kao posebna i većem broju korisnika pristupačnija vrsta medija omogućuju još masovnije dezinformiranje javnosti, čemu svjedočimo gotovo svakodnevno, čak u tolikoj mjeru da pojedini autori govore i o toksičnosti društvenih mreža. Upravo zbog važnosti da mladi dobiju što više provjerenih podataka o pojedinim događajima i osobama iz povijesti, odnosno da naše društvo ne izgubi bitku s dezinformacijama, uloga nastave povijesti u školama danas je važnija nego ikada, pa bi se i satnica toga predmeta trebala uskladiti s tom spoznajom. Nedavno je i Matica hrvatska u podršci Inicijativi za očuvanje nastave povijesti i njezine zastupljenosti primjerenim brojem sati u strukovnim školama zaključila da “samo cjelovitim poučavanjem povijesti mladi ljudi moći će razumjeti povijesne procese i kritički sagledati sadašnjicu kao zalog bolje budućnosti“. Problem je još složeniji jer svjedočimo da dezinformacije u javnost plasiraju i doktori znanosti i sveučilišni profesori koji govore o problematici kojom se izravno ne bave. Tako je ovih dana, u godini kad slavimo provjerenu činjenicu o 1100 godina spomena u izvorima hrvatskog vladara Tomislava kao kralja, jedan medijski eksponirani profesor, koji se bavi problematikom XX. stoljeća, izjavio kako “ni jedan povjesničar zapravo ne zna je li kralj Tomislav uopće postojao, a kamoli je li bio kralj“. Naravno da javno izrečene različite teze zbunjuju javnost, posebice kada dolaze od struke.

Važnost i smisao rada Centra mogao bi se sažeti kroz poruku:  da se zna, da se ne zaboravi i da se ne ponovi…

Zaista, smisao rada našeg Centra jest omogućiti znanstvenicima, ali i široj javnosti, korištenje gradiva iz Domovinskog rata te na temelju toga gradiva, poštujući znanstvenu metodologiju, interpretirati noviju hrvatsku povijest, da bi se znalo što je bilo i da se to što se dogodilo ne bi zaboravilo. Naravno, znanost ne može u apsolutnoj mjeri utjecati na to hoće li se neki negativni događaji i procesi, kakvi su primjerice ratovi, ponoviti, ali ih može prepoznati i upozoriti na moguće posljedice njihova ponavljanja.

---

Pod nazivom Domovinski rat podrazumijeva se:

• – razdoblje završnih priprema srpskog agresora za osvajački rat i pripajanje Srbiji znatnih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine (stvaranjem srpskih republika na tim područjima, radi ostvarenja glavnog cilja velikosrpske politike – da “svi Srbi žive u jednoj državi”, koju je tada provodilo srbijansko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem)
• – razdoblje protuustavnog i terorističkog djelovanja te naoružavanja i oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (tzv. puzajuća ili prikrivena agresija)
• – ustrojavanje hrvatske obrambene, odnosno oružane sile, što je proces koji je počeo u kolovozu 1990., prvo u okviru MUP-a RH, a završen je s okončanjem rata
• – početak rata i izravne agresije Srbije i Crne Gore, odnosno Jugoslavenske narodne armije (JNA) i teritorijalnih obrana i milicije Srbije, Crne Gore i dijela Bosne i Hercegovine te različitih srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, uz sudjelovanje dijela Srba iz Hrvatske od ljeta 1991. (odmah nakon što je Sabor RH 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH);
• – obrana Republike Hrvatske i oslobađanje najvećeg dijela njezina privremeno okupiranog teritorija vojnim putem od 1991. do kraja 1995. godine.

---

Tekst: Vesna Pintarić; Foto: Tomislav Brandt