Uz sav napredak “pametnih” krstarećih i navođenih projektila zrak-zemlja borbeni avioni s mogućnošću uništavanja ciljeva na zemlji i dalje su nezamjenjivi, osobito u zadaćama bliske zračne potpore snagama na zemlji

S mogućnošću djelovanja daleko iza dometa brodskih topova avioni s nosača zrakoplova mogu osigurati blisku zračnu potporu prijateljskim snagama na zemlji, ali i precizne napade i na stajaće i na pokretne ciljeve. Pritom mogu djelovati kako na prije određene ciljeve tako i na ciljeve otkrivene tijekom njihovog djelovanja. Mogu ih otkrivati sami ili se osloniti na druge izvore informacija. Uz to avioni stacionirani na nosačima zrakoplova imaju jednu veliku prednost pred onima smještenim u bazama na kopnu – u kratkom ih roku mogu rasporediti u bilo koji dio svijeta. Kako velika većina svjetskih država ima izlaz na more mogućnost djelovanja aviona s nosača zrakoplova time je dodatno olakšana jer za njihovo djelovanje ne treba tražiti dozvolu za prelet preko teritorija trećih država.
U usporedbi s krstarećim projektilima lansiranim s ratnih brodova i podmornica avioni s nosača imaju manje operativne troškove, pod uvjetom da ih ne obore. Borbeni avioni s posadom još uvijek imaju veću operativnu fleksibilnost i veću vjerojatnost da će uporabom preciznog oružja smanjiti kolateralnu štetu i nepotrebne žrtve, osobito u usporedbi s dalekometnim krstarećim projektilima. Ipak, te sve prednosti znatno gube na vrijednosti kad se u obzir uzmu rizici kojima se tijekom borbenih djelovanja izlažu posade. Ti rizici obuhvaćaju mogućnost da, nakon pogađanja njihovih aviona, posade poginu, budu ranjene i, što je često najgora mogućnost, padnu u zarobljeništvo.

Super Hornet

Procjenjujući na njihovim mogućnostima da nađu i unište ciljeve na zemlji u prvi je plan iskočio američki višenamjenski borbeni avion F/A-18E/F Super Hornet tvrtke Boeing, koji rabe i američka ratna mornarica i američki marinci. Pokreću ga dva turboventilacijska motora General Electric F414-GE-400 koji s naknadnim izgaranjem ostvaruju 97,9 kN. Jednosjed F/A-18E prazan ima masu 14 552 kg, može ponijeti do 6780 kg goriva i do 8000 kg borbenog tereta. Ciljeve na zemlji, bez dopunjavanja gorivom u letu, može napasti na udaljenosti od oko 850 km. Maksimalna masa pri uzlijetanju mu je 29 937 kg, a na palubu nosača može se vratiti s maksimalnom masom od 19 960 kg. Pritom na nosačima može imati do 4490 kg naoružanja kojeg neiskorištenog vraća na nosač, što znatno smanjuje operativne troškove uporabe, osobito ako se avion naoruža preciznim (i skupim) oružjem zrak-zemlja.
F/A-18E/F je intenzivno redizajniran derivat F/A-18 A/B Horneta koji je prvi put poletio 1978. i koji je u operativnu uporabu ušao 1983. kao zamjena za palubni jurišnik A-7 Corsair II i lovac F-4 Phantom II. Tijekom 1985. poletio je prvi prototip unaprijeđenog F/A-18C koji je u operativnu uporabu ušao 1987. godine. Znatno veći i teži Super Hornet, sa znatno boljim borbenim mogućnostima omogućio je da se s paluba američkih nosača zrakoplova maknu ostarjeli jurišnici A-6 Intruder i avioni za elektronička djelovanja EA-6 Prowler. Super Hornet prvi je put poletio 1995., a dostava serijskih primjeraka počela je potkraj 1998.

Prvi primjerci F/A-18E dostavljeni su u srpnju 2002. postrojbi VFA-115 koja je ukrcana na nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72). Prva borbena misija Super Horneta obavljena je u studenom iste godine protiv ciljeva u “no-fly” zoni u južnom Iraku. Tijekom invazije na Irak 2003. VFA-115 izbacila je 159 tona bombi. Tijekom te invazije u Perzijski su zaljev došle još dvije postrojbe opremljene Super Hornetima (jedna opremljena jednosjedima F/A-18E i druga opremljena dvosjedima F/A-18F), dopremljene na palubama nosača zrakoplova USS Nimitz (CVN-68).
Uz neporecive visoke odlike kao jurišnik Super Hornet je također učinkovit u ulogama zračne zaštite flote i eskortiranja drugih zrakoplova. S tri 1820 litarska odbaciva spremnika za gorivo na borbenom položaju u zraku može ostati čak 2,9 sati na udaljenosti od 280 km od nosača zrakoplova, naoružan s dva vođena projektila zrak-zrak kratkog dometa Raytheon AIM-9 Sidewinder i četiri projektila zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 AMRAAM. Za razliku od većine modernih lovačkih aviona maksimalna brzina mu je “samo” 1,8 Macha, a i pokretljivost u bliskoj zračnoj borbi mu je slabija od konkurenata. Operativni vrhunac letenja mu je 16 700 m.
Svaki Super Hornet može ponijeti do pet velikih odbacivih spremnika za gorivo, od kojih se jedan može zamijeniti uređajem za pretakanje goriva u letu (“hose-and-drogue”) koji im omogućava da djeluju i kao leteći tankeri zamjenjujući avione S-3. Tijekom operacije Iraqi Freedom avioni F/A-18E/F obavili su više od 400 zadaća pretankavanja goriva u letu. S tri odbaciva spremnika za gorivo prelet im je čak 3000 km.

Nakon početne maloserijske proizvodnje 62 Super Horneta pokrenuta je serijska proizvodnja od 210 primjeraka unutar višegodišnjeg proizvodnog plana MYP-1 koji se proteže od 2000. do 2004. godine. Na kraju 2003. američka ratna mornarica je s tvrtkom Boeing potpisala drugi sličan ugovor za još dodatnih 210 primjeraka koji će se proizvesti od fiskalne godine 2005. do fiskalne godine 2009. Ugovor predviđa dostavu 42 aviona godišnje, ali dopušta i dostavu do 48 Super Horneta u jednoj godini. Američka se ratna mornarica nada da će osigurati sredstva za još 42 komada u fiskalnoj godini 2010. i još 26 komada u fiskalnoj godini 2011., čime bi se ukupan broj Super Horneta u operativnoj uporabi zaokružio na 550. Od toga bi se najviše 90 opremilo kao inačica EA-18G Growler namijenjena elektroničkom djelovanju, a koja bi zamijenila ostarjele avione EA-6B Prowler, od kojih bi zadnji trebao iz operativne službe otići do kraja fiskalne godine 2015. Trenutačna pojedinačna cijena Super Horneta za američku ratnu mornaricu je 71,1 milijun američkih dolara, iako se mora uzeti u obzir da su u tu cijenu uračunati i rezervni dijelovi potrebni za operativno održavanje aviona. Iako ima znatno bolje borbene mogućnosti procjenjuje se da će operativni troškovi i troškovi održavanja Super Horneta biti tek 70 posto od istih troškova aviona F/A-18C/D Hornet.

F/A-18E/F ima jedanaest podvjesnih točaka, uključujući dvije na vrhovima krila i tri na trupu. Na njima može nositi projektile Boeing JDAM (Joint Direct Attack Munition) mase 900 kg, Raytheon AGM-88 Harm, Raytheon AGM-154 JSOWS (Joint Stand Off Weapon), Raytheon AGM-65 Maverick i protubrodske vođene projektile Boeing AGM-84 Harpoon Uz to može nositi i laserski navođene bombe GBU-12 mase 225, GBU-16 mase 450 kg ili GBU-10/24 mase 900 kg. U dogledno vrijeme očekuje se i dozvola za nošenje i borbenu uporabu projektila Lockheed Martin AGM-158 JASSM. U tipičnom udaru na kopnene ciljeve na većoj udaljenosti Super Hornet nosi tri odbaciva spremnika, dva projektila zrak-zrak AIM-9 i dva AIM-120, dva projektila zrak-zemlja Harm, jedan projektil zrak-zemlja JDAM i jednu laserski navođenu bombu.
Super Hornet očekuje serija razvojnih spirala koje će dodatno povećati njegove borbene mogućnosti. Dozvola za uporabu 450 kg teških GBU-32/35 JADAM-a očekuje se tijekom 2006. godine. U 2008. Super Horneti bi trebali u naoružanje dobiti i GBU-38 mase 227 kg. Trenutačni F/A-18E/F Block 0 bit će unutar programa MYP-2 zamijenjen Block 2 inačicom, koja obuhvaća naprednu avioniku, Raytheonov APG-79 Aesa (Active Electonically-Scanned Antenna) radar kao zamjena za sadašnji APG-73 i pripremu za RAytheonov ASQ-228 ATFlir (Advanced Targeting Flir) podvjesnik. Uz to očekuje se i ulazak u operativnu uporabu najmodernijeg projektila zrak-zrak Raytheon AIM-9X.
Radar APG-79 ima nisku vjerojatnost otkrivanja i malih je dimenzija. Ima mogućnost praćenja duplo više ciljeva nego APG-73 i može iskoristiti maksimalne domete projektila AIM-120. Uz to omogućit će visoku rezoluciju mapiranja terena na velikom dometu, dajući povećanu preciznost bombama koje se navode uz pomoć GPS-a. Radar APG-79 obećava i veliki napredak u pouzdanosti u odnosu na postojeće radare. Ako ne bude većih teškoća u razvoju u operativnu bi uporabu trebao ući tijekom 2007. godine.

Tvrtka Boeing, uz očitu dozvolu američke ratne mornarice, objavila je da će prvi primjerci F/A-18E Block Two i osnovni primjerci F/A-18F biti raspoloživi za međunarodne kupce tijekom 2007., najmanje deset godina prije nego što će međunarodnim kupcima biti dostupan Lockheed Matinov F-35. Uz to Super Hornet će se prodavati uz manje izvozne restrikcije. Izvozna će cijena, po sadašnjim najavama, biti 54 milijuna američkih dolara po avionu, uz samo 400 000 američkih dolara razlike za jednosjed i dvosjed.

Tomcat

Iako je obitelj borbenih aviona Hornet udarna snaga američkog mornaričkog zrakoplovstva na njihovim se nosačima zrakoplova nalazi još jedan borbeni avion sposoban za napade na ciljeve na zemlji ? F-14B/D Tomcat. Na njima neće ostati još dugo jer će, po sadašnjim planovima, zadnja eskadrila Tomcata iz operativne službe otići u fiskalnoj godini 2007. Tvrtka Grumman proizvela je ukupno 632 Tomcata, od kojih je 557 dovršeno u originalnoj inačici F-14A s turboventilacijskim motorima Pratt & Whitney TF30. F-14A bio je čisti lovac i nije mogao napadati ciljeve na zemlji. U siječnju 1969. Grumman je dobio početna sredstva za razvoj F-14, punokrvnog lovačkog aviona čija će primarna zadaća biti obrana američkih nosača zrakoplova od napada sovjetskih protubrodskih vođenih projektila, od kojih su neki mogli letjeti brzinama većim od 2 Macha. Iako su osnovni zahtjevi bili stvoriti veliki avion koji će moći djelovati s paluba nosača, nositi veliki radar AWG-9 i šest golemih projektila zrak-zrak Phoenix,

Grumman je uspio stvoriti lovac koji ne samo da je zadovoljio sve te zahtjeve već ih je uvelike nadmašio. Ponajviše zahvaljujući krilima promjenjive geometrije ostvarena je superiorna pokretljivost u zračnoj borbi. Uporaba radara AWG-9 dometa motrenja većeg od 200 km i mogućnost nošenja šest radarski samonavodećih projektila Phenix istog dometa zahtijevala je drugog člana posade (radarista). Ta kombinacija radara i projektila omogućavala je presretanje sovjetskih protubrodskih projektila i do 2000 kilometara od nosača zrakoplova. Kako se Phenixi ne bi trošili na manje važne ciljeve Tomcat je dobio mogućnost nošenja projektila zrak-zrak AIM-7 Sparrow i AIM-9 Sidewinder. Za borbu na vrlo malim udaljenostima dobio je jedan šesterocijvevni top General Electric M-61A Vulkan kalibra 20 mm. Prvi je poletio još 1970., a u operativnu je uporabu ušao 1974. godine. Tomcat je bio toliko dobar lovac da je Washington odlučio da ga ne prodaje nikome drugom osim svom (u to vrijeme) najboljem savezniku Iranu, ponajviše iz razloga da se prekinu učestali preleti sovjetskih MiG-ova 25. Iako je Iran dobio 80 primjeraka, zbog nedostatka pričuvnih djelova rijetko su korišteni u Iračko-iranskom ratu od 1980. do 1988. godine. Od 79 izvezenih Tomcata u Iran operativno je oko 20, dok se 35 primjeraka koristi kao izvor pričuvnih dijelova.
Kod inačice F-14B motori TF30 zamijenjeni su pouzdanijim i snažnijim motorima General Electric F110-GE-400 potiska 124 kN. Toj inačici dane su ograničene sposobnosti napada na zemljane ciljeve, i mogućnost uporabe TARPS (Tactical Air Reconnaissance Pod System) izvidničkog podvjesnika, koji je opremljen dvjema “običnim” kamerama i AAD-5 infracrvenom kamerom. Ukupno je napravljeno 32 F-14B te je još 32 F-14A modernizirano na standard inačice B. Inačica F-14B postala je operativna 1988. godine.

Nakon odustajanja od inačice F-14C (Super Tomcat) američka je ratna mornarica prihvatila inačicu F-14D. Grumman je izradio 37 novih i još je 18 starih F-14A modernizirano na standard inačice F-14D. Ta je inačica zadržala motore F110, TARPS sustav, te je dobila znatno napredniji radar Raytheon APG-71. Dostava aviona inačice F-14D počela je 1990. godine.
Inačica F-14D u osnovi je i dalje namijenjena zračnoj zaštiti flote s tek sekundarnom mogućnošću udara na ciljeve na zemlji. U toj ulozi F-14D može ponijeti do 5900 kg borbenog tereta koji uključuje nevođene bombe serije Mk 80, laserski navođene bombe, projektile zrak-zemlja JDAM i AGM-65 Maverick. Maksimalna poletna masa F-14D je 34 475 kg, što ga čini težim od Super Horneta. Kao pravi lovac Tomcat ima i maksimalnu brzinu od 2,34 Macha.

Harrier

Iako su mnogi pokušavali samo su dvije države uspjele razviti borbene avione s mogućnošću okomitog uzlijetanja i slijetanja – Velika Britanija i bivši Sovjetski Savez. Sovjeti su razvili ne baš uspješan Jak-36 za svoje nosače zrakoplova klase Kiev. Britanci su za svoje male nosače zrakoplova klase Invicible razvili Sea Harrier. Ideja je bila da se floti osigura kakva takva lovačka zaštita, a kako veličina nosača nije omogućavala uporabu niti jednog drugog aviona osim sa sposobnošću okomitog uzlijetanja i slijetanja Britanci su odlučili na osnovama jurišnika Harrier razviti lovačku inačicu. Na kraju se pokazalo da su dobili vrlo uporabljiv lovački avion koji se uspješno suprotstavio argentinskim lovcima i jurišnicima tijekom rata za Falklandsko otočje 1982. godine.

Za potrebe svog marinskog korpusa Amerikanci su kupili licencu za proizvodnju jurišne inačice Harriera. Kasnije su na toj osnovi razvili i svoj AV-8B. Danas za zadaće bliske zračne potpore američki marinski korpus uz Hornete i Super Hornete rabi i Boeingove jurišnike AV-8B Harrier II. Avioni iz obitelji Harrier ulaze u STOVL (Short TakeOff and Vertical Landing) kategoriju aviona s mogućnošću okomitog uzlijetanja i slijetanja. Opremljeni su turboventilacijskim motorima bez naknadnog izgaranja Rolls-Royce F402-RR-408 Pegasus 11-61 potiska 110 kN. Dostava Harriera II počela je 1983., a u operativnu su uporabu uvedeni 1985. godine. Harrier II Plus unaprijeđena je inačica, te se rabi u talijanskoj i španjolskoj ratnoj mornarici. Opremljen je Raytneonovim radarom APG-65 (koji se ugrađivao i na F/A-18A/B) i koji Harrieru II Plus pruža znatne mogućnosti u zračnoj borbi. U zadaćama uništavanja ciljeva na zemlji može nositi ciljnički podvjesnik Litening II koji je razvila izraelska tvrtka Rafael, a koji za američke potrebe proizvodi tvrtka Northrop Grumman. Zahvaljujući suvremenom radaru Harrier II Plus može rabiti projektile zrak-zrak AIM-120 AMRAAM, ali i projektil zrak-zemlja Boeing JDAM. U nedostatku novoizgrađenih aviona Boeing je modernizirao 74 stara marinska AV-8B na standard II Plus. Dostava tih moderniziranih aviona počela je 1993. godine. Marinski korpus trenutačno raspolaže sa sedam eskadrila AV-8B, svaka sa 16 aviona, te još jednom eskadrilom za obuku. Tijekom rata u Zaljevu 1991. jedna eskadrila AV-8B djelovala je s desantnog broda USS Nassau (LHA-4) klase Tarawa, dok su još četiri eskadrile djelovale s uzletišta u Saudijskoj Arabiji. Zahvaljujući svojim STOVL odlikama dio je aviona dopremljen na mala uzletišta udaljena samo 65 km od Kuvajta, te su mogli djelovati na odabrane ciljeve u vrlo kratkom vremenu od samo 23 minute.

AV-8B Hornet II ima maksimalnu uzletnu masu od 14 515 kg, te može ponijeti do 6000 kg borbenog tereta. Maksimalna brzina na razini mora mu je 0,88 Macha, što je dovoljno za jurišnika namijenjenog bliskoj zračnoj potpori. U toj ulozi Harrier II može na udaljenosti od 170 km od uzletišta kružiti iznad bojišta jedan sat naoružan s dvanaest bombi Mk 82.
Ekvivalent američkom AV-8B Harrier II je britanski Harrier GR7. Tvrtka BAE Systems za britansko je ratno zrakoplovstvo (RAF) proizvela 96 komada Harriera GR7, od čega 74 jednosjeda (GR7) i 12 dvosjeda T10. U operativnoj je uporabi otprilike 60 aviona. Trenutačno britansko ratno zrakoplovstvo ima tri eskadrile s 14 aviona u svakoj, te još jednu eskadrilu u pričuvi. Britanski GR7 ima različitu opremu u odnosu na AV-8B i nije opremljen višecijevnim topom General Dynamics Gatling kalibra 25 mm kojeg rabe avioni američkog marinskog korpusa.
Nekih 30 britanskih Harriera GR7 naknadno su opremljeni snažnijim motorima Pegasus Mk 107 (11-61), te su označeni gao GR7A. Jači motor im omogućava maksimalnu masu pri uzlijetanju od 15 420 kg. Rolls-Royce je trenutačno u pregovorima za modifikaciju dodatnih deset Mk 105 na standard Mk 107, a koji bi služili kao pričuvni motori. Pedeset i devet GR7/7A dobilo je naprednu avioniku i naoružanje, te su označeni kao GR9/9A. Prvi GR9 poletio je u svibnju 2003. Po istom programu modernizirani su i T10 avioni u inačicu T12, ali za njih nije predviđena mogućnost poboljšanja motora. Da bi se smanjio zamor konstrukcije svi GR9A dobit će novi stražnji dio trupa napravljen od kompozitnih materijala, koji je temeljen na trupu Harriera II Plus. Unaprjeđenje oružanih sustava obuhvatit će dozvolu za uporabu projektila zrak-zemlja MBDA Brimstone i projektila zrak-zrak kratkog dometa ASRAAM. Uz to avioni GR9A moći će nositi vođene bombe Raytheon Enhanced Paveway III i Paveway IV. Od travnja 2000. Harrieri britanskog ratnog zrakoplovstva i Sea Harrieri FA2 britanske ratne mornarice združeni su u “Joint Harrier Force” – združene snage Harriera. Unatoč tome a na osnovi zaključaka iz britanske “Strategic Defence Review” (dugoročni planovi obrane) da će mogućnosti ofenzivnog djelovanja biti od najveće važnosti u budućim zračnim operacijama. Zbog toga će britanske Sea Harrieri (koji su prije svega projektirani kao lovački avioni za obranu flote i ne mogu biti modernizirani motorima Pegasus Mk 107) povući iz operativne uporabe od travnja 2006. Tako će od travnja 2007. “Joint Harrier Force” činiti samo Harrieri GR9/9A koje će rasporediti u dvije eskadrile britanskog ratnog zrakoplovstva i dvije eskadrile britanskog mornaričkog zrakoplovstva. Zajednička će im baza biti u RAF Cottesmore, a sve će četiri eskadrile osiguravati avione za preostala dva britanska laka nosača zrakoplova klase Invicible. I ta dva preostala laka nosača zrakoplova, ako ne bude daljnjih odlaganja s gradnjom, 2012. i 2015. zamijenit s dva “Future Aircraft Carriers” (CVF). U istom razdoblju britanske postrojbe opremljene Harrierima bit će zamijenjene sa znatno modernijim višenamjenskim borbenim avionom F-35B, koji će omogućiti dvostruko povećanje borbenih mogućnosti, djelomično i stoga što F-35 ima odlike niske radarske zamjetljivosti. Zanimljivo je da za F-35B nije predviđena dvosjedna inačica za preobuku pilota što pokazuje da će se novim avionom znatno lakše upravljati, čak i u STOVL režimima leta.

Tomislav JANJIĆ