Dok su slike plamtećih požarišta i aviona koji se, boreći se s vatrom, tutnjeći probijaju kroz gustu dimnu zavjesu danima vladale medijskim prostorom, malo tko se tad zapitao tko je još, osim hrabrih pilota i letača, zaslužan za let u tim situacijama toliko važnih Canadaira i Air Tractora. Ekipa Hrvatskog vojnika odlučila je otkriti one koji se čine najskrivenijim, najmanje eksponiranim dijelom sustava – a baš u njihovim rukama je svakodnevno ključ uspješnosti i sigurnosti svakog od ovih letova – pripadnici Satnije za zrakoplovno-tehničko održavanje Protupožarne eskadrile

Ovogodišnja protupožarna sezona započela je 23. lipnja i do sredine kolovoza za zračne je snage baze iz Zemunika značila angažman na 141 požarištu, provedenih oko 1200 sati, odnosno punih 50 dana u zraku i u akcijama gašenja požara, izbačenih oko 40 000 tona vode – i, na kraju svega ali važnije od svega, značila je niz besprijekorno stručno obavljenih zadaća, uspješno ugašen svaki od požara i niti jedan incident.
I dok su slike plamtećih požarišta i aviona koji se, boreći se s vatrom, tutnjeći probijaju kroz gustu dimnu zavjesu danima vladale medijskim prostorom, malo tko se tad zapitao tko je još, osim hrabrih pilota i letača, zaslužan za let u tim situacijama toliko važnih Canadaira i Air Tractora. Naravno, zaslužni su za to mnogi koji su dio lančanog sustava OSRH i MORH-a, no ekipa Hrvatskog vojnika odlučila je otkriti one koji se čine najskrivenijim, najmanje eksponiranim dijelom sustava – a baš je u njihovim rukama svakodnevno ključ uspješnosti i sigurnosti svakog od ovih letova. U njihovim rukama, u punom značenju tih riječi.
Pripadnici Satnije za zrakoplovno-tehničko održavanje Protupožarne eskadrile smješteni su u 93. zrakoplovnoj bazi u Zemuniku. Oni znaju, već samo osluškujući, prepoznati upozoravajuće promjene u radu avionskog motora, gledaju mu konstrukciju, kontroliraju stajni trap, skidaju poklopce i zatežu vijke motora, prepoznaju koje mu dijelove treba promijeniti, što i kada treba popraviti, znaju sve o propelerima i svoj onoj opremi koju protupožarni avioni moraju imati i koja treba besprijekorno funkcionirati, zaduženi su za podmazivanje, čišćenje, pranje motora. Zaduženi su za sve ono što, u konačnici, znači funkcioniranje i sigurnost protupožarne letjelice i letačke posade u njoj.

Sigurnost ovisi o tisuću stvari…
A sigurnost ovisi o tisuću stvari, dijelova koji moraju biti baš onakvi kako je propisano, baš na svojem mjestu, i o svemu tome treba misliti, voditi računa, sve treba i više puta provjeriti. Zbog toga je za pripadnike ove satnije sasvim normalno da tijekom ljeta i protupožarne sezone dolaze na posao u pet ujutro, a kućama se vraćaju kasno u noć; normalno im je da sate i sate rada nad avionskim motorom provode na temperaturama višim od 35 ºC, u hangarima ili na pisti; normalno im je, kažu, i da se ne sjećaju kada su zadnji puta imali slobodan čitav vikend. “Ako je subota slobodna, onda je nedjelja radna, ili obratno,” kažu. A normalno im je i da za svoj posao daju 200 % sebe. “Ovdje ima puno profesionalizma i entuzijazma, a ima i puno želje da se pomogne drugim ljudima. Čovjek koji sve ovo radi, radi zato što zna da o njegovu radu ovise drugi ljudi, a ne samo plaća koju će dobiti. Radeći ovaj posao čovjek zna da će negdje nekoga spasiti, neki će požar biti ugašen,” objašnjava stožerni narednik Boris Vrsaljko, zapovjednik desetine održavanja Air Tractora. On je sudionik Domovinskog rata, u vojsci je desetljećima, ovo mu je 16 ili 17 radna, protupožarna sezona i kada opisuje svoj posao kaže: “Posao je težak, stresan i zahtijeva puno odgovornosti. Svako jutro kada dođete pregledavati avion morate biti svjesni da svojom pogreškom ili propustom možete napraviti veliku, nepopravljivu štetu. Gašenje požara opasna je radnja, a svaki je tehničar najradosniji kada na obzoru vidi kako mu se avion vraća i kada zna da je sve prošlo u redu. U tome je stresnost ovoga posla,” kaže stožerni narednik Vrsaljko pa zaključuje: “Ako ovo ne voliš, onda ovo ne možeš raditi – i nema novca ili nagrada zbog kojih bi čovjek ovaj posao radio ako ga stvarno ne voli.”

Povremeni, tjedni i izvanredni pregled zrakoplova
Satnija održava zrakoplove u prvom i u drugom stupnju održavanja, brine se za Canadaire i Air Tractore. Njezine redovite zadaće obuhvaćaju povremene preglede zrakoplova, tjedne preglede te izvanredne, koji se obavljaju kad se uoči neki kvar. Povremeni se pregled tako obavlja nakon svakih 50 sati leta zrakoplova. To je kompletan, detaljan pregled zrakoplova u kojem se pregledava konstrukcija, stajni trap, motor, propeleri, oprema na avionu, obavlja se podmazivanje, čišćenje, pranje, pranje motora. Za takav pregled potrebno je sedam ljudi koji će, radeći zajedno, na tome provesti oko deset sati intenzivnog rada. Naravno, kad nema letenja onda nema ni česte potrebe za takvim pregledom, no kada je protupožarna sezona u jeku, kada se leti često i puno kako je bilo ove godine onda se 50 sati leta aviona brzo nakupi. Tjedni se pregledi obavljaju jednom tjedno i nešto su manjeg obima nego povremeni pregledi, ali opet se pregledavaju svi važni dijelovi aviona. Taj pregled traje nešto kraće – za njega će sedam ljudi raditi pet sati. Izvanredni se pregledi obavljaju kada dođe do kvarova, kada piloti prijave kako su uočili da nešto nije u redu.
Natporučnik Ante Vuksan-Ćusa, zamjenik zapovjednika Satnije za zrakoplovno-tehničko održavanje Protupožarne eskadrile kaže kako na poslovima održavanja u satniji rade probrani, iskusni ljudi uvježbani za detektiranje i rješavanje svih situacija, pa će tako onaj kvar koji bi prosječan tehničar rješavao tri sata, oni riješiti za sat.
“Za nas je računica jednostavna – što je više požara i sati naleta, to je za nas više poslova i radova. Dolazi do opterećenja zrakoplova, motora, uređaja koji su ugrađeni u zrakoplov i dolazi do izvanrednih pregleda, odnosno izvanrednih kvarova. Istodobno moramo održavati optimalan broj zrakoplova za dežurstva, što znači četiri zrakoplova Canadaira, tri do četiri Air Tractora. Mi ovdje u Zemuniku imamo pet Canadaira i pet Air Tractora. Zbog brže reakcije i učinkovitosti dio je tehnike prebaziran u zračnu luku “Dubrovnik”. Znači, jedan može biti neispravan, ali ako se dogodi situacija u kojoj su neispravna dva, onda je već napeto i moramo što prije otklanjati te kvarove – no, mi u tome uspijevamo,” kaže natporučnik Vuksan-Ćusa i ističe kako je posebna vrijednost ove postrojbe upravo u visokoj razini stručnosti, volje i entuzijazma ljudi koji će, ako je potrebno i kad god je potrebno, raditi danonoćno. Po njegovu je mišljenju, tijekom ovogodišnje protupožarne sezone, najteža bila sredina srpnja. Tijekom tog tjedna svakog se dana na avionima radio po jedan povremeni pregled, jedan tjedni pregled i dodatno su se rješavali neplanirani kvarovi koje bi dojavili piloti. I sve se, kaže natporučnik Vuksan-Ćusa, uvijek radi prema utvrđenim protokolima, propisima i knjigama: “Za svaki kvar, za svaki pregled, za svaku situaciju mora se postupiti točno prema propisanom, točno onako kako je predviđeno u knjigama. Nema tu nikakve improvizacije ili ‘lako ćemo’ pristupa. A nakon obavljenog pregleda naša posada ide na probni let. Probni je let najzahtjevniji let. On se obavlja nakon opsežnijih radova i taj let treba utvrditi je li avion stvarno ispravan.”

Stotine pregleda, a niti jedan incident
I desetnik Karlo Župančić slaže se sa svojim kolegama. On u satniji obavlja poslove zrakoplovnog tehničara specijalnosti IRE (instrumenti, radio i elektrouređaji), ali je uz to i letač tehničar te kontrolor. Obavlja tri posla, sva tri voli jer svaki ima svoje draži i, kaže, ne bi ih mijenjao ni za što drugo. Govoreći o ovoj protupožarnoj sezoni kaže kako su se svi već naviknuli na to da je ljeti puno posla, da je naporno i intenzivno, a na pitanje što osjeća najvećim stresorom u svojem poslu, kaže da je naporno i stresno to što znate da vam negdje požar gori, avion vam dođe s nekom neispravnošću, vi se trudite da što prije detektirate taj kvar, da ga otklonite, da avion pošaljete ponovno na požarište. Znači, nema sada tu “e, ja ću to za pola sata napraviti”, nema “meni je sada vrijeme ručka” ili “vruće je, ne mogu”. Toga nema. Ako dođe avion koji je u kvaru, odmah svi radimo na njemu – knjige se vade, čita se, pokušava se što prije detektirati i otkloniti kvar. To je ono što je teže preko ljeta. Jednostavno, ne možete si dopustiti da vam avion stoji neispravan, kaže desetnik Župančić pa zaključuje: “Mogu samo reći da je ova sezona dosta naporna, nakon 2012. i 2013. koje su bile nešto lakše, i mogu reći da svi mi tehničari stvarno zdušno radimo, svi radimo kao jedan, nitko neće reći da ne može ostati poslije posla ili da mu je teško. Svi ostajemo duže, ostajemo kad treba završiti posao, ostajemo koliko treba, svi se trudimo da tu sezonu izguramo na najbolji mogući način. Imali smo stotine i stotine pregleda, otklanjali kvarove i niti jedan, ali niti jedan incident nije se dogodio – i eto, ako mogu, ja bih tu sam pohvalio sve nas.”

U Šibensko-kninskoj županiji gorjelo je 39 puta, u Zadarskoj 33 puta, letjelice su 29 puta izbacivale vodene bombe iznad Splitsko-dalmatinske županije, 28 puta u Dubrovačko-neretvanskoj, a 12 puta letjeli su iznad Istarske županije. Statistički, u usporedbi s prijašnjim godinama, po broju je požara ovogodišnja protupožarna sezona tek nešto iznad prosjeka (2006. je bilo 109 požara, 2009. je gorjelo na 125 mjesta, a 2013. zračne su snage intervenirale 104 puta) i daleko je ispod kritičnih godina kada je zabilježena iznadprosječna angažiranost (2003. je tako zabilježen 241 požar, 2008. bilo ih je 243, 2011. gorjelo je 297 puta, a najviše intervencija na požarištima, čak 347, bilo je 2012. godine). 

Protupožarne namjenski organizirane snage OSRH (PP NOS OSRH) u 2015. godini čine snage Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO), snage Hrvatske kopnene vojske (HKoV), snage Hrvatske ratne mornarice (HRM) te snage Zapovjedništva specijalnih snaga (ZSS).
HRZ i PZO sudjeluju u gašenju požara iz zraka i to s Protupožarnom eskadrilom iz 93. zrakoplovne baze iz Zemunika sastavljenom od šest aviona Canadair CL-415 i šest aviona Air Tractor AT 802, te Eskadrilom transportnih helikoptera Mi-8 MTV stacioniranih u Divuljama.
Snage HKoV-a sudjeluju s dva protupožarna voda iz postrojbi Gardijske oklopno-mehanizirane brigade i Gardijske motorizirane brigade te dva zamjenska voda. Snage HRM-a zastupljene su desantnim brodovima minopolagačima, desantno-jurišnim brodovima te gumenim brodicama, dok snage ZSS-a osiguravaju jedan tim koji čine tri spasioca – alpinist, borbeni plivač i borbeni spasilac (paramedic).
Svi oni zajedno, tijekom protupožarne sezone, pružaju pomoć lokalnoj zajednici i vatrogasnim postrojbama u gašenju požara otvorenog prostora, ali obavljaju i brojne druge potrebne aktivnosti – obavljaju zadaće izviđanja iz zraka, prevoženja materijalno-tehničkih sredstava te vatrogasnih i vojnih snaga do kriznih točaka. Dostavljaju također vodu do vatrogasnih snaga i ugroženog stanovništva i spašavaju te evakuiraju sudionike u gašenju požara i ugroženo stanovništvo.

Desetnik Karlo Župančić, zrakoplovni tehničar specijalnosti IRE (instrumenti, radio i elektrouređaji), letač tehničar i kontrolor
Ovo ljeto je, zapravo, bilo kao svako ljeto – mi smo već navikli da je ljeti puno posla, da je veliko opterećenje. Rano se dolazi na posao, kasno odlazi, puno je posla koji se mora u što kraćem roku obaviti da bi avioni što prije otišli na požarišta, da bismo ih pripremili za požar. Nastojimo da ono što treba što prije odradimo, i utoliko je teže i stresnije. Od sva tri posla koja radim, svaki ima nekih svojih draži. I letenje ima svoje čari, i rad na zemlji, i kontrola – sve ima nešto svoje, nešto lijepo i posebno. Ne bih mijenjao, ne bih nikada.  

Natporučnik Ante Vuksan-Ćusa, zamjenik zapovjednika Satnije za zrakoplovno-tehničko održavanje Protupožarne eskadrile
Od 1991. sam u vojsci, radio sam do sada u nizu postrojbi, ali moram reći da je, što se mene tiče, ovo jedna od najboljih postrojbi – i to zato što je na prvom mjestu stručnost, volja za radom, entuzijazam. Ljudi ovdje imaju poseban odnos prema poslu. Da sada nazovem ljude, da dam uzbunu, za sat vremena svi bi bili tu. Ljudi koji rade ovaj posao imaju i visoku razinu empatije – oni vide da negdje, nekomu gori, gori nečiji maslinik ili vinograd, vatra se približava nečijoj kući. Zbog toga ponekad radimo preko svih mogućih limita, dajemo 200 % od sebe da bismo to riješili, da bismo spasili, da zrakoplov što prije izađe iz hangara, da pomognemo ljudima. Stresovi, napor, rad bez radnog vremena normalan su i sastavni dio našeg posla. U našem je poslu uobičajeno da nas zovu u 4 ujutro, da dođemo u 5 na posao jer avion mora poletjeti što prije, jer su požari ostali još od sinoć – i onda dolazi cijela ekipa, svi radimo. Mi nemamo radno vrijeme, zovu nas kad je potrebno tako da mi nikad ne znamo kada ćemo sutra doći na posao.

Stožerni narednik Boris Vrsaljko, zapovjednik desetine održavanja Air Tractora
Meni je ovo 16 ili 17 sezona. Ova je sezona možda malo gora od drugih i zahtijeva nešto veći napor. Bile su velike vrućine, puno se letjelo, bilo je puno redovitih i izvanrednih pregleda aviona. Bilo je intenzivno i stresno, moji ljudi i ja smo nerijetko dolazili u pet ujutro i radili u kontinuitetu do deset navečer, ali brzo smo sve rješavali, ekipa je dobra. Imamo pojedinaca koji imaju jako puno iskustva u ovom poslu i to je, zapravo, presudno, jer uz edukaciju i poznavanje materije posebno je važno iskustvo. Nikada nisam imao godišnji odmor ljeti, a od ovih ovdje djelatnika, uključujući i mene, ne znam da je itko ikada spojio i proveo cijeli vikend. To znači da ako ne radim subotu, onda radim nedjelju, ili obratno. Otkad radim nisam uspio spojiti subotu i nedjelju u jedan, slobodan vikend. U tome je dio težine ovog posla.

Lada Puljizević
Foto: Tomislav Brandt, Lada Puljizević, Fotoarhiva 93. zb