Pilot Air Tractora iz sastava PP eskadrile natporučnik Denis Smajo za naš je časopis opisao kako je izgledao jedan dan pilota protupožarnog zrakoplova tijekom ovogodišnje protupožarne sezone i to u vrijeme najintenzivnijih PP aktivnosti kad je gorjelo na sve strane i kad se dolazak naših zračnih gasitelja iščekivao kao jedina slamka spasa… 

Sredina je kolovoza. Provlačim se sa ženom i dvoje male djece Kalelargom kroz mnoštvo turista, a vrućina koja ne staje već tjednima nepodnošljiva je, pogotovo u ovoj gužvi. Prije sat vremena izišao sam iz kabine aviona te mi se oči sklapaju od umora. Nemam puno izbora, godišnji odmor preko ljeta nemam, tako da moram nadoknaditi vrijeme koje propuštam s obitelji. Vrag mi ne da mira pa čekiram portale na mobitelu. Glavna su vijest vatrogasci koji vode noćne bitke na nekoliko požarišta. Prognoza za sutra kaže vruće te se najavljuje jak vjetar. To vjerojatno znači da ću noćas dobiti poziv za raniji dolazak na posao.
I imao sam pravo, poziv iz Operativnog središta dolazi u pola četiri ujutro. Moramo svi doći u pet na posao te biti spremni za polijetanje od pola šest. Brzo tuširanje, oblačenje i krećem. Vani je mrak dok ulazim u zrakoplovnu bazu. Ljudi koji rade na ulazu u bazu već su se naviknuli na naše rane dolaske i odlaske, znaju kakav tempo imamo. Samo nas pozdravljaju rukom.
Tehničari su već došli, pripremaju avione, a neki su i cijelu noć radili u hangaru jer nam je neprocjenjivo važno da avioni budu ispravni za ujutro. Stalna naprezanja generiraju kvarove koji se moraju brzo riješiti, a rekordan broj sati letenja troši vremenske resurse, što znači da se avioni češće moraju podvrgavati povremenim pregledima.
Ušao sam u zgradu. Svi su već puni elana i spremni za akciju, bez obzira na to što taj posao radimo već niz godina. U trenu smo u svojim radnim kombinezonima te nestrpljivo očekujemo upute dežurnog časnika da nam prenese i podijeli zadaće.
Zvoni telefon, dežurni časnik se javlja i zapisuje u svoj dnevnik informacije iz Operativnog središta te nakon toga naziva tehničare i prenosi im informacije. Izlazi u hodnik, nastaje muk. “Dva Canadaira Svilaja! Polijetanje 06:30!” Dvije su posade odmah krenule prema avionima, a mi ostali odahnuli smo, zasad. Nekoliko nas je posjedalo na kutne garniture u dnevnoj sobi, upalili smo nekakav dokumentarac koji nitko ne gleda. Svaki raspoloživi trenutak koristimo za odmor.
Dolaze nove informacije… Dva Canadaira vraćaju se sa Svilaje jer je vidljivost vrlo loša zbog dima i velike vlage te su preusmjerena na požar kod Poličnika, mjesta u zaleđu Zadra. Cijela je sezona vrlo čudna i izrazito teška. Sušno razdoblje s jakim i različitim vjetrovima, uz jake turbulencije i lošu vidljivost, jer je atmosfera puna dima – gore ne može.

Odluke u djeliću sekunde

Unatoč tomu što smo rano došli na posao i što smo imali dva aktivna požara, jutro mi je previše mirno. Čudno, svi su avioni na zemlji, pa i ona dva Canadaira koja su u međuvremenu ugasila požar kod Poličnika. Podne je već vrlo blizu. Na brzinu odlazim na ručak jer tko zna što me još danas čeka. Za ručkom me prekida zvono mobitela: “U 13 sati protupožarno izviđanje! Ruta Jug2!” To podrazumijeva izviđanje kopnenim dijelom od Zadra do Dubrovnika, a nazad morskim dijelom rute preko Mljeta, Korčule i Hvara. Krećem prema uredu kako bih se pripremio za let. Tehnologija na mobilnim uređajima pomaže mi i omogućuje uvid u vremensku prognozu te u eventualne zabranjene zone letenja. Kartu imam u torbi, ali i u glavi, godine iskustva čine svoje.
Dežurni časnik napominje da prilikom izviđanja javim je li se vidljivost na Svilaji popravila. Uzimam opremu te krećem prema avionu. Riječ je o zemaljskoj inačici Air Tractora bez plovaka, tako da punjenje aviona vodom mogu isključivo vršiti na nekom od aerodroma. Avion je pun vode tako da odmah mogu djelovati uočim li neki požar. Već u idućem trenutku sam u kabini, startam motor, a elisa postaje prozirna. Redovite procedure, provjere komandnih površina aviona, odobrenje kontrole leta za voženje prema pisti te dozvola za polijetanje i ubrzo sam u zraku. Okrećem avion u smjeru Drniša i penjem se na 300 metara (1000 ft).
Dim u pravcu piste prema jugoistoku! Javljam dežurnom časniku da ću trebati pomoć, da ne gubim dragocjeno vrijeme. Prilazim bliže požaru i vidim da je riječ o selu Galovcu, vrlo blizu naše zračne luke. Požar je uhvatio krošnje borova, a čelo požara zbog vjetra se namjerilo prema prvim kućama udaljenim stotinjak metara. Kuće su odmah uz šumu, nema nikakve čistine između njih i zadnjih borova. Kako je vjetar bio vrlo jak, znam da imamo iznimno malo vremena. U međuvremenu su dvije posade Air Tractora startale motore dok sam se vrtio iznad Galovca. Krenuo sam u manevar odbacivanja vode na požar kako bih ga usporio do dolaska kolega. Međutim, radiovezom mi s kontrole leta javljaju da je kod Prokljanskog jezera prijavljen još jedan požar. Sad već imam dvojbu: odbaciti vodu ili je možda sačuvati za drugi požar jer će dva Air Tractora požar na Galovcu vrlo brzo riješiti ako na vrijeme polete. Kad sam vidio da su Air Tractori poletjeli te kad sam putem radioveze čuo da je motore startao i jedan Canadair, krenuo sam prema Prokljanskom jezeru. Vidljivost nije bila najbolja tako da sam tek na početku Vranskog jezera vidio velik stup dima u pravcu Šibenika. Znao sam da je situacija ozbiljna, pogotovo uz tako jak vjetar. Na vezi sam čuo da je požar u Galovcu dobro uhvatio borove, ali i čujem da ga moji kolege sustižu. Dolazim za nekoliko minuta do požara u Raslini i shvaćam da je situacija kritična. Požar je jakog intenziteta i 50 metara od kuća. Sreća da su do kuća stigle zemaljske vatrogasne snage s cisternama. Napravio sam dva kruga kako bih javio svojima da pošalju sve raspoložive snage te kako bih izabrao najbolje mjesto za odbacivanje vode. Prioritet su bile kuće. Zapovjednik vatrogasaca već je bio u panici, tražio je pomoć iz zraka što prije. Tri Canadaira odmah su upućena na požarište po mojem pozivu, ali prvi tek stiže za oko pet minuta. Vjetar je širio požar prema kućama, a plameni jezici mjestimično su dosezali više od 30 metara. Crni gusti dim napravio je liniju dugu gotovo 500 metara. Nije bilo prepreka ni dalekovoda pa sam krenuo u manevar odbacivanja vode blizu ugroženih kuća. Vatrogasci su već očajnički dozivali pomoć, jedva su branili tih nekoliko kuća. Znao sam da imam samo jednu priliku i da ne smijem promašiti. Kako sam se približavao, buktinja je postajala sve veća, a crni gusti dim bio mi je tik uz lijevo krilo. Nisam smio ulaziti krilom u takav dim jer bi me lako moglo okrenuti na leđa, što bi za mene bilo kobno na tako maloj brzini i visini. Adrenalin je bio visok, ali glava je bila hladna. Još jedna provjera je li sustav za odbacivanje vode armiran, provjera maksimalnog broja okretaja propelera te provjera jesu li izvučena zakrilca, sve to u djeliću sekunde. Cilj je sve bliži… Crveni gumb na pilotskoj palici i odbacujem vodu te istodobno dodajem snagu da se izvučem iz vatrenog grotla… Tišina u eteru, samo glasan zvuk motora koji izvlači olakšani avion u visinu…, a onda glasna i teško razumljiva buka u mojim slušalicama: “Bravo Air Tractor, bravoooo, pun pogodak!!!” Adrenalin sad jako udara u glavu, glasno slavim u kabini. Emocije nakon takvog pogotka ne mogu se opisati riječima. Ali, brzo se smirujem, potrebna mi je hladna glava za donošenje daljnjih odluka. U tom trenutku dolazi prvi Canadair. Odlično, idem po vodu na najbliži aerodrom u Split pa se vraćam na požarište. Na putu dobivam zapovijed, uzimanje vode u Splitu i nastavljanje protupožarnog izviđanja po prvotnom planu jer je opasnost od novih požara vrlo velika. Žao mi je što ne mogu nastaviti gasiti požar na Raslini. Nekad srce hoće jedno, ali u našem poslu nema dvojbe, glava je ono čim se donose odluke.

Svaka pogreška može biti kobna
Slijećem u Split te se provlačim između velikih putničkih grdosija do hidranta gdje me već čekaju vatrogasci s razvučenim vatrogasnim crijevima. Za dvije minute avion je opet pun vode. Na kontroli leta susretljivi su te mi daju prioritet, a ja pokušavam što prije poletjeti i maknuti se iz zone prometnog aerodroma. Penjem se prema Svilaji kako bih provjerio stanje na požarištu. Vidljivost je i dalje jako loša te ne dopušta siguran rad. Javljam svojim nadređenima i nastavljam daljnje izviđanje prema jugu Hrvatske. Samo desetak minuta leta prema jugu i opet nova akcija. Kod Šestanovca uočavam intenzivan požar u začetku. Jednaka situacija: jak jugozapadni vjetar širi ga prema kućama, fronta je duga već nekoliko stotina metara. Radiovezom tražim pomoć. Dobivam odgovor da će mi poslati pomoć što prije bude moguće. Razvučeni smo na sve strane. Na Raslini je jako loša situacija, a pojavili su se i drugi požari. Nema puno razmišljanja, uspostavljam radiovezu s vatrogascima i gledam gdje će prvo trebati djelovati. Radim krug kako bih provjerio prepreke na terenu te pripremio avion za manevar odbacivanja vode. Koncentriram se jer svaka pogreška može biti kobna. Prilazim vatri, polako snižavam. Brzina 115 čvorova, vodeni sustav uključen i armiran, zakrilca 10 stupnjeva, propeler 1700 okretaja u minuti, slavina goriva flight idle… odbacivanje vode… “Bravooooo Air Tractor! Bravooo majstoreeeee…! Taman si bacio da nas vatra ne okruži. Bravoooo!!!” Zbog toga mi treniramo i radimo cijele godine, samo za takve trenutke. To je to.
Nema odustajanja, idem prema Braču na najbliži aerodrom, nastojim da mi krug traje što kraće. Ondje me već čeka vatrogasna cisterna. Za tri minute ponovno sam u zraku. Krug mi je puno brži nego što sam mislio. Bacam i drugu vodenu bombu, opet pun pogodak! Nevjerojatno, ali vidi se velik pomak. Požar je posustao na čelu gdje sam ga dva puta dobro pogodio i gdje su bile jake zemaljske snage. Svaka čast i vatrogascima koji su dobro odrađivali svoj dio posla. U pomoć ubrzo dolaze dva helikoptera. Sretan sam, ali nema vremena za slavlje, goriva je malo i treba to što je ostalo dobro iskoristiti. Radi se punom parom i rezultati se sad vide. Odlučujem uzeti gorivo u Splitu kako bih mogao raditi što duže na požaru. Dva helikoptera također su dobro odradila svoj dio posla. Požar je pri kraju kao i moje gorivo, pa ostavljam helikopterašima da ga dokrajče. Slijećem u Split, punim avion gorivom i vodom te idem na zasluženu polusatnu pauzu. Nakon pauze opet u zraku. Dobre vijesti, požar kod Šestanovca u potpunosti je ugašen. Okrećem po zapovijedi prema Svilaji. Taj se put vidljivost popravila pa dobivam nalog za gašenje Svilaje. Vatrena fronta na tom požarištu bila je duga nekoliko kilometara. Tu sam se zadržao iduća dva sata do zalaska Sunca, a vodu sam punio na sinjskom aerodromu.

Denis Smajo, Fotoarhiva PP eskadrile, Darko Maretić