Velik dio lokaliteta na kojem su živjeli, boravili, vjenčavali se i umirali kraljevi, velikaši i vojskovođe još je dandanas neistražen

Prošlog su ljeta u malom krapinskom Perivoju Janka Draškovića, neposredno pod brdom na kojem se nalazi Stari grad, počeli radovi na budućem spomen-obilježju hrvatskim braniteljima. Međutim, trajali su vrlo kratko: čim su radnici zaorali površinu, sve je moralo biti prekinuto zbog nailaska na arheološki vrijedne dijelove stare keramike. Izišavši na teren, arheolozi su došli do zaključka da najstariji nalazi datiraju otprilike u XIII. stoljeće. Iako vrlo zanimljiva, vijest zapravo nije iznenađujuća, jer središte Krapinsko-zagorske županije nazivaju Gradom povijesti i kulture. Izvanredan položaj između šumovitih brda i planina, u udolini koju je izdubila rijeka Krapinica, značio je i mjesto bogato špiljama, vodom i divljači, koje je još u pretpovijesno doba privuklo plemena neandertalaca. Naseljenost se produljila i u antičkom te srednjovjekovnom dobu, kad je na brdu istočno od Krapinice sagrađen Stari grad Krapina, prvi put spomenut 1193. godine u povelji kojom pečuški biskup Kalan dodjeljuje zagrebačkom biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima pravo na desetinu. Lokacija je bila idealna za tadašnje fortifikacijske zahtjeve, brdovita, lako opskrbljiva i lako branjiva, a zatvarala je svim potencijalnim osvajačima put k sjeveru. Stoga ne čudi da nitko na nju nije ni pokušavao ozbiljniji pohod, od Tatara preko Turaka i seljačkih vojski u buni 1573. godine.

Odmah ispod vladara

Prema dosadašnjim istraživanjima, vidljivo je da se Stari grad sastojao od više objekata povezanih ili okruženih visokim zidovima. Zbog važnosti, sigurnosti i prostranosti njegovi su izravni ili neposredni vlasnici redovito bili pripadnici najvišeg plemstva, pa čak i kraljevskih dinastija Arpadovića i Anžuvinaca. To je dalo mjestu i izrazit politički značaj. Primjerice, 1225. godine tad još prijestolonasljednik Bela IV. Arpadović (1206. − 1270.) pozvao je u Krapinu splitskog nadbiskupa, krbavskog biskupa i splitskog kneza i s njima potpisao ispravu vezanu uz neki spor. Krajem XIII. ili početkom XIV. stoljeća pod gradom se počinje formirati trgovište i naselje. Kralj Ludovik I. Anžuvinac (1326. − 1382.) njegovim je stanovnicima 1347. dodijelio povlastice slobodnog kraljevskog trgovišta. Vrlo je važan trenutak za povijest Krapine 1399. godina, kad je Žigmund Luksemburški (1368. − 1437.) zajedno s još nekoliko gradova daruje Hermanu II. Celjskom (oko 1360. − 1435.). Taj moćni grof u više je navrata spasio Žigmundov život i podržavao ga tijekom međudinastijskih borbi pa se kralj s njegovom obitelji povezao i – ženidbom. Kraljevski brak sklopljen je 1404. ili 1405. upravo u Krapini, a mladenka se zvala Barbara Celjska (oko 1381. − 1451.). Poslije će u narodnim predajama postati poznata kao Crna kraljica. Celjski su nekoliko desetljeća po moći i utjecaju praktički bili odmah ispod vladara, a jedno od važnijih sjedišta bila im je Krapina. Arheološki nalazi govore da su Hermanov sin Fridrik II. Celjski (oko 1377. − 1454.) i njegova supruga Elizabeta Frankopan živjeli u burgu prema visokim standardima tadašnjeg velikaškog života. Nakon suprugine smrti 1422., možda izazvane i ubojstvom, i Fridrik će postati junakom jedne od poznatih zagorskih narodnih legendi. Temeljena na istinitom događaju, priča govori o njegovoj tragičnoj zabranjenoj ljubavi s Veronikom Desinićkom.

Daleko od Osmanlija

Kad je 1456. umoren Ulrik II. Celjski (r. 1406., v. tekst Matija Korvin, HV 620), s njim nestaje i obitelj čija se moć protezala kroz tri stoljeća. Krapinu preuzima njihov bliski suradnik Jan Vitovec (umro 1468.), a potom njegovi sinovi. No kralj Matija Korvin (1443. − 1490.) prije smrti daje grad svojem nezakonitom sinu Ivanišu Korvinu (r. 1473.). Unatoč kraljevoj želji, Ivaniš ga nije uspio naslijediti pa se morao zadovoljiti banskim naslovom. Mladić se početkom XVI. stoljeća hrabro borio protiv Osmanlija, no nakon što je poražen kod Knina sklanja se u Krapinu gdje 1504. i umire. Grad otad prelazi iz ruke u ruku, a najviše se ističu obitelji Keglević, Lichtenberg i Ottenfels-Geschwind. Daleko od kriznih područja i osmanlijskih udara, fortifikacija je ostala važno mjesto okupljanja najvišeg plemstva i planiranja hrvatske obrane. Život je prilikom posjeta Krapini 1624. završio i Toma II. Erdődy (r. 1558.), herojski zapovjednik pobjedničke hrvatske vojske iz Bitke kod Siska 1593. godine. Kao i u slučaju mnogih drugih hrvatskih fortifikacija, s XVIII. stoljećem i prestankom osmanlijske opasnosti počelo je njezino zanemarivanje i propadanje. Jako je oštećena u potresu 1775., no već je tad bila više-manje napuštena. Od svih građevina danas je cijeli ostao samo dio bedema te središnji palas, koji je barun Franjo Ottenfels početkom prošlog stoljeća darovao gradu Krapini.

Bdije nad gradom

Posebnost Starog grada Krapine jest u tome što se nije prilagođavao samo brdu na kojem je smješten nego i velikoj špilji prirodno izdubljenoj u pješčenjaku. Prva gradnja prave fortifikacije vidljiva je u romaničkoj jezgri na samom vrhu brda. Najzanimljivije je da je velik dio lokaliteta još dandanas neistražen, a gotovo svako zabijanje lopate donosi nešto novo te otkriva bedeme, utvrde, kao i vojne, gospodarske i stambene objekte s najrazličitijim nalazima. Palas je prije nekoliko godina renoviran i noću osvijetljen bdije nad gradom, no zatvoren je za posjetitelje. Danas je Stari grad tek svojevrstan šumoviti vidikovac te jedno od omiljenih šetališta stanovnika Krapine i turista koji prije svega žele vidjeti Muzej krapinskih neandertalaca. Međutim, u planu je oživljavanje lokacije u sklopu Projekta Crna kraljica. Njim se brdo na kojem je Stari grad jedinstvenim pješačkim visećim mostom želi povezati s Parkom skulptura Forma Prima u šumi Josipovac, tj. susjednim brdom Hušnjakovo na kojem je spomenuti muzej i nalazište neandertalaca. Sličan je most prema predaji postojao još u antičko doba, u vrijeme braće Čeha, Leha i Meha. U palasu bi bio smješten muzejski postav Crna kraljica, koji bi uz pomoć brojnih izložaka interaktivno pripovijedao o fantastičnoj, ali uvelike istinitoj prošlosti Starog grada. Projektna je dokumentacija završena, a financirana je iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Krapina je grad koji najviše vezujemo uz pretpovijest, no ni ona “prava” povijest nije ništa siromašnija. Već sad nam o njoj govori mnoštvo povijesnih izvora, a oko Starog grada postoje još brojni koji tek čekaju da budu otkriveni.

Napisao i snimio Domagoj VLAHOVIĆ