Uzlet nekadašnjih korčulanskih patricija u XV. stoljeću bio je vrlo intenzivan, trajao je dvadesetak godina i nosila ga je četvorka hrabre i sposobne braće

Povijest velikaške obitelji Talovac vrlo je intrigantna, posebice iz razloga što su s krajnjeg juga dospjeli duboko u kontinentalni dio Hrvatske. Prvi njihov poznati pripadnik, prema povijesnim istraživanjima, bio je korčulanski patricij Luka koji je živio u XIV. stoljeću. Njegova su četiri sina – Matko, Ivan, Franko i Petar – nosila obiteljsko ime de Lucha i de Luca. Izgleda da su se drugoj polovini XIV. st. kao trgovačka obitelj preselili u Dubrovnik. Ubrzo su se zbog svojih sposobnosti uspjeli probiti među tamošnju gradsku elitu. Prilikom posjeta Dubrovniku početkom XV. stoljeća, hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški (1368. – 1437.) predložio im je, u znak zahvalnosti za novčanu podršku kruni u dinastičkim sukobima, preseljenje u unutrašnjost. Bio je to dio Žigmundove kampanje u kojoj je želio ojačati sebi odane velikaške rodove i zbog njihove vjernosti dodijeliti im imanja te ih uzdignuti na visoke položaje. Tako je Matko Talovac postao 1435. ban Slavonije, dok je njegov brat Franko dobio položaj severinskog bana. Braća su pristala na kraljev prijedlog i preuzela te se selila na brojna imanja u južnoj Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj koja im je darovao vladar. Najznačajniji među tim posjedima bio je Topolovac ili Talovica (Tallowcz) u današnjoj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, po kojem su braća i dobila obiteljsko ime Talovci. Osim spomenutih posjeda, stekla su 1436. i imanja u dalmatinskom zaleđu, zahvaljujući potpori Žigmundu u ratu protiv hrvatskog bana Ivana VI. Frankopana (prije 1410. – 1436.). Dodijeljeni posjedi bili su nekadašnja baština roda Nelipčića.

Svi žele njihove posjede

Žigmund je umro bez muškog nasljednika pa prema ugovoru Luksemburgovaca i Habsburgovaca o međusobnom nasljeđivanju na vlast dolazi Habsburgovac Albert II. (1397. – 1439.). Talovcima je potvrdio sve stečene posjede, no daje im i nove političke časti pa tako Petar postaje 1438. hrvatsko-dalmatinski ban, a Ivan 1439. vranski prior.

Međutim, potonje godine kralj Albert iznenada umire i ponovno dolazi do sukoba za prijestolje. U novom okršaju za hrvatsko-ugarsku krunu Talovci su se opet stavili na pobjedničku stranu Vladislava I. Jagelovića (1424. – 1444.) koji postaje novi vladar. Zahvalni Vladislav omogućio je Matku Talovcu da ponovno postane upravitelj Zagrebačke biskupije te dobije biskupske posjede i rezidenciju Čazmu. Njegov brat Ivan istaknuo se vojničkim vještinama tijekom osmanlijske opsade Beograda 1440. godine. Predvođena sultanom Muratom II. (1404. – 1451.), osvajačka vojska naposljetku se povukla. Ipak, kršćanima je zadala težak udarac 1444. u bitki kod Varne, u kojoj je Vladislav I. poginuo. Struja oko novog, maloljetnog kralja Ladislava V. Postuma (1440. – 1457.) nije bila sklona Talovcima, a to se posebno odnosilo na moćne grofove Celjske. Najgori događaj za Talovce bila je Matkova smrt, koja je uslijedila nedugo nakon poraza kod Varne. Celjski su to iskoristili i s rivalima ušli u otvoren sukob zbog banskih časti i posjeda u Podravini i zapadnoj Slavoniji. Posebno je krvav bio sukob kod Pakraca 1445. u kojem je poginuo Ivan Talovac. Dvije smrti oslabile su obitelj Talovac, no preostala braća Franko i Petar i dalje su se borila za njezine posjede i čast. Bilo im je sve teže jer su na njihove zemlje osim grofova Celjskih navalili i Osmanlije, koje je pozvao veliki vojvoda bosanske države Stjepan Vukčić Kosača (1404. – 1466.). Početkom 1449. opustošili su imanja Petra Talovca u Dalmaciji. Nekoliko mjeseci prije toga, u listopadu 1448., Franko Talovac poginuo je u drugoj bitki na Kosovu polju, a grofovi Celjski i János Hunyadi (1407. – 1456.) podijelili su interesne sfere u Slavoniji na štetu Talovaca.

Neravnopravan odnos snaga

Petar Talovac ostao je tako sam u borbi za obranu obiteljskih posjeda. Zbog visokih troškova obrane dio njih stavio je u zalog. Unatoč neravnopravnom odnosu snaga, sposobni Talovac ipak je uspio sačuvati mnogo toga za potomke. Titulu hrvatsko-dalmatinskog bana nosio je praktički do smrti 1453. godine. Naravno, tad je počeo pravi rat za baštinu hrvatskih velikaša u kojem su sudjelovali Ulrik II. Celjski (1406. – 1456.), herceg Stjepan Vukčić Kosača, bosanski kralj Stjepan Tomaš (umro 1461.) i Mletačka Republika. Kako Petrova udovica Jadviga s dvojicom maloljetnih sinova nije bila spremna braniti posjede, Petrovi su se dalmatinski kaštelani obratili za pomoć Mlečanima. Usprkos mletačkom utjecaju, novi hrvatsko-dalmatinski ban Ulrik II. Celjski uspio je osvojiti većinu posjeda Talovaca u dalmatinskom zaleđu osim Klisa, Sinja, Petrovca i Čačvine. No, 1459. i Čačvina je došla u Ulrikove ruke. To je već bilo previše i za kralja Matiju Korvina (1443. – 1490.), koji je odlučio spriječiti daljnje proširenje posjeda Celjskih. Kralj zapovijeda novom hrvatskom banu Pavlu Sperančiću (umro oko 1463.) da preuzme ostatak utvrda Talovčevih. Preostali dio obitelji Talovac preselio se nakon toga u Slavoniju. Prema banskim častima svojih roditelja, potomci Petra i Franka počeli su se nazivati Banićima.

Novi naraštaji obitelji uglavnom su za najviši čin imali položaj zapovjednika županije sve do 1526., kad su dobili barunski naslov. Kratak obiteljski uzlet prekinut je osmanlijskom provalom u Slavoniju i osvajanjem svih posjeda nekadašnje obitelji Talovac. Osmanlijska je okupacija prisilila ostatak članova obitelji na povlačenje na posjede u zapadnoj Ugarskoj, gdje su se idućih stoljeća i zadržali.

Josip BULJAN