Ročnici koji su pokazali najbolje rezultate tijekom šest tjedana dragovoljnog vojnog osposobljavanja natjecali su se u vojarni “123. brigade HV” za titulu najboljeg

Na traci od 15 točaka 12 se ročnika i šest ročnica, koje su instruktori sustavno pratili i odabrali, bore za mjesto najboljeg. Vremenski su uvjeti u vojarni “123. brigade HV” idealni. Proljetno sunce i pokoji dašak vjetra obećavaju da će “utrka” za prvo mjesto biti tijesna.

Dvadeset je polaznika obuke dragovoljnog vojnog osposobljavanja kroz šest tjedana moralo zadovoljiti uvjete kako bi bili nominirani – visoka ocjena na provjeri tjelesne spremnosti, što bolji rezultati na pismenom ispitu i visoka ocjena zainteresiranosti i zalaganja tijekom obuke. Upravo su ta zainteresiranost i zalaganje na obuci i nama bili pokazatelj da će se određeni ročnici i ročnice naći na cilju.

Nadnarednik Mario Abramović na startu je držao štopericu i gledao u svakog natjecatelja. Na njihovo “spreman”, odgovorio je s “kreni” i natjecatelji su “kao iz topa” počeli svladavanje radnih točaka – pješačke prepreke kombinirane s gađanjem iz zračnice, postavljanje ranjenika u bočni položaj, stavljanje zaštitne maske u zaštitni položaj i gađanje iz zračnice pod maskom, skidanje azimuta, prepoznavanje minsko-eksplozivnih sredstava, signalizacija te sastavljanje pištolja HS 2000 i puške VHS-D1. Cilj je bio što kraće vrijeme prolaska radnih točaka, a svaka pogreška dodaje kaznene sekunde – svaki dodir žice, svaki promašaj mete, svaka neispravna radnja, a budnom oku ocjenjivača na radnim točkama ništa ne promiče. Svaku pogrešku zapisuju, a svaki neispravan prelazak prepreke natjecatelje vraća na njezino ponavljanje.

Natjecanje zainteresirano gledaju svi instruktori, ali i zapovjednici Središta za obuku pješaštva i oklopništva te Bojne za temeljnu vojnu obuku. Bodrenja kolega ročnika nije nedostajalo. Ponosni na svoje kolege, jednoglasno su uzvikivali imena natjecatelja i satniju kojoj pripadaju. Prašina se na preprekama dizala od siline kojom su ih ročnici prelazili, a svaki zvuk udarca dijabole zračne puške u metu popraćen je glasnim uzvicima s tribina. Nakon zadnje radne točke slijedi sprint pod maskom. Natjecatelji daju zadnje atome snage kako bi ga “povukli”, a zbog maske posebno je izazovan. Nadnarednik Abramović stoji na cilju te kako natjecatelj prođe kraj njega zamahne štopericom i ugasi je, označavajući kraj. Zadihani natjecatelji gledaju svoje rezultate i s kolegama komentiraju poredak. Za nekoliko sati znamo imena najboljih ročnika i ročnica ovog naraštaja – Antonio Kurbalić i Stella Ristović, Borna Matić i Ivana Jasić te Stipo Baković i Josipa Prnjak.

Angažman instruktora

Pobjednici nam gotovo jednoglasno govore kako im je najizazovnija radna točka gađanje iz zračne puške. Nakon nekoliko zahtjevnih prepreka teško je smiriti disanje i precizno naciljati male mete. No najbolji ročnik, Antonio Kurbalić, pripadnik 1. satnije, ističe jedan poseban izazov.

“Najveća mi je trema bila jer sam nekoliko minuta u ležećem položaju iščekivao znak da mogu krenuti. Prvi sam startao i to mi je stvorilo pritisak zato što će na mojim pogreškama kolege procijeniti kako koju radnu točku odraditi, a s druge mi je strane bio poticaj jer otvaram natjecanje. Zahvalan sam svim instruktorima na strpljenju i odgovorima na naša brojna pitanja tijekom priprema. Njihov je angažman uvelike pridonio mojem rezultatu i rezultatu kolegice Jasić,” zaključuje ročnik Kurbalić.

Ivana Jasić osvojila je drugo mjesto u kategoriji ročnica. Natjecala se kao jedina pripadnica 1. satnije, a kaže kako su joj za osvajanje medalje zaslužni instruktori nadnarednik Alen Đurčević i desetnik Tomislav Živković. Oni su nju i ostale kolege iz 1. satnije pripremali za natjecanje. “Zadovoljna sam rezultatom i priželjkivala sam jedno od prva tri mjesta jer sam se intenzivno pripremala za natjecanje. Sretna sam što je moj kolega Kurbalić osvojio zasluženo prvo mjesto,” rekla je ročnica Jasić.

Ističe kako ima zacrtan cilj – slijedi stope pokojnog oca, koji je kao hrvatski branitelj bio pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi. Nada se da će, u njegovu čast, i ona biti pripadnica 1. mehanizirane bojne Tigrovi Gardijske mehanizirane brigade, sljedbenice 1. gardijske brigade, konkretno kao liječnica. “Srce me vuče onamo gdje mi je bio otac i drago mi je što sam pristupila Oružanim snagama,” zaključuje ročnica Jasić, dodajući kako je na dragovoljnom vojnom osposobljavanju stekla prijatelje za cijeli život.

Zajedništvo u timovima

U cjelokupnom procesu obučavanja ročnika i ročnica na dragovoljnom vojnom osposobljavanju postoji potreba za isticanjem i nagrađivanjem pojedinaca koji su postigli odlične ili najbolje rezultate. Kako bi se postigao što viši stupanj zajedništva unutar vojničkih timova, nužno je poticati ročnike i ročnice na natjecateljski duh i promociju obučnih timova i skupina, koje su u konačnici preslika rada obučavatelja u cijelosti. Stoga ne čudi da i među instruktorima postoji natjecateljski duh i pozitivna konkurencija.

Desetnik Milan Adžić instruktor je u 3. satniji Bojne za temeljnu vojnu obuku i pripremao je ročnike za natjecanje. Iznimno je ponosan na troje najboljih ročnika iz 3. satnije jer upravo zahvaljujući njihovim rezultatima prijelazni pehar i ovog naraštaja ostaje u toj postrojbi.

“Na prošlom smo natjecanju imali četiri medalje u Satniji, a ove godine tri. Zadržavamo status najuspješnije postrojbe. Cijela je Satnija ponosna na naše natjecatelje, pogotovo njihovi kolege ročnici. Najljepše je kad se natjecateljski duh razvija i kad postoji ovakva međusobna podrška. U šestom su tjednu počele pripreme ročnika koji su pokazali najbolje rezultate na obuci, a tjedan prije natjecanja odabrani su finalni natjecatelji, odnosno tko će predstavljati satnije. Natjecatelji su s visokom motivacijom pristupili pripremama,” zaključuje desetnik Adžić.

TEKST: Jelena Dedaković

FOTO: Jelena Dedaković, Dino Varošanec