Obrambene ili vojne znanstveno- -istraživačko-razvojne institucije, usko povezane s civilnom ICT industrijom, usmjeravaju značajan dio svojih aktivnosti k području budućih taktičkih komunikacijskih mreža

---

Taktički komunikacijski sustavi (hrv. TAKOMS ili TACOMS od engl. Tactical Communications Systems) posebni su elektronički komunikacijski sustavi prilagođeni funkcioniranju vojne organizacije. Koriste se unutar namjenski organiziranih snaga u području provedbe vojnih operacija. Služe za izravnu komunikacijsko-informacijsku potporu taktičkim snagama iz obrambenih mreža strategijske razine. Dizajnirani su kako bi udovoljili zahtjevima neprestane promjenjivosti taktičke situacije u širokom rasponu mogućih ambijentalnih uvjeta. Takvim mrežama osigurava se pouzdan protok sigurnosno-klasificiranih informacija različitih vrsta komunikacijskih usluga, razmjenjivanih među uglavnom pokretnim korisnicima (COTS od engl. Communications On The Move) unutar taktičkih snaga. Sve se to čini u cilju usklađivanja učinaka borbenih funkcija integriranih kroz misijsko zapovijedanje i nadzor (C2 od engl. Command and Control). Te su funkcije, primjerice, manevar, vatrena potpora, obavještajno djelovanje, zaštita snaga i logistička potpora. U operativnom smislu, kako bi se ispunili zahtjevi čestog premještanja borbenih instalacija zapovijedanja i nadzora, taktičke komunikacijske sustave trebaju resiti iznimno kratka vremena postavljanja/rastavljanja. Ovisno o složenosti i subordinacijskoj razini postroja, za to se može izdvojiti od nekoliko desetaka minuta do nekoliko sati.

---

Kad govorimo o umreženoj provedbi vojnih operacija, koncept razvoja ​​taktičkih komunikacija danas se usmjerava prema uključivanju širokog raspona sposobnosti vezanih uz digitalnu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu. Te se sposobnosti validiraju kroz više-manje uspješna suočavanja s današnjim ključnim izazovima. Prvi od njih su visokosofisticirane prijetnje, bile one u nastajanju ili se već pojavljuju u suvremenom bojnom prostoru. Izazov je i sve veći prometni volumen podataka koji može usporiti ciklus ”od podatka do odluke“. U korak ga prati problem nastao proširivanjem broja sustava koji usložnjavaju dijeljenje informacija. Usto, tu su i izazovi koji su se pojavili s tehničkim zahtjevnostima spajanja podataka s više domena uz istodobno rješavanje kibernetičke ranjivosti  sustava. 

Nove sposobnosti na polju vojnih komunikacija podrazumijevaju iskorištavanje stalnih i brzo dolazećih inovacija u komercijalnoj IT industriji kao što su Wi-Fi, WiMax ili LTE standardi za bežičnu komunikaciju velike brzine – vezani za mobilne uređaje i podatkovne terminale.  To su i druge tehnologije, posebno one vezane uz ćelijske mreže novih generacija (4G, 5G), a koje imaju tendenciju sve veće selidbe u svemirski prostor. Kako su u vojnom smislu nova tehnološka rješenja, a samim tim i oprema zapravo vrlo kratkog životnog vijeka borbene uporabljivosti, obrambeni sustavi uvelike posežu za “komunikacijsko-informacijskom robom široke potrošnje” s komercijalnog tržišta. Naravno, u slučajevima kad to dopuštaju posebni sigurnosni uvjeti. U tom smislu, radi se o visokotehnološkim ICT (ICT –  Information and Communications Technology) rješenjima u kategoriji “robe dvostruke namjene” – naoko civilne/komercijalne namjene, no koja se ispituje, razvija, s tendencijom vojne primjene.

Svaka vojska želi biti nadmoćna na bojišnici. Za to je potrebno imati i kvalitetne, suvremene taktičke mreže, a njihova modernizacija provodi se i putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Današnji trend počiva na poboljšanju mobilnosti zapovjednih mjesta, povećanju sigurnosti bežičnih komunikacija, poboljšanjima u području  kibernetičke sigurnosti te aktivnostima vezanim uz tzv. rubno računalstvo.

Bojišnica u idućem desetljeću

Obrambene ili vojne znanstveno-istraživačko-razvojne institucije, usko povezane s civilnom ICT industrijom, usmjeravaju značajan dio svojih aktivnosti k području budućih taktičkih komunikacijskih mreža (engl. next-generation tactical communication network). Cilj im je da kod vojnih organizacija za koje rade omoguće informacijsku superiornost na području C5ISR (Command, Control, Communications, Computers/Computing, Cyber, Intelligence, Surveillance and Reconnaissance – zapovijedanje, nadzor, komunikacije, računala/računalstvo, kibernetika, obavještajno djelovanje, motrenje, izviđanje) u odnosu na potencijalnog ili stvarnog protivnika. Zanimljivo je da se u novim konceptima sve više spominje i C6ISR, gdje je kratici dodan pojam Combat systems (borbeni sustavi). U svakom slučaju, općeprihvaćena je premisa da je riječ o mrežama koje prolaze kroz stalne razvojne promjene. One zahtijevaju istodobno djelovanje u svim domenama – u onim fizičkog bojnog polja na kopnu, moru, u zraku i svemiru, i onim virtualnim (kiber), uključujući i elektromagnetski bojni prostor. Planeri vojnih operacija, ali i vojnici na terenu, sve češće uzimaju u obzir promjenjivost operativnog okružja, te svestranost scenarija prijetnji – uz značajno skraćenje vremena upozorenja na danu ugrozu. Današnji vojni angažmani odvijaju se u sve kompliciranijim okolnostima hibridnog ratovanja koja znače i sve važniju ulogu tzv. namjenski organiziranih snaga. Uz visoku razinu osposobljenosti i motiviranosti, one trebaju biti kvalitetno međusobno umrežene te opremljene modernom tehnikom koja, primjerice, uključuje besposadne sustave sve izraženije umjetne inteligencije.

Vojnostručne prognoze budućnosti ipak ukazuju na to da će vojnotehničku osnovicu dobrim dijelom i dalje činiti tradicionalni sustavi naoružanja, zaštite i potpore. Oklopna vozila, topnička sredstva, zrakoplovi, helikopteri te brodovi i podmornice nastavit će biti glavna sredstva bojišnica
2030-ih. No, ona će imati značajke koje će omogućiti svestranost, dalekosežnost i preciznost kroz združeno djelovanje po protivniku, uz adekvatne mjere zaštite kojima se osigurava visok stupanj vlastitog preživljavanja.

Kultura prihvaćanja tehnologije

Scenariji budućnosti podrazumijevaju sve veću ulogu umreženih daljinski upravljivih besposadnih sustava. Međutim, njihova velika brojnost te svestranost uporabe u izvidničkim, potpornim i borbenim misijama podrazumijevat će neprekidnu, robusnu i nadasve sigurnu komunikaciju između operatera i pokretnih sredstava. U ratovima današnjice operater mora biti svjestan i informiran o stanju umrežene borbene platforme, vršiti nadzor i upravljanje pojedinim sredstvima, no i imati ispravne te učinkovite komunikacijske kanale za prijenos primjerice nepokretne slike, zvuka, videa ili ”multimedijalnog miksa“ više temeljnih usluga. Novi dobro umreženi čimbenici, bilo da je riječ o bojišničkoj internetskoj komunikaciji na relaciji čovjek-stroj ili isključivoj komunikaciji između dvaju strojeva, bojno polje pretvorit će u multitehnološku, vrlo dinamičnu višedimenzionalnu cjelinu karakterističnu po neočekivanim promjenama. Unatoč fizičkoj odsutnosti napadača, takvo okružje bit će pogibeljno za inferiornog protivnika.

Tehnički aspekt uspješnosti upravljanja borbenim funkcijama na budućoj višedomenskoj bojišnici temelji se na otklanjanju ili bar minimizaciji neizvjesnosti. Uvjeti integracije, odnosno ”efekta uvećanosti“ linearnog bojnog polja osiguravaju se i održavaju preglednom zajedničkom operativnom slikom (COP – Common Operational Picture) emitiranom u stvarnom vremenu. Najvažniji prikaz u promatranom prostoru tiče se rasporeda snaga, prije svega vlastitih – plavih i protivničkih – crvenih, no i onih nepoznatih – žutih, te neutralnih zelenih. Naravno, za zapovjednike svih razina ključno je da tu sliku iskoriste za donošenje pravodobnih i ispravnih odluka u metežu bitke. No, sigurno je da im je potreban i agilan, prilagodljiv, te svakako sigurnosno zaštićen umreženi sustav. Stoga će u godinama koje dolaze, u kontekstu taktičke uporabe, od budućih zapovjednika i njihovih stožera, pa čak i običnih vojnika tražiti visok stupanj poznavanja i služenja novim mrežnim tehnologijama. To i ne bi trebalo biti tako nepremostivo zbog sociološke dimenzije, tj. kulture prihvaćanja brzih promjena kod novih generacija koje dolaze. Današnja mlada populacija odgojno i obrazovno odrasta uz pametne telefone koji su zapravo dio pokretnih mreža, uz intuitivno koncipirane preglednike i svakodnevnu nadogradnju pripadajućeg softvera.

Utrka za informacijskom superiornošću

Prve izvedbe taktičkih komunikacijskih mreža nove generacije vezane su uz drugu fazu NATO-ova projekta TACOMS Post 2000. Na tržištu su se pojavile sredinom
2010-ih godina. Zainteresiranost za takvom opremom postoji kod sve većeg broja vojnih kupaca: od kruga zemalja okupljenih u ili oko Sjevernoatlanskog saveza, do onih koje su im globalni geostrateški konkurenti. Tempo i dostignute faze osposobljenosti, pa i samog opremanja vezanog za njihovu implementaciju, vrlo su različiti. Osim manjih ili većih izdvajanja iz proračuna, razlozi se mogu pronaći u tome što se od pojedinih vojnih organizacija ne traže samo nova znanja i kompetencije, nego prije svega “novi načini promišljanja”. Tako se kod najmodernijih vojski evolucija mrežnih sposobnosti ubrzano nastavlja, ali u više njih, ponajviše iz ekonomskih razloga, taj se prijelaz odvija postupnije.

Kad je riječ o programima i strategijama, planiranje razvoja taktičkih komunikacijskih mreža isprepleteno je s planiranjem općenitog tehnološkog napretka vojnih organizacija. To planiranje uključuje i usko vezani proizvodni segment. Dok dvadesete ubrzano prolaze,  postavljeni rokovi najčešće su vezani za 2030. kao graničnu godinu. Sjevernoatlantski savez svojim se aktualnim Planom 2030  prilagođava prilikama nastalim rastom globalne konkurencije i nepredvidivih prijetnji, uključujući terorizam, kibernetičke napade te primjenu ometajućih tehnologija. Nove izazove u današnjem ”natjecateljskom dobu visokog intenziteta“ donosi ruska agresija na Ukrajinu i narastajuća moć Kine.

Kratkoročno promatranje konkretnih budućih scenarija vojnih angažmana seže duboko u 2030-e, a dugoročno čak do 2050. godine. Kad se govori o daljnjem razvoju i širenju taktičkih komunikacijskih mreža, o potonjem razdoblju usuđuju se progovarati samo dobro upućeni pojedinci. Oni su ili sastavni dio vojnoindustrijske infrastrukture ili su karijerno zreli prognozeri smjerova u kojima se kreću dobro skriveni (ili bar prikriveni) projekti razvoja budućih tehnologija. Ono oko čega su svi jedinstveni, neovisno o strani na kojoj se nalazili, jest da će se i dalje baviti pronalaženjem najučinkovitijih rješenja nadogradnje sustava zapovijedanja i nadzora (C2). To će se i dalje činiti njihovom sveobuhvatnom integracijom s komunikacijama i računalima usko koordiniranim s borbenim funkcijama ISTAR (engl. Intelligence, Surveillance, Target Acquisition and Reconnaissance). S općim trendom u kojem vojske prihvaćaju i implementiraju internetske tehnologije, prije svega kao tehničke osnovice taktičkih komunikacijskih sustava, nametnula se neminovnost zaštite vlastitih mreža kroz kibernetičku obranu i ona će imati sve veći značaj. 

Zadržavanje ljudskog nadzora

Šesti ”C“ složenog mrežnog akronima C6ISR: borbeni (Combat) sustavi sam je vrh koplja mreže kojom se nastoji svladati protivnika. Visok stupanj umreženosti tih oružja postiže se direktnim komunikacijskim sučeljima, odnosno u tehničkom smislu ugrađenim mrežnim karticama. Primjer je sve masovnija uporaba besposadnih sustava koji su donedavno imali isključivu funkciju prikupljanja obavještajnih podataka. Zahvaljujući naoružavanju, imaju i funkciju kinetičkog djelovanja, bilo upravljanjem na daljinu, bilo sinergijskim djelovanjem s borbenim platformama s ljudskom posadom. Prema inicijalnim vojnostručnim projekcijama, stupanj robotizacije do kraja ovog desetljeća dovest će do operativnih platformi koje će biti svojevrsni hibrid posadnih i besposadnih sustava, prije svega zbog zadržavanja ljudskog nadzora nad oružjima s umjetnom inteligencijom. Učinkovito ratovanje protiv takvih borbenih platformi tražit će nove pristupe i tehnologije, uglavnom vezane za područje kiberelektromagnetskih aktivnosti (Cyber ElectroMagnetic Activity – CEMA).  

Trendovi progresivnog rasta inteligencije mreža – kroz razvoj usporednih algoritama i narastanja moći obrade podataka – čemu smo svjedoci, suvremenoj vojnoj organizaciji nude inovacije vezane uz područja podatkovne pohrane u oblaku (engl. cloud storage) i internet stvari (IoT od engl. Internet of Things) sa senzorima, robotskim i autonomnim sustavima, analitikom, umjetnom inteligencijom te dubokim učenjem. U kontekstu postizanja informacijske superiornosti takvi pogledi jednostavno prisiljavaju dizajnere taktičkih mreža u što bržoj implementaciji novih borbenih sustava koji se uvelike oslanjaju na računanje i pohranu unutar kapaciteta visokih performansi. Ipak, suočeni s rizikom degradacije komunikacije, takvi mrežni resursi mogu biti raspoloživi samo ako su raspoređeni sve do pojedinačnih boraca ​​ili malih vojnih timova koji provode operacije u strogom neprijateljskom okruženju, na lokacijama poznatim kao ”rub taktičke mreže“. Rubno računalstvo (engl. edge computing) današnjim vojnicima otvara mogućnost dobivanja pristupa podacima i softveru koji su prije bili dostupni samo u velikim podatkovnim središtima – uključujući pristup uslugama u oblaku čak i kad je pristup područnoj mreži isključen. To uključuje taktička rješenja kibernetičke sigurnosti kod samih vojnika, posebno u svjetlu sve većeg broja kibernetičkih napada upravo na mreže vezane uz bojišnicu, a time i degradacije komunikacijskog prometa između postroja u neposrednom dodiru s protivnikom.

Cjelovitost vojnih komunikacijskih mreža

Taktičkim komunikacijskim sustavima umrežavaju se različite (borbene, obavještajne, potporne) platforme koje djeluju duž bojišnice objedinjene borbenom funkcijom zapovijedanja i nadzora. Svoj pozadinski oslonac imaju u mrežnoj infrastrukturi strategijske razine, odnosno u mrežama koje obuhvaćaju cjelokupnu državnu obrambeno-vojnu strukturu, uključujući i stalni teritorijalni vojni raspored. Zbog stacionarne prirode trajnog smještaja, taj dio vojnih mreža vezan je za poseban statični (fiksni) dio državne infrastrukture. Radi se o vojarnama, stalnim zapovjedništvima, skladištima, vojnim poligonima, zračnim i pomorskim bazama ili stalnim senzorskim instalacijama koje su trajno umrežene postojanim komunikacijskim rješenjima. Takva dugoročno planski izgrađivana, a samim tim i vrlo robusna infrastruktura sadrži komunikacijska središta i čvorišta statičnog dijela obrambene mreže koja su smještena u primjerenim sigurnosno-tehničkim uvjetima. Njih mogu adekvatno osigurati isključivo čvrsto izgrađeni objekti.

Najmasovnije korištene taktičke komunikacijske mreže vezane su za kopnene snage. Aktivirane prilikom provedbe kopnenih operacija, formiraju se sukladno operativno-taktičkim zahtjevima određene misije i strukturi snaga te operativnom okružju, a razvijaju temeljem vojnih doktrina uporabe. Taktičkim komunikacijskim mrežama, sukladno planovima uporabe, proširuje se postojeća mreža strategijske razine i u operativnom su radu samo dok postoji potreba. Njima se osiguravaju izdržljivi, pouzdani i sigurni komunikacijski kanali potrebni za protok informacija unutar strukture angažiranih snaga.

Današnje taktičke komunikacijske mreže kopnenih snaga prema stupnju pokretljivosti sastoje se od dvije međusobno povezane cjeline. Prva je razmjestivi segment mreže koji omogućava komuniciranje između pojedinaca i/ili snaga u dužem vremenskom zastoju (CATH od engl. Communication At-The-Halt), no isto tako je nužna za povezivanje fiksnih, ali privremenih lokacija važnih vojsci za vrijeme trajanja operacije. Druga je cjelina pokretni dio namijenjen za osiguranje komunikacijskih kanala unutar snaga u kretanju, bilo borbenih vezanih uz manevar, bilo potpornih im snaga (borbene potpore i logistike).

Elektronička komunikacijska infrastruktura općenito je vezana za kopno. Kopnenim snagama prihvatljivi su povremeni prekidi komunikacija kao i potpore logistike. No, to se ne može reći za druge domene u kojima se čovjek prirodno pojavljuje tek povremeno: zrak, svemir i more. One podrazumijevaju isključivu uporabu pokretnih komunikacija temeljenih na prijenosu informacija elektromagnetskih valova slobodnim prostorom (ili u slučaju podmornica vodom kao medijem). Te domene posebno su zahtjevne kod postizanja međusobnog sklada u elektromagnetskom spektru. Posebno su ranjive djelovanjem protivničkih snaga za elektroničko ratovanje koje svojim djelovanjem u elektromagnetskom spektru na bojnom polju mogu ako ne onesposobiti, ali bar otežati protok informacija kroz uspostavljene kanale taktičke komunikacijske mreže.

Mrežni dizajn koji donosi uspjeh

Integracija nacionalne obrambeno-vojne komunikacijske infrastrukture postiže se odgovarajućim oblikovanjem triju nedjeljivih cjelina. Prva  je statični dio koji ujedno čini strategijsku razinu. Druge dvije su na taktičkoj razini – razmjestivi i pokretni dijelovi. Dobro projektirana jedinstvenost i cjelovitost obrambeno-vojnih mreža pokazuje se u sustavnom pružanju komunikacijskih usluga s-kraja-na-kraj, neovisno o kategoriji mobilnosti pojedinog segmenta komunikacijskog sustava. Time se omogućava potpuna povezanost pojedinih mrežnih rješenja preko odgovarajućih pristupnih sučelja, s primjenom odgovarajućih sigurnosnih mjera potrebnih za osiguranje zaštite tajnosti podataka.

Takvim jedinstvenim i po mnogočemu sveobuhvatnim pristupom postiže se optimalna uporaba raspoloživih mrežnih resursa državne obrambene infrastrukture, usklađuje organizacijska struktura, osoblje i sposobnosti. Ostvaruje se i lakša povezivost s drugim sudionicima tijekom višedomenskih djelovanja  po dubini vojnih postroja. Prednosti takvog pristupa gradnje vojnih komunikacijskih mreža mogu se sažeti kroz više aspekata, od kojih su najznačajniji:

– dobiva se na ekspeditivnosti prelaska iz mirnodopskog u krizno ili ratno stanje

– ostvaruje se siguran manevar spojnim putovima, posebice na velikim udaljenostima

– preko ustaljene strategijske okosnice boljih prometno-tehničkih performansi međusobno se povezuju pojedini entiteti razmjestive komunikacijske mreže, pojednostavljujući tijekom narastanja njezinu prostornu kompaktnost

– skraćuje se prijelazno razdoblje, potrebno za organiziranje sustava u novonastaloj situaciji

– brže se ostvaruju komunikacijski kanali, s propuštenim uslugama i općenito dostupnost relevantnim informacijskim sadržajima  unutar narastajuće mreže

– osigurava se međusobni oslonac u slučaju većih gubitaka, posebice pokretnih elemenata taktičkog komunikacijskog sustava.

U aktualnom kontekstu globalnog natjecanja i ratova, uključujući i zadnji u Ukrajini, vidljivo je postojanje općeg trenda pune integracije parcijalnih sastavnica vojnih komunikacijskih mreža u nedjeljivu funkcionalnu cjelinu – po načelu ”3 u 1“ (3 segmenta u jednoj cjelini). Ona postaje imperativ koji su prepoznali mnogi vojni sustavi u svijetu. Izvrstan su primjer Sjedinjene Američke Države –  kao vodeća supersila i na tom području. Svoje oružane snage nastoje transformirati za još učinkovitiju provedbu višedomenskih operacija kroz nedavno usvojeni operativni plan mrežne unifikacije (engl. Army Unified Network Plan) s provedbenim rokovima do 2028. godine.

(nastavak u idućem broju)

TEKST  Tomislav Kravaica