Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike. U ovom broju objavljujemo zadnju od sedam priča koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje. Naslovljena je Exulansis 91, a napisao ju je Dorian Kapetanović

Exulansis (eng. im. /ekšjulansis/) – sklonost odustajanju od pokušaja razgovora o iskustvu jer se ljudi ne mogu povezati s njim bilo zbog zavisti, sažaljenja ili jednostavne stranosti – to omogućuje pripovjedaču da se udalji od ostatka svoje životne priče dok se samo sjećanje ne osjeti van svoga mjesta, gotovo mitskog. Sjećanje koje nemirno luta po magli, više ni ne tražeći mjesto za slijetanje.

veljača, 1991.

Dugo smo pričali o ovome, ali nismo mislili da će se doista dogoditi. Znam da je glupo to reći, nitko nikada ništa ne planira, pogotovo ne rat; zapravo ga svi izbjegavamo… pa gotovo svi… Sad scenarij rata nije tako nemoguć. “Pričao sam s Ninom, rekla je da ne misli da će početi rat”, trebam ublažiti situaciju, bar mislim da trebam, netko mora. Navikao sam lagati u zadnje vrijeme: kažem da će sve biti u redu; znam da nije, ali i to je u redu. Kažem da sam dobro i da je sve dobro. Nije me strah. I jesam dobro. Dobro sam izostavljajući činjenicu da sam prestao jesti, da ne spavam, i da imam tu bol u glavi i ne prestaje. Osjećam se nemoćno, ne mogu disati.

“Od kud ona zna da neće biti rat?! Neće toga bit kod nas, sinko”, mama misli da zna bolje od mene, pogotovo što se rata tiče, misli da zna sve i nitko joj ne može proturječiti – “Zašto?” proživjela je Drugi svjetski rat. Ne kažem da nije bilo strašno, baš suprotno – zbog tog rata nemam djeda. Samo ponekad želim da me sasluša. “Pa, ne znam, nema veze…” “Ako počne rat ići ćemo u Vancouver”, mama već ima cijeli plan, kad JNA napadne, ako napadne, idemo u Vancouver. Pričali smo o tome. Ali tata kaže da kad krenemo bježati, bit će prekasno. Ne znam što da mislim, jedino što mogu je pripremit se psihički – i radim to. Znaš ono kad pričaš sam sa sobom u svojoj glavi, i predstavljaš samog sebe – često to radim. No, sve češće se predstavljam kao izbjeglica. Možda je predramatično, ali ne radim to namjerno, ne znam što će se dogoditi i ne znam što se događa. Hoće li sve prestati? Kolektiv ne želi rat, nitko ne želi rat, samo demoni koji tragaju za onim što misle da je njihovo pravo. Svi žele slobodu, mi hoćemo mir. Ja ne želim vidjeti ljude kako umiru. Ja ne želim umrijeti sa šesnaest godina.

Nitko ne želi pričati o ovome, ali je svejedno tema o kojoj svi razmišljamo i tugujemo i paničarimo. Tako je stalno. I s Ninom sam pričao, zapravo smo i pili i pričali. I mi, koliko god smo pokušali zaboraviti na naše brige alkoholom i cigaretama – pijani, dok smo bili pijani rat je bio tema razgovora. “Što ćemo napraviti, Dino, ako se sad oglase sirene, a mi smo tu pijani na cesti parkirališta?” “Bar ćemo biti zajedno.” “Umrijet ćemo zajedno, bar nismo sami, bar bi umrli sretni.” Ninu znam od početka školske godine, i da ti pravo kažem, ne bi mi bilo žao biti pored nje do kraja. Bar bi bili sretni, bar ne bi bili sami.

31. ožujak, 1991. – prvi dan rata

Oglasile se sirene, kažu: “Trči, bježi! Aj, bolje u podrum!” Moja obitelj traži sklonište. Možda nije stvarno, ako zaklopim oči hoću li i dalje biti tu, možda me nema, brojat ću do deset. Da sam bar s Ninom na parkiralištu… 1, 2, 3… možda ju nikad više ne vidim… 4, 5, 6… mogli smo tamo ostati… 7, 8… bi li nam bilo bolje sad? 9, 10. Još uvijek sam tu. Majka mi plače.

“Halo? Čuješ li me?” 

“Da, čujem te.”

“Jesi dobro?”

“Da”, bio joj je drhtav glas, kao onaj koji pokušava uvjeriti dijete da ne postoji čudovište u mraku iako ni sam nije uvjeren.

“Nina, bit će dobro, ne može ovo tako dugo trajati. Brzo će se sve smiriti, siguran sam.”

“Događa se Dino, stvarno se događa. Heh, tek je počelo i još uvijek sam živa ali osjećam se mrtvo…” glas joj se umirio, kao znak prihvaćanja. Bila je tužna i ljuta, nije to ni trebala reći. Počela je potiho plakati: “Bit će dobro, je l’ da?”

“Da. Zovi me što više možeš i ako išta trebaš.”

“Da, u redu”, poklopila je slušalicu. Neko vrijeme sam samo stajao tamo, gledajući u telefon. Ne mogu se micati, želim pobjeći.

lipanj, 1991.

Bombe padaju posvuda, ples sudbine se još uvijek odvija. Ne prestaje, no morat će uskoro, mora. Nina postaje šutljiva, sve manje i manje priča preko telefona, ali ipak se ponekad javi.

“Nina?”

“Da, tu sam”, jedva se razumjelo što govori kroz plač, “odveli su ga.”

“Koga?”

“TATU! ODVELI SU MOG TATU! Odveli su ga u vojsku, da umre kao i svi ostali!”

…

Tišina… što reći nekome tko je sve izgubio i nekome tko će sve izgubiti? Ne postoje riječi koje opisuju bol.

kolovoz, 1991.

“Spakiraj se!”

“Šta?”

“Spakiraj se rekla sam! Ajde, brzo!”

“Što se događa, mama?”

“Ideš kod tete u Vancouver. Ajde! Bus ti ide u pola pet! Brzo, spasi se!” mama je vikala na mene dok je žurno pakirala moju odjeću. Hitro sam izjurio iz kreveta. Bilo je puno toga za napraviti, puno ljudi za pozdraviti, no ubrzo sam se našao ispred busa s mamom.

“Mama, ti ne ideš?”

“Ne, sinko, ne idem. Moram ostati. Čuvaj se, ubrzo ćemo se opet vidjeti”, opet ta tišina.

Šta bi dao da isparim kao voda? Sve. Prešao sam granicu. Kasnije sam saznao da je moj tata nije mogao, poslan je u vojsku, mama je rekla da će ostati s njim, rekla je da ga ne može ostaviti. Nina ne može pobjeći. Zašto ja mogu? Zašto oni nisu vrijedni spašavanja? Oni su vrijedni hiljadu puta više od mene, kako da nastavim?

23. kolovoz, 1991.

U Vancouveru sam skoro dva tjedna. Tu je mirno. Ne osjećam ništa, apsolutno ništa. Mislim da mi neko treba objasniti kako se ponašati u ovim situacijama. Ne znam što da radim više. Nisam ništa čuo od svojih ni od Nine od kad sam došao ovdje. Znam da bih tu trebao biti siguran, ali ne mogu spavati. Još uvijek čujem granate i mamin plač, kako da se normalno ponašam?! Tu sam da preživim, a čemu to kad nemam za što živjeti? Ako bilo tko sad umre doma, ja ću biti tu, neću moći ništa drugo osim oplakivati i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Kako da živim ako su svi koji su me činili živim mrtvi? Da mi je ponovo biti na tom parkiralištu s Ninom makar pričali o ratu. Tada smo se još uvijek nadali i bili smo djeca. Bili smo djeca, bili smo djeca sve dok svjetlo bombi nije osvijetlilo naše oči. Naše oči su pod svjetlom bombi postale zlatne kao sunce, da mi je umrijeti baš tamo i tada. Tišina

13. rujan, 1991. – pismo mami

Mamo,

Nedostaješ mi, mamo. Ovdje je tiho i osjeti se mir u zraku. Mamo, nadam se da si dobro. Mamo, nedostaje mi dom i vrba u našem dvorištu. Mamo, tatu pozdravi, reci mu da je hrabar i da ću čekat ga, kad se vrati. Mamo, znam da borite se. Mamo, ovo je jako teško. Znam da Vukovar napadaju i da bitci nema kraja. Mamo, ovo je jako teško. Znam da bake više nema i da kuća njena je sada samo zemlja. Mamo, znam da je teško. Mamo, jednog dana će prestati i nećeš plakati duboko u noć. Znam jednog dana vidjet ćemo se opet i biti obitelj opet. Mamo, znam da je teško. Čujem da gađaju sve što mogu i ubijaju gdje mogu. Mama, ovo je jako teško. Mama, oprosti ako se više ne vidimo. Tvoje jedino dijete,

Dino

15. studeni, 1991.

Dino, Ovo je tvoja susjeda Kata. Tvoja mama je pri kraju augusta otišla kod tvoje bake u Vukovar da pomogne. I sam znaš kako je sama. Dino, sinko moj, nije se vratila. Sinko nema je više. Sinko tata tvoj poslan je u Vukovar. Sinko, neće se vratiti. Žao mi je što saznaješ ovako da ih nema više. Znam da ti je jako teško… Tišina

19. studeni, 1991.

“Dragi slušatelji Vukovar je pao. Grupe branitelja su se predale…” tišina. Podrumi drhte. Podrumi viču i plaču. Podrumi su osuđeni smrtnom kaznom samo zato što postoje. Sjećam se Vukovara, išli smo tamo svako ljeto kod bake. A sad ni nje više nema! Bože spasi me! Bože, Bože spasi me! Nema ih, stvarno ih više nema. Čije sam ja sad dijete? Jesam li ja sad dijete? Možda smo samo objekt straha. Tišina! Ta prokleta tišina! Trebam nešto reći, trebam zaderati se i vrištati. No, ništa ne mogu ni ispustiti iz glasa, ni jecaj, ni “Upomoć!” Bože spasi me jer tišina me polako ubija.

prosinac, 1991.

Evo me, trenutci me udaljavaju od onoga što može i onoga što će biti. Ovo je šarena jesen. Ali nije kao ona doma u Hrvatskoj, doma. Hoću doma, tamo postojim. Da mi je opet biti tamo, makar ne disao više. Biti tamo je kao hladan zrak po ljeti, ugodno i toplo. Možda sam trebao nešto reći, barem teti Marie. Kriv sam, kriv sam za sve. Naći će me tu. Kolike sam ja tuge zazvao. Nadam se da će znati da nije ona kriva. Bila je dobra prema meni, bila je kao majka koju više nikad neću vidjeti. Oh, kad me nađe ovdje! Nadam se da zna da nije ona kriva. Bilo je preteško nastaviti. Mama, bilo je preteško. Mama oprosti što te napuštam. No, dobro je Ninu ću vidjeti i ona me od jučer čeka. Ona je sad jedna od među anđelima. Da mi je čuti ju još jednom. Trebao sam reći nešto. Bar nešto! Sad sam ništa. U redu je teta Marie! Neću biti sam, idem vidjeti mamu i tatu i baku, a i Nina je tamo! Kakve li sreće! Tišina. Možda je bilo previše prašine u zraku, možda premalo kisika, možda se nikad nije ni dogodilo… možda, ali samo možda se uvijek događalo, ponovo i ponovo u našim glavama. Možda su oduvijek padale granate samo ih prije nismo primjećivali, možda smo uvijek bili siročad. Možda smo već odavno mrtvi.

Dorian Kapetanović, učenik prvog razreda IV. gimnazije, Zagreb