I dok je Sovjetski Savez pokretao proizvodnju novih tenkova, zapad je odlučio poboljšavati postojeće. Zastoj u razvoju zapadnih tenkova dogodio se zbog nekoliko propalih razvojnih projekata.

Treća generacija tenkova donijela je dvije velike novosti: dva vrlo uspješna tenka i jedan veliki neuspjeh. Za novosti se ponajviše pobrinuo Sovjetski Savez, koji je u vrlo kratkom vremenu napravio dva tenka. Prvo je 1963. pokrenuta serijska proizvodnja T-64, da bi 1973. krenuo i T-72. Po mnogim tehničkim rješenjima, T-64 bio je napredniji od T-72, no bio je i skuplji za proizvodnju te nepouzdaniji, pa tako i skuplji za održavanje. Do raspada SSSR-a 1991. godine nije izvezen ni jedan T-64, čak ni u članice Varšavskog pakta. Tad se smatralo da je razlog želja sovjetske vojske za skrivanjem naprednih sustava i sastava oklopa. Naknadno se saznalo da je tenk bio prepun nedostataka. S vremenom su mnogi od njih otklonjeni, no kako je započela proizvodnja puno jeftinijeg i pouzdanijeg T-72, tenk T-64 proizveden je u samo 3997 primjeraka, premalo za sovjetske standarde. Na njegovim osnovama vrlo brzo razvijen je T-80.

I dok je Sovjetski Savez pokretao proizvodnju novih tenkova, zapad je odlučio poboljšavati postojeće. Tako se, primjerice, pojavio Leopard 1A3 s novom kupolom od višeslojnog oklopa. Zastoj u razvoju zapadnih tenkova dogodio se zbog nekoliko propalih razvojnih projekata. Tako su Francuzi morali obustaviti razvoj tenka AMX-32. Znatno veći promašaj bio je američko-njemački pokušaj razvoja koncepcijski naprednog tenka MBT-70/KPz 70. Među spornim detaljima projekta bio je smještaj svih triju članova posade (uključujući i vozača) u kupolu, te ugradnja topa/lansera XM150 kalibra 152 mm. Budući da je tenk dobio automatski punjač topa, Amerikanci i Nijemci teoretski su mogli smisliti bolji pristup – smještaj svih triju članova u tijelo s besposadnom kupolom. Ali nisu, pa je nakon godina promašaja i svađa projekt u siječnju 1970. neslavno propao. A to je značilo da obje strane moraju u razvoju novih tenkova krenuti od početka.

Opasan sovjetski top

U svakom pogledu, T-64 bio je divovski napredak u odnosu na T-62. Prije svega ogledao se u novom topu kalibra 125 mm. Njim je počela era ugradnje tih topova i u druge tenkove, a ne samo sovjetske. I danas je kalibar od 125 mm najveći na svim tenkovima u serijskoj proizvodnji. Druga je stvar što zbog nekih specifičnosti (prije svega streljiva), nije i najbolji. Izvorni T-64 bio je opremljen topom D-68 (2A21) kalibra 115 mm. No, od 1964. do 1968. proizvedena su samo 1192 primjerka tog tenka. Godine 1969. počela je serijska proizvodnja puno naprednijeg T-64A, koji je dobio top D-81 (2A26) kalibra 125 mm. Od izvornog T-64 naslijedio je automatski punjač, kao i tročlanu posadu. Zadnji proizvedeni T-64A i svi T-64B dobili su top D-81TM (2A46).

U odnosu na D-68, top D-81 bio je puno bolji i većih sposobnosti. Prije svega, radilo se o topu glatke cijevi, čime je znatno povećana početna brzina granate na ustima cijevi. Povećana je usto i borbena učinkovitost. Vrijedi upozoriti na njegovu izvedbu s potkalibarnom probojnom granatom 3VBM11, čiji pentrator ima masu 7,05 kg i na ustima cijevi postiže početnu brzinu od 1720 m/s. Dakle, D-81 na udaljenosti od 2000 metara pod kutom od nula stupnjeva njom probija 400 mm debelu ploču pancirnog čelika. Pri udaru od 60 stupnjeva na jednakoj udaljenosti, probojnost je još uvijek vrlo dobrih 200 mm. Naravno, to su vrlo dobri brojevi za vrijeme kad je top uveden u operativnu uporabu. Ipak, s obzirom na to da se tenkovske borbe u europskim uvjetima obično vode do najvećih udaljenosti od 1000 metara, ta je granata i dandanas prilično učinkovita.

D-81 dobio je i granate s kumulativnim djelovanjem. Tako 3VBK16 ima probojnost od 500 mm pri nultom kutu pogotka. Pritom treba imati u vidu da probojnost kumulativnih granata ne opada s udaljenošću. Sve je to dodatno pojačano i vođenim projektilom 9M112M Kobra, koji se ispaljivao/lansirao iz topovske cijevi dometa 4000 metara. Njegova kumulativna bojna glava ima probojnost od 600 mm.

Stalan razvoj granata

Još tijekom serijske proizvodnje tenka T-64, top D-81 (2A26) zamijenjen je topom D-81TM (2A46) jednakog kalibra. Zbog toga su granate razvijene za D-81 korištene i na D-81TM. Kako je ugrađivan ne samo u tenkove T-64 i T-72 već i u tenkove T-80 i T-90, razvoj topa D-81TM nastavljen je sa sve boljim granatama. Npr., potkalibarna granata 3VBM20 uvedena je u operativnu uporabu 1991. godine. S penetratorom mase 7,05 kg ima početnu brzinu na ustima cijevi od 1700 m/s te na udaljenosti od 2000 m probija pancirnu čeličnu ploču debljine 510 mm. U operativnu je uporabu 1988. godine uvedena kumulativna granata 3VBK25 namijenjena djelovanju protiv tenkova zaštićenih eksplozivno-reaktivnim oklopom. Minimalna je probojnost te granate 350 mm. Ruske su tvrtke u zadnjih desetak godina razvile još novih granata za topove kalibra 125 mm.

T-72 dobio je i mogućnost uporabe vođenog projektila 9M119, koji se ispaljivao/lansirao iz topovske cijevi. Kažemo dobio mogućnost, jer je cijena po projektilu prije dvadesetak godina bila 45 tisuća dolara. Zbog toga je više ostao kao teoretska mogućnost. Većina tenkovskih posada na T-72 još u vrijeme SSSR-a, a potom u Rusiji nikad nije ni vidjela taj projektil, a kamoli ga ispalila. Nije ni mogla jer većina T-72 nije bila ni opremljena za njegovu uporabu. Minimalni je domet projektila 100 m (na toj udaljenosti bolje je uporabiti potkalibarnu granatu), a najveći 5000 m (u europskim uvjetima ratovanja to je neostvariv domet). Sovjetska doktrina predviđala je uporabu 9M119 na udaljenostima od 2500 do 4000 metara. Probojnost kumulativne bojne glave je 700 mm homogenog čeličnog oklopa, što znači da ne može uništiti suvremene zapadne tenkove. S obzirom na raširenost tenka T-72 i s njim topova D-81TM, logično je da su i tvrtke izvan SSSR-a i Varšavskog pakta započele proizvodnju odgovarajućeg streljiva. Tako izraelski Elbit proizvodi seriju potkalibarnih i rasprskavajućih granata koje su po svojstvima znatno bolje od sovjetskih/ruskih.

Volfram i uranij

Zapadni su tenkovi 1970-ih zaglavili s topovima kalibra 105 mm jer je razvoj novih topova većeg kalibra tekao presporo. Njemačka tvrtka Rheinmetall razvoj topa RH-120 kalibra 120 mm dovršila je 1974., no prvi njima naoružani tenkovi Leopard 2 bit će isporučeni tek 1979. godine. Nakon što je ideja topa/lansera definitivno odbačena, jedina opcija da se zapadnim tenkovima osigura mogućnost uništavanja sovjetskih tenkova na dostatnim udaljenostima bio je razvoj sve naprednijeg streljiva za top kalibra 105 mm. Stoga postoji podulji popis tvrtki koje su se bavile razvojem streljiva za top od 105 mm.

Gotovo svi zapadni potkalibarni penetratori izrađeni su od volframa (tungsten), koji ima nekoliko odličnih svojstava – tvrdoću i krutost. Ona proizlazi iz iznimno visoke gustoće od 19,25 g/cm³ (vrlo slična zlatu), a istodobno masa nije prevelika. Primat u razvoju streljiva za tenkovski top od 105 mm imali su 1960-ih Britanci, prije svega tvrtka koja je razvila top L7 – Royal Ordnance. U idućem su desetljeću primat preuzele američke tvrtke, a predvodio ih je Teledyne. On je razvio prvu američku potkalibarnu granatu M735 105 mm, koja je osiguravala uništenje tenka T-72 na udaljenosti od 2000 metara.

Potom je razvoj novih granata preuzela tvrtka Primex, koja je prva u svijetu uspjela izraditi potkalibarni penetrator od osiromašenog uranija. Njezina je granata M774 postala 1980. godine prva takva koja je ušla u operativnu uporabu. Međutim, problem s granatama čiji su penetratori izrađeni od osiromašenog uranija bio je taj da ih Sjedinjene Države nisu željele izvoziti. Kako je potražnja bila vrlo velika, pojavili su se novi proizvođači. Za potrebe kanadskih Leoparda 1, američka tvrtka Olin i kanadska SNC Technologies zajednički su razvile granatu C127 s penetratorom od volframa. Ta je granata osiguravala uništenje tenka T-80 na udaljenostima do dva kilometra.

Israel Military Industries (danas IMI Systems) postao je 1980-ih veliki igrač na tom području. U prvom redu za potrebe izraelske vojske razvio je vrlo napredne granate. Njegova se granata M111 Hetz-6, prvi put proizvedena 1978., dokazala u operaciji Mir za Galileju 1982. godine, kad je uništavala sirijske T-72 na udaljenostima većim od 2000 metara. S potkalibarnim penetratorom od volframa teoretski je imala učinkoviti domet od 4200 metara. Naravno, u borbenim uvjetima takav je domet nemoguće ostvariti.

Hetz-6 IMI (danas Elbit Systems) nastavio je na osnovama M111 razvoj još boljih granata. Najnovija je M428 SWORD, za koju se procjenjuje da sigurno uništava tenk T-90 na udaljenosti do 2000 m, bez obzira na mjesto i kut pogotka. To je ostvareno početnom brzinom potkalibarnog penetratora od 1505 m/s na ustima cijevi. Sam penetrator jedan je od najduljih i najtanjih, čime mu je povećana mogućnost probojnosti. Cijeli penetrator zajedno s krilcima za stabilizaciju dug je 73 cm. Kako je teoretski probojnost penetratora otprilike jednaka njegovoj duljini, probojnost SWORD-a je najmanje 700 mm na 2000 metara. Izrađen je od posebne legure koja sadrži 97 % volframa, 2,2 % nikla i 0,9 % željeza. Ta legura ima povećanu uzdužnu čvrstoću koja onemogućava rascjepljivanje penetratora prilikom udara u cilj.

---

Prvi dani Merkave

Čast proizvođača izvan SSSR-a spasio je 1970-ih tenk čija je serijska proizvodnja započela 1977. godine – Merkava 1. Otad su razvijena čak tri nova modela, a razvoj Merkave 5 trebao bi biti gotov ove godine. Merkava je zanimljiv tenk, koncipiran u skladu sa zahtjevima izraelske vojske. To znači da je od prvog predstavljanja do danas ili hvaljena ili osporavana. Koplja se najviše lome oko motora u prednjem dijelu tijela, koji je ondje smješten kako bi se povećala razina zaštite posade. Usto, dobiven je slobodan stražnji dio tijela, na čijem su kraju vrata. Drugi je problem to što su projektanti težište stavili na razinu zaštite, što je masu Merkave 1 povećalo na 61 tonu. U vrijeme kad je nastala, to se smatralo velikim promašajem, a danas većina zapadnih tenkova ima i veću masu. Ta odlika visoke razine zaštite za posadu dodatno je povećavana sa svakim novim modelom, a pritom masa nije posebno rasla. Masa Merkave 4 iznosi 65 tona, uz trenutačno najvišu razinu zaštite u svijetu. Doduše, ta je razina postignuta ne samo odličnim oklopom već prije svega uporabom aktivnog sustava obrane Trophy tvrtke Rafael.

 

---

Tekst Mario Galić