Tenk ima budućnost jer je i dalje osnovna i udarna snaga suvremeno opremljenih oružanih snaga. Konačno, svi moderni ratovi, u pravilu, počinjali su velikim pokretom tenkova, a odlučujuće pobjede i bitke dobivale su se masovnom uporabom tih vozila

 

Svijet je prvi put upoznao tenkovsku moć prije više od stotinu godina. Razvoj tog vozila započeo je početkom XX. stoljeća na temelju američkog polugusjeničnog poljoprivrednog traktora Holt kojeg je pokretao parni stroj. Prije I. svjetskog rata ipak nije doživio razvojnu renesansu, svi su prototipovi završili u ropotarnici povijesti. Najvažniji razlog razvoja tenka zapravo je zamjena za konjicu, tadašnji rod vojske koja više nije bila tako uspješna tijekom pozicijskog (rovovskog) ratovanja. Ograničavali su je minska polja, bodljikava žica, bunkeri i rovovi, glavna obilježja Prvog svjetskog rata. Tad je za vrlo malo napredovanja na terenu trebalo puno vremena i velik broj ljudstva. Stoga je trebalo pronaći rješenje za uspješno svladavanje prepreka na bojištu i preživljavanje što većeg broja vlastitih snaga uključenih u napadna djelovanja.
Na tom su putu prvi uspješni bili Britanci, tj. konstruktorski tim William Tritton (1875. – 1946.) – bojnik Walter Gordon Wilson (1874. – 1957.). Iz njihovih je pogona tijekom kolovoza 1915. izišao prototip tenka Little Willie. Nedugo potom uslijedio je Big Willie koji će kasnijim prilagodbama postati prvi serijski tenk Mark I. Službeno je predstavljen 2. veljače 1916. Izrađivan je u dvjema inačicama: ženskoj (eng. Mother – majka), s 4 – 6 strojnica u kalibru .303, i muškoj (eng. Father – otac), s dva 6-pounder topa (57 mm). Masa mu je bila 27 – 28 t, brzina kretanja do 6 km/h, oklop je bio debljine od 6 do 12 mm, a s posadom od osam ljudi. Mogao je svladati rovove širine do 2,5 m, a okomite prepreke do visine 1,4 m.

Spremnici za vodu

Prvotni naziv za vozila bio je kopneni brodovi (eng. land ships), poslije je promijenjen u tenk (eng. tank), zato što su sličili spremnicima za vodu. Taj je naziv trebao zbuniti Nijemce kako bi mislili da se u pošiljci koja je morskim putem išla iz Britanije u Francusku radi o običnim spremnicima vode. Tenk je otpočetka zamišljen kao vozilo na gusjenicama koje se trebalo kretati preko svih terena i rušiti žičane prepreke, štititi svojim oklopom posadu od paljbe automatskog naoružanja, a topovima uništavati bunkere u kojima su se nalazila strojnička gnijezda.
Osim Britanaca na razvoju tenkova radili su i Francuska te Njemačka. Svi modeli iz tih zemalja sljedećih dvadesetak godina bili su posebni na svoj način. Francuski Renault FT-1 iz 1918. prvi je imao kupolu koja se mogla okrenuti u svih 360 stupnjeva. Nijemci su bili više usredotočeni na razvoj protutenkovskog naoružanja, pa su tako za vrijeme Prvog svjetskog rata proizveli samo 20 tenkova pod nazivom A7V.
Svoj ratni put tenk započinje 15. rujna 1916. na britanskoj strani u Bitki na Sommei. Ukupno gledajući, 59 tenkova Mark I vojnički su bili neuspješni, zbog kvarova nisu svi došli do bojišta, a njemačka obrambena crta probijena je tek sporadično. Gađanje topom u pokretu nije bilo moguće, ciljanje je bilo odoka. Proboj je ipak uspio 20. studenog 1917. u Bitki kod Cambraija. Prva tenkovska bitka između britanskih Mark IV i njemačkih A7V dogodila se 24. travnja 1918. kod Villers-Bretonneuxa.
Iako su Saveznici imali značajnu brojčanu prednost u tenkovima nad Njemačkom, s njima su postigli male taktičke dobitke. Neiskustvo posada i nedostatak doktrine spriječili su tenk da postane ključ savezničkih pobjeda na bojištu. Bili su ograničenih sposobnosti, spori (6 km/h), mehanički nepouzdani i nezgrapnog trapezoidnog dizajna. No, novo oružje nedvosmisleno je pokazalo velik potencijal koji će se uspješno razvijati sljedećih stotinu godina. Prvi tenkovi ipak su zauvijek promijenili način ratovanja.

Podizanje sposobnosti

Između dva svjetska rata Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj u razvoju tenkova priključili su se Sovjetski Savez, Sjedinjene Američke Države i Japan. Tenkovi tog razdoblja dijele se na lake, srednje i teške. U Drugom svjetskom ratu tenk postaje glavno oružje manevarskog i munjevitog ratovanja u Europi, Aziji i Africi. Proizvodio se u velikom broju jer se koristio na velikom geografskom prostoru i u različitim zemljopisnim područjima (ruske stepe, pijesak u Africi, džungle u Aziji…) prije svega jer se borbeno dokazao kao glavno oružje u napadnim (ofenzivnim) operacijama. Oklop i motor omogućavali su mu da se uvede u borbeni poredak bez paljbene pripreme. Konstruktori se u svojoj utrci prije i u vrijeme rata usmjeravaju na povećanje operativne i taktičke brzine ugradnjom snažnijih motora, poboljšanjem kvalitete i oblika gusjenica, boljim sustavom ovjesa i transmisijom. Paljbenu moć dižu ugradnjom topova kalibra do 88 mm i postavljanjem okretnih kupola. Oklopnu zaštitu poboljšavaju primjenom legiranih čelika, povećanjem debljine oklopa do 185 mm, a situacijsku svjesnost uvođenjem periskopa na principu prizme te poboljšanjem vanjske i unutarnje veze. Ukratko, tenkovi su do 1945. načinili velik korak naprijed i definitivno postali najmoćnijim borbenim sustavom kopnene vojske.

Skuplje i dulje

Nakon Drugog svjetskog rata nastavljena je proizvodnja tenkova kojima se značajno poboljšavaju tehničke značajke. Vojni stručnjaci razlikuju četiri poslijeratne generacije tenkova: prvu 1945. – 1960.; drugu 1960. – 1980.; treću 1980. – 1990. i četvrtu od 1990. do danas. Tehnološki potpuno novu, petu generaciju tenkova stručnjaci očekuju od 2025. do 2030. godine. Svaka generacija tenkova (kao i njihove modifikacije) uvela je mnoštvo konstrukcijskih i taktičko-tehničkih novina.
U Drugom svjetskom ratu pokazalo se da brzina lakih tenkova ne može nadomjestiti oklopnu i paljbenu moć. Isto tako zaključilo se da su teški tenkovi ranjivi zbog manjih manevarskih sposobnosti i veće siluete. Zbog toga se daljnji razvoj tenkova bazira na srednje teškim tenkovima. Oni će poslije Drugog svjetskog rata postati glavni borbeni tenkovi (Main Battle Tank) pa se gubi podjela na lake, srednje i teške. Većina tenkova u Drugom svjetskom ratu koristi benzinske motore (osim sovjetskih) koji se nisu pokazali dobrim rješenjem jer bi pri pogotku eksplodirali. Dizelske motore uvode sve zemlje jer je štedljiviji, a mogućnost eksplozije je smanjena. Razvoj i proizvodnja tenka postaje iznimno složen, dugotrajan i skup proces, prije je trajao od tri do pet godina, a sad i desetak (indijski Arjun čak 32). Time se proporcionalno povećava i cijena, tako da novi istočni tenk košta od tri do pet milijuna, a zapadni od 8 do 12 milijuna dolara. No, operativna uporaba tenka je dugačka, traje između 30 i 40 godina, u tom se razdoblju provode brojne modifikacije i modernizacije kako bi se produžio životni vijek.
Potreba za tenkom tijekom hladnog rata s vremenom je smanjena zbog razvoja nuklearnog naoružanja. Završetkom hladnog rata očekivalo se čak da će tenk polako nestati sa scene nauštrb lakših borbenih oklopnih vozila. Primjerice, Nizozemska je prodala većinu svojih tenkova Finskoj. No, nova sigurnosna situacija i brojni sukobi diljem svijeta vraćaju tenk na bojište kao i u urbano ratovanje.

Tenkovski trokut

Tri glavne značajke, takozvani tenkovski trokut: paljbena moć (vrsta i količina naoružanja i streljiva, sustavi za upravljanje paljbom i dr.), pokretljivost (pogonska grupa i hodni dio) i oklopna zaštita (pasivna i aktivna) jesu ono što tenk čini najmoćnijim borbenim sustavom kopnene vojske.
Paljbena moć podrazumijeva sposobnost tenka da učinkovitom paljbom neutralizira ciljeve. To ostvaruje pomoću primarnog i sekundarnog naoružanja, dopunskog naoružanja, sprava za promatranje i ciljanje danju i noću te sustava za upravljanje paljbom (SUP).
Primarno oružje glavnog borbenog tenka je top kalibra 120 mm (zapad) ili 125 mm (istok), s glatkom cijevi, ugrađen u okretnu kupolu 360, stabiliziran u objema ravninama, s automatskim punjačem metaka. Topom se uništavaju ili neutraliziraju ciljevi velike paljbene moći i zaštite: tenkovi, samohodna topnička oružja, lanseri taktičkih raketa, bunkeri i sl. izravno s mjesta ili iz pokreta, na daljinama do 4 km, raketnim sustavima do 6 km. Neizravno se gađaju utvrđeni objekti i živa sila neprijatelja na udaljenostima do 12 km. Sekundarno su oružje spregnuta strojnica kalibra 7,62 mm (jedna ili više) i protuzrakoplovna strojnica kalibra 12,7 mm. U novije vrijeme instalira se oružje kalibra i do 20/30 mm namijenjeno za uništavanje i neutraliziranje oružja za protuoklopnu borbu, lakooklopljenih ciljeva, ciljeva u zračnom prostoru (helikoptera, dronova) te pješaštva.

Suvremeni SUP

Dopunsko naoružanje čine protuoklopne vođene rakete dometa do 6 km, koje se lansiraju iz cijevi topa i laserski vode do cilja, uglavnom na tenkovima istočnog podrijetla. Na zapadnim se tenkovima lanseri dodatno ugrađuju sa strane na kupoli. Njima se mogu gađati i helikopteri na malim visinama.
Današnji tenkovi za uništavanje ciljeva upotrebljavaju više vrsta projektila (metaka): potkalibre (velika početna brzina zrna, stabiliziranje u letu pomoću krilaca, probojnost veća od 600 mm homogenog oklopa), kumulativne (kumulativno-razorne, kumulativne s tandem-bojnom glavom, probojnosti do 800 mm homogenog oklopa), trenutno-fugasne te protuoklopne vođene rakete.
Važan čimbenik učinkovitosti tenka je SUP koji se sastoji od dnevno-noćnih promatračko-ciljničkih sprava i periskopskih sustava (dnevnih optičkih i/ili opremljenih kamerama te termovizijskih noćnih), uređaja za mjerenje daljina do cilja (laserski daljinomjeri), balističkih računala, raznih vrsta senzora (meteo, detektori za otkrivanje laserskog i infracrvenog zračenja) i uređaja za navođenje cijevi topa (električni pogon, stabilizatori itd.). SUP omogućuje posadi tenka da brzo uoči cilj, zauzme početne elemente i pripremi oružje za gađanje, otvori paljbu te pogodi cilj prvim projektilom. Suvremeni SUP mora zadovoljiti nekoliko zahtjeva. Prvi je omogućiti pogađanje pokretnog cilja na udaljenosti do 2,5 km a nepokretnog do 4 km, s 90-postotnom vjerojatnošću pogotka prvim projektilom. Treba davati približno jednake mogućnosti za gađanje danju i noću, omogućiti opaljenje prvog projektila za šest do osam sekundi, održavati potpuno stabilizirane ciljničke sprave u objema ravninama i omogućavati da zapovjednik ima prioritet u gađanju.

Tehničko usavršavanje

Pokretljivost, druga značajka tenkovskog trokuta, tenkovima daje ofenzivnost i podrazumijeva sposobnost da se kreću na različitom zemljištu, u svim vremenskim uvjetima, svladavajući prirodne i umjetne prepreke, velikom brzinom i na velikim udaljenostima, osiguravajući najpovoljnije uvjete za otvaranje paljbe, zaštitu i preživljavanje posade. Pokretljivost tenka određuju dvije glavne tehničke komponente: pogonska grupa (motor, transmisija, uređaji za upravljanje i kočenje) i hodni dio (sustav za oslanjanje-ovjes, gusjenice i kotači). Od Drugog svjetskog rata do danas tenkovski su motori značajno tehnički usavršeni. Danas se rabe četverotaktni, višegorivi, turboprehranjivani dizelski motori s direktnim ubrizgavanjem goriva, maksimalne snage od 736 do 1100 kW. Svako daljnje povećanje pokretljivosti tenka prati, pored ostalog, usavršavanje prijenosnika snage, tj. transmisije. Suvremeni tenkovi koriste nekoliko tipova prijenosnika snage: mehanički, hidromehanički, hidrostatički i transmisiju u bloku (Power-Pack) u kojoj je pogonski blok oblikovan kao kompaktan spoj motora, transmisije, mjenjača i mehanizma za upravljanje i kočenje. Hodni dio osigurava stabilnost tenku, otklanja negativne utjecaje vibracija, olakšava boravak i rad posade te pridonosi boljoj stabilizaciji oružja pri gađanju iz pokreta. Za spajanje s podvozjem primjenjuju se zavisni, nezavisni, balansirajući i kombinirani sustavi ovjesa, a prema tipu različite opruge – zavojne opruge spiralnog tipa ili lisnate zavojne opruge, torzijska vratila, hidraulične ili hidropneumatičke i kombinirane. Danas se upotrebljava nekoliko vrsta članaka gusjenica: s otvorenim metalnim spojevima, s gumeno-metalnim spojnicama, sa zatvorenim spojnicama itd.

Pasivno i aktivno

Oklopna zaštita, treća značajka tenkovskog trokuta, podrazumijeva određenu razinu zaštite posade i najvažnijih podsustava tenka od ubojnog djelovanja protuoklopnih borbenih sredstava. Može biti pasivna ili aktivna. Razvojem tehnologije mijenjale su se i vrste oklopa za zaštitu tenkova i drugih oklopnih borbenih vozila. Oklopi koji se koriste na glavnim borbenim tenkovima mogu se podijeliti u dvije osnovne kategorije: osnovni i dodatni. Struktura osnovnog oklopa može biti izrađena od homogenog čelično-pancirnog oklopa (lijevani homogeni odljevci ili valjane zavarene ploče) i tzv. sendvič oklopa (višeslojni ili lijevani s umetnutim segmentima; višeslojni s razdvojenim pločama i međuprostorima; višeslojni kompoziti od čelika, aluminija, keramike). Dodatni oklop čine pancirne ploče, protuoklopni štitnici ili zavjese te aktivno-reaktivni oklop ERA (Explosive Reactive Armour). Za poboljšanje oklopne zaštite pod tenka ojačava se valjanim ili prešanim profiliranim pločama debljine 15 do 25 mm. Oklop čini 45 posto mase tenka, od toga 75 posto otpada na kupolu.
Kako bi se poboljšala zaštita tenka i podigla razina preživljavanja te opstanka u borbi, zadnjih desetak godina intenzivno se razvijaju sustavi aktivne zaštite (Active Protection System). Oni podrazumijevaju nekoliko osnovnih radnji: detekciju opasnosti, ometanje ciljanja i vođenja projektila (laserski ili IC) emitiranjem devijantnih signala, lansiranje bacača dimnih kutija (BDK) i stvaranje aerosolnih dimnih zavjesa. Ispaljivanjem specijalnih eksplozivnih punjenja ili raketnih protuprojektila presretača (interceptora), presretanjem projektila, eksplozijom i disperzijom svojih granulata ili kuglica, u danom trenutku oštećuje se ili razbija dolazeći projektil. U sustave aktivne zaštite trebalo bi ubrojiti i sustave za elektromagnetnu zaštitu od nekontaktnih mina.
Kako bi se povećala vjerojatnost opstanka tenka na bojnom polju, primjenjuju se i drugi elementi zaštite. Ugrađuju se uređaji za kolektivnu NBK zaštitu, uređaji za smanjenje termičkog i radarskog odraza tenka te automatski protupožarni uređaji. Tu su i razni senzori za pravodobno otkrivanje opasnosti, elektronički sustavi aktivne zaštite na principu otkrij i uništi nadolazeći projektil, te mogućnost gađanja ciljača i zapovjednika u kombiniranoj taktici (tzv. hunter-killer). Konačno, tenk sigurnijim mogu učiniti zaštitni premazi na bazi nevidljive (stealth) tehnologije.

Poteškoće u urbanom okružju

Krajem hladnog rata utrka u razvoju naoružanja je usporena, što se odrazilo i na tenkove. Iako se očekivalo da u budućnosti neće biti potrebe za tenkovima, njihov je razvoj nastavljen, a u zadnje vrijeme ponovno je trend. Postavljaju se novi standardi, a razmatra se i ugradnja većih topova (140 mm u zapadnim zemljama, u Rusiji 135 mm ili 152 mm). Velik je problem za tenk urbano ratovanje u kojem je lak cilj, a ima i smanjene sposobnosti djelovanja zbog nepreglednog bojišta. Stoga se uvelike ugrađuju posebni dodaci na oklop i protuminska zaštita kako bi se povećala sigurnost posade i tenka. Poboljšan je i komunikacijski i navigacijski sustav kako bi se olakšala logistička potpora i osigurala veza sa zapovjedništvom. Toplinski i radarski odraz postali su ključan čimbenik u preživljavanju. Naime, razvojem navođenih protuoklopnih projektila, koji cilj napadaju odozgo, tenkovi su postali jako ranjivi.
Top modernog tenka današnjice treba omogućiti učinkovito djelovanje protiv suvremenih tenkova ekvivalentne debljine oklopa do 1000 mm na daljinama do 3 km, s mogućnošću gađanja po pravcu u sektoru od 360°, a po visini od –10° do +20° uz primjenu stabilizacije u objema ravninama, s automatskim punjenjem i mogućnošću ispaljivanja superbrzih projektila (2000-6000 m/s). U razvoju streljiva glavna pažnja konstruktora usmjerena je na razvoj dvaju osnovnih projektila: potkalibarskih (povećanje brzine, izmjena geometrije i izrada jezgra od tvrdih čeličnih kompozita, izrada nosača od lakih metala, smanjenje promjera jezgra itd.) i kumulativnih (trostruko tandem-punjenje, tandem-punjenje s potkalibarskim čeličnim jezgrom, s cilindrima kumulativnog ljevka od tantala ili osiromašenog uranija). Paralelno se razvija i streljivo kojim se tenkovi gađaju odozgo, u krov, a čija bojna glava sadrži veliki broj potkalibarskih čeličnih penetratora koji se na završnom dijelu putanje usmjeravaju na krov tenka, kao i višenamjenskih kumulativnih projektila koji protiv drugih ciljeva djeluju fragmentima. Tenk ima budućnost jer je i dalje osnovna i udarna snaga suvremeno opremljenih oružanih snaga. Konačno, svi moderni ratovi, u pravilu, počinjali su velikim pokretom tenkova, a odlučujuće pobjede i bitke dobivale su se masovnom uporabom tih vozila. Tenkovi su danas u sastavu većine vojski. Oni nove generacije pojavit će se tek kad im se ugrade novi topovi (elektromagnetski, elektrokemijski i dr.), novo streljivo, električna transmisija i s potpunom automatizacijom upravljanja. Ostaje činjenica da je tenk bio i da će još dugo biti, sve do pojave tehnološki potpuno novog oklopnog vozila, glavna paljbena, udarna i manevarska snaga kopnene vojske.

 

---

Pet kratkih činjenica
1
Stogodišnji razvojni put tenkova ukratko bi se mogao prikazati na sljedeći način: u Prvom svjetskom ratu tenkovi su imali skromne borbene sposobnosti; u Drugom svjetskom ratu oni su odlučujuće sredstvo kopnene vojske u ofenzivnim (napadnim) operacijama, dok su u suvremenim ratnim djelovanjima najznačajnije borbeno sredstvo. 
2
Organizacijska struktura tenkovske bojne krajem 1916. ima tri satnije s po četirima vodovima jačine pet tenkova, te zapovjedni vod s četirima tenkovima. Početkom 1917. dogodila se reorganizacija koja se gotovo zadržala do danas: bojna ima tri satnije, sastava četiri voda s četirima tenkovima. Danas je razlika samo u broju vodova, sad je tri u satniji umjesto četiri.
3
U dotad najvećoj tenkovskoj Bitki kod Kurska 1943. brojke uporabljenih i uništenih tenkova zapanjujuće su. Nijemci su imali 2700 tenkova, a u bitki su izgubili 1200 dok je Sovjetski Savez imao 3600, a izgubili su 3100 tenkova. 
4
U operaciji Pustinjska oluja (1991.), Amerikanci i Saveznici angažirali su više od 1500 tenkova, dok su Iračani u borbenom postroju imali više od 3500 tenkova. 
5
Ukupno gledajući, danas se konstruiranjem i proizvodnjom tenkova bavi samo pet do desetak tehnički i tehnološki najrazvijenijih zemalja u svijetu, dok licencijsku proizvodnju i modifikaciju prije nabavljenih tenkova ima još desetak zemalja. U prvu ligu spadaju SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Ukrajina, Rusija i Kina. 

Ivan GALOVIĆ

(Prvi dio, u nastavku: Peta generacija)