Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo petu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Hrvatske

Rođene smo u Borovu davnih tisuću devedeset i devetih. Po namjeni obuća smo za američke pustoši, a u stvarnosti ratne smo čizme. Ako nas obujete, možemo vam postati smrtna presuda ako ste se našli s nama na nogama na krivome mjestu u krivo vrijeme. Žute čizme, kanađanke, zenge. Naša zadnja isporuka bila je za Ameriku, ali nikada nije došla do svoga cilja, ili možemo reći da je cilj promijenio lokaciju i značenje. Bilo je to davno ili možda tek jučer, kada smo čuvale i grijale nečije noge, umjesto čekale trunući u ovom prašnjavom, zaboravljenom ormaru. Gazile smo po gustom blatu, po neravnom šljunku, po mrtvom mesu. U borbi za život ponekad nema mjesta dostojanstvu pokojnih, kada na polju nema mjesta koje nije zatrpano pokojnima. U  ledenoj kišnoj jeseni razlika između ukočenih mišića i smrznutog tla pod đonom žutih čizmica gotovo je neprimjetna. Gotovo. Krv neprijatelja, krv ranjenih i krv žuljeva, sve postaje isto i boja noge iznutra i izvana. Žuta se polako pretvara u zahrđalu smeđu, zahrđalu od upijenih života i krasta. I dalje smo zenge, prljave i trošne, ali ponosne, na suhim nogama vojnika Zbora narodne garde. Čizme nad čizmama, namijenjene za elitne vojnike, a kasnije i za svakoga kome trebaju suhe noge. Sve same riječi hvale za nas, ali tko visoko leti, nisko pada. Postajemo dvosjekli mač, tako udobno smrtonosne. U koloni zarobljenika više se ne gleda u lica nego mnogo niže, u obuću. Žute čizmice donose poseban tretman, bez daljnjih pitanja. Nije bitno tko si, što si, koliki si, bitno je da imaš zenge. Batine, iživljavanje, horor, nema blažih riječi za ono što podnosimo. Sav njihov bijes slio se u jednu točku pri čemu nije bitno je li nositelj kriv, bitno je da su mu noge zaštićene onime što je postalo simbol protivnika. Imaš ih kada te nađu? Nećeš više imati prostora na svojoj koži koji nije nama komplementarne boje. Sve je veći broj onih koje su završile na ukočenim ledenim nogama bez obzira na svoju kvalitetu. Ne možemo ugrijati neživo ma koliko kvalitetne jesmo. Kada se svega sjetimo, možda je mir prašnjavog ormara ipak bolja opcija.

Marija Čokrlić, učenica 4. razreda Gimnazije Požega