Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo priču učenika iz Hrvatske koja je osvojila drugu nagradu

Sjedili smo uz nasip na Savi gledajući kako suton lagano grli nebo. Od sparine u lipanjskom toplom zraku orosilo mi se čelo. Dečki i ja bili smo na straži, a kako su nam javili čekat će nas mirna noć. Razgovarali smo o djevojkama i njihovim mirišljavim kosama, ljetnim večerima na obali Save i nepodopštinama koje smo tamo radili. Odrastali smo i sazrijevali kradući slatke poljupce u zelenim šljivicima. Zadirkivali smo jedni druge, a nerijetko bi zbog toga netko završio u gustome šašu. Svi ti razgovori o uobičajenim stvarima nosili su nas daleko od rata zbog kojeg nam je gorjelo pod nogama. Smirivali smo i ohrabrivali jedni druge, no crne su se misli rojile i mjesta za spokoj odavna već nije bilo.

Danas je nakon odmjeravanja snaga sa Stjepanom iz šaša izvirio Petar i ponovno sjeo do mene. “Što mislite koliko još?” upitao je odjednom zamišljeno šutnuvši kamenčić koji se za tren utopio u mutnoj Savi. Bio je najmlađi među nama. Tog visokog koščatog sedamnaestogodišnjaka pepeljaste kose i plavih očiju bilo je teško zamisliti u povelikoj mu maslinastoj vojnoj odori. Često sam ga tjerao natrag kući, majci. Bio joj je još uvijek potreban na imanju, no njegova bi tvrdoglavost uvijek pobijedila jer bi hitro i vragolasto se smijući uskočio u kamion svijajući se pod težinom puške. Nije morao, nije trebao, no tjerala ga je njegova srčanost, baš kao i nas. Svi smo šutke gledali u daljinu. Nitko nije znao pravi odgovor. Znali smo da neprijatelji žele naš dom zvati svojim, da žele oteti naše uspomene, naše djetinjstvo i snove. Bili smo svjesni svojih slabosti i očajni pri pomisli da bi neprijatelj mogao uspjeti u svojim nakanama.

“Blizu su”, Mirko je uzdahnuo zamišljeno gledajući preko teške crne vode koja se ljuljuškala ispod nas. Njemu je u mislima bila samo njegova Ruža. Proljetos se tek oženio, a ona je bila trudna i zbog toga mu je rastanak još teže pao. Mirkove riječi donijele su nam novu spoznaju zbog koje nitko nije imao što reći. Duhan je mirisao i ovijao mi nosnice. Stjepan je ustao gaseći cigaretu svojom istrošenom čizmom. Uvijek je bio glavni zabavljač. Kada god bih pogledao u njegovo lice, pokazao bi mi zube i uputio ohrabrujući osmijeh kao da će već sutra završiti ovo iščekivanje sudbine. Ipak, sada mu je lice bilo zgrčeno kao da je vjetar na njega navalio nešto što je slutjelo na nesreću. “Valjalo bi poći u izvidnicu, večer je”, progovorio je i razbio gorku tišinu. Petar i Mirko pošli su prvi, a za njima Stjepan i ja. Formirali smo se u kolonu te krenuli uz blatnjavi nasip.

“Vidi ti šefa, najmlađi, a trsi se voditi izvidnicu”, nacerio sam se Petru, a Stjepan i Mirko ćušnuli su ga po ušima. Okrenuo se i nasmijao dječji te ubrzao kako ne bi ponovno završio u šašu. Ova dvojica bila su tik do njega, a ja sam, kao najstariji, zaostao nekoliko koračaja iza njih. Sasvim nenadano, kao da to čujem i sad, zašuštalo je lišće u krošnjama, zabrujale su trave uz nasip i uzbibale ljepljivi zrak. Prasnulo je i snažno odjeknulo zrakom. Odjednom uši su mi zazvonile, a oči se zapalile od bljeska. Nebo je gorjelo, a i krvava Sava zajedno s njim. Granate su poput metalnih ptica strugale zrakom zabijajući se u tlo i proždirući sve pred sobom. Glavom mi je grmjelo stotinu gromova, no u dimu sam vidio tijela koja kao da su poletjela zrakom. Tri tijela, svoja tri prijatelja, svoja tri suborca.

Strah i šok obuzeli su mi tijelo, sjedio sam na zemlji zaleđen ne razumijevajući što se dogodilo. Krv mi je navrla u lice pulsirajući i vraćajući me u stvarnost. Dopuzao sam do Stjepana koji mi je bio najbliži, njegovi krici otrijeznili su me i prizvali k svijesti. Lijeva mu je noga mlitavo i beživotno ležala u lokvi guste krvi. Puls mu je slabo titrao pod mojim prstima, ali borio se za svaki dah trzajući se u agoniji. Legao sam na tlo i primakao se Petru i Mirku. Mirko je mirno ležao zjapeći u nebo ne dajući znakove života. Na prašnjavom licu zaledio se osmijeh i smrznuo neizgovorenu riječ. Granata ga je izjela kao kakav grabežljivac. Lijevo od njega, gotovo neprepoznatljiv, ležao je Petar. To nevino dječje lice sada je nabuhlo i unakaženo bilo priljubljeno uz vlažnu zemlju. Skupio sam snagu i skočio niz nasip potrčavši u prvi rov po pomoć. Morali smo izvući Stjepana, njegov život se još uvijek mogao spasiti. On još uvijek može iskusiti ljubav, imati budućnost, toplinu svojega doma i doživjeti ono što svi čekamo – mir. Vatrena tuča i dalje je pljuštala po nasipu, no slabije, polako se gasila za sobom ostavljajući opekline po iscrpljenoj zemlji. Nosili smo Stjepana pješačeći pola milje do saniteta odakle je premješten u bolnicu…

Malaksalost me oborila i sklopila mi vjeđe tjerajući me u san. Zorom me je probudio zrak koji je odisao svježinom i mirisom rosne trave. Povjetarac je uzbibao vodu pod jutarnjom omaglicom. Ostao sam u tom jutru zureći u daljinu i iščekujući novo breme koje će mi nasip dodijeliti.

Anđela Dujak, učenica 4. razreda Gimnazije Franje Petrića Zadar