Razarač Američke ratne mornarice USS William D. Porter bio je u studenom 1943. u maloj floti koja je pratila predsjednika Roosevelta na putu za Teheran. Neiskustvo posade i druge okolnosti doveli su do niza nevjerojatnih događaja

U podlistku smo se dosad uglavnom bavili brodovima toliko loše projektiranim ili izgrađenim da su bili opasnost za svoje posade. Međutim, uspješnost ili neuspješnost nekog broda ne određuju samo njegove odlike već i posada. Ni najbolja posada ne može ispraviti ono što projektanti mogu upropastiti. No zato posade mogu upropastiti doslovno svaki brod. Brod Američke ratne mornarice USS William D. Porter (DD-579) bio je dio brojne skupine, 134. izgrađeni od 175 razarača klase Fletcher. Uvođeni su u operativnu uporabu od ožujka 1941. do veljače 1945. godine. Dakle, nešto prije američkog ulaska u Drugi svjetski rat i nešto prije završetka rata. Ni po čemu nije bio ni bolji ni lošiji od ostatka klase. Osim što je jednostavno porinut pod nesretnom zvijezdom. U mirnodopsko vrijeme niti jedna ratna mornarica ne bi preuzela brod od brodogradilišta prije no što su završena testiranja svih sustava, ali i maritimnih odlika broda. Međutim, tijekom Drugog svjetskog rata Američka ratna mornarica rasla je takvom brzinom da za to nije bilo vremena. Primopredaja novih brodova obavljala se nakon najosnovnijih testiranja ispravnosti, a maritimna testiranja obavljale bi mornaričke posade. Brodovi su građeni u velikim serijama. Smatralo se stoga da kvaliteta izrade neće bitno odstupati od plovila do plovila. Maritimna testiranja bila su usto odlična prilika da neiskusna posada stekne dodatna znanja i vještine. Porter je zato upućen u pomorsku bazu Guantanamo Bay na Kubi, gdje su maritimna testiranja obavljena do kraja kolovoza 1943. Uočeni nedostaci otklonjeni su u američkom brodogradilištu Charleston. Potom je DD-579 uplovio u mornaričku bazu Norfolk, gdje je posada idućih pet tjedana imala dodatnu borbenu obuku.

 Počelo je sa sidrima

DD-579 isplovio je 12. studenog 1943. iz Norfolka kako bi se pridružio najnovijem američkom bojnom brodu – USS Iowa (BB-61). Oba plovila odabrana su za tu zadaću zato što su bila potpuno nova te se stoga smatralo da su najmanje sklona kvarovima. Zadaća je bila jedna od najtajnijih i najvažnijih tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Trebali su preko Atlantika prevesti predsjednika Franklina Delana Roosevelta (1882. – 1945.), koji je putovao na konferenciju u Teheranu. U pratnji Iowe bila su još dva razarača klase Fletcher: USS Cogswell (DD-651) i USS Young (DD-580). S obzirom na to da su prevozili predsjednika, bila je to vrlo mala flotila. Najvažniji razlog zbog kojeg je broj brodova bio ograničen samo na četiri bila je – tajnost. Zapovjednik broda DD-579 bio je kapetan korvete Wilfred Aves Walter (1908. – 1996.), koji će mornaričku karijeru završiti kao kontraadmiral. A mogao ju je 1943. lako završiti u vojnom zatvoru. Olakotna okolnost za Waltera bila je da mu se posada pretežno sastojala od mladića koji su tek stigli s obuke.

Nevolje na putovanju zapravo su izbile i prije no što je počelo. USS William D. Porter još prije isplovljenja iz Norfolka uspio je lakše oštetiti dva razarača. I to ništa manje nego one s kojima je trebao preploviti Atlantik – USS Cogswell i USS Young. Dakle, neiskusna posada nije na vrijeme dignula pramčana sidra. Isto tako, neiskusni prvi časnik zapovjedio je plovidbu krmom prije nego što je provjerio je li brod spreman za plovidbu. Sidra, koja su još uvijek bila u fazi podizanja u sidrena ždrijela, zahvatila su ograde razarača DD-651 i DD-580, a kako se brod kretao krmom, počela su ih čupati. Usput su uništavala i čamce za spašavanje te još ponešto skupe opreme. Kako nije bilo stradalih članova posade, niti jedan od zapovjednika triju uključenih razarača nije upisao nesreću u brodski dnevnik. Za nju se saznalo tek naknadno, kroz svjedočenja sudionika.

U takvim se okolnostima predsjednik Roosevelt u pratnji ministra vanjskih poslova Cordella Hulla (1871. – 1955.) i glavnog zapovjednika mornarice admirala Ernesta Kinga ukrcao na Iowu u noći sa 12. na 13. studenog. Bio je u invalidskim kolicima, što je posljedica dječje paralize. Do kraja 13. studenog brodovi su napustili američke teritorijalne vode i kontinuirano plovili preko Atlantika. Kako bi se sačuvala potpuna tajnost, zapovjeđena je zabrana bilo kakve radiokomunikacije. Njemačke podmornice bile su krajem 1943. itekako aktivne na sjevernom Atlantiku i stoga realna prijetnja.

Promatranje vježbi

Odjednom je usred flote odjeknula snažna eksplozija popraćena golemim gejzirom. Svi su zapovjednici brodova prvo pomislili da je to neuspjeli torpedni napad pa su zapovjedili protupodmorničko manevriranje. Sasvim razumljivo, na brodovima je oglašena opća uzbuna. Na svima, osim na Porteru. Ondje su ostali potpuno smireni, kao da se sve to njih ništa ne tiče. A zapravo su oni bili krivci svemu. U brodskom dnevniku stoji da je zapovjednik Walter uočio pad dubinske bombe s nosača u more. Dubinske bombe bile su smještene na dva klizna nosača na samom kraju krme. Kako je more bilo nemirno, jedan od kliznih nosača (očito nedovoljno osiguran) izbacio je bombu iz ležišta i ona je otklizala u more. Ondje je eksplodirala, i to na prije zadanoj dubini. Zanimljivo da brodski dnevnici Iowe i Portera ne spominju protupodmorničku vježbu tog dana. Umjesto toga, zapisano je da je na Porteru otkazao parni kotao broj 3, te je razarač neko vrijeme, dok nije zagrijan kotao broj 4, zaostajao za flotom. Nakon toga ju je dostigao. Neslužbeni je podatak da je na Iowi, Cogswellu i Youngu nekoliko članova posade ozlijeđeno zbog neočekivanog naglog zakretanja brodova i njihova naginjanja na bok. Vjerojatno je sve završilo s nekoliko slomljenih ruku i nogu, jer smrtne bi slučajeve zapovjednici ipak morali unijeti u brodski dnevnik. Kao da već dotad nije bilo dosta zabavno, predsjednik Roosevelt je 14. studenog predložio (zapravo zapovjedio) vježbu protuzračne obrane na Iowi. Nakon što je pušten velik broj meteoroloških balona, koji su služili kao mete, započela je paljba iz svega protuavionskog oružja. Veliku većinu pogodili su topnici s Iowe, no nekoliko se našlo iznad Portera. Posada je to iskoristila za osobnu vježbu te ih oborila. Stoga je na brodu vladalo izvrsno raspoloženje. A onda je počela vježba torpednog napada. Sva tri razarača za cilj su imala Iowu. Predsjednik Roosevelt s jedne je od paluba promatrao vježbu protuzračne obrane te je zatražio da ga ne miču kako bi vidio i vježbu torpednog napada. Tako je uživo pratio dramu koja je uskoro uslijedila. Iako nije baš, makar je nekad bio pomoćnik američkog državnog tajnika za mornaricu, mogao točno shvatiti što se događa. Zapravo, malo tko je mogao. Sve su, naravno, znali na Porteru. Priprema torpeda za vježbu na tom razaraču odvijala se točno u trenucima dok su topnici gađali meteorološke balone. Stoga su gotovo svi članovi posade na trenutak prekinuli poslove i izišli na palube kako bi promatrali rezultat. Ipak su to bili uglavnom dječaci kojima je to bio prvi raspored na borbenom brodu. Vrlo brzo to umalo završava kao najpoznatija nesreća u pomorskoj povijesti. Barem američkoj ako ne svjetskoj.

 Zabranjeni glas iz radija

Jedan od problemčića ležao je u tome što razarači nisu nosili školske, već borbene torpede (pa bio je rat) kojima nisu mogli gađati BB-61. Zato je vježba tek trebala biti simulacija napada razarača torpedima. Tek toliko da se predsjednik Roosevelt dodatno zabavi. Nitko pritom nije računao da će Porter sve to dodatno začiniti. Kako je zadaća vađenja torpeda iz torpednih cijevi puno kompliciranija od umetanja, niti jedna posada razarača nije uopće pomislila da ih izvadi iz torpednih uređaja. Umjesto toga trebale su ukloniti mužare koji eksplozijom crnog baruta izbacuju torpede iz cijevi. Na razaračima klase Fletcher bila su dva torpedna uređaja, svaki s po pet cijevi. Za njih su na Porteru bili zaduženi članovi posade Lawton Dawson i Tony Fazio. Svaki je trebao osobno izvaditi ili nadgledati vađenje mužara iz svojeg torpednog uređaja. To bi zasigurno i učinili da ih nije omela protuavionska vježba. Tako je mužar napunjen crnim barutom ostao umetnut u torpednu cijev broj 3. Nesvjestan toga, časnik zadužen za torpedna djelovanja zapovjedio je ispaljivanje torpeda. I onda se začulo tako prepoznatljivo pištanje. Iduće je sekunde torpedo izletio iz torpedne cijevi i nezadrživo krenuo prema Iowi. S jedne od njezinih paluba predsjednik Roosevelt mirno je pratio vježbu.

Na Porteru je zavladala panika. Nekoliko minuta svi su ignorirali da torpedo juri prema bojnom brodu. Potom su svi časnici na zapovjednom mostu počeli predlagati što se može učiniti. Budući da je na snazi bila zapovijed o zabrani korištenja radiouređaja, neki su časnici Morseovim kodom s pomoću reflektora počeli slati poruke prema Iowi. Na velikom brodu zamijetili su poruke, ali nisu ih mogli razumjeti. Nekoliko reflektora istodobno je slalo svjetlosne poruke, ali svaki drukčiju. Na kraju su na zapovjednom mostu Portera konačno zaključili da radio šutnja nema smisla ako će torpedo raznijeti bok Iowe i ubiti predsjednika. Stoga je radiooperater počeo slati poruku – “Lion (kodna oznaka za Iowu), okreni desno!” No zabranjeni glas izazvao je nemalu rezignaciju u radiosobi Iowe. Dežurni časnik prvo je zatražio da se identificira pošiljatelj poruke. Nakon nekoliko minuta natezanja, shvatio je što se događa pa s porukom odjurio na zapovjedni most. Iowa je konačno počela naglo okretati udesno kako bi izbjegla torpedo. U međuvremenu je netko javio predsjedniku što se događa. Roosevelt je odmah zapovjedio da ga odnesu na drugu stranu palube kako bi sve bolje vidio. Navodno su agenti iz osiguranja izvadili pištolje. Taj čin postao je jedan od odličnih mornaričkih viceva, koji je završavao s: “papci su mislili da će ga pogoditi”, misleći na nadolazeći torpedo.

 Suđenje i pomilovanje

Predsjednik Roosevelt imao je što vidjeti. Ne shvaćajući što se točno događa, zapovjednik Iowe zapovjedio je borbenu uzbunu. Kao cilj naveden je USS Porter, jer se odmah pojavila sumnja da je posada, ili barem dio nje, uključena u urotu s ciljem atentata na predsjednika. Odjednom su se sve topovske cijevi na bojnom brodu počele okretati prema razaraču i nesretnoj posadi. Jedan izravan pogodak iz Iowina topa kalibra 406 mm i razarač bi se razletio. Svi su na Porteru u tim trenucima odrasli u nekoliko minuta, a mnogi i ostarjeli.

Nekoliko trenutaka nakon što su na Iowi shvatili poruku i počeli manevar izbjegavanja, snažna eksplozija prodrmala je cijeli brod. U torpedu Mark 16 eksplodiralo je 570 kilograma eksploziva Torpexa. Upaljač se aktivirao kad je udario u podvodni mlaz izazvan naglim povećanjem broja okretaja četiriju brodskih vijaka. Zapravo je to bila velika sreća. Kad se panika stišala, zapovjednik Portera kapetan korvete Walter prebačen je pod pratnjom marinaca na Iowu. Nakon kratkog vijećanja, zaključeno je da je manja opasnost naletjeti na njemačke podmornice bez jednog razarača, nego imati DD-579 u pratnji. Walter je dobio zapovijed da se uputi prema Bermudima. Nakon što je brod pristao u luku, cijela je posada, kojoj je zabranjen silazak s broda, stavljena u svojevrstan pritvor. Istraga koja je bila provedena za pokušaj torpediranja Iowe okrivila je Lawtona Dawsona. Dočasnik specijaliziran za torpede osuđen je za nemar, no predsjednik Roosevelt ga je pomilovao. Kapetan korvete Walter ostao je zapovjednik te, kako smo i spomenuli, čak dogurao do admiralskog čina.

Iako je cijeli događaj trebao ostati pod velom tajne, ipak je u njega bilo uključeno previše ljudi. Ubrzo se priča o razaraču USS Porter proširila, pa je nesretna posada pri svakom uplovljavanju u novu luku ili pomorsku bazu morala otrpjeti vrlo neobičan pozdrav: “Ne pucajte, mi smo republikanci!”, jer je predsjednik Roosevelt bio član Demokratske stranke. Razarač su usto prozvali Willie Dee. Neobična, ali ne tako tragična priča o jednom brodu završila je u jednakom stilu. Potopljen je u napadu kamikaze 10. lipnja 1945., ali bez ljudskih žrtava.

Tekst Mario Galić