Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo prvu od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od šest ravnopravnih trećih nagrada

U životu se uvijek trebaš dokazivati, a u ratu pogotovo. Rat, lišen emocija i pun strategija, u teoriji je sasvim logičan. Baš kao i šah, svaki se pokret unaprijed kalkulira i predviđa da se dođe do pobjede, odnosno da se izbjegnu sitne greške koje nose teške posljedice i odzvanjajuće krikove majki i supruga. Koliko god rat na papiru potiskuje emocije u vojnicima, toliko ih i rađa na bojištu. Ljubav i radost zamjenjuje nesigurnošću, strahom i anticipacijom.

Ledeni je bio svjestan važnosti ljudskih emocija čak i u situacijama koje bi garantirale da one više ne postoje. Upravo su njega, pomoćnika zapovjednika vojnog sektora, emocije njegovih kolega natjerale da prohoda tankom granicom hrabrosti i ludosti.

Bilo je to tijekom akcije oslobađanja zadarskog aerodroma od neprijateljske vojske. Ledeni je predvodio 50-ak vojnika skupa sa svojim kolegom Sivim. Koračali su ispred svih tako da bi izvidjeli teren, našli i upozorili na mine. Ledeni je prvi ugledao sive žice zrakoplovne baze i prije nego što im se uspio približiti, Sivi ga je zazvao:

“Ledeni! Stani, vrati se.”

Jedna je mina našla njih. Ledeni je stao i polako se krenuo vraćati prema Sivom.

“Jesi li ti oženjen?” nenadano će i za ovu situaciju sasvim neprimjereno Sivi.

“Znaš da jesam”, odgovori Ledeni i unatoč njegovoj zbunjenosti uzvrati istim pitanjem: “Jesi li ti oženjen?”

“Jesam. Iman i ‘ćer.”

Ledeni je to već znao, a također je znao da sada nije ni mjesto ni vrijeme za privatne razgovore.

„Da, pokaza’ si mi sliku. A reci ti meni što se ti tako ukipija?”

“Jesi ti ćorav. ‘El vidiš na čemu stojin?”

Ispod Sivoga se nalazila tenkovska mina koja na sebi ima četiri čepa. Tri su čepa napravljena za tenkove, a jedan za vojnike. Sivi nije znao je li stao na čep za tenk pa mina neće eksplodirati zbog premalenog pritiska ili je stao na čep za vojnike i učinio svoj zadnji korak.

“Ajde se ti lipo vrati k njima”, pokaže Sivi rukom na vojnike iza njega koji su znatiželjnim pogledima tražili uzrok zastoju.

“Ja ću vidit ‘oće li eksplodirat’.”

Oči Ledenog putovale su između Sivog i vojnika koji su svakom sekundom bili sve nestrpljiviji.

“Slušaj, doveli smo sve ove vojnike do ovoga mjesta. Pa zamisli kako bi to u njihovim očima izgledalo da ja tebe samog ostavin. Ka’ neki vođa, a uteka’ od mine.” Sivi se nasmije, a Ledeni nastavi:

“Ako se sad vratim, svi gube povjerenje u mene. Kako smo skupa došli, tako ćemo skupa i otić’.”

Sivi je pružio Ledenom ruku i Ledeni ga povuče k sebi. Obojica padnu na pod metar ili dva od mine koja na njihovu sreću ne eksplodira. Toga je dana Ledeni zaradio poštovanje većeg broja vojnika i ostao upamćen kao osoba koja će biti s tobom do kraja, bez obzira na čin vojnika i težinu situacije. Mogao se okrenuti i ne kockati se svojim životom, ali odlučio je suprotno jer se u životu uvijek trebaš dokazivati, a u ratu pogotovo.

Nia Motušić, učenica 4. razreda Gimnazije Franje Petrića Zadar