Projektiranje, gradnja i operativna uporaba britanskih nosača zrakoplova HMS Queen Elizabeth i HMS Prince of Wales već su godinama predmet mnogih rasprava britanske, ali i svjetske stručne javnosti

Zajedno s američkom, britanska mornarica desetljećima je bila svjetski predvodnik razvoja prvo nosača aviona, a potom i nosača zrakoplova. Prvi nosač u povijesti – HMS Argus – izgrađen je 1918. u Ujedinjenoj Kraljevini, no kao prenamijenjeni prekooceanski putnički brod. Prvi namjenski projektiran i izgrađen nosač aviona bio je britanski HMS Hermes, koji je 1924. ušao u operativnu uporabu. Prvi nosač koji je dobio zapovjedni otok na desnom boku bio je britanski HMS Ark Royal, u operativnoj uporabi od 1938. Na njemu je prvi put primijenjeno rješenje zakošene uzletno-sletne staze. Britanac Colin Camp-bell Mitchell (1904. – 1969.) osmislio je početkom 1930-ih parni katapult. Prvo slijetanje aviona pokretanog turbomlaznim motorom obavio je opet Britanac – Eric Brown (1920. – 2016.). Britanska ratna mornarica dočekala je kraj Drugog svjetskog rata s čak 58 nosača aviona.

Međutim, tijekom hladnog rata britanska mornarica znatno je smanjila broj plovnih jedinica, pa tako i nosača. Dominaciju nad Atlantikom, kao i nad ostalim oceanima, preuzela je Američka ratna mornarica. Britanci su se zadovoljili mornaricom usredotočenom na zaštitu plovnih putova preko sjevernog Atlantika. Zadnji pravi britanski nosač – HMS Hermes – otpisan je 1984. godine. U operativnoj uporabi od 1959., prvotno je imao katapult i arestere, no 1970-ih i početkom 1980-ih konvertiran je i dobiva skakaonicu na pramcu. Nakon otpisa, kupila ga je Indija i pod imenom Viraat rabila sve do 2017. Britanska ratna mornarica morala se nakon njegova otpisa zadovoljiti trima lakim nosačima klase Invincible, zapravo protupodmorničkim krstaricama s ravnom palubom. Zadnji od njih povučen je 2014. iz operativne uporabe.

Nova-stara zadaća

Još dok je klasa Invincible plovila oceanima, svijet se iz temelja promijenio. Sovjetski Savez raspao se 1991., a mnoge dotad totalitarne zemlje istočne i jugoistočne Europe postale su demokratske. I prije nego se SSSR uspio raspasti, Njemačka se 3. listopada 1990. drugi put ujedinila. Novonastala Rusija zaronila je u duboku društvenu i gospodarsku krizu, a potonja će potrajati cijelo desetljeće. Zabavljena sobom, Rusija se nije brinula o dotadašnjim saveznicama, u pravilu autokracijama i diktaturama. Do kraja 1990-ih činilo se da su demokracija, kapitalizam i slobodno tržište pobijedili. Danas se vidi da baš i nije tako.

Zbog prestanka opasnosti od SSSR-a i njegove težnje za širenjem komunizma, okončan je i hladni rat. Europa je tad pomislila da više nije potrebno imati goleme oružane snage, prije svega kopnene i zračne. Moglo se trošiti na nešto drugo. U Ujedinjenoj Kraljevini počela su prevladavati politička stanovišta koja su se čak znala približiti navodima da se svijet vratio u vrijeme s kraja XIX. stoljeća, kad je Britansko Carstvo bilo na vrhuncu moći. Nitko nije, naravno, ni pomišljao da treba ponovno osvajati prekomorska područja. Umjesto toga, počinje se isticati Commonwealth of Nations, zajednica zemalja koju sve redom čine bivše britanske kolonije. U takvim uvjetima, kad SSSR više nije bio prijetnja atlantskim plovnim putovima koji spajaju Otok sa Sjedinjenim Državama, Kraljevska ratna mornarica ponovno je dobila nekadašnju zadaću – zaštitu svjetskog pomorstva.

U svibnju 1997. nova laburistička vlada predvođena premijerom Tonyjem Blairom dovršila je Strateški pregled obrane, koji je javno objavljen u srpnju iduće godine. Uz ostalo, u njemu se spominje i gradnja novih nosača zrakoplova. Kao glavne prednosti njihove gradnje navedene su: 1. sposobnost djelovanja na svim oceanima i morima, uključujući i područja na kojima nisu dostupne kopnene baze; 2. mogućnost pružanja potpore snagama raspoređenim u kopnene baze čiji kapaciteti nisu dostatni; 3. (i najvažnije) snažan psihološki učinak djelovanja u nekom području. Ovo treće zapravo znači povratak britanske politike topovnjača. Sve nabrojeno bilo bi itekako točno da se klasa, koju čine dva broda – HMS Queen Elizabeth i HMS Prince of Wales, otpočetka nije susrela s brojnim problemima.

Odabir pogona i radara

Najveća pogreška u samom razvoju klase, posebno kad se uzme u obzir današnja sigurnosna situacija u Europi i svijetu, jest odabir pogona. Ako želite nosač zrakoplova koji je sposoban djelovati na oceanima, daleko od matične baze, samo je jedan izbor – nuklearni reaktori. Francuski Charles de Gaulle, koji ima 42 500 tona pune istisnine, najbolji je dokaz da se nuklearni pogon može uporabiti i na relativno malom nosaču zrakoplova.

Britanska ratna mornarica ima bogato iskustvo s uporabom nuklearnog pogona na podmornicama. Pa zašto ga onda nije odabrala i za nosače? Zato jer je Vlada zahtijevala rezanje troškova. Ugradnja nuklearnog pogona najskuplja je opcija na početku, ali najisplativija na kraju operativnog vijeka. Međutim, odluka je donesena bez razmišljanja o budućim okolnostima. Odabrano je zato bitno jeftinije rješenje s plinskim turbinama: u naravi pogrešno, ali jeftinije.

Bez nuklearnog reaktora, otpala je i opcija ugradnje parnih katapulta. Reaktori su izvor neiscrpne energije, koja se onda troši i za proizvodnju pare koja pokreće katapulte. Bez reaktora, projektanti su morali racionalizirati rješenja. Jedna od opcija bila je ugradnja samo dvaju katapulta za koje bi paru stvarali električni bojleri. Međutim, to bi tražilo velik izvor električne energije, čija je snaga jednaka snazi pogona. Osim toga, parne katapulte trebalo bi kupiti od američkog proizvođača. Donositelji odluka na kraju su zaključili da se može i bez katapulta jer se skakaonica pokazala jako dobrom na klasi Invincible.

Odustajanje od parnih katapulta značilo je nemogućnost uporabe letećih radara s fiksnim krilima koji su, zbog mase i doleta te mogućnosti nošenja najboljih radara, nužni u suvremenim uvjetima ratovanja. Britanskoj vladi ni to nije bio problem jer bi jedine na tržištu dostupne palubne leteće radare morala kupiti od (pogađate) Amerikanaca: E-2C Hawkeye / E-2D Advanced Hawkeye. Njihova maksimalna poletna masa približava se 24 000 kg, a dolet prelazi 2700 km. Umjesto njega, Britanci su odabrali svojevrstan kompromis s letećim radarom helikopterom. Tako je nastao AW101 Merlin HM.2 Crowsnest, čija je maksimalna poletna masa 15 600 kg, a dolet 1500 km.

Onaj skuplji Lightning

Admirali i generali znali su da postavljanje radara na helikopter ne može biti adekvatna zamjena za palubni avion s nekoliko puta većim radarom. Međutim, kad se već štedjelo na nosaču, zašto se ne bi štedjelo i na letećem radaru? Tako je Crowsnest kombinacija helikoptera EH101 Merlin HM.2 i starijeg Thalesova radara Searchwater ASaC (Airborne Surveillance and Control). Britanska ratna mornarica odlučila se za njega prije svega kako bi smanjila troškove nabave jer bi suvremeni AESA radar bio znatno skuplji. Zona motrenja Searchwatera ASaC za ciljeve veličine višenamjenskog borbenog aviona prelazi 160 km. Međutim, AESA radar AN/APY-9, kojim je opremljen E-2D Advanced Hawkeye, barem službeno ima zonu motrenja od samo 300 nautičkih milja (555 km). No vjerojatniji je neslužbeni podatak, koji govori da je zona motrenja minimalno 30 posto veća od zone motrenja starijeg radara AN/APS-145. To znači da Advanced Hawkeye vidi na udaljenosti većoj od 1000 km! U suvremenom pomorskom ratovanju jedino leteći radari mogu osigurati pravodobnu obranu od svih vrsta napada. Zbog toga je Crowsnest neadekvatno rješenje. Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine to je i potvrdilo: zadnja vijest, objavljena 9. travnja 2025., govori da je zahtjevom za informacije upućenom industriji započelo traženje zamjene za Crowsnest. Otprije je potvrdilo i da helikopter krajem 2029. izlazi iz operativne uporabe.

Nakon svih kompromisa kako bi cijena bila što niža, s letnih paluba klase Queen Elizabeth djeluju američki višenamjenski borbeni avioni F-35 Lightning II. I to oni koji pripadaju njegovoj tehnološki najzahtjevnijoj, ali i najskupljoj inačici – F-35B. No nije bilo drugog izbora. Zbog micanja katapulta onemogućeno je djelovanje palubne izvedenice F-35C, koju koristi Američka ratna mornarica. Umjesto toga, britanska mornarica morala je izabrati F-35B, prvotno razvijen za potrebe Marinskog korpusa SAD-a, kako bi se dobio borbeni avion koji će djelovati s velikih desantnih brodova s letnom palubom. Zbog toga mora imati mogućnosti okomitog polijetanja i slijetanja, iako u pravilu polijeće nakon kratkog zatrčavanja. Stoga ga često označavaju kao Short Take Off and Vertical Landing (STOVL) tip aviona, premda je možda najpravilnije napisati V/STOL (Vertical/Short take Off and Landing).

Kako bi se omogućilo okomito polijetanje i slijetanje, F-35B prepun je kompromisa koji ga čine, u odnosu na F-35C, manje sposobnim avionom za nosače zrakoplova. To se tiče prije svega doleta: stabiliziranje V/STOL polijetanja i slijetanja tražilo je inženjerska rješenja zbog kojih je smanjen spremnik goriva, tako da F-35B ima znatno manji dolet i borbeni polumjer djelovanja u odnosu na F-35C. Je li britanska mornarica s F-35B dobila najsuvremeniji višenamjenski borbeni avion na svijetu? Je. Je li F-35B najbolji mogući izbor za nosač zrakoplova? Nije.

Često na popravcima

Na kraju, unatoč svim pokušajima štednje, Britanci su nakon puno odgoda gradnje dobili dva golema broda pune istisnine oko 80 000 tona, a cijena programa dosegnula je više milijardi funti. HMS Queen Elizabeth (R08) porinut je 17. srpnja 2014., a mornarica ga je preuzela 2017. Drugi nosač iz klase: HMS Prince of Wales (R09), porinut je 21. prosinca 2017. i preuzet 2019. I otad su često na popravcima. Britanske vlasti tražile su da se izgradnja nosača raspodijeli na što više brodogradilišta, tako da ih je u gradnji sudjelovalo čak sedam. Posljedica je da su različiti dijelovi brodova različite razine kvalitete pa česti kvarovi nisu nikakvo iznenađenje. Tako je HMS Queen Elizabeth morao propustiti međunarodnu pomorsku vježbu Steadfast Defender 2024 jer je bio nesposoban za plovidbu. Redoviti pregled obavljen 2. veljače 2024. otkrio je kvar na desnoj pogonskoj osovini. Britanska ratna mornarica nije mogla na vježbu poslati nosač HMS Prince of Wales jer je i on nedugo prije toga imao spomenuti kvar.

Za britansku mornaricu zabrinjavajuće je da je HMS Prince of Wales sličan kvar imao i u kolovozu 2022. godine. Zbog toga je morala otkazati njegovo sudjelovanje na zajedničkim vježbama s američkom mornaricom. Britanski parlament objavio je tako u svibnju 2023. da je HMS Prince of Wales od trenutka ulaska u operativnu uporabu 10. prosinca 2019. samo na moru proveo 21,3, a na popravcima 33 posto vremena. Imao je 1251 operativni dan. Od toga je na moru bio 267, a na različitim popravcima 411 dana. Preostala 573 dana bio je privezan u pomorskoj bazi.

Britanska ratna mornarica itekako je svjesna svih nedostataka nosača klase Queen Elizabeth. Zbog toga nisu sudjelovali ni u jednoj borbenoj zadaći. Iako britanska mornarica i ratno zrakoplovstvo intenzivno djeluju protiv Huta u Jemenu, nosači klase Queen Elizabeth u tim operacijama ne sudjeluju. To je najbolji argument za kritičare tih brodova. U međuvremenu se javljaju i zamisli o njihovoj modernizaciji, tj. proširenju sposobnosti, primjerice dronovima.

TEKST: Mario Galić