Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo petu od šest priča učenika iz Hrvatske koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

Na poticaj moje prof. povijesti razgovarala sam s mamom Ljiljanom Gojević koja je za vrijeme Domovinskog rata studirala na PMF-u, u Zagrebu. Ona mi je ispričala o događajima Domovinskog rata iz njenih cipela i iz cipela njezine obitelji. Živjela je sa svojim roditeljima u Zagrebu i osim čestih uzbuna, nije imala većih poteškoća iako je to bilo vrijeme velike neizvjesnosti. U vojarnama su još uvijek bili vojnici JNA i prijetili su da će pucati na Plivu blizu koje su živjeli. U Zagrebu su se počela čistiti i pripremati skloništa te pripremati zalihe hrane i vode… Mama je bila mlada, nije znala što je rat te nije imala sliku kako će on izgledati. Baka i djed su se sjećali Drugog svjetskog rata. Baka je strahovala, posebice od gladi jer je kao dijete gladovala tijekom rata.

Za to vrijeme bakina je obitelj živjela na ratom zahvaćenom području. Obitelj moje bake, prezimena Čulina, živjela je u Posedarju, blizu Masleničkog mosta gdje prema Ravnim kotarima postoje mjesta sa srpskim stanovništvom. Pobuna iz Knina se proširila i po tim mjestima i napetost je rasla. U Posedarju su živjele bakine sestre i njihove obitelji, a u jednoj kući, također u Posedarju je živjela moja prabaka Grla koja je tada imala 88 godina, moj pradida Frane koji je imao 92 godine te bakina neudata sestra Lujka koja se o njima brinula. Nakon nekog vremena svima je bilo jasno da će morati otići iz sela. Usprkos tomu što je narod već počeo odlaziti, moj se pradida nikako nije mogao pomiriti s tim i nije htio napustiti selo. Nije želio otići jer je on u mladosti radio na poljima u tim srpskim selima (Islam Grčki), znao je mnoge ljude iz tih mjesta i njihove obitelji, bili su povezani i njemu je bilo nezamislivo da sada te obitelji kreću u rat na njegovo selo. Međutim, jednog dana u rujnu upravo oko pradidovog 92. rođendana, stigla je naredba da se svi civili moraju iseliti pa je i pradida morao popustiti. Spremili su se i autobusom bili prevezeni u Zadar, gdje je bakina sestra Lujka imala mali stan te su se tamo smjestili. Stan se nalazi na samom ulazu u Zadar, tadašnjem Bulevaru i to u smjeru prema srpskim selima odakle će se kasnije pucati po Zadru. U tom su malom stanu osim njih troje (Lujka, prabaka i pradida), živjeli još neki rođaci koji su se također tu sklonili, ukupno njih osmero u četrdesetak kvadrata. Tijekom napada na Zadar obitelj se povlačila u podrume i drvarnice u zgradi. Međutim, moj je pradida teško hodao, onemoćao je i nije svako toliko mogao silaziti dolje u sklonište pa ga je teta Lujka posjela u WC na stolicu jer je ta prostorija bila u centru stana. To je značilo da je za vrijeme uzbuna pradida bio potpuno sam, a ponekad je sjedio u mraku ako nije bilo struje po više sati. I danju i noću… Bio je tužan što je napustio svoje selo, pogodilo ga je to što su njegovi “susjedi”, nekada prijatelji, u ratu protiv njega. Samoća u stanu za vrijeme uzbuna, a i činjenica da je u svojoj starosti po treći put žrtva rata, ostavile su duboku tugu u njegovom srcu. Moj je pradjed inače rođen 1899. godine. Bio je tinejdžer za vrijeme Prvog svjetskog rata, otac šestero djece tijekom Drugog svjetskog rata i sada, opet, u starosti proživljava Domovinski rat. Počeo se polako gasiti.

Bilo je teško dolaziti do informacija kakvo je stanje u Zadru. Telefonske su veze bile loše i preopterećene jer su i mnogi drugi zvali svoje obitelji. Često su ostajali bez struje ili su ljudi bili u skloništima. Tako da je moja baka često zvala Zadar i s posla i od kuće, a najuspješnije dobivanje bilo je preko noći. Znalo se događati da su ih prespajali na taj broj, ali ne u Zadru nego u nekom drugom gradu pa su im se javljali ljudi iz drugih dijelova Hrvatske, ali su svi bili razumni i nitko se nije ljutio što su ih budili u gluho doba noći. A onda se približavao 18. studeni. Pradida je sve više onemoćao, ležao je u krevetu i plakao, a teta Lujka ga je tješila da ne bude tužan jer je ipak poživio lijepi broj godina. Pradida joj je na to rekao jednu rečenicu koju moja mama i danas često ponovi: “E dite moje, to je sve prošlo ka u vihoru” (tako brzo). Tog je jutra u ponedjeljak, 18. 11. koji je za cijelu Hrvatsku značajan datum, umro moj pradjed baš za vrijeme intenzivnih napada na Zadar. Zbog napada tog dana nije nitko mogao doći po njegovo tijelo i odvesti ga u mrtvačnicu. Postavilo se pitanje što napraviti s njim u stanu u kojem je živjelo osmero ljudi te gdje ga pokopati dok traju napadi na Zadar. Htio je biti pokopan u Posedarju, njegovom rodnom selu, a kako nisu imali grobno mjesto u Zadru, morali su nekako doći do Posedarja. Teta je Lujka prije radila u zdravstvu pa je molila neke poznate ljude iz zadarske bolnice bi li oni mogli poslati mrtvačka kola, no nije imalo smisla ugrožavati tuđe živote zbog toga. “Treba čekati da napadi stanu”, rekli su joj. Te je noći, s ponedjeljka na utorak teta Lujka bila prisiljena spavati u istom krevetu s tijelom svoga tate. Sljedeće su se jutro napadi smirili pa je pradida bio odvezen u mrtvačnicu na gradsko groblje, a teta je krenula sređivati pogreb. Put od Zadra do Posedarja, inače dug oko 20 km bio je presječen zbog okupiranja tog područja te se moralo ići okolo, prema mostu za Pag pa se kroz okolna sela dolazilo do Posedarja. U Posedarje se nije moglo ući pa su teti vojnici, na ulazu u selo, rekli da će samo lijes staviti u otvoreni grob kada budu mogli, a teta se složila i s tim da mu neće napraviti sprovod. To je bilo dogovoreno u utorak, a iz Zadra će osoba, koju je teta našla, prevesti lijes u srijedu ujutro. Sutradan je teta došla preuzeti lijes s pradidom u Zadru, ali se ispostavilo da njega ni u jednom hladnjaku u mrtvačnici nije bilo. Nastala je panika u potrazi za pokojnikom, a istovremeno su kamionima dovozili poubijane ljude iz Škabrnje, njih gotovo 60. Svi su na groblju bili potreseni tim događajem iz Škabrnje, ali i dalje je ostalo pitanje gdje je nestao pradida Frane Čulina? Nakon nekoliko sati potrage shvatili su da je jedna bakica, koja je također bila izbjeglica, bila u hladnjaku, a njen je sprovod bio jučer. Njezina je obitelj iskoristila vrijeme primirja u utorak popodne pa je pokopala svoju pokojnicu, ali se međutim ustanovilo da su u žurbi umjesto nje pokopali pradidu. “Utjeha mojoj teti bila je da je barem imao dostojan sprovod sa svećenikom”, nasmijala se mama. Dobili su nalog da se grob ponovo otvori te su bakicu stavili na pravo mjesto, a pradidin lijes izvadili. Na početku se razmišljalo obavijestiti novine o ovoj nemiloj zabuni, ali s obzirom na to da su bila ratna zbivanja i da to nitko nije napravio namjerno, nisu htjeli komplicirati ionako tešku situaciju, pa ta obitelj nikada nije saznala što se dogodilo. Znam da danas to zvuči smiješno, ali njima tada nije bilo do šale. Kada su konačno preuzeli lijes i mrtvačkim kolima stigli do Posedarja, već je padala noć. To i ne bi bio problem, ali upravo je započeo napad na selo. Vojnici nisu htjeli preuzeti lijes od tete jer nisu znali kad će napad prestati. Tako se teta morala sa pradidom vratiti u Zadar. “Možete zamisliti izraze lica tih ljudi na groblju u Zadru kada se teta vratila s pradjedom, opet”, nasmija se ponovo moja mama. Na kraju su rođaci ponudili svoje grobno mjesto u Zadru, pradida je tamo bio privremeno pokopan, a kada se sve smirilo, prebacili su ga u rodno selo. Prabaku su nakon toga uspjeli dovesti do Zagreba tako da je ona ostatak Domovinskog rata provela ondje. A teta se Lujka vratila u Posedarje i tamo dočekala akciju Maslenica i kraj rata. Hvala Bogu, pa je cijela moja obitelj bila sačuvana i nitko nije smrtno stradao.

Cvita Gojević, učenica 4. razreda IV. gimnazije, Zagreb