Razgovor: MILIVOJ HUCALJUK, ZAPOVJEDNIK 280. VODA BESPOSADNIH LETJELICA

 U Domovinskom ratu 280. vod besposadnih letjelica bio je nezaobilazan čimbenik u dostavi informacija Obavještajnoj upravi Glavnog stožera Hrvatske vojske o kretanjima i položaju neprijatelja, te u planiranju vojno-redarstvenih operacija Hrvatske vojske. Počeci razvoja besposadnih letjelica sežu još u 1991. godinu kad su različite skupine entuzijasta i amatera nastojali proizvesti prve besposadne letjelice i druga navođena vozila. Do  ustroja 280. voda besposadnih letjelica 11. ožujka 1993. već su bile razvijene tri generacije besposadnih letjelica – MAH1, MAH 2 i MAH 3. Razgovarali smo s Milivojem Hucaljukom, zapovjednikom 280. voda besposadnih letjelica i konstruktorom triju generacija besposadnih letjelica MAH.

Tijekom Domovinskom rata Republika Hrvatska bila je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja je operativno koristila dronove. O onima koji su njima upravljali, razumljivo, želeći sačuvati faktor iznenađenja, nije se previše znalo niti se o njima pisalo. No informacije do kojih su oni dolazili uvelike su pomogle da pogotovo završne operacije Bljesak i Oluja budu izvedene na tako vrhunskoj razini. Danas, Republika Hrvatska nabavlja suvremena besposadna sredstva pa smo iskoristili prigodu i razgovarali sa zapovjednikom 280. voda besposadnih letjelica i konstruktorom triju generacija tih letjelica Milivojem Huciljakom kako bismo se prisjetili njihove iznimne uloge u Domovinskom ratu.

Otkud ideja da Hrvatska vojska počne izrađivati besposadne letjelice?

U Aeroklubu Brod u Slavonskom Brodu bavio sam se letenjem i zrakoplovnim modelarstvom. Na poziv svojeg instruktora motornog letenja pridružio sam se Zboru narodne garde. Trebalo je proizvesti auto, odnosno kamion-bombu na daljinsko upravljanje sa zadaćom probijanja ulaza u vojarnu. Napravili smo nekoliko vozila, no ja sam počeo gurati ideju da bi bilo korisnije iz zraka prikupljati informacije. Tako je počelo.

Jeste li smatrali da bi u to vrijeme uporaba besposadnih letjelica mogla biti ostvariva?

Na početku rata, u tadašnjim novinskim izdanjima pojavilo se nekoliko fotografija američkih i izraelskih besposadnih letjelica. Vidio sam mogućnost da i mi u Hrvatskoj možemo napraviti nešto slično. Za sadašnje uvjete to je bilo vrlo primitivno, no tada je bila najbolje moguće. Prvi cilj tada su nam bile vojarne. S hobi modelima koji su imali domet 1,5 kilometara mogli smo doći iznad vojarne i snimiti što se događa unutra. To je bio začetak uporabe besposadnih letjelica. Valja istaknuti da je u Hrvatskoj 1991. godine bilo oko 14 skupina, najčešće su to bili zrakoplovni modelari i osnivači tih skupina, koji su pokušavali razviti besposadne letjelice, s većim ili manjim uspjehom. Poslije se tijekom rata njihov broj smanjio.

Neki članovi tih skupina postali su dio 280. voda besposadnih letjelica kojim ste vi zapovijedali. Možete li nam približiti djelovanje voda?

Vod su činile tri operativne skupine: u Slavonskom Brodu, Zagrebu i Sinju. Naravno, u Zagrebu smo imali zapovjedništvo, logistiku, te analitiku s fotolaboratorijem za obradu materijala i informacija. Imali smo ukupno 60 djelatnika. Svaka operativna skupina sastojala se od zapovjednika, pilota, operatera izvidničkih senzora, tehničara i logistike. U Zagrebu je bila središnja logistika, koja je vodila brigu o svim dijelovima postrojbe i centralnom fotolaboratoriju. Do polovine 1994. koristili smo civilne fotolaboratorije za obradu filmova, a zatim smo nabavili opremu i ustrojili vlastiti laboratorij. Nakon što bismo izradili fotografije, morali smo napraviti fotomozaik, odnosno posložiti  slike u jednu cjelinu. Primjerice, ako snimate jedno selo, i potrošite primjerice 70 fotografija, te fotografije treba polijepiti tako da gledate fotokartu tog sela. Tada analitičari pregledavaju materijal i traže zanimljive ciljeve (zapovjedništva, logističke centra, paljbene položaje, spavaonice itd.) i sve se to markira na fotografiji te nanosi na zemljovid koji se dostavlja kao izvješće u obavještajnu zajednicu.

Kad je Glavni stožer Oružanih snaga prepoznao vrijednost sustava korištenja besposadnih letjelica i kad je djelatnost voda postala dio svake vojne operacije?

Vod je ustrojen 11. ožujka 1993. kao 280. vod besposadnih letjelica Glavnog stožera. Radili smo po potrebama  Glavnog stožera već u jesen 1992, iako još nismo osnovani kao profesionalna postrojba. Izviđali smo izvan Slavonskog Broda, obično prema Zadru. Učili smo putem, korak po korak. Nitko nije znao kakve ćemo sposobnosti dostići 1994. i 1995. godine. Početkom rata pokušao sam nadređenima objasniti potencijal besposadnih letjelica. Te mogućnosti i potencijal treba objašnjavati i danas jer mnogi ne shvaćaju do kraja njihov potencijal.

Kako su se performanse besposadnih letjelica mijenjale tijekom Domovinskog rata?

U ljeto 1991. domet besposadne letjelice  bio je od 1,5 do 2 kilometra. Videoodašiljača nije bilo. Letjelica se nadzirala vizualno, nikakve povratne informacije iz letjelice nisu dolazile. Smjer smo znali, ali ne i dubinu. Tek razvojem videoodašiljača, mogli smo biti precizni po dubini. Krajem 1991. udaljenost se povećala na pet kilometara, 1992. do 12 km, 1993., 12-20 km, a 1994. i 1995. radili smo i na udaljenostima do 60 km. Mogli smo dakle, spojiti nadzor do Banje Luke sa sjevera i juga. Banja Luka i Manjača bile su nam neke od najdaljih zadaća. Najveći domet imao je top T130, tj. tridesetak kilometara, dakle to su udaljenosti po kojima se može djelovati i s kojih oni mogu djelovati po nama. Većinu vremena proveli su tražeći informacije u tom pojasu. Kad smo preletili crtu razgraničenja, počela je potraga /lov. Bliže crti razgraničenja su minobacači, rovovi, zatim u većoj dubini dolazi oklop, logistička središta, zatim nakon njih topništvo manjeg dometa pa većeg dometa. Bojište smo 1995. nadzirali u stvarnom vremenu (real time) što je značajan napredak u odnosu na 1991.  kad smo u jednom letu, mogli napraviti samo jednu fotografiju, potom smo podigli učinkovitost. Mogli smo napraviti 36 fotografija po letu. Paralelno s tim napretkom rješavali smo spomenuti problem preciznosti po dubini. Prijatelj iz brigade Vladimir B. osmislio je rješenje, kojim se videoodašiljači mogu ugraditi u našu letjelicu. Tako smo dobili pogled iz letjelice, preciznost po dubini i smjeru u nalaženju cilja te je svaka fotografija bila korisna, prije toga možda bismo dobili dvije korisne fotografije od 36. što se smatralo uspješnom zadaćom. Videoslika, zahvaljujući videoodašiljaču, omogućila je da iskoristimo puni potencijal promatranja iz zraka s besposadnom letjelicom. U početku je video služio za navigaciju i održavanju stabilnosti letjelice. Zatim, krajem 1991. i početkom 1992., dolazile su dvije videoslike iz letjelice, kamere su bile fiksne. Jedna je gledala okomito dolje za nalaženje cilja i fotografiranje, a druga naprijed za navigaciju. Krajem 1992. ugradili smo pokretnu kameru sa “zoomom“, koja rotira gotovo 360 stupnjeva, i gore dolje 105 stupnjeva. Fotoaparati s 36 snimaka ostaju do kraja 1993. i početka 1994. godine, kad prelazimo uglavnom na 72 fotografije visoke rezolucije s Hasselblad fotoaparatima, s kojima smo radili i pripreme za Bljesak i Oluju.

Koji je bio značaj besposadnih letjelica u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja? Poznato je da ste u realnom vremenu mogli pratiti operaciju.

U Bljesku smo kameru prvi put koristili u realnom vremenu i nadzirali što se događalo na bojištu. Tijekom Oluje bio sam u IZM-u Ogulinu s generalom Marekovićem i operativcima. U realnom vremenu pratili smo videosliku iz letjelica te odmah bez kašnjenja donosili zapovijedi i djelovali po uočenim ciljevima. Na pravcu Ogulina bila je druga zagrebačka skupina s 1. gardijskom brigadom,  s 4. i 7. gardijskom brigadom prema Kninu bila je prva brodska skupina, a treća sinjska skupina bila je na slavonskom području sa zadaćom zaštite da se ne uključi Vojska Jugoslavije. Izmiješali smo skupine, Slavonci su bili u Dalmaciji, a Dalmatinci u Slavoniji, dok su Zagrepčani bili na ogulinskom smjeru. Svaka je skupina imala svoje vrline za pojedini tip zadaće. Tako da su za Slavoniju Sinjani bili najbolja opcija.

Javnosti je poznat događaj bacanja letaka 28. lipnja 1995. na poligonu u Slunju tijekom mimohoda Srpske vojske Krajine. Kako je došlo do te ideje?

Dan prije, 27. lipnja nadzirali smo generalnu probu mimohoda. S obzirom na to da smo imali zapovijed da nadziremo i sami mimohod u povratku za Zagreb rodila se ideja da im dostavimo znak da je HV iznad njih i da ih pratimo. Od admirala Domazeta uspio sam dobiti odobrenje da bacimo letke s hrvatskim grbom i datumom. Od ideje do realizacije prošlo je manje od 20 sata. Trebalo je izraditi mehanizam koji će izbaciti letke, izraditi 800 komada letaka, prikupiti meteopodatke o brzini i smjeru vjetra,brzina propadanja ¼ A4 papira te izraditi proračun pozicije za izbacivanje letaka. Letjelica nije predviđena za takav dodatan teret tako da je pilot pri uzlijetanju morao učiniti “nemoguće“ da bi uspješno poletio.

Koji je potencijal besposadnih letjelica danas?

Dobra strana je što imamo iskustva, ima još ljudi iz Domovinskog rata i mlađih koji bi mogli rješavati dio problematike, tj. da se besposadni sustavi podignu na približnu razinu onog što trebamo i možemo. Pristup sredstvima danas je puno lakši. Hrvatskoj vojsci, odnosno državi potrebni su mali sustavi (FPV (first person view) i multirotor dronovi za prikupljanje informacija). Zatim treba imati i letjelice poput BayraktaraTB2 i Orbiter 3b. No, trenutačno postoji velika praznina između FPV-a i Bayraktara. Bayraktar vidi jedan četvorni kilometar, FPV vidi 100 četvornih metara. FPV nije izvidničko sredstvo, već leteći eksploziv. Da bi djelovao treba mu naći cilj, treba nadzirati taj cilj i provjeriti je li uništen. Dakle, treba imati jako mnogo BPL sustava:  FPV, multirotor za traženje cilja i nadzora nanesene štete, a iznad toga idu letjelice kratkog, srednjeg i velikog dometa (poput Orbitera).

S većim brojem sustava besposadniih letjelica podrazumijeva se da je potreba i za većim brojem osoba koji će njima upravljati. Kako motivirati mlađe ljude prema toj profesiji?

Osoba se ne može pripremiti za poznavanje takvog sustava za sedam dana ili godinu dana. Treba već od osnovne škole raditi motivaciju i selekciju prema srednjoj školi i fakultetu. Treba odgojiti pilote i tehničare koji će letjeti s FPV-om i izvidničkim letjelicama. Primjerice, bilo bi dobro organizirati natjecanja u FPV-u, kako bi se istaknulii najbolji od najboljih,  jer kod upravljanja FPV-om, a to vidimo u Ukrajini, imate pilote, ali mate i asove, one koji imaju najveći učinak i idu na glavne pravce. Tako i u Hrvatskoj vojsci trebamo i možemo stvoriti postrojbe s posebnim vještinama u besposadnim sustavima.

Razgovarao: Hrvoje Lončarević; Foto: Milivoj Hucaljuk, Hrvoje Lončarević