Mnoge europske zemlje ostale su bez kapaciteta gradnje podmornica. Međutim, neke i dalje rade plovila s dizelsko- -električnim pogonom, a neka od njih zaista su najbolja na svijetu

Jedno od rijetkih područja u kojem je europska obrambena industrija na samom svjetskom vrhu jest gradnja podmornica s dizelsko-električnim pogonom. To nije čudno jer su Sjedinjene Američke Države krajem 1950-ih godina odlučile prestati graditi klasične podmornice i preći na isključivo nuklearni pogon. Zadnja američka podmornica s dizelsko-električnim pogonom USS Blueback (SS-581), klase Barbel, porinuta je 16. svibnja 1959. Povučena je iz operativne uporabe 1990. godine i danas je izložak u Oregonskom muzeju znanosti i industrije u Portlandu. Brojčano najveći svjetski graditelj klasičnih podmornica bio je Sovjetski Savez, no one su po konstrukciji i tehnološkim rješenjima bile generaciju ili dvije iza europskih. Kineske su bile još lošije. Tako da su europska brodogradilišta nastavila dominirati svjetskim tržištem. I to još uvijek čine.

Doduše, mnoge europske zemlje u međuvremenu su ostale bez kapaciteta gradnje podmornica. Danska, Norveška, Italija samo su neke zemlje koje više nemaju kapacitete za samostalni razvoj i gradnju podmornica. Slijedeći primjer Sjedinjenih Država, Ujedinjena Kraljevina danas gradi isključivo podmornice na nuklearni pogon. Ipak, brodogradilišta u Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj i dalje rade podmornice s dizelsko-električnim pogonom, a neke od njih zaista su najbolje na svijetu.

Vraćanje gradnje na Čizmu

Jedan od najuspješnijih projekata razvoja i proizvodnje klasičnih podmornica plod je suradnje Njemačke i Italije. Početkom XXI. stoljeća njemačka ratna mornarica našla se u vrlo nezgodnoj situaciji. Unatoč tome što su brodogradilišta bila popunjena zbog izvoznih poslova, njihova ratna mornarica (Marine) u floti je imala tek starije podmornice Type 205 i Type 206 koje su ušle u operativnu uporabu još krajem 1960-ih i u prvoj polovini 1970-ih. Naravno, čak niti u posthladnoratovskom razdoblju nije se smjelo dogoditi da Njemačka ostane bez podmornica, pa je još tijekom 1990-ih počelo planiranje nabave novih. Samo što su Type 205 i 206 bile namijenjene za skučene i plitke vode Baltika, a nove su trebale biti veće i sa sposobnostima djelovanja na oceanima. Isto tako, željeli su da nova klasa sadrži rješenja koja će biti zanimljiva stranim kupcima.

Rezultat je bio projekt klase Type 212A. Relativno velika podmornica s duljom autonomijom i doplovom te nakrcana tada najmodernijom tehnologijom. Programu se 1996. pridružila Italija koja je nekad bila veliki graditelj podmornica, ali 1990-ih od toga je odustala. Zadnja originalna talijanska klasa zvala se Sauro, čije je zadnje plovilo Gianfranco Gazzana Priaroggia ušlo u operativnu uporabu 1995. Suradnja s Njemačkom omogućila je ponovno vraćanje gradnje na Čizmu, pa makar i po tuđem projektu. Njemačka vlada prvu je podmornicu U212A naručila 1998., a za gradnju je bio zadužen konzorcij dvaju brodogradilišta: Howaldt-swerke-Deutsche Werfta (HDW) i Thyssen Nordseewerke.

Nedugo potom dvije podmornice naručili su Talijani, ali od domaćeg brodogradilišta Fincantieri koje je počelo raditi po prilagođenom njemačkom projektu. Prva podmornica za njemački Bundeswehr U 31 predana je 19. listopada 2005., četiri mjeseca nakon što je povučena zadnja podmornica Type 205. Prva talijanska podmornica Salvatore Todaro predana je tek nekoliko mjeseci poslije, 29. veljače 2006. Ukupno je njemačka ratna mornarica dobila šest podmornica, a talijanska četiri.

Grčke odgode

Izvozne ambicije realizirane su podmornicama Type 214 kojima je Type 212A bio temelj. Osnovna je razlika u tome što je Type 214 veća i ima bolji sustav zračno neovisne propulzije (AIP). Arhitektura Type 214 je modularna, što je uobičajeno za podmornice koje su namijenjene izvozu. Kupci mogu birati između različitih nadzorno-zapovjednih te oružnih sustava, kao i sonara. Prvi strani kupac bila je Grčka naručivši 2000. godine tri podmornice od HDW-a i to u prilagođenoj inačici Type 214HN. Nakon dvije godine naručila je još jednu, s tim da je prva građena u Njemačkoj, a preostale u Grčkoj. Kobilica za prvu podmornicu S 120 Papanikolis položena je 27. veljače 2001., a podmornica je porinuta u travnju 2004. No onda su nastali problemi zbog kojih je taj paneuropski projekt ostao u lošoj uspomeni akterima. Naime, grčka je strana 2006. ustvrdila da zbog velikog broja nedostataka ne može preuzeti podmornicu. Jedan od mnogobrojnih navedenih bilo je pregrijavanje AIP pogona koji nije davao specificiranu snagu. HDW je na prigovore odgovorio da grčka strana na taj način izbjegava plaćanje. Spor je kulminirao kad je ThyssenKrupp Marine Systems, koji je u međuvremenu preuzeo HDW, 21. rujna 2009. objavio da prekida svaku tehničku suradnju s grčkim ministarstvom obrane zbog duga od 520 milijuna eura. Zbog toga je Papanikolis stajao na vezu od 2006. do 2. studenog 2010. kad je izvršena primopredaja, a u operativnu uporabu uveden je 22. studenog iste godine. U terminskim zaostacima zbog istih se problema našla i prva grčka podmornica S 121 Pipinos. Bila je porinuta u grčkom brodogradilištu Skaramangas u listopadu 2006., a primopredaja je obavljena tek sredinom 2015. Zadnje dvije podmornice S 122 Matrozos i S 123 Katsonis također su prošle odgode. Mornarica ih je preuzela od brodogradilišta Skaramangas tek u lipnju 2016. Preuzete su istog dana, što pokazuje koliko je proces bio zadržavan, jer je Matrozos bio porinut godinu i pol prije Katsonisa.

Talijani okrenuti sebi

Drugi naručitelj bila je Južna Koreja. Taj je projekt tekao uspješnije, velika je prednost bila u tome što su brodogradilišta dalekoistočne zemlje već gradila njemačke podmornice Type 209. Tako je bilo i s novom klasom, do 2020. isporučeno je svih devet predviđenih podmornica. Paneuropski ugled narušen njemačko-grčkim sporovima popravio je posao s Portugalom, kojem su 2010. i 2011. isporučene dvije podmornice. Doduše, izgrađene su u Njemačkoj. Zato su se problemi opet pojavili kod turske narudžbe. Članica NATO-a tijekom 2009. s Nijemcima ugovorila je prijenos tehnologije za gradnju podmornica Type 214TN, rok isporuke prve bio je pet godina. No, i tu je došlo do sporova oko plaćanja, koji su riješeni otkazivanjem prvog i potpisivanjem novog ugovora 2016. s rokom isporuke prve podmornice 2020. S tim da se svih šest gradi u Turskoj, a domaća industrija davat će veliku većinu komponenti za gradnju i opremanje, što isključuje pogonski sustav. Prva podmornica Piri Reis ušla je u operativnu uporabu u kolovozu 2024., a druga bi trebala do kraja ove godine. Potom će svaku godinu dana biti isporučena po jedna od četiri podmornice.

I dok je HDW, odnosno ThyssenKrupp Marine Systems koji je u lipnju ove godine rebrendiran u TKMS, bio zaokupljen prodajom podmornica Type 214 stranim kupcima, Fincantieri je nastavio s daljnjim razvojem Type 212 za svoju ratnu mornaricu. Nova izvedenica dobila je oznaku U212 NFS (Near Future Submarine). Međutim, Talijani su učinili projekt europskim tako da su u njega, a najviše u nadzor projektiranja i gradnje, uključili europsku Organizaciju za združeni razvoj naoružanja (Organisation Conjointe de Coopération en matière d’Armement – OCCAR). Organizacija će se brinuti da projekt ne probija predviđena financijska sredstva. U odnosu na izvorni U212A, Podmornice U212 NFS dulje su (59 prema 56 m) i imat će veću istisninu (površinska 1570 prema 1450 t). Ta veća duljina omogućuje više mjesta za napredniji sustav AIP pogona. Prva faza projekta predvidjela je dvije podmornice za 1,35 milijardu eura, a 2023. odnosno 2024. naručene su još dvije za nešto manji iznos. U međuvremenu je položena kobilica za prve tri podmornice, te započelo rezanje limova za četvrtu. Peta i šesta podmornica, po sadašnjim informacijama, bit će dio još naprednijeg programa U212 NFS EVO. Ta će potklasa biti još veća s istisninom većom za 2000 tona od U212 NFS.

---

Slučaj klase Orka

Spomenuli smo da je Nizozemska jedna od država koje su izgubile sposobnosti samostalnog projektiranja i gradnje podmornica. Zadnja domaća klasa zove se Walrus i bila je završena u prvoj polovini 1990-ih. Od četiri originalna aktivna su još tri plovila. Još 2013. godine nizozemsko ministarstvo obrane pokrenulo je intenzivne pregovore s njemačkim brodogradilištima o mogućnosti suradnje u gradnji podmornica. Istodobno su vođeni pregovori s Norveškom o programu Future Submarine Co-Operation. Pregovori s Nijemcima neuspješno su okončani, no pregovori su s Norvežanima napredovali. Znakovita je bila objava nizozemske brodograđevne tvrtka Damen iz siječnja 2015.: navodila je da će sa švedskim Saabom graditi podmornice po projektu Type 612, tj. A 26. Onda je cijeli proces bio usporen i pojavila se bojazan da će podmornice klase Walrus definitivno biti otpisane te da će nizozemska ratna mornarica barem na neko vrijeme ostati bez podmornica. Odugovlačenje je uzrokovalo i povlačenje brodogradilišta koja su bila spremna za suradnju u projektu. Kad je postalo jasno da nove podmornice neće doći prije 2034. godine, nizozemska ratna mornarica odlučila je otpisati dvije starije podmornice klase Walrus kako bi ih kanibilizirala i pokušala što duže zadržati dvije mlađe u operativnoj uporabi. Doduše, osim Walrusa, ne postoje informacije da je dosad otpisana i neka druga podmornica.

Konačno je 16. studenog 2022. nizozemsko ministarstvo obrane objavilo zahtjev za ponude. Jedino nizozemsko brodogradilište koje se javilo s ponudom bilo je Damen. Ponudilo je derivat švedskog projekta A26. No, na kraju je 15. ožujka 2024. državni tajnik ministarstva obrane objavio kako je odabrana ponuda francuskog Naval Groupa, te da će se sve četiri podmornice buduće klase Orka izgraditi u francuskim brodogradilištima. Nakon burne reakcije dijela javnosti, ministarstvo je istaknulo kako će u gradnju biti uključeno deset nizozemski tvrtki i dvije znanstvene institucije.

Nizozemsko ministarstvo obrane i Naval Group potpisali su ugovor o gradnji 30. rujna 2024. i time definitivno okončali nizozemsku tradiciju gradnje podmornica koja datira od 1904. godine. U međuvremenu je Naval Group u lipnju 2025. objavio da će u projektu sudjelovati nizozemsko brodogradilište Royal IHC razviti i isporučiti visokokvalitetne module i čelične konstrukcije za sve četiri buduće podmornice.

---

TEKST: Mario Galić