Olimpijske igre održane 1956. u Cortini te 1960. u Squaw Valleyju obilježili su prvi televizijski prijenosi. Nagovijestile su kraj norveške dominacije u zimskim sportovima te da natjecatelji iz Istočnog bloka preuzimaju primat 

Domaćin sedmog izdanja Zimskih olimpijskih igara (ZOI) bila je Italija, točnije Cortina d’Ampezzo. Prvotno je trebala biti domaćin Igara 1944. godine, ali one su zbog rata otkazane. U utrci za domaćinstvo Cortina je pobijedila poznata imena iz Novog Svijeta poput Lake Placida i Colorado Springsa te Montreala. S čak 31 glasom za, Cortina je uvjerljivo dobila domaćinstvo, dok je Montreal dobio tek sedam glasova članova MOO-a. Američki kandidati dobili su još manje glasova, pa je postalo jasno da će Igre prvi put otići na Čizmu. 

Ulaganja u infrastrukturu financijski je potpomogla talijanska vlada. Preostale troškove financirali su privatni investitori. Italija je, kako bi se bolje upoznala s potrebnom infrastrukturom, bila poslala svoje predstavnike na Igre održane 1952. u Oslu. Zaključeno je bilo da su potrebna ulaganja te da sama Cortina nema sve potrebne kapacitete za domaćinstvo. Nedostajalo je igralište za hokej te pista za brzo klizanje. Skakaonica i bob staza bile su u lošem stanju. Prvi su se put u povijesti organizatori oslanjali na sponzore. Fiat je, primjerice, pomagao Igre davanjem službenih automobila organizatorima na raspolaganje, a tvrtka Olivetti opremala je novinare pisaćim strojevima.

Počinje masovno praćenje Igara

Kako bi bile zadovoljene sve potrebe posjetitelja, izgrađene su nove prometnice, kao i nova telefonska mreža te je pojačan sustav vodoopskrbe i odvodnje. Cortina je bila manje mjesto, kojem su bila potrebna veća ulaganja, ali zbog zemljopisnog položaja idealno za domaćinstvo. Igre su bile iznimno važne jer su upravo ta ulaganja donijela Cortini status modernog skijališta. 

Cortina d’Ampezzo zbog brojnih staza, atraktivnog izgleda, lijepog krajolika te dovoljnih količina snijega postat će idealno mjesto za mnoge turiste i posjetitelje. Na Igrama su sudjelovale 32 nacije, što je najveći broj dotad, a debitantski nastup imali su sportaši iz Sovjetskog Saveza. Igre u Cortini prve su koje su masovno praćene putem izravnih televizijskih prijenosa. Olimpijski plamen zapalio je brzi klizač Guido Caroli, koji je nastupao na trima Igrama. Igre u Cortini, osim nedostatka snijega za skijaške utrke, nisu imale većih problema. Politika se u njih nije uplitala, za razliku od OI-ja održanog te godine u Melbourneu. Nedostatak snijega riješen je prevoženjem velikih količina s drugih mjesta te je na neki način umjetno pripremljena staza za one najbolje. Upravo na skijaškim padinama pisala se olimpijska povijest. 

Glavna zvijezda Igara bio je Austrijanac Anton Engelbert Toni Sailer, tada tek 20-godišnji mladić. Rođen je u Kitzbühelu, danas jednom od najpoznatijih svjetskih skijališta. U Cortini je osvojio zlata u svim trima disciplinama – slalomu, veleslalomu i spustu, čime je postao prvi skijaš kojem je to pošlo za rukom. Smatraju ga jednim od najvećih skijaša u povijesti. Nikad se nije okušao u utrkama Svjetskog skijaškog kupa, koji je utemeljen tek desetak godina poslije. Sailer je na Svjetskom prvenstvu u Bad Gasteinu 1958. osvojio zlata u spustu, kombinaciji i veleslalomu. Za savršen niz nedostajala je samo zlatna medalja u slalomu, koja mu je izmaknula za dlaku. 

Podbačaj Norvežana

U ženskoj su konkurenciji Švicarke i Njemice uzele primat kada se radi o zlatnim medaljama, a Austrijanke su se morale zadovoljiti sporednim ulogama na pobjedničkom postolju. Bile su to zadnje Igre na kojima su se utrke u brzom klizanju odvijale na otvorenom. Već od sljedećih Igara trajno prelaze u dvorane, odnosno zatvorene prostore, te više ne ovise o vremenskim uvjetima. U hokeju na ledu SSSR je u finalu bio bolji od SAD-a. U skijaškim skokovima zlato i srebro pripali su Finskoj, odnosno Anttiju Hyvärinenu i Aulisu Kallakorpiju. Talijanske posade osvojile su tri odličja u bobu: zlato i srebro u dvojcu te srebro u četvercu.  Premoć sportaša Sovjetskog Saveza započela je baš na njihovu prvom ZOI-ju, u Cortini. Nastavljena je sve do raspada te države, uz poneke iznimke, kada je u jednom navratu njihovu dominaciju prekinula Norveška te Istočna Njemačka. 

Brzi klizač Jevgenij Grišin osvojio je za SSSR dva zlata u brzom klizanju, na 500 i 1500 metara, te je postavio svjetski rekord. Prvi je brzi klizač koji je utrku na 500 metara uspio završiti za manje od 40 sekundi, točnije za 39,6 sekundi. Na Igrama u Squaw Valleyju obranio je zlata. Norveška je u Cortini podbacila, osvojivši samo četiri medalje. SSSR je bio najuspješniji sa 16 odličja, druga je bila Austrija s 11, a treća Švedska s deset odličja. Igre u Cortini pokazale su se iznimno uspješnim. Političkih bojkota nije bilo, pa je sve proteklo glatko. Za Cortinu su Igre važne i zato što je postala popularno turističko mjesto. U veljači 2026. drugi će put biti domaćin ZOI-ja.

Squaw Valley 1960. 

Zimske olimpijske igre 1960. godine održane su u Squaw Valleyju u Kaliforniji. Danas je to poznato skijalište, na kojem se održavaju utrke Svjetskog kupa. Dobivanje domaćinstva za to je mjesto bio izazov. Protukandidat je bio Innsbruck, ali američko je skijalište tijesno u drugom krugu pobijedilo austrijsko. S 32 glasa članova MOO-a u odnosu na 30, mjesto danas poznato kao Palisades Tahoe dobilo je domaćinstvo. Dotad Squaw Valley nije bio razvijen turistički centar: postojao je samo jedan hotel i jedna vučnica. Organizatori su morali gotovo od nule izgraditi potrebne objekte. Veliki zagovornik Igara bio je odvjetnik Alexander Cushing, koji je ondje provodio puno vremena. 

Cushing je predložio osnovni plan s nekoliko slika te je tvrdio da se sve može izgraditi – što je bilo neobično, ali iznenađujuće uspješno. Unatoč početnoj nevjerici, izgrađeni su svi objekti za Igre, uključujući skijaške staze, klizališta, olimpijsko selo i kanalizacijski sustav. Squaw Valleyju privremeno je dodijeljeno pravo domaćinstva Zimskih olimpijskih igara 1960., no predsjednik MOO-a Avery Brundage upozorio je organizatore da ako do travnja 1956. ne osiguraju dodatna sredstva, domaćinstvo će biti dodijeljeno Innsbrucku. Nakon što je država osigurala dodatnih četiri milijuna dolara, Brundageovi su uvjeti ispunjeni, te je 4. travnja 1956. pravo domaćinstva službeno potvrđeno Squaw Valleyju. Europski natjecatelji i dužnosnici bili su nezadovoljni izborom, smatrajući da skijaške staze u tome mjestu ne zadovoljavaju standarde te da će nadmorska visina od 1890 metara biti prevelik izazov za sportaše. 

Prva računalna obrada rezultata

Na iznenađenje mnogih, Igre su uspjele. Prvi put u povijesti ZOI-ja bob nije bio uključen u program zato jer organizatori nisu bili izgradili stazu. Samo devet zemalja namjeravalo je sudjelovati u bobu, što je smanjilo motivaciju za izgradnju infrastrukture za tu disciplinu. Prvi put u povijesti ZOI-ja izgrađeno je olimpijsko selo za sportaše. Prvi su put rezultati računalno obrađivani, što je značilo revoluciju u razvoju. Izgrađene su dvorane za sportove na ledu pa su se tako natjecanja u brzom klizanju, umjetničkom klizanju te hokeju održala u dvorani. 

Biatlon je olimpijski debi imao 1960. godine. Njegov prethodnik, vojna ophodnja, bio je dio olimpijskog programa na prvom izdanju ZOI-ja 1924. godine. Vojna ophodnja bila je demonstracijski sport na ZOI-ju 1928., 1936. i 1948., no natjecanje je bilo otvoreno samo za pripadnike oružanih snaga. Nakon Drugog svjetskog rata vojna ophodnja gubi na popularnosti. Biatlon je tada preuzeo njezino mjesto te je 1960. postao punopravan olimpijski sport. Natjecanje je obuhvaćalo 20-kilometarsku utrku na skijaškim stazama s četiri streljane na udaljenostima od 100 do 250 metara. Prvi olimpijski prvak postao je Šveđanin Klas Lestander, drugo je mjesto osvojio Finac Antti Tyrväinen, a treće sovjetski reprezentativac Aleksandar Privalov.

Iznenađenje su priredile Sjedinjene Države. Njihova je hokejaška reprezentacija osvojila zlato u finalu protiv SSSR-a te se time revanširala za poraz od prije četiri godine. Jevgenij Grišin nastavio je dominaciju u brzom klizanju s Igara u Cortini. U skijaškim skokovima došlo je do iznenađenja. Helmut Recknagel iz Istočne Njemačke osvojio je zlato na velikoj skakaonici. Drugo mjesto pripalo je Finskoj, a treće Austriji. Recknagel je prvi sportaš koji je tri puta osvojio turneju Četiri skakaonice te prvi koji je pobijedio u pet pojedinačnih natjecanja na tom događaju. Prije i tijekom sportske karijere radio je kao alatničar i proizvođač kalupa. Po završetku karijere završio je veterinu te radio na ispitivanju kvalitete hrane.

Bile su to druge uzastopne Igre na kojima niti jedan norveški natjecatelj nije osvojio medalju u skijaškim skokovima. U alpskom skijanju počeo se primjećivati jaz između disciplina, pa se nitko nije istaknuo kao višestruki osvajač odličja. Tek je Amerikanka Penny Pitou osvojila srebra u veleslalomu i spustu. Na programu se 1960. prvi put našlo i brzo klizanje za žene. Lidija Skoblikova iz SSSR-a osvojila je zlata na 1500 i 3000 metara, a niz nastavlja u Innsbrucku.  U umjetničkom klizanju svoje je prvo zlato osvojila Amerikanka Carol Heiss. Četiri godine prije bila je srebrna. Po završetku Igara u Squaw Valleyju prelazi u glumačke vode. Udala se 1960. za sunarodnjaka klizača Hayesa Alana Jenkinsa, osvajača zlata u Cortini.  Nakon završetka Igara domaćini su odlučili trajno sačuvati olimpijski plamen. Ondje simbolično gori i danas, kao podsjetnik na taj povijesni događaj. Squaw Valley pokazao je da Zimske olimpijske igre mogu uspješno izići iz tradicionalnog alpskog okružja i biti svjetski popularan događaj.

Pripremio: Ivan Šurbek