RAZGOVOR: Izv. prof. dr. sc. Gordan Akrap, prorektor za međunarodnu i međuinstitucijsku suradnju Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman“

“Sve dok ne napustimo sigurnost naših domova i gradova te odemo negdje u inozemstvo, nećemo moći objektivno procijeniti stvarno stanje naše sigurnosti i njezinu vrijednost. Ima li sigurnosnih izazova kod nas? Ima. Međutim, oni nisu takvi da ograničavaju naša prava i slobode“

Kako sigurnosna situacija u svijetu postaje sve napetija i kompleksnija, riječi stručnjaka poput Gordana Akrapa izazivaju sve veći interes javnosti. Prije dva tjedna, zajedno s riječima kolega iz Hrvatske i inozemstva čule su se i na 10. Zagrebačkom sigurnosnom forumu, manifestaciji čiji značaj također raste u kontekstu današnjice. Razgovor smo vodili povodom tog događaja, no on se proširio i na niz drugih tema, odreda iznimno zanimljivih.

Koliko je 10. Zagrebački sigurnosni forum napredovao od prvog izdanja?

Ideja vodilja zbog koje smo pokojni prof. dr. Miroslav Tuđman, prof. dr. Shlomo Shpiro iz Izraela i ja  pokrenuli Forum nije se bitno promijenila. I tada, kao i danas, cilj nam je bio okupiti različite stručnjake koji će otvoreno iznositi relevantne i vjerodostojne informacije i znanja drugim stručnjacima o temama iz sigurnosnog, obrambenog i društveno korisnog konteksta. Naime, sva smo trojica bili bogatog profesionalnog iskustva u radu u nacionalnim obavještajnim zajednicama. Bili smo svjesni važnosti izrade pouzdanih i točnih izvještajnih analiza te na njima utemeljenih vjerodostojnih izvještajnih procjena koje su nužne kako bismo na vrijeme mogli donositi korisne odluke. Stoga smo se usmjerili k primjeni naših iskustava i znanja u jačanju otpornosti društva na postojeće i buduće sigurnosne izazove. Prvi je Forum okupio nešto manje od 70 stručnjaka iz pet – šest država. Na 10. Zagrebačkom sigurnosnom Forumu nazočilo je oko 250 stručnjaka iz gotovo 30 država. Zadržali smo kvalitetu bez obzira na povećanje broja sudionika. Povećali smo mogućnost upoznavanja i umrežavanja stručnjaka iz različitih država. Nastavljamo biti, što je rekao jedan od naših dragih gostiju, njemački general Erhard Bühler forum sa sadržajem. Ponosni smo što smo praktički jedini sigurnosni forum koji se tijekom pandemijskih godina uspješno organizirao u Europi, a zahvaljujući našim mjerama nitko se od nazočnih nije na Forumu zarazio. To smatramo velikim uspjehom.

Jesu li prethodni forumi predvidjeli neke globalne i hrvatske sigurnosne izazove koji su se poslije i pojavili?

Na godišnjoj skupštini organizacije International Intelligence History Association koji smo organizirali u svibnju 2015. u Zagrebu je jedna od glavnih tema bio nadolazeći migrantski val. Zajedno s drugim govornicima s područja Bliskog istoka upozorili smo na snažno i brojno kretanje stanovništva prema Europi. Upozorili smo da se radi o prijetnji sigurnosti te da će taj val biti teško zadržati na putu kojim će se kretati prema Njemačkoj. Upravo je to primjer koji nam pokazuje kako se teško možemo oduprijeti modernim i budućim sigurnosnim izazovima ako ostanemo sami, bez partnera, saveznika i prijatelja. Ono što na Forumu stalno upozoravamo jest činjenica koja nam je poznata još iz našeg Domovinskog rata: nitko više ne može pobijediti niti u jednom sukobu ili ratu ako ostane sam. Nakon tog skupa pokrenuli smo Forum koji od prvog dana ističe nužnost zaštite ključne kritične infrastrukture (prije svega vode, hrane i energije) od fizičkih prijetnji i od onih koje dolaze iz kibernetičkog svijeta. Upozoravali smo na svu složenost budućih sigurnosnih izazova i njihovu hibridnost i znatno prije nego li se u Hrvatskoj pojavio taj pojam. Sjećam se brojnih anegdota i komentara s kojima smo bili suočavani prilikom osnivanja Instituta za istraživanje hibridnih sukoba (IIHS). Gotovo svim sugovornicima su, kad bi čuli riječ hibrid, padali na um poljoprivreda i proizvodnja kukuruza. Upozoravali smo na važnost uspostave informacijskog i digitalnog suvereniteta kako bi se mogli zaštititi od brojnih sigurnosnih izazova povezanih s neistinama u javnom prostoru te napadnim kibernetičkim djelovanjima. Već drugu godinu bavimo se i izazovima s kojima će se suočiti EU/NATO članice, a posebno izazova u Ukrajini kako se rat bude bližio kraju.

Dio Foruma bio je posvećen mladim istražiteljima, želite li time ukazati na to da EU i NATO trebaju više mladih i obrazovanih kadrova u sektoru obrane i sigurnosti?

Već nekoliko godina otvaramo prostor mladim znanstvenicima i istraživačima za predstavljanje njihovih tema i doktorskih istraživanja. Iskorak u tom pravcu bila je vrlo hrabra odluka koja se pokazuje ispravnom. Naime, nema puno Foruma ove kvalitete koji otvaraju prostor mladima. Mi im omogućavamo otvorene i iskrene razgovore s renomiranim europskim i svjetskim stručnjacima koji ima mogu, na Forumu i poslije, pomoći u njihovim istraživanjima, obradi rezultata i donošenju zaključaka. Smjene generacija znanstvenika i stručnjaka stvarnost su koje se ne treba ustručavati niti pribojavati. Treba je sustavno planirati i provoditi kad se za to ukaže potreba i prilika. Jedino suradnjom i spojem iskustva, znanja i energije, možemo uspijevati i kao narod i kao država. Sektor obrane i sigurnosti nije samo za, kolokvijalno rečeno, sijede glave. Mladi nose promjene, pogotovo danas kad brzi razvoj informacijskih, komunikacijskih te digitalnih alata i tehnologija nadilazi sposobnost sijedih glava da se s njima koriste u onoj mjeri u kojoj ih mladi mogu koristiti.

Jedan od panela konferencije govorio je o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Jedan njegov dio bio je posvećen naučenim lekcijama – koje biste izdvojili?

Već godinama dio Foruma posvećujemo prikupljanju i analizi iskustava ruskih agresija na Ukrajinu, one iz 2014. i one iz 2022. Ponosni smo što smo prvi na svijetu u jednom znanstvenom članku, objavljenom u časopisu koji izlazi neprekidno već 26 godina, objavili način i sredstvo na koji su Ukrajinci potopili rusku raketnu topovnjaču Moskva. Na Forumu smo također prvi put javno predstavili dio rezultata rade jedne radne skupine NATO-a pod nazivom NATO STO SAS-161. Sredinom listopada dobili smo obavijest iz NATO-a da je upravo ta radna skupina nagrađena najvišom nagradom za izvrsnost. Zaslužila je to zbog postignutih rezultata te njihove primjenjivosti na sigurnosne i obrambene procese u pripremi obrane prije ruske agresije na Ukrajinu. Teško je izdvojiti neku lekciju koju smo naučili. Radi se o cijelom spletu međusobno povezanih aktivnosti koje izravno utječu na (ne)učinkovitost sigurnosnih i obrambenih aktivnosti te jačanje otpornosti društva. Ove je godine, kao i prošlih, najveći naglasak bio na zaštiti informacijskog prostora i procesa odlučivanja od neistina koje se plasiraju u javni informacijski prostor. Kao i prošle, tako smo i ove godine jedan panel posvetili upravo borbi protiv dezinformacija/protuobavijesti. Fokusirali smo se na njihov štetni utjecaj na političke procese kao što su izbori i referendumi, na načine, sredstva, medije i profile osoba koje u tim aktivnostima sudjeluju od planiranja do izvođenja. Ti su paneli organizirani u okviru projekta ATENa koji djeluje u okviru mjere Nacionalnog plana oporavka i otpornosti – uspostave novih provjeravatelja u javnim informacijskim sustavima. Nju je uspostavila Agencija za elektroničke medije kao pilot-projekt na razini EU-a. Neka od zanimljivijih predavanja na tu temu objavit ćemo na mrežnoj stranici Instituta.

Nazire li se ikakav rasplet rata u Ukrajini? Koji su najvjerojatniji scenariji?

Postoji nekoliko scenarija završetka rata. Prve su verzije potpuno suprotne i govore o apsolutnoj pobjedi bilo agresora Rusije, bilo branitelja Ukrajine. Mislim da su to dva manje izgledna scenarija, posebno je teško očekivati da će Rusija ostvariti onu pobjedu koju je očekivala. Naime, objektivnim analizama možemo samo potvrditi da je Rusija već doživjela strateški poraz. Tri je puta bila prisiljena promijeniti svoje glavne strateške ciljeve, Švedska i Finska ušle su u NATO savez u ubrzanom procesu, Rusija doživljava snažne ekonomske, gospodarske, demografske, financijske, sigurnosne i političke gubitke, izložena je te snažno ovisi o Kini. S druge strane Ukrajina ima svojih unutarnjih izazova, ali i još nerealiziranih mogućnosti posebno kad govorimo o snižavanju mobilizacijskog praga sa sadašnjih 25 na 21 godinu. Postojeća situacija na ratištu teško može dovesti do uspostave nekog oblika trajnijeg mira. Ako bi sad obje strane pod pritiskom SAD-a i EU-a potpisale primirje, ono ne bi dugo trajalo. Naime, niti jedna se strana ne osjeća pobijeđenom niti gubitnikom. Stoga je uvjet koji se mora ispuniti kako bi došlo do trajnijeg mira vrlo jednostavan: jedna strana mora prihvatiti činjenicu da ne može ostvariti svoje ciljeve te da će nastavak borbenih djelovanja samo pogoršati njezinu pregovaračku poziciju. Kao i da toj strani treba mir kako bi se mogla reorganizirati i u dogledno vrijeme ponovno pokrenuti aktivnosti za ispunjenje onih ciljeva i zadaća koje danas ne može napraviti. Za Ukrajinu se radi o organiziranju učinkovitih operacija s ciljem oslobađanja većih okupiranih površina posebno na području Hersona i Zaporižja prema poluotoku Krimu, dok je za Rusiju to okupiranje svih područja koje su proglasili dijelovima svojeg teritorija. Iako na prvi pogled izgleda da je Rusija ta koja će prije ispuniti postavljene ciljeve, nije nemoguće ni da Ukrajina opet iznenadi Ruse i oslobodi dio svojeg teritorija. 

Kako biste prokomentirali mirovni proces na Bliskom istoku? Može li on dovesti do duljeg razdoblja stabilnosti?

Na Bliskom istoku govorimo o potpuno drugačijem scenariju i razvoju događaja. Protivnik Države Izraela, ali i brojnih arapskih država, jest teroristička organizacija Hamas. Bili su to i Hezbolah i Iran koji su, zahvaljujući višedesetljetnom entuzijastičnom, upornom, strpljivom i predano radu izraleske obavještajne zajednice u svega nekoliko tjedana borbenih (kako onih vojnih tako i djelovanja obavještajne zajednice) praktički obezglavljeni, razoružani i ostavljeni bez sposobnosti vojnog odupiranja Izraelu i SAD-a. Hamas je bio na putu doživljavanja sudbine Hezbolaha. Međutim, Hamas je koristio stanovništvo Gaze kao svoje taoce, koristio se civilnim i vjerskim ustanovama i objektima za svoje djelovanje. Suočen s prijetnjom uništenja i fizičke eliminacije cijelog vrha Hamasa, prihvatili su mirovni plan. Kako će ga, u kojoj razini i kojim tempom prihvaćati i ostvarivati teško je predvidjeti. Međutim, ono na što moramo obratiti pozornost jest mogućnost da dio pripadnika Hamasa ne prihvati mirovni sporazum te nastavi s nasiljem i terorizmom. To je zadaća koju pred sobom imaju ne samo obavještajne zajednice Izraela i pojedinih zapadnih zemalja nego prije svega obavještajnih zajednica arapskih država. Nadam se da nestankom Hamasa kao i Hezbolaha te slabljenjem Irana, neće doći do obnove sukoba kojima smo svjedočili sredinom prošlog stoljeća na Bliskom istoku.

Jesu li različite izraelske kinetičke i obavještajne operacije de facto ojačale ili oslabile izraelski sigurnosni položaj te međunarodni status?

Izraelski rat protiv terorizma, jer ono što gledamo u zadnje nešto više od dvije godine to i jest, nudi zainteresiranim mogućnost dubinskog analiziranja uzroka i posljedica. Izraelu se ponavlja situacija od prije dvadesetak godina kad je pobijedio Hezbolah u kinetičkoj domeni sukoba, ali izgubio je u informacijskoj domeni. To se dogodilo i sad tijekom operacija u borbi protiv Hamasa: Izrael nedvojbeno pobjeđuje u kinetičkoj, ali gubi sukob u informacijskoj domeni. Način na koji je Izrael doslovno desetkovao nekoliko najviših razina zapovjednog lanca Hezbolaha u svega nekoliko dana treba služiti kao primjer sljedećih aktivnosti:

• Netko je u obavještajnoj zajednici bio toliko drzak da je predložio plan koji je mnogima vjerojatno zvučao vrlo čudno pa čak i nemoguće u borbi protiv Hezbolaha.
• U vrhu obavještajne zajednice našao se netko tko je shvatio da se treba poticati razmišljanje i predlaganje aktivnosti koje izlaze izvan okvira postojećih razmišljanja te da prave rezultate jamče tek aktivnosti na koje protivnik nije spreman, odnosno koje ne može ni pomisliti da mu mogu predstavljati prijetnju
• Netko tko je shvatio da za prave obavještajne zajednice ne postoji nešto što se naziva nemoguća misija; sve je u planiranju, posjedovanju dovoljno sredstava, vremena i ljudi koji su u stanju misliti, predlagati, komunicirati, organizirati, provesti i nadzirati uz najviše razine strpljivosti.

Tome treba dodati da je u Siriji došlo do promjene režima, da je svrgnut Bašar Al-Asad čime je Rusija izgubila svojeg saveznika, a Turska ne može tako lako doći do Golanske visoravni. PZO sustavi na teritoriju Sirije uništeni su te nisu prijetnju izraelskim zrakoplovima.  To je omogućilo izraelskom zrakoplovstvu neometani let i zračne udare na brojne ciljeve u Iranu koji su potpomognuti djelovanjima izraelske obavještajne zajednice duboko u teritoriju Irana, uključujući i objekte najviše kategorije zaštite. Vidimo da je Izrael u ovom dijelu rata polučio dvije pobjede strategijske važnosti. Ni Hezbolah ni Iran trenutačno nisu ozbiljna sigurnosna prijetnja Državi Izraelu jer će Izrael reagirati neproporcionalnom silom na svaki pokušaj jačanja njihovih vojnih sposobnosti. U slučaju Hamasa došlo je do ponavljanja pogrešaka iz prošlosti. Jedna od ključnih pogrešaka krije se u načinu na koji Izrael komunicira ratna djelovanja. Iako su visoki časnici izraelskih oružanih snaga koji komuniciraju rezultate operacije borbe protiv Hamasa iznimno stručni i sposobni, ipak bi takve aktivnosti prema medijima trebali voditi civili. Komuniciranje ratnih ciljeva i postignutih rezultata zasjenile su snimke i informacije Hamasova ministarstva zdravstva koje su brojni mediji prihvatili kao nespornu činjenicu jer su tvrdnje bile potkrijepljene snimkama koje su utjecale na emotivnu stranu primatelja informacija. Izraelski narativ o tome da je dio tih snimaka nastao kao proizvod Hamasovih manipulacija nije dopirao do široke javnosti. Stoga je izraelski premijer, suočen s unutarnjim podjelama, odlučio ići do kraja kako bi bitno smanjio napadačke efektive Hamasa i time ostao zapamćen kao premijer koji je u kratkom roku uspio pobijediti tri strateška protivnika Izraela. Naravno, i dalje će se spominjati kako je izraelski narod u njegovu mandatu doživio najveći broj ubijenih Izraelaca u jednom danu još od Drugog svjetskog rata. Treba znati da bi se ovako ponašao bilo tko od izraelskih političara nakon masakra od 7. listopada 2023. godine.

Na Forumu ste spominjali i Kinu, rekli ste da bi na Dalekom istoku moglo doći do sukoba visokog intenziteta? Mislite li na otok Tajvan ili neko drugo područje?

Temelj svake kvalitetne procjene treba biti ozbiljna i sveukupna analiza/raščlamba. One se izrađuju sagledavanjem prikupljenih podataka i informacija. U ovom slučaju, postoji sasvim dovoljna količina podataka iz otvorenih izvora koji ukazuju na namjere Kine da u sljedećih nekoliko godina pokrene procese kojima će se pokazati i dokazati kao svjetska sila kojoj nitko više neće moći ograničavati ispunjanje njezinih ciljeva. Od podataka o stanju gospodarstva Kine, njezinim razvojnim planovima i rezultatima, aktivnostima na području Rusije, promjeni nastavnih kurikula nakon ruske agresije na Ukrajinu… Vrijedi dodati i brzinu gradnje vojnih kapaciteta s naglaskom na zračne i pomorske snage, znatnu kontrolu iskapanja i trgovine rijetkim zemnim mineralima na globalnoj razini, kontrolu i nadzor glavnih luka na glavnim gospodarskim pravcima na gotovo svim bitnim trgovačkim rutama, analizu kineskih strateških dokumenata… Iz svega toga vidljivo je i jasno da će Kina, ako ne dođe do nekih bitnih promjena, za dvije godine biti u stanju preuzeti nadzor nad otocima koji pripadaju Tajvanu, ali nalaze se u blizini obale Kine (kao što su otočja Kinmen, Matsu i Wuqiu). Tajvan ih ne može učinkovito braniti, a pitanje je bi li i SAD bio spreman zbog tih otoka ući u rat s Kinom. To je izazov na koji treba računati kao vrlo vjerojatan, s neizvjesnim posljedicama.

Vaša je česta tema i hibridno djelovanje, proučava ga Institut za istraživanje hibridnih sukoba čiji ste predsjednik. Kako vidite budućnost Instituta?

Sve što mi koji smo sad u Institutu radimo povezano je s jačanjem svjesnosti stanovništva o postojanju različitih oblika prijetnji našem zajedništvu, demokraciji, našim slobodama i pravima. Ne samo što se trudimo objektivno i istinito informirati javnost o brojnim pitanjima koja uzrokuju ili mogu uzrokovati podjele u društvu, trudimo se i osposobiti mlade generacije stručnjaka i znanstvenika koji će nas naslijediti. Posebno bih još jednom istaknuo projekt ATENa: s njim Institut sudjeluje upravo u borbi protiv neistina koje se pojavljuju u hrvatskom, ali i stranom informacijskom prostoru, a usmjerene su protiv interesa RH. Područje u kojem smo aktivni odnosi se na borbu protiv neistina u domeni pitanja obrane, sigurnosti, nacionalne i međunarodne sigurnosti te obavještajnih, informacijskih i kibernetičkih operacija. Taj projekt pokazuje određene slabosti. Međutim, njegove prednosti i pozitivni rezultati nadmašuju uočene nedostatke za koje sam uvjeren da će u sljedećem vremenu biti uklonjene. Stalno učimo pa i na svojim greškama. Ljudski je griješiti, greške prepoznati i ispraviti ih. S obzirom na mlade s kojima smo se okružili, a koji su nam prišli i koji bi trebali prirodnim putem nastaviti gdje mi zastanemo, uvjeren sam u kvalitetnu budućnost djelovanja Instituta i dalje u korist našeg društva i naše države.

Koliko pozornosti zemlje poput Rusije i Kine posvećuju različitim oblicima hibridnog djelovanja? Parira li im Zapad dovoljno u tom smislu?

Rusija i Kina svoje napadne operacije širenja vlastitih utjecaja izvan zone ratnih djelovanja (u slučaju Rusije) temelje upravo na uporabi svih onih napadnih vektora iz spektra hibridnih prijetnji pomoću kojih mogu ostvariti postavljene ciljeve. Na zapadu je 1999. prevedena knjiga dvojice visokih časnika kineskih oružanih snaga (Q. Lianga i W. Xiangsuia) pod nazivom Neograničeno ratovanje koja govori o modernom ratovanju. Iznimno kvalitetna knjiga koja donosi rečenicu koja može najbolje opisati što se smatra hibridnim ratovanjem: Sve što čovječanstvu može koristiti, može mu i naštetiti. To znači da danas na svijetu ne postoji ništa što ne može postati oružje. Zapad se takvom načinu razmišljanja ne može učinkovito suprotstaviti. Trebamo pak raditi na informiranju stanovništva te jačanju digitalne, informacijske i društvene pismenosti stanovništva. Sve to kako bismo mogli prepoznavati neistine koje ulaze u javni prostor, kako bi razvijali i jačali povjerenje stanovništva u institucije društva i države. Naime, upravo je to, pokraj identitetskih odrednica, glavni cilj napadnih operacija hibridnih napadača: poremetiti odnos povjerenja između stanovnika i institucija društva i države, poremetiti sustav donošenja odluka i dijeliti društva u skladu sa starom rimskom poslovicom Divide et impera.

Kakav je, prema vašem mišljenju, trenutačni sigurnosni položaj i situacija u Hrvatskoj?    

Hrvatska je vrlo sigurna država. I to se vidi po brojnim vjerodostojnim pokazateljima. Ta nam sigurnost pomaže u uspjesima na turističkom tržištu kao i u svakodnevnom življenju. Sve dok ne napustimo sigurnost naših domova i gradova te odemo negdje u inozemstvo, nećemo moći objektivno procijeniti stvarno stanje naše sigurnosti i njezinu vrijednost. Ima li sigurnosnih izazova kod nas? Ima. Međutim, oni nisu takvi da ograničavaju naša prava i slobode. Ono što je pak bitno jest sagledavanje prijetnji s kojima se možemo suočiti, a dolaze izvan Hrvatske, u fizičkoj, digitalnoj i informacijskoj domeni. To su područja sigurnosti, ali i razvoja, u kojima imamo potrebu daljnjeg napredovanja, primjenu pravila dubinskih analiza stranih investicija posebno u informacijskoj, komunikacijskoj domeni te digitalnom svijetu.

Kako biste opisali razinu sigurnosne kulture u Hrvatskoj? Jesmo li kao društvo dovoljno svjesni našeg sigurnosnog okružja, prijetnji i izazova, pa i nedavne prošlosti?

To je područje u kojem ima prostora za napredak. Proces detuđmanizacije koji je pokrenut još krajem 1998. i koji je svoj vrhunac doživio u vrijeme dok je predsjednik Republike bio Stjepan Mesić uglavnom je iza nas. Brojne neistine koje su tad preplavile hrvatsku i međunarodnu javnost upornim su djelovanjem stručnjaka prepoznate kao neistine. Proces detuđmanizacije sebi je postavio cilj – borbu protiv političke zaostavštine pokojnog predsjednika Tuđmana. Glavna ideja koja je pak dovela do obrane i stvaranja države bila je ideja zajedništva, nacionalne sloge i okupljanja oko ključnih interesa države i naroda. Detuđmanizacija je išla i sebe gradila kao ideju na unošenju podjela. Bitnu ulogu u suprotstavljanju unošenju podjela, a detuđmanizacija je to i bila, jest visoka razina obnove patriotizma u Hrvatskoj, svjesnosti da smo se teškom mukom izborili za samostalnost i suverenost, da stalno trebamo biti svjesni stvarnosti s kojom se suočavamo na međunarodnoj razini, da se trebamo skrbiti za naše nacionalne interese koji ne završavaju samo na granicama Republike Hrvatske. Moramo znati i da je sigurnosna kultura pojedinaca i zajednice od iznimne važnosti za stabilnosti naših obitelji, zajednica, institucija pa na kraju i same države. Država smo svi mi, bez obzira na to jesmo li svoj glas na izborima dali vladajućima ili oporbenjacima. Ono što mi na Sveučilištu obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman“ radimo jest upravo razvoj edukacijskih i obrazovnih programa koji daju učinkovite odgovore na vaše pitanje. U njih treba ubrojiti jačanje naše strateške sigurnosne kulture na pojedinačnoj i na zajedničkoj razini, suradnju i izgradnju, a ne sukobe i rušenje, re-identifikaciju i povratak patriotizma te svijest o tome tko smo, što smo, kako smo i uz koje žrtve došli do naše današnjice te kamo ćemo, kad, kako i s kim u budućnost.

S druge strane, jesmo li svjesni kako je članstvo u EU-u i NATO-u utjecalo na naše državne interese, a posebno na sigurnosni položaj?

To treba pitati sociologe koji vjerojatno provode različita istraživanja i na tu temu. Vidimo da postoje određene nesuglasice u javnosti, kao i nerazumijevanja o tome što su EU i NATO savez, koje su razlike između njih, kako djeluju i u kojem spektru aktivnosti. Nikad se ne trebamo zaustaviti u širenju istine i poboljšanju informiranosti stanovništva o tim dvjema organizacijama koje imaju bitnu pozitivnu ulogu u jačanju naše unutarnje i vanjske stabilnosti i sigurnosti. U svojim knjigama iz 1970-ih godina upravo je Franjo Tuđman isticao kako politička, gospodarska i sigurnosna budućnost Hrvatske treba biti u okviru EU-a i NATO saveza.

Bliži se početak Temeljnog vojnog osposobljavanja, koliko je ono nužno za hrvatsku sigurnost?

I nužno i potrebno. Zbog različitih političkih stavova kojima je vojno osposobljavanje zaustavljeno, mi smo u ozbiljnom sigurnosnom zaostatku glede razvoja i jačanja naše unutarnje sposobnosti za obranu u slučaju agresije. Često se od nekih pojedinaca može čuti argument koji to u biti nije, kako se Hrvatska obranila bez opće mobilizacije i bez vojnog roka, što je neistina. Istina je da su tijekom Domovinskog rata planirano provođene aktivnosti vojnog osposobljavanja, ali i mobilizacije u mjeri u kojoj su bile potrebne za očuvanje obrambenih sposobnosti. Mi koji smo krenuli u obranu još 1990.  u najvećoj smo mjeri prošli obuku u tadašnjoj JNA u trajanju od najmanje 12 mjeseci. To je bilo iskustvo koje nam je bilo od pomoći. Mogu se također čuti izjave da se vojno osposobljavanje može provoditi kad dođe do ugrožavanja naše sigurnosti i stabilnosti. Ako tad počnemo s osposobljavanjem, bit će kasno. Te bi osobe u takvom sukobu, u doslovnom smislu bile topovsko meso, posebno u odnosu na moderno bojište. Vojno osposobljavanje za potrebe obrane države i naroda provodi se u mirnodopsko vrijeme kao i u vrijeme kriza, kad je intenzivnije po sadržaju i trajanju. Zato je ovo krajnje vrijeme da se počne s osposobljavanjem te da ojačamo sposobnosti kojima bi mogućeg napadača odvratili od razmišljanja o mogućem napadu na Republiku Hrvatsku. I u tom će procesu bitnu ulogu imati naše Sveučilište obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman“.

Razgovarao: Domagoj Vlahović; Foto: Tomislav Brandt