RAZGOVOR: razvodnik Ivica Nerer, pripadnik 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume Gardijske oklopno-mehanizirane brigade

 Iz pijeteta prema žrtvama Domovinskog rata nema tih loših vremenskih uvjeta po kojima ne bih vozio. Za takav dan i cilj ne postoje zapreke i nije mi ništa teško učiniti za iskazivanje ljubavi i poniznosti prema hrvatskim žrtvama Domovinskog rata, ističe razvodnik Nerer, pripremajući se i ove godine za vožnju biciklom od Varaždina do Vukovara u prigodi obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Razvodnik Ivica Nerer, pripadnik 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume Gardijske oklopno-mehanizirane brigade, već godinama vožnjom bicikla obilježava važne obljetnice iz naše povijesti, posebno one vezane uz Domovinski rat. Iza njega ukupno je 5539 prijeđenih kilometara. Iz Varaždina je četiri puta kretao u Knin u povodu obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Ove godine vozio je u Bečko Novo Mjesto u čast Zrinskih i Frankopana, a prošle godine vozio je najdulju rutu – od Varaždina do Bruxellesa u povodu 15. obljetnice članstva Republike Hrvatske u NATO-u. Upravo priprema petu vožnju do Vukovara u povodu Dana sjećanja 18. studenog.

Obilježavanja obljetnica vožnjom bicikla počeli ste 2019. vožnjom od Varaždina do Vukovara. Kako ste došli na ideju za takav način obilježavanja?

Ideja je nastala u listopadu 2019., kad je započela pandemija. Tad je bio ograničen dolazak hrvatskih branitelja i građana. Kako inače u slobodno vrijeme bicikliram, javila se ideja da odem umjesto onih koji ne mogu zbog ograničenja izazvanih pandemijom nazočiti Danu sjećanja u Vukovaru. Želio sam na taj častan način kao hrvatski vojnik učiniti to umjesto njih. Dosad sam samo jedanput propustio vožnju. Prioritet su bile moje radne obveze, koje još uvijek izvršavam s velikom motivacijom, časno i uzorno.

Kao pripadnik 7. gardijske brigade ušli ste u Knin 1995. godine. Kakav je osjećaj voziti do grada koji ste prije 30 godina oslobodili?

Voziti na obljetnicu Oluje, tj. na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u slobodni grad Knin velika je čast. Uvijek sam ponosan na sve sudionike VRO Oluja, pogotovo na bivše pripadnike 7. gardijske brigade Puma. Ulaskom u Knin na taj dan ljudi me pozdravljaju, gledam lica ljudi koji su onda bili mladi vojnici, danas stariji, ali koji stoje uspravno i ponosno vojnički kao što su i te 1995. godine. Oni su donijeli hrvatskom narodu slobodu, mir i svijetlu budućnost. Vozim s ponosom i poniznošću prema hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima. Kao maloljetni dragovoljac Domovinskog rata ponosan sam što mogu odati počast svim hrvatskim braniteljima i građanima koji su s nama proživljavali cijeli Domovinski rat od 1990. do 1995.

Najdulja dionica koju ste vozili bila je od Varaždina do Bruxellesa 2024. godine. Koliko je bilo zahtjevno to izdržati?

Obavio sam dobre fizičke pripreme prije puta. Tu je važnu ulogu odigrala psihička pripremljenost i upornost s obzirom na to da putujem sam, bez pratnje. Bicikl i oprema imali su 48 kg. Vremenske nepogode bile su svakodnevne. Vozilo se od 18 pa do mojih rekordnih 23 sata i 50 minuta po danu, ovisno o konfiguraciji terena i dionicama. Cijelim putom vijorila se državna zastava i zastava NATO-a. Kad bih ljudima objasnio otkud dolazim i koji mi je krajnji cilj, rado su mi prilazili tijekom svake moje pauze. Divili su se pothvatu i čestitali nam 15 godina članstva Hrvatske u NATO-u. Ovo moje putovanje nije bilo samo moje već svih pripadnika OSRH, bivših i sadašnjih. Zato sam se osjećao odgovornim: odustajanje nije bilo opcija niti pod bolovima niti u lošim vremenskim uvjetima. Imao sam namjeru stići u glavno zapovjedništvo NATO-a časno i ponosno uime svih pripadnika OSRH. Po dolasku predstavnica glavnog tajnika NATO-a Carmen Romero rekla mi je sa suzama u očima: “Dobro došao kući, ovo je tvoj dom.” Istaknula je da sam od ulaska Hrvatske u članstvo prvi koji je na ovakav način predstavio Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku. Tad nisam bio svjestan koliko je taj pothvat velik. Tek sam za nekoliko dana, nakon što su se dojmovi slegli, to shvatio.

Je li tijekom putovanja bilo ruta koje su vam iz nekog razloga ostale posebno u sjećanju?

Na svakoj ruti iz godine u godinu ima divnih trenutaka. Uvijek se radujem susretu s našim građanima i braniteljima. Teško je izdvojiti najdraže trenutke. Bilo je trenutaka noću kad sam tijekom bicikliranja imao susrete s veprovima, čoporima pasa lutalica, a nakon Gračaca i susrete s vukom. Putovanja su mi uvijek slikovita.

Kako se pripremate za petu vožnju biciklom u Vukovar i koliko traju pripreme?

Tu rutu vozim u poniznosti prema žrtvama Vukovara i Škabrnje i svim ostalim žrtvama Domovinskog rata. Vožnja traje 15 sati s kratkim pauzama i vozim je u jednom danu. Svakog vikenda treniram i prođem biciklom 250 do 300 km. Budući da sam u dobroj fizičkoj kondiciji, za tu udaljenost nisu mi potrebne neke posebne pripreme. Bitan je na takvom putovanju oprez jer je stara Podravska magistrala izazovna što se tiče cestovnog prometa.

Biciklirali ste u Knin, Bečko Novo Mjesto i Bruxelles ljeti, odnosno u proljeće. Vožnja u Vukovar u studenom neugodnija je zbog nepogodnijih vremenskih uvjeta. Koliko vam oni otežavaju put i očekujete li poteškoće?

Istina, 17. studenog, kad krećem na put, uvijek je gusta magla, vidljivost nikakva i dosta je hladno. Ali iz pijeteta prema žrtvama Domovinskog rata nema tih loših vremenskih uvjeta po kojima ja ne bih vozio. Za takav dan i cilj ne postoje zapreke i nije mi ništa teško učiniti za iskazivanje ljubavi i poniznosti prema hrvatskim žrtvama Domovinskog rata. Potrebni su samo čista glava, ljubav prema domovini i malo tvrdoglavosti. Za hrvatskog vojnika nema onda zapreka koje bi ga spriječile da dođe do zadanog cilja.

Imate li kakvu logističku podršku?

Što se tiče logistike – smještaj, opremu i prehranu rješavam sam. Udruga veterana 7. gardijske brigade Puma uvijek me svečano ispraća i dočekuje zajedno s pripadnicima 2. oklopno- mehanizirane bojne Pume, braniteljskim udrugama, Policijskom upravom varaždinskom, varaždinskim i međimurskim županom te brojnim hrvatskim građanima. To mi definitivno daje moralnu podršku na mojim putovanjima i na njoj sam jako zahvalan.

Imate li u planu nove inicijative?

Planovi postoje, ali vidjet ćemo kako ću ih realizirati. Imam 51 godinu i najbitnije je zdravstveno stanje koje će, nadam se, biti i dalje u izvrsnom stanju. Prioritet su mi i obveze na poslu u Hrvatskoj vojsci. Kad uskladim sve obveze, razmotrit ću neke nove incijative. Na kraju razgovora zahvalio bih zapovjedniku GOMBR-a brigadiru Željku Marinovu, zapovjedniku OMB-a Pume pukovniku Krunoslavu Slavincu i Zapovjedništvu HKoV-a na susretljivosti i prepoznavanju mojih incijativa, kojima nastojim promovirati hrvatskog vojnika. Posebno zahvaljujem kolegama koji preuzimaju dio mojih radnih obveza kad sam na bicikliranju. Hvala i domovini vjerni.        

Razgovarao: Hrvoje LončarevićFoto: privatna arhiva