Nakon što je krajem studenog 2025. program gradnje novih fregata smanjen na samo dva broda, velik problem Američke ratne mornarice još je izraženiji – premalo plovila u borbenoj površinskoj floti

Američka ratna mornarica u problemima je izazvanim, prije svega, uzastopnim neuspjehom tri jako važna projekta. Istodobno, kineska ratna mornarica uvodi nova plovila u operativnu uporabu brzinom koja je zadnji put viđena tijekom Drugog svjetskog rata. No tad su upravo američka brodogradilišta isporučivala stotine ratnih brodova godišnje. Do 2030. godine, kineska ratna mornarica na flotnoj bi listi trebala imati najmanje 435 ratnih brodova. Američka ratna mornarica ima 466 brodova, no od toga je oko 300 modernih ratnih. Osim toga, broj brodova konstantno se smanjuje, a najnovije otkazivanje programa gradnje fregata klase Constellation dodatno pogoršava stanje.

Američki predsjednik Donald Trump najavio je obnovu američke brodogradnje. Važan dio tog procesa jačanje je vojnih kapaciteta i gradnja najmodernijih ratnih brodova. Novi program, koji je još uvijek u razradi, nazvan je Zlatna flota (Golden Fleet). Po sadašnjim najavama trebao bi donijeti vrlo velike ratne brodove, istisnina od 15 do 20 tisuća tona, pa  i one s istisninom od 35 000 ili više tona (opširnije v. tekst Bojni brodovi klase Trump, HV br. 752). Problem je u tome što će prvi brod programa Golden Fleet postati operativan, u vjerojatnom slučaju, za cijelo desetljeće. A lako je moguće da će trebati i više vremena.

Trenutačno Američka ratna mornarica nema velik program gradnje nove klase velikih ratnih brodova koji bi bio aktivan u punom smislu riječi. Naime, 25. studenog 2025. tajnik mornarice John Phelan objavio je obustavu gradnje klase Costellation. Prije nego što je prva fregata uopće porinuta. Nakon otkazivanja, jedini još uvijek aktivni američki program gradnje ratnih površinskih brodova klasa je Arleigh Burke – 15 primjeraka izvedenice Flight III. Iako je riječ o izvanrednim razaračima, a s navoza izlaze sve modernija i sposobnija plovila, ipak je riječ o klasi čiji početak gradnje seže još u kraj 1980-ih godina. Naravno, vrijedi spomenuti i nosače zrakoplova klase Ford, no oni su potpuno druga priča.

ProBLEM i ProBLEM

Američka ratna mornarica, što se tiče novih projekata površinskih plovila, nikako nije imala dobar početak XXI. stoljeća. Projekt razvoja razarača za djelovanje u priobalju (Surface Combatant for the 21^st century / SC-21) bio je pokrenut 1994. Iz njega je na kraju proizišla klasa Zumwalt. Prvotno je planirana gradnja čak 32 razarača te klase. Na kraju su izgrađena samo tri jer su troškovi projekta postali divovski, a borbene odlike razarača nisu bile ni približno zadovoljavajuće. Kongres je obustavio financiranje programa 2008. godine, s iznimkom prva tri razarača: USS Zumwalt i USS Michael Monsoor ušli su u operativnu uporabu 2020., odnosno 2024. godine, a uskoro bi ih trebao slijediti i USS Lyndon B. Johnson. Poznati podaci govore da su troškovi cijelog projekta 2016. godine premašili 22,5 milijardi dolara (32,81 milijardi po sadašnjoj vrijednosti dolara). Ti troškovi mogli bi biti među razlozima zbog kojih je Pentagon morao odustati od programa nove krstarice i nove fregate, te nastaviti gradnju razarača klase Arleigh Burke.

Međutim, neuspjeh klase Zumwalt nije ni približno bio najveći problem s početka XXI. stoljeća. Ta neslavna pozicija pripada projektu Littoral Combat Ship (LCS). Jednako kao što je projekt SC-21 trebao Američkoj ratnoj mornarici donijeti razarače koji će sigurno djelovati u blizini neprijateljske obale, LCS je trebao osigurati mogućnost sigurnog djelovanja unutar neprijateljskih teritorijalnih voda.

Američka ratna mornarica male je ratne brodove zadnji put gradila tijekom Građanskog rata. Doduše, tijekom Drugog svjetskog rata izgrađen je jako velik broj torpednih čamaca, njih više od 520 jer su bili jeftini i laki za gradnju. S vršnim brzinama višim od 40 čvorova, te autonomijom od 12 sati pri brzini krstarenja od 23 čvora, bili su vrlo korisni na Tihom oceanu. Međutim, odmah nakon kraja Drugog svjetskog rata mornarica ih je otpisala i u značajnoj mjeri predala saveznicima.

Iako bi ih se moglo svrstati u korvete, brodovi projekta Littoral Combat Ship (LCS) zapravo su zasebna kategorija. I zato su imali i zasebni proces nastajanja. Vrlo neuobičajeno, unutar jednog projekta nastale su dvije klase – Freedom (klasični trup) i Independence (trimaranski trup). Još tijekom testiranja prvih brodova iz klasa postalo je jasno o kakvim se problemima radi. Međutim, na kraju je izgrađeno 35 brodova, 16 klase Freedom i 19 klase Independence. Uzrok tolikog broja vjerojatno je i snažno lobiranje svih tvrtki uključenih u gradnju, predvođeni s Fincantieri Marinette Marine (gradili su brodove klase Freedom) i Austal USA (gradili su brodove klase Independence). No, Američka ratna mornarica zapravo nije znala što bi s njima. O problemima je dovoljno govorila činjenica da su otpisi brodova započeli jako rano. U klasi Independence otpisana su prva dva izgrađena broda. No u klasi Freedom već je otpisano pet brodova. Iako je nekoliko zemalja razmatralo kupnju LCS-a, sve su odustale pa su svi troškovi razvoja i gradnje isključivo ostali američkim poreznim obveznicima. Konzervativne procjene tvrde da su američki porezni obveznici morali izdvojiti najmanje 100 milijardi dolara. Za taj je iznos Američka ratna mornarica mogla izgraditi najmanje 45 razarača klase Arleigh Burke. Ipak, zadnje vijesti govore da je US Navy odlučila prestati s otpisivanjem LCS-ova. Navodno se pokazuju korisnim u protuminskim zadaćama (mine countermeasures – MCM), pa će Amerikanci njima zamjenjivati MCM brodove klase Avenger.

Povratak u normalu

Sredinom prošlog desetljeća Pentagonu su dosadili problematični programi Američke ratne mornarice. Stoga je odlučeno da će se sve vratiti u normalu. Umjesto čudnovatih kljunaša koji su trebali djelovati u priobalnim vodama prioritet je vraćen na brodove za otvorena mora i oceane. To je, među ostalim, značilo i povratak pravim višenamjenskim fregatama koje će moći djelovati samostalno ili kao dio udarne skupine nosača zrakoplova. U srpnju 2017. Pentagon je objavio zahtjev za ponude za projekt nove fregate FFG(X). Kako bi se maksimalno smanjili rizici i troškovi razvoja odlučeno je da će se kao osnova uzeti već razvijen i isproban projekt. S obzirom na to da američka brodogradilišta nisu imala projekt gradnje fregata još od klase Oliver Hazard Perry iz početka 1970-ih godina, bilo je jasno da će u obzir doći samo strani projekti. To se nimalo nije svidjelo američkim brodogradilištima, te će se na kraju pokazati presudnim za obustavu projekta.

Doduše, u najuži izbor ušlo je pet prijedloga, koji su prije svega uključivali američke tvrtke – Lockheed Martin, Huntington Ingalls Industries i General Dynamics Bath Iron Works. Potonja je tvrtka zapravo istupila s projektom F – 100 španjolske Navantie. Bio je tu i australsko-američki Austal USA, kao i Fincantieri Marinette Marine, odnosno američka podružnica talijanske tvrtke Fincantieri koja je 2009. preuzela američko brodogradilište Marinette Marine. Svaka od spomenutih kompanija dobila je po 15 milijuna dolara za razradu planova. Austal USA i Lockheed Martin otpali su prvi jer su prijavili projekte koji su se temeljili na povećanim brodovima klasa Freedom i Independence. Huntington Ingalls Industries nije imao odgovarajući originalni projekt, pa je prijedlog temeljio na velikom ophodnom brodu National Security Cutter namijenjenom Američkoj obalnoj straži, no otpao je vrlo brzo.

Pentagon i Američka ratna mornarica u travnju 2020., potpuno očekivano, objavili su da je odabran Fincantierijev prijedlog. Bio je temeljen na uspješnom talijansko-francuskom projektu FREMM (Fregata Europea Multi-Missione / Frégate Européenne Multi-Mission), pa je trebao osigurati najbolje temelje za kvalitetan i jeftin program. Program je ubrzo preimenovan u FFG-62, a potom i klasu Constellation. Izvorno je planirana gradnja najmanje 20 fregata te klase. Prva je trebala ući u operativnu uporabu 2029., a gradnja klase bi se protegla sve do iza 2040. godine. Predviđeni troškovi gradnje prvog broda su 1,28 milijardi, no potom bi se za ostale brodove u klasi smanjili na 1,05 milijardi. Za početak, bila je ugovorena gradnja šest brodova.

Sve više zahtjeva – sve više problema

Jedino što je trebalo napraviti bilo je prilagoditi postojeći projekt FREMM potrebama Američke ratne mornarice. A to se prije svega odnosilo na nadgrađe da bi se dobio prostor za ugradnju američkih radara, elektrooptičkih motrilačkih sustava i sustava veze. No onda su počeli problemi. Početna premisa odabira već gotovog projekta bila je da se sa što manje izmjena dobije što jeftiniji brod za što kraće vrijeme. Umjesto toga krenula je bujica zahtjeva za izmjene i poboljšanja.

Po količini prigovora i zahtjeva koji su američki admirali tvrtki uputili Fincantieri Marinette Marine, jedino bi se moglo zaključiti da su fregate programa FREMM potpuno neuporabljive. A opet, razne izvedenice fregata FREMM programa nalaze se (ili su u fazi gradnje) za flote čak pet ratnih mornarica – ne računajući američku. S obzirom na podrijetlo, skeptici bi mogli reći da su talijanska i francuska ratna mornarica morale kupiti fregate FREMM. Međutim, grčka, egipatska, marokanska i indonezijska ratna mornarica nisu. Mogle su birati među desetak drugih projekata, ne samo iz Europe već i iz Japana, Južne Koreje i šire. Uostalom i Amerikanci su zaključili da je to najbolja ponuda.

Jedan od zahtjeva američkih admirala bio je postavljanje dodatnih slojeva oklopne zaštite. Pitanje je kolika bi oklopna zaštita trebala biti da spriječi potapanje broda od 151 metar duljine i istisnine oko 7300 tona ako bi ga, primjerice, pogodio kineski protubrodski hipersonični projektil. Za potrebu izmjene nadgrađa kako bi se dobio prostor za radarski sustav AN/SPY-6(V)3 znalo se od samog početka. No zahtjev za povećanje kapaciteta vertikalnih lansera došao je naknadno. Kao i odluka da se ugrade znatno veći elektrogeneratori. Kako je za sve te i mnoge druge izmjene trebalo prostora, duljina trupa povećana je sedam metara, što nije bio toliko značajan problem. Puno veći problem bilo je povećanje istisnine za 759 tona, tj. za čak 13 %. Što je onda imalo značajni utjecaj na maritimne sposobnosti. Posljedično, vršna brzina se navodno smanjila ispod 25 čvorova, zbog čega bi fregate klase Constellation praktički bile neuporabljive kao prateći brodovi nosača zrakoplova. Veća istisnina smanjila je i doplov, iako ne značajno.

Što je ostalo od FREMM-a?

Vrlo brzo u javnost su dospjele primjedbe koje je upućivala Američka ratna mornarica prema brodogradilištu i tvrtka Fincantieri Marinette Marine admiralima. Mornarica je tvrdila da Fincantieri Marine ima kroničan nedostatak stručne radne snage, što je po njima izazvalo kašnjenje projekta. Iz Marinette Marine odgovarali su da je prevelika količina zahtjeva za izmjene projekta. Tolika da ni svi američki inženjeri brodogradnje i strojarstva ne bi bili dostatni da ih provedu. Dokaz za to bila je tehnička dokumentacija koja je pokazivala da od izvornog projekta gotovo pa nije ostalo ništa. Naime, prvotna je ideja bila da projekt FREMM bude osnova nove klase u najmanje 85 %. Do sredine 2025. godine od izvornog projekta navodno je ostalo jedva 15 %.

Sve to dovelo je do kašnjenja od tri godine. Po izvornim planovima, prva fregata klase Constellation trebala je biti porinuta do kraja 2026. Međutim, u travnju 2025. projektna dokumentacija još uvijek nije bila dovršena. Zapravo su se još uvijek radile izmjene na osnovnom projektu. Usprkos tome što je gradnja prvog trupa već započela, pa je kobilica položena 12. travnja 2024.

Sa svakim mjesecom kašnjenja rasli su troškovi. Prvotni zadani prag troška gradnje prvog broda od 1,24 milijarde dolara (znatnim dijelom i zbog inflacije) dobrano je premašen. Ni Pentagon ni  Fincantieri Marinette Marine nisu odveć rječiti oko te teme, no zna se da je procjena troška gradnje prvog broda u klasi USS Constellation (FFG-62) već sada značajno premašila 1,4 milijarde. Do 2029. godine, za kada je pomaknut rok porinuća, mogla bi dosegnuti i dvije milijarde. Kako je u studenom 2025. bilo dovršeno tek 12 % trupa, veliko je pitanje bi li brodogradilište ispoštovalo i taj rok. Iako su proračunska sredstva za gradnju FFG-62 i dalje osigurana, svrsishodnost nastavka gradnje itekako je upitna. Tim prije jer su osim USS Constellationa i drugog plovila u klasi USS Congressa svi ostali brodovi klase Constellation otkazani.

Pentagon se vjerojatno već dogovorio ili će se pokušati dogovoriti s brodogradilištem oko namirenja troškova i gubitaka zbog otkazivanja projekta. Očekujući gradnju 20 fregata, Fincantieri je u pet američkih brodogradilišta (Wisconsin System of Yards, Marinette, Green Bay, Sturgeon Bay i Jacksonville) investirao 800 milijuna dolara. S obzirom na to da su očekivali zahtjeve za gradnju u što kraćim rokovima zaposleno je dodatnih 850 radnika, te je ukupni broj zaposlenih narastao na 3750. Time je Fincantieri Marine Group postao druga najvažnija tvrtka američke brodogradnje, odmah iza Huntington Ingalls Industriesa.

Otkazivanjem programa gradnje fregata klase Constellation sva su ta radna mjesta postala nepotrebna. Ili ipak nisu, jer će Amerikanci imati povećanu potrebu za gradnjom ratnih brodova.

Predsjednik i strani brodovi

Strateški prioriteti trenutačne američke administracije su Tihi ocean i Azija. Američki mediji, posebice oni specijalizirani za pitanja sigurnosti, gotovo isključivo bave se rastom vojne moći Kine. Posebna pozornost pridaje se jačanju kineske ratne mornarice. Još 2023. godine u javnost je dospjela procjena američke mornaričke obavještajne službe da su kineski brodograđevni kapaciteti namijenjeni ratnoj mornarici 200 posto veći od američkih. I svi su gotovo pa u punom pogonu.

Američka ratna mornarica trebala bi do 2040. godine zadržati prednost u tonaži brodovlja, iako ni to više nije posve sigurno. Naime, razliku u ovom trenutku čine američki nosači zrakoplova s nuklearnim pogonom i istisninama većim od 100 tisuća tona. Kineska ratna mornarica trenutačno ima operativna dva manja nosača koje označava kao školske. U operativnu je uporabu nekoliko tjedana prije otkazivanja projekta Constellation ušao prvi pravi kineski nosač Fujian istisnine oko 85 tisuća tona i opremljen s tri elektromagnetska katapulta. Navodno je u tijeku gradnja i prvog kineskog nosača zrakoplova s nuklearnim pogonom. Neki, ne baš pouzdani izvori, tvrde da bi nosač mogao imati istisninu od čak 120 tisuća tona. U svakom slučaju, prednost u istisnini Američke ratne mornarice tijekom idućeg desetljeća mogla bi se značajno smanjiti.

Zbog uzastopnih američkih prekinutih programa razvoja i gradnje novih brodova te goleme prednosti u kapacitetima kineske brodogradnje, Amerikanci bi mogli doći do logičnog rješenja – kupnje stranih ratnih brodova. Predsjednik Donald Trump 9. je travnja 2025. tijekom ceremonije potpisivanja predsjedničke uredbe Obnova američke pomorske dominacije (Restoring America’s Maritime Dominance), spomenuo i mogućnost da Američka ratna mornarica privremeno, kao interventnu mjeru, kupi ratne brodove proizvedene u stranim brodogradilištima po stranim projektima. Pritom je pozvao strane tvrtke da otvore brodogradilišta u Sjedinjenim Američkim Državama. Taj bi dio bilo posebno zanimljivo pratiti nakon zadnjih iskustava tvrtki Fincantieri Marine Group i Austal Limited s Pentagonom i ratnom mornaricom. U međuvremenu, 22. prosinca 2025. američki je predsjednik najavio gradnju bojnih brodova klase Trump, dodavši da će klasa u potpunosti biti izgrađena u SAD-u rukama američkih građana. No, što je s fregatama?

Otpis još jedne klase

Propašću programa gradnje fregata klase Constellation, kupnja stranih fregata čini se neizbježna ako Američka ratna mornarica želi zadržati korak s kineskom. Doduše, Pentagon i ratna mornarica na brzinu su smislili novi projekt fregata – FF(X) koji su najavili 19. prosinca 2025., dakle, tri dana prije najave klase Trump. Kao osnova za fregate poslužit će projekt National Security Cutter (NSC) obalne straže, koji je FREMM potukao na prethodnom natječaju. Projekt FF(X) na samom je početku, no službeno priopćenje Američke ratne mornarice navodi cilj da prvo plovilo u klasi bude porinuto 2028. godine. Pesimisti pak kažu da će proći desetljeće dok ne počne gradnja prve fregate. Ili da će projekt ići prebrzo pa će završiti kao propali LCS. Kako bi se projekt što više ubrzao, trenutačno se spominje opcija u kojoj neće biti ugrađeni okomiti lanseri, jer za njih nema mjesta. Umjesto toga lanseri bi bili u kontejnerima koji bi se postavljali na brodove po potrebi. Ili bi bili na besposadnim pratećim brodovima. Očigledno neke neostvarene ideje iz programa LCS ne umiru lako. 

Zadnje fregate klase Oliver Hazard Perry ispisane su s flotne liste prije točno deset godina pa trenutačno Američka ratna mornarica od površinskih borbenih brodova ima samo 75 razarača klase Arleigh Burke, dva i pol razarača klase Zumwalt te sedam krstarica klase Ticonderoga. Četiri od njih mogle bi biti otpisane u nadolazećem razdoblju, a tri bi po poznatim planovima trebala ostati aktivne do 2029.: USS Gettysburg (CG-64), USS Chosin (CG-65) i USS Cape St. George (CG-71). Trenutačno nema aktivnog programa gradnje njihovih zamjena.

S propalim programom gradnje klase Zumwalt, a ako se ne realiziraju programi gradnje novih krstarica i fregata, Američka ratna mornarica i dalje je fokusirana na nove razarače klase Arleigh Burke. Ipak, ponavljamo da je to projekt koji je nastao 1980-ih, a prvi razarač USS Arleigh Burke (DDG-51) porinut je davne 1989. Iako je projekt sustavno moderniziran (inačica Flight III ima AESA radar AN/SPY-6(V)1), ipak se radi o starom projektu. Istodobno, mogućnost programa koji bi zamijenio i razarače klase Arleigh Burke i krstarice Ticonderoga postoji, ali jedva da se spominje. Projekt Next-Generation Guided-Missile Destroyer ili DDG(X) u fazi je rane razrade, tek mali korak iznad idejnog projekta. Ipak, ratna se mornarica službeno nada da bi prvi novi razarač mogla dobiti početkom idućeg desetljeća.

Opet projekt izvana?

S definitivnim gašenjem programa gradnje fregata klase Constellation, bez obzira na projekt FF(X), kupnja stranih fregata postala je vrlo vjerojatna. Inače će Američka ratna mornarica ubrzo u sastavu imati isključivo razarače. Međutim, problem je: što kupiti? Osnovni je zahtjev da fregate što prije uđu u operativnu uporabu. A to znači gotovo bez promjena u izvornom projektu. Što pak znači da u obzir dolaze samo fregate koje su već opremljene američkim motrilačkim i oružanim sustavima. Na žalost Američke ratne mornarice, takvih fregata na tržištu baš i nema puno.

Naime, tržištem fregata (i korveta) dominiraju američke kompanije. Koje se trude u njih ugraditi što više europske tehnologije. Jedan projekt potpuno odgovara zahtjevima Američke ratne mornarice i bio je među ponuđenim za projekt FFG(X) – F100 španjolske Navantie. Fregate klase Álvaro de Bazán opremljene su radarskim sustavom AN/SPY-1D koji je preteča radarskog sustava AN/SPY-6, te se može vrlo jednostavno zamijeniti naprednijim. Naoružanje se sastoji od okomitih lansera Mark 41 u kojima su projektili površina-zrak RIM-66 Standard. Doduše, projekt F100 je star 25 godina, no Navantia može ponuditi znatno moderniji projekt F110. Upravo je u tijeku opremanje prve fregate po tom projektu za španjolsku ratnu mornaricu – Bonifaz. U gradnji su još dvije, Roger de Lauria i Menéndez de Avilés. Međutim, projekt F110 ima veliku potencijalnu manu – dolazi iz Španjolske. Tamošnja vlada odbija slijediti dogovor unutar NATO-a o povećanju izdvajanja članica za obranu na 5 % BDP-a, što predsjednik Trump oštro kritizira. U takvim je okolnostima španjolski projekt teško prihvatljiv.

Drugi je europski projekt koji bi bio jako zanimljiv Američkoj ratnoj mornarici nizozemsko-njemački F126 (klasa Niedersachsen). Gradnja prve fregate F227 Niedersachsen je u tijeku, s planiranim porinućem u srpnju 2028. Fregate će biti opremljene okomitim lanserima Mark 41 za američke projektile. Doduše, radari su europski, no nadgrađe je prilagođeno ugradnji velikih pločastih antena AESA radara. Sa 166 metara duljine i 10 550 tona istisnine F227 bio bi dobar odabir. Iako ni on, iz političkih razloga, nema velike šanse. A ako gledamo politiku, najizgledniji odabir za novu američku fregatu dolazi iz Azije. Preciznije, iz Japana.

Najizgledniji odabir

Australska vlada je 5. kolovoza 2025. objavila da će nove fregate tamošnje ratne mornarice biti građene na bazi japanskog projekta koji je urodio klasom Mogami. Nije to bilo nikakvo iznenađenje. Mogami je u samom vrhu suvremenih fregata. Osim toga Australija i Japan imaju zajedničkog potencijalnog rivala – Kinu. S obzirom na to da Canberra nije mogla odabrati američki projekt, odlučili su se za japanski. U Japanu je poznat kao New FFM/06FFM/Improved Mogami. Kao što mu ime kaže, radi se o poboljšanom i povećanom projektu fregata klase Mogami. Japanska ratna mornarica planira izgraditi čak 12 fregata osnovne klase Mogami. Od toga je osam već dovršeno, a četiri su u fazama opremanja ili dovršetka.

Iako su originalne fregate klase Mogami napravljene po projektu 30DX tvrtke Mitsui Engineering & Shipbuilding (Mitsui E&S) – nisu označene kao razarači, usprkos činjenici da će zapravo zamijeniti razarače klasa Asagiri i Abukuma. Osim toga, japanski su admirali zaključili da su premalene, a posebno za djelovanje oko japanskih otoka u arhipelagu Ryukyu. Tako se otočje Yaeyama nalazi gotovo tisuću kilometara od otoka Kyūshū, ali samo 260 kilometara od Tajvana.

Tako je nastao projekt New FFM/06FFM. Trup je produžen deset (ukupno 142 metra) i proširen jedan metar (17 m). Time je puna istisnina s 5500 tona klase Mogami narasla na 6200 tona. Istodobno su zadržane sve najbolje odlike klase. Prije svega, vrlo visoka razina automatizacije koja zahtijeva posadu od samo 90 časnika, dočasnika i mornara. Plus još pet-šest ljudi zaduženih za helikopter. Naravno, zahtjev za malu posadu jako se svidio australskim admiralima, a zasigurno se sviđa i američkim. Za usporedbu, klasa Constellation treba imati posadu od 24 časnika te 176 dočasnika i mornara. Doslovno se od jedne posade fregata Constellation mogu formirati dvije posade fregata Mogami. Sa 142 metra duljine i 6200 tona pune istisnine Improved Mogami ima sasvim solidne maritimne sposobnosti. Doduše, fregate klase Constellation trebale bi biti nešto veće – 151 metar dužine i istisnine veće od 7300 tona.

Naravno, uvijek postoji opcija da američki admirali i kod Mogamija nađu hrpu nedostataka i zamjerki pa da projekt naraste za još deset metara po duljini i tisuću tona istisnine. Iako je teško reći gdje. Poboljšani Mogami na pramcu ima okomite lansere Mark 41 s 32 ćelije. Isto toliko trebala je imati i klasa Constellation. Japanci su odlučili na pramac staviti i top Mk 45 kalibra 127 mm. Amerikanci su za Constellation odabrali manji Mk 110 kalibra 57 mm. Stoga ne bi bio problem smjestiti manji top u prostor većeg.

Odgovarajuća japanska rješenja

Japanska ratna mornarica na fregatama Improved Mogami zadržat će Mitsubishijev AESA radarski sustav OPY-2 s četiri fiksne antene. Međutim, već je ranije objavljeno da će za potencijalne strane kupce fregate biti opremljene američkim radarima SPY-7, proizvodom tvrtke Lockheed Martin. Klasa Constellation trebala je dobiti radare SPY-6 tvrtke Raytheon. U svakom slučaju, ondje gdje ima prostora za SPY-7, ima i za SPY-6.

U većem trupu Improved Mogamija ima i dovoljno mjesta za borbeni sustav Aegis Baseline 10 tvrtke Lockheed Martin. S obzirom na to da objedinjava upravljanje i obradu podataka motrilačkih sustava s uporabom naoružanja, bez njega se ne može. Izvorno, fregate klase Mogami opremljene su domaćim aktivno-pasivnim tegljenim sonarom NEC OQQ-25. Što znači da na krmi već postoji prostor dostatno velik da se u njega smjeste sonari koji su trebali biti dio senzora klase Constellation – tegljeni sonari CAPTAS-4 (francuski Thales) i TB-37 (američki L3Harris).

Fregate Mogami naoružane su s dva trostruka torpedna uređaja, od kojih je svaki smješten na jedan bok. Radi se o torpednim uređajima koji su, ako ne identični, onda uvelike nalik na američki Mark 32 Surface Vessel Torpedo Tubes (Mk 32 SVTT). Iz njih se lansiraju torpedi Type 12. I oni su gotovo identični američkom lakom torpedu Mark 46. Iako su fregate klase Constellation trebale biti višenamjenske, ugradnja torpednih uređaja nije bila planirana. Protupodmorničko djelovanje isključivo bi se provodilo višenamjenskim mornaričkim helikopterom MH-60R Romeo. Međutim, na krmi je bio hangar u koji se mogao smjestiti samo jedan helikopter. Ali i fregate Improved Mogami na krmi imaju hangar za jedan helikopter MH-60.

Od OOB-a do Fregate

Zanimljivo je da na fregatama klase Mogami zadaću elektroničkog djelovanja obavlja upravo AESA radar OPY-2. Vjerojatno vrlo slično kao što to radi radar AN/APG-81 na višenamjenskim borbenim avionima F-35 Lightning II. Koliko je poznato, radar SPY-6 nema te mogućnosti. Stoga bi na američkoj izvedenici projekta Improved Mogami projektanti morali pronaći prostor za smještaj sustava za elektroničko djelovanje AN/SLQ-32 koji bi dopunio SPY-6.

Ukratko, klasa Mogami čini se jako dobrim izborom za Američku ratnu mornaricu. No, takvim se činila i fregata FREMM, pa projekt neće otići dalje od dva broda. Zasad, izgledno je da će Amerikanci pribjeći programu FF(X), tj. prilagodbi izvorne klase ophodnih brodova u fregate. Prednost projekta National Security Cutter na kojem se bazira jest u tome što je originalno američki. Međutim, to neće biti dovoljno, nova su plovila hitno potrebna, što znači da će i drugi projekti morati doći bliže realizaciji. A to će onda vjerojatno uključivati i strane dizajne te upošljavanje više brodogradilišta, pa i Mariette Marinea koji je izgubio većinu posla oko klase Constellation.

TEKST: Bernard Galić