U sklopu obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, lik i povijesno nasljeđe kralja Tomislava ponovno su snažno zaokupili pozornost hrvatske javnosti. U Etnografskom muzeju u Zagrebu nedavno je bila postavljena izložba posvećena prvom hrvatskom kralju, koja je kroz suvremene interpretacije podsjetila na simboliku njegove vladavine i mjesto koje zauzima u hrvatskoj povijesti. Takav interes za rane slojeve hrvatske povijesti nalazi odjek i među mladim naraštajem, što potvrđuje i književni rad kadeta Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ Lovre Strnada. U ovom broju donosimo priču o kadetu koji je u epskom stihu odlučio oživjeti dio hrvatske povijesne predaje

Kadet narednik Lovro Strnad, student četvrte godine sveučilišnog integriranog prijediplomskog i diplomskog  studija Vojno pomorstvo na Sveučilištu obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman“ , dolazi iz Osijeka, grada snažne riječnopomorske tradicije. Na pitanje kako je odabrao vojno pomorstvo iako dolazi iz kontinentalnog dijela Hrvatske odgovora: “Često mi je postavljeno pitanje kako to da sam odabrao mornaricu iako sam kontinentalac, a odgovor je da uz to što mi je otac jedriličar te imam dalmatinske korijene s majčine i bakine strane, grad Osijek nekad je bio dom Riječne ratne flotile ‘Drava’, odnosno današnje Riječne bojne, te je kao takav, iako ne pomorski, oduvijek, još od rimskih vremena, bio mornarički grad“. U tom se spoju obiteljskih korijena, lokalne tradicije i osobnih težnji formirala i njegova potreba da vlastiti vojnički put ne bude tek obrazovna stepenica, nego širi prostor služenja i stvaralaštva. Već pri prvom razgovoru jasno je koliko ga oblikuje osjećaj pripadnosti pozivu, ali i želja da promišljanjem i radom pridonosi struci kojoj pripada.

Još u srednjoškolskim danima razvio je zanimanje za epsku prozu, posebice onu “proizašlu iz naroda“. “Okušao sam se i u stvaralaštvu slične tematike“, kaže, a put ga je doveo do izbora povijesnog događaja koji ga je zaokupio svojom kombinacijom poznatog i nepoznatog  o pobjedi kralja Tomislava iz 927. godine. “Ovaj povijesni događaj odabrao sam jer nam je o njemu poznato dovoljno da daje podatke, a opet dovoljno malo da daje prostora za uljepšavanje. Osim toga, kako trenutačno svjedočimo 1100. obljetnici osnutka Hrvatskog Kraljevstva, osvrnuo sam se na dosta nepoznat i mistificiran dio naše povijesti.“ Kroz njegovo izlaganje osjeća se istodobno i istraživački nagon i poštovanje prema nasljeđu: “Značaj kralja Tomislava nije samo u onom što je postigao za života, već i u onom što nam je ostavio udarivši temelje institucijama koje su osigurale egzistenciju hrvatske države idućih 1000 godina.“ Slušajući s kojom strašću prepričava kako je počeo pisati, lako je prepoznati spoj znatiželje i odgovornosti, rijetku kombinaciju koja ga već sada razlikuje kao kadeta s izgrađenim osjećajem za tradiciju i služenje. U njegovu glasu osjeti se da mu taj proces nije bio tek tehnička vježba, nego ozbiljan stvaralački pothvat kojem je pristupio s vojničkom disciplinom. Tako je nastala njegova knjiga Smrt Alogobotura, pisana, kako kaže, puna tri mjeseca, uz veliku brigu o ritmu deseterca i vjerodostojnosti izvora, te uz potporu profesorice hrvatskog jezika Mirjane Bogdanović, kojoj je knjiga i posvećena. “Trudio sam se da oni događaji o kojima možemo znati i koji nisu samo plod moje mašte budu okvirno u skladu s povijesnim izvorima“, ističe pritom navodeći De Administrando Imperio, papina pisma Tomislavu, Historia Salonitana, Supetarski kartular kao i zapise uglavnom bizantskih kroničara Ivana Skalice, Teofana Kontinuata…

U razgovoru se stječe dojam da za kadeta Strnada pisanje nije bijeg, nego način da se obradi, artikulira i prenese ono što smatra vrijednim očuvanja. Njegovo stvaralaštvo počiva na snažnim književnim uporištima: “Najveći utjecaj na mene su imali Ivan Gundulić, Andrija Kačić Miošić i Petar II. Petrović Njegoš, usto bih još dodao i J. R. R. Tolkiena. Cijela je knjiga mješavina metafizičkih tematika iz Njegoševe ‘Luče mikrokozma’ i moralnih iz Gundulićeva ‘Osmana’. Naravno, najveći utjecaj imala je moja vjera.“ Već je započeo rad na novoj knjizi epske proze, premda će mu zbog širine teme trebati mnogo više vremena, a iz njegova tona jasno je da ga ta posvećenost ne opterećuje nego usmjerava. Uz književni rad, Strnad paralelno gradi i svoj znanstveni put. Zasad je objavio jedan znanstveni članak, dok se drugi nalazi u postupku recenzije, što ne skriva iza pretjeranih ambicija, nego realnosti akademskog života. “Recenzija prvog članka podosta je trajala, ali on je moj prvi (pravi) znanstveni doprinos, a drugi je prošao ocjenu urednika i trenutačno je na recenziji. Naravno, uvijek se treba nadati najboljem, a očekivati najgore.“ Njegova razmišljanja pokazuju sklonost poniznom sagledavanju vlastitog napretka i svijest da se znanje gradi postupno. Iskren u samoprocjeni, a jednako tako i u pogledu na nagrade, iako dobitnik Rektorove nagrade za izvrsnost, ne robuje joj. “Na kraju krajeva, to je samo običan papir, a ocjene su samo običan broj… Ima kolega koji nisu dobitnici ove nagrade, ali inteligencijom su iznad mene, to ih ne čini manje vrijednima. Kaže stara latinska, Memento, homine, quia pulvis est et in pulverem reverteris (Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti). Takav pogled pokazuje određenu zrelost i sposobnost da se razlikuje vanjsko priznanje od stvarnog napretka.

Zahvaljujući inicijativi koautora, poručnika bojnog broda Mihaela Dede, kadeta nadnarednika Vilima Đure i napose samom inicijatoru aktivnosti, kapetanu korvete Tomislavu Sunki uključio se i u znanstveno-istraživačke projekte predstavljene na međunarodnoj konferenciji pomorske znanosti i tehnologije. “Oduvijek sam imao tendencije prema znanstveno-istraživačkom radu, a ovo je bila jedna velika prilika koju nije trebalo propustiti“, kaže, dodajući kako mu je iskustvo rada na konferenciji otvorilo mogućnosti za buduće suradnje i stjecanje vještina javnog nastupa. Iz njegovih riječi lako je iščitati da znanost za njega nije samo formalna domena, nego i način razmišljanja koji ga potiče na daljnje učenje. Aktivan je i u kulturnom području kroz udrugu Hrvatsko kraljevsko vijeće, koja njeguje hrvatsku povijesnu i kulturnu baštinu. “Udruga baca drugačije svjetlo na dugu i dijelom zaboravljenu hrvatsku povijest te čvrsto osnažuje hrvatsku kulturološku poziciju unutar srednje Europe i kršćanskog svijeta. Važno mi je bilo i to što odbacuje svaki oblik ekstremizma“. Istodobno, na Sveučilištu djeluje kao predstavnik kadeta u Odboru za kvalitetu, Senatu i Vijeću studija, što smatra i obvezom i čašću: “Nastojim pomoći kadetima i biti njihov glas – najteži je dio objasniti kolegama da se neke promjene ipak ne mogu donijeti iz raznih razloga.“ Dojam je da u tim ulogama jednako ozbiljno pristupa i ljudima i sustavu, nastojeći pronaći mjeru između mogućeg i željenog. Na pitanje što je najvažnije naučio, kadet Strnad odgovara bez okolišanja: “Najvažnije što sam naučio jest da ništa nije nemoguće uz trud i vjeru. Ora et labora“. U životnim vrijednostima vraća se obiteljskim temeljima i iskustvu zajedništva među kadetima. “Kad funkcionirate kao jedan organizam, to je nešto što me gura naprijed, zapravo što sve nas gura naprijed“. Ta rečenica otkriva i njegovu sklonost promatranju kolektiva kao žive cjeline, što je za budućeg časnika osobito važno. Svoj put ne gleda kroz izdvojene trenutke, nego kao proces oblikovanja. Ipak, jedno iskustvo snažno ga određuje. “Činjenica da mogu pogledati svojeg oca i majku i ono za što su se borili, pokojnog djeda i ono za što je bio ranjen, sliku pradjeda i ono za što je poginuo i zaključiti da mi nije žao ići njihovim stopama, iznimno je jako utjecala na moju osobnu izgradnju“. U njegovim riječima odzvanja svijest o kontinuitetu služenja i žrtve koji nadilazi generacije. Takva perspektiva, gotovo intimna u svojoj tišini, daje njegovu putu dodatnu dubinu. Planira se nastaviti razvijati u svim područjima, vojnom, znanstvenom i književnom,  koliko mu vrijeme dopusti, a cilj za sljedećih deset godina postavlja jasno i smjerno: “Napisati kvalitetnu doktorsku disertaciju i time ostaviti doprinos Oružanim snagama i domovini, možda malo preambiciozno, ali zato uvijek treba imati plan B.“ U tom duhu, kadet narednik Strnad ostavlja dojam kadeta koji svoj razvoj ne shvaća kao ambiciju, nego kao dužnost, prema službi, prema znanju i prema nasljeđu koje nosi.

Tekst: Ines Grossi; Foto: Jelena Vrbatović