Vojne zapovjednike treba poučavati donošenju odluka iz svih mogućih perspektiva – povijesnih, psiholoških, antropoloških, socioloških…

* Članak je napisan u okviru 19. tjedna psihologije u Hrvatskoj održanog od 9. do 15. ožujka 2026. u Zagrebu

Čovjek je prvo oružje u bitki. Proučavajmo vojnika jer on je taj koji u nju unosi stvarnost. Charles Ardant du Picq, Études sur les combat: Combat antique et moderne, 1870.

Rat je najstresnija i najkompleksnija društvena pojava, rat je kolektivna stresna i traumatska situacija, a ponekad ima i iznimna katastrofična obilježja. U tim je uvjetim i donošenje odluka, iako često zamršeno i samo po sebi, najkompleksnija vrsta odlučivanja koja postoji (opstanak zajednice, utjecaj na ljudske sudbine i živote, hijerarhijsko odlučivanje, magla rata, nedostupni podaci o stanju…). Admiral Davor Domazet-Lošo rekao je: “Objektivno, ne postoji ljudska djelatnost – osobna ili kolektivna, koja zahtijeva veći stupanj umnosti i odgovornosti od donošenja odluka i poduzimanja akcija u području obrane nacionalnih interesa.” Kako u pisanoj ljudskoj povijesti kroničari ne bilježe ratove u samo 250 godina, o tome itekako treba voditi računa. Vojne zapovjednike treba poučavati donošenju odluka (sastavni dio svih vojnih nastavnih planova) iz svih mogućih perspektiva – povijesnih, psiholoških, antropoloških, socioloških itd. Donošenje odluka, kad pojednostavnimo razmišljanje do kraja, rješavanje je problema. Srž donošenja odluka brzo je imenovanje, raščlanjivanje i, na kraju, rješavanje problema.

Općenito gledajući, odlučivanje može biti individualno i skupno. Odluke mogu biti programirane (npr. po standardnom operativnom postupku ili pisanoj uputi) i neprogramirane. Potonje je pravi ispit sposobnosti i pameti zapovjednika, jer su odluke vrlo često, u stvari, snalaženje u novonastaloj situaciji, što je jedna od psihologijskih definicija inteligencije. Svakog dana ljudska bića pojedinačno misle i do 50 000 misli, od čega samo 10 000 pozitivnih. Naš je mozak paranoičan stroj, previše oprezan i sumnjičav. Već tisućama godina brine ponajprije o našem preživljavanju, a u tom procesu precjenjuje mogućnost negativnih ishoda kako bi nas bolje zaštitio. Svakog dana donesemo
35 000 raznih odluka. Naš mozak nije ugođen i uvjetan za tu količinu, no s tim se izazovom informacijske preopterećenosti (information overload) moramo nositi. Dakle, u skladu s teorijom vjerojatnosti mora biti i loših odluka, to je neizbježno. Kako to prihvatiti i kako s tim postupati? I to posebno u vojsci, gdje to može značiti nezgode, nesreće i gubitak ljudskih života? Donošenje odluka može se promišljati i kroz neke druge psihologijske pojmove.

Intuicija

Ja nikada nisam određivao: to je jedini pravac kojim morate ići! Ja sam davao orijentaciju.

general zbora Janko Bobetko

Odlučivanje, samo po sebi, prvo asocira na racionalnu aktivnost no, naravno da ono, po modelu ledene sante, ima i skrivene aspekte. Pa to onda mogu biti i situacijski, razvojni, čuvstveni ili intuitivni momenti. Intuicija je emocionalno obojeno prosuđivanje ili razumijevanje neke situacije/osobe/pojave, koje nije posljedica namjernog ili do kraja svjesnog i izravnog razmišljanja, već se javlja kao nagla spoznaja ili uvid. O njoj, donošenju odluka iz želuca, bit će riječi i poslije.

U Domovinskom ratu zapovjednici su (npr. konkretno general Janko Bobetko) bili svjesni da njihovi vojnici imaju razmjerno malo vojnih znanja koja prelaze taktičku razinu (u vojnom smislu, neškolovani časnici), o ratnom iskustvu da i ne govorimo. No, bili su to bistri ljudi, s ispravnom, pravednom i moćnom i intenzivnom motivacijom, ljudi koji brane ono što je njihovo, jedino što imaju. Zato se u ratu, u koji se krenulo s malo oružja, cijenilo intuiciju kao način donošenja odluka, kreativnost (domišljatost, improvizaciju, razmišljanje izvan kutije – out-of the-box, nesputanost pa čak i bazično nekonmforno vojno ponašanje) uz element davanja slobode podređenima.

Naša se obrana temeljila na ljudima i njihovoj izvanserijski visokoj obrambenoj motivaciji te, paralelno, kao nenadomjestiv potporanj, unisonoj podršci hrvatske javnosti. Stoga je promišljeno aktiviranje tog i takvog ljudskog potencijala bio najbolji mogući potez.

Zato su hrvatski vojnici i nakon rata iskustveno bili pripremljeni na prilagođavanje uvjetima same situacije ili uvjetima u kojima djeluju u aktualnom trenutku (npr. današnje mirovne misije). To je, uz tolerantno podnošenje stalnih promjena, i jedan od postulata ispravnog reagiranja u modernim uvjetima življenja, a onda i ratovanja.

Nefleksibilnost i ekstremno rigidno pridržavanje svih mogućih pravila ponekad dovodi do poraznih rezultata (primjer JNA u Vukovaru). Teško je moguće, posebno u vojsci, naći model upravljanja u kojem  se maksimalizira kreativnost (pri čemu bi gotovo svako ponašanje, okrenuto improvizaciji u svrhu iznenađenja, bilo i dopušteno). Međutim, da se u određenim situacijama treba u većoj mjeri koristiti izrazitije varijacije modela decentraliziranog zapovijedanja, dokaz je Domovinski rat. Na kontinuumu od nepogrešive (zero-defect mentality) robotske vojske koja donosi odluke samo po obrascima i zapovijedima i time diže razinu stresa pripadnika na maksimum, do one opuštenije s manjom formalnom stegom, istina je kao i uvijek negdje na sredini. Dakle, potreban je kontingencijski, situacijski model, uzimanje u obzir konteksta djelovanja. Taj bi se aspekt morao razmatrati u nekom budućem sveobuhvatnom hrvatskom modelu vojnog vodstva, a onda u njegovo stvaranje uzeti u obzir bogato iskustvo iz Domovinskoga rata.

Hrvatskoj vojsci (ili u početku Zboru narodne garde Republike Hrvatske) početkom rata davalo se malo nade. Prognoziralo se da obrana može trajati dva tjedna (izjava tadašnjega visokog dužnosnika NATO-a generalu Tusu u listopadu 1991.; Tus, 1999.). I to zato što su, računalnim rječnikom govoreći, prognozeri u obzir uzimali samo statističke podatke o hardwareu (JNA je 4. oružana sila u Europi), a jedva da su se osvrtali na vrlo bitan element softwarea (motiviranost i psihičku bojnu spremnost). Drugim riječima “sasvim su zanemarili psihičku stranu ratovanja, motivaciju branitelja i odlučnost njihovih vođa i zapovjednika“ (Filjak, 2019).

Motivacija temeljena na krajnje poštenom i pravednom cilju (obrani svojeg) sigurno je pridonosila kreativnosti, domišljatosti i snalažljivosti vojnika. Prije svega, rezultirala je manjim doživljajem stresa, koji se u ratu podrazumijeva. Inače, upravo stres smanjuje kvalitetu kognitivnog funkcioniranja. Drugog izbora nije bilo, nego stajati u obrani i prihvatiti povijesnu ulogu za jedan narod. Tu ljudski mozak, kako smo i svjedočili, napravi čuda u motivacijskom smislu (samomotiviranje; unutarnja motivacija). Branitelji 1991. godine nisu puno znali o teorijama stresa (veza čeonog režnja mozga i emocionalnog centra – amigdale, jačanja sinaptičkih veza po toj osovini intenziviranjem utjecaja prvog; vidi npr. istraživanja prof. K. Ćosića i sur.). No bili su svjesni da ne smiju gubiti psihički mir i da moraju racionalno kontrolirati svoj strah i svoje reakcije, kako bi bili uspješni u obrani.

Disencija, ili stvaranje neslaganja, osim samog donošenja odluke, temeljna je zadaća vođe tima u samom procesu donošenja skupnih odluka. Naime, previše lako dolaženje do odluke riskira tzv. jednoumlje, tzv. groupthinking fenomen, poznat primjerice iz neuspjele američke operacije u kubanskom Zaljevu svinja 1961. godine. Zato je pri skupnom donošenju odluka dobro imati na umu jednu izreku: Gospodo, očito je da se svi u potpunosti slažemo oko ove odluke. Zato predlažem da odgodimo daljnju raspravu do našeg sljedećeg sastanka i tako damo sebi vremena da stvorimo neslaganje i na taj način, možda, shvatimo o čemu se kod ove odluke zapravo radi. Te je riječi izgovorio Alfred Sloan, nekadašnji predsjednik General Motorsa, “najveći poduzetnik u američkoj povijesti“ (Malik, 2009). 

Vukovar

Primjer Vukovara ukazuje na to kako postizanje vojnog cilja na operativnoj razini, a možda čak i na taktičkoj razini, može imati strategijsku važnost.

Trnski i sur. (2014.)

Mudro osmišljena taktika urbane borbe (inovativne taktike malih grupa) bila je jedan od elemenata snažnog i dugotrajnog otpora branitelja u Vukovaru, u odnosu snaga deset naprama jedan u korist agresora. Načelo iznenađenja nije se, primjerice, realiziralo novim oružjima, već “djelovanjem izvan propisanih pravila, sposobnošću improvizacije i snalaženja“ (Trnski i sur., 2014).

Kao jedno od glavnih načela ratovanja, iznenađenje se u Bitki za Vukovar, a i šire u Domovinskom ratu, postizalo sljedećim konkretnim postupcima:

– djelovanje iz srušenih objekata i otvora za kanalizaciju prema tenkovima i oklopnim vozilima

– primjena mikrotaktičkog postupka izrade tzv. improviziranih prolaza, mišjih rupa kroz gospodarske objekte i između njih, a onda, zbog razmjera rušenja i prolaza kroz same kuće, čime se dobivala paralelna komunikacija, manje izložena topničkoj vatri (prema Platužić, Žunec, 2014); takav je kreativni pristup zbunio napadača koji je imao šablonizirani, predvidljivi pristup jedne vojske bivšeg Varšavskog ugovora, spor, masivan sustav; primjerice, iako su u svojim pravilima imali detaljne tehničke upute o izgradnji prikrivenih komunikacija, nisu ih primijenili u Vukovaru

– prilagodba i uporaba poljoprivrednih zrakoplova

– improvizacija ubojitih sredstava npr. bojleri punjeni eksplozivnim nabojem i plinskim bocama (Načela ratovanja, Trnski i sur. 2014).

Poticanje kreativnosti od ključne je važnosti, isto kao što je to i organizacijska kultura sklona brzoj provedbi prilagodljivih ideja.

(Trnski i sur. 2014., str. 238.)

Branitelji su neopterećeni doktrinom, pod pritiskom život-ili smrt situacije, pribjegli spontanim rješenjima koji su im se u skladu sa zdravim razumom i iskustvom činila logičnima.

Pojam aktivne obrane u Vukovaru definiran je i kroz ove riječi: …ne čekati napad, sredstvima i ljudima koristiti se krajnje racionalno, nikada i nigdje neprijatelju ne dopustiti opuštanje, iskoristiti sve informacije i sve izvore informiranja, pustiti mašti na volju i ne činiti ništa čega bi se poslije čovjek morao stidjeti (Dedaković i ostali, 2001). Pustiti mašti na volju fraza je neuobičajena za vojnički diskurs, koja ocrtava ispravnu dijagnozu tadašnjeg stanja. Prvo, potrebno je koristiti sve resurse koje imamo, baš kao i volju te motivaciju koja se u toj silini i koherenciji pojavi jednom u tisuću godina. Također, zdrava pamet i logika te kreativno promišljanje, procijenili su dobro vođe iz Domovinskog rata, mogla je u toj ne baš optimističnoj situaciji biti komparativna prednost u odnosu na konzervativnu vojnu organizaciju napadača. Visoka motivacija pogoduje povećanju izdržljivosti kod suočavanja sa stresom, većem fokusu i  boljem kognitivnom funkcioniranju. Motivacija, domoljublje i kreativnost dali su svojevrsnu nadljudsku prednost braniteljima u odnosu na višestruko brojnijeg napadača. Slomili su kralježnicu rigidne vojske dugotrajnim otporom, a onda i potpuno promijenili tijek rata, jer je vrijeme u ratu jedna od ključnih kategorija.

Ta stvaralačka, divergentna produkcija (Psihologijski rječnik, 1992.) pod stresom i ekstremnom napetošću i neizvjesnošću, pod nezamislivim pritiskom, kreativnost u prilagodbi (ili kognitivna fleksibilnost) jedan je od zanimljivijih fenomena Domovinskog rata. Pojam kognitivne fleksibilnosti često se navodi u udžbenicima taktike svjetskih vojski, a u zapovijedi o strukturi Švicarske vojske (2017.) piše: “Zapovjednik mora biti dovoljno fleksibilan prilagoditi svoj plan promjenjivim okolnostima, iskoristiti priliku kada se ona pojavi ili promijeniti naglasak vojne akcije“. Kognitivna fleksibilnost definira se kao sposobnost promjene smjera k različitim razmišljanjima ili djelovanjima, a u skladu sa situacijskim zahtjevima (Geurts et al., 2009).

Na Vukovar je tijekom 87 dana opsade (najduža i najkrvavija bitka Domovinskog rata; 50 dana u potpunom okruženju) padalo prosječno 7000 različitih projektila dnevno, a ponekad i do 15 000. U takvim uvjetima (urbanocid!) ostati pribran te racionalno odlučivati nije mogao svatko, već samo posebni ljudi, najbolji među nama. Znajući što su podnijeli vukovarski borci i drugi branitelji, te uzevši u obzir njihove karakterne snage i dalje se, u stvaranju boljeg, trebamo ugledati na te ljude.

Kako ljudi jedni druge mogu jednom riječju uniziti, tako se, suprotno, i čudesno mogu podržavati i stvoriti zajedništvo koje ljudi dožive jednom u životu, a koje i jest sukus vojničkog zanimanja (vojnička kohezija), njegova bit. Takvo zajedništvo stvori sama teška situacija u kojoj su se vojnici našli, ali i posebni pojedinci koji sve što se spontano događa, još višestruko pojačaju svojim hrabrim, karizmatičnim i sjedinjujućim ponašanjem. Još je Sun Tzu, 500 godina prije Krista, među ostalim,  rekao da će “pobijediti onaj u čijoj vojsci prevladava duh zajedništva od vrha do dna uspravnice“.

Dobar vođa u skladu s različitim psihologijskim teorijama

Psiholog Raymond Cattell u istraživanjima, u sklopu svoje teorije ličnosti, za dobre vođe, tj. potencijal za vođenje navodi dva glavna psihološka kriterija. Prvi je povišena ekstraverzija (socijalna odvažnost, živahnost i usmjerenost na grupu). Drugi je manja anksioznost (emocionalna stabilnost i niska napetost), dakle odnosi se na neanksioznu i prema ljudima otvorenu osobu (prema Russel i Karol, 2000). Socijalno-psihološki SYMLOG model za promatranje malih skupina kao osobine dobrog vođe navodi dominantnost, pozitivnost i kontrolu (DPK).  U obratu psihološkog pristupa u promatranju čovjekove osobnosti, od negativnog k pozitivnom, nastao je model utemeljitelja pozitivne psihologije Christophera Petersona i Martina Seligmana (dr. Happy) pod nazivom klasifikacija karakternih snaga (vidi knjigu iz 2004. Karakterne snage i vrline tih dvojice autora). Model podrazumijeva 24-karakterne snage pod šest nadređenih temeljnih vrlina: mudrost, hrabrost, ljudskost, pravednost, umjerenost i transcendencija. Bilo bi zanimljivo taj model staviti u kontekst junaka Domovinskog rata, jer je jasno da određene kompatibilnosti u pogledu na svijet postoje.

Kad smo već kod vojničke psihologije osobnosti, za vojnike specijalnih namjena duhovito se kaže da oni trebaju biti doktori znanosti koji mogu pobijediti u barskoj tučnjavi. Drugim riječima, osim biološke inteligencije trebaju imati i onu street-wise tipa, stečenu u stvarnom životu, onu vrstu snalažljivosti koju ne mogu iščitati iz knjiga, već dobiti samo putem iskustva (Faunce, 2016.). Drugi sklop osobina koji se spominje u tom kontekstu izražava se kroz frazu misliti na nogama (tjelesna izdržljivost, psihička otpornost, otpornost na stres, situacijska svjesnost…).

Na kraju možemo zaključiti kako su hrvatski vojnici već u Domovinskom ratu, takoreći intuitivno, boreći se za preživljavanje, anticipirali model koji NATO sustav već neko vrijeme uzima kao temeljni okvir djelovanja. To je tzv. V.U.C.A. model: volatile, uncertain, complex/chaotic, ambigous (nestabilan, neizvjestan, složen/kaotičan, dvosmislen). To je zapravo termin dvojice američkih ekonomista Warrena Bennisa i Burtona Nanusa iskovan 1987. godine. Bio je korišten u sklopu nastave vodstva (leadership), a kasnije promoviran u Ratnoj školi Američke kopnene vojske te se proširio dalje. Model podrazumijeva činjenicu kako vojnik danas, s obzirom na stalne brze i nepredvidljive promjene naravi rata (volatile), bez iznimke djeluje u kompleksnim, nejasnim (ambigous) okolnostima i uvjetima u kojima su informacije nedostupne i nepredvidljive (uncertain). Da bi u tom okružju djelovao prilagođeno, mora biti kognitivno kreativan (generirati više/puno alternativa za djelovanje), domišljat i snalažljiv (misliti na nogama, mijenjati pristupe u hodu). Drugim riječima, treba biti psihički fleksibilan i otporan. Takav sustav djelovanja koji se bazira na improvizaciji, domišljatosti i divergentnoj intelektualnoj produkciji treba ostati jedan od načina djelovanja vojske (decentralizirano zapovijedanje). No, u hrvatskom slučaju, kroz daljnja znanstvena istraživanja treba još više osvijestiti tradiciju koju baštinimo iz Domovinskog rata.

HRABROST I OTPORNOST

U modernim sukobima izdržljivost zahtijeva osobitu mentalnu čvrstinu (mental toughness). Izdržljivost kod suočavanja s golemim stresom koji proizvodi ubojitost modernih bojišta, podnošenje sve sofisticiranijeg psihološkog ratovanja i toleriranje ekstremnog odricanja ističu golemu važnost profesionalizma, posebice stege.

(Trnski i sur., 2014.)

Psihička otpornost (resilience) pojam je koji se mora  spomenuti u ovom kontekstu. Ona se definira kao dinamička sposobnost adaptirati se i razvijati u teškim situacijama, a uključuje biološku, psihološku i društvenu dimenziju (Udeh-Momoh i sur. 2025.). Hrvatski izraz mogao bi biti žilavost. Termin koji se veže uz psihičku otpornost i mentalna je tvrdoća (hardiness – sklop stavova i vještina koji omogućuje hrabrost i strategije za preokretanje stresnih okolnosti iz potencijalne propasti u priliku za rast – Maddi, 2007.). Postoji i termin grit (ustrajnost i strast u ostvarivanju dugoročnih ciljeva). Najsvježiji termin već je uključen u vojno-psihološka razmatranja, zove se antifragilnost i potječe od  libanonsko-američkog fenomenologa Nassima Nicholasa Taleba: Antifragilnost je onkraj otpornosti ili robustnosti. Otporni se odupiru šokovima i ostaju isti; antifragilni postaju boljima. (Taleb, 2013).

Poznata hrvatska klinička psihologinja Mirjana Krizmanić imala je stav da su jednostavni, obični ljudi koji su iznijeli rat na svojim leđima imali manje tzv. iracionalnih uvjerenja. Taj pojam dolazi iz teorije američkog psihologa Alberta Ellisa, a odnosi se na neobjektivne, rigidne i samoporažavajuće stavove o sebi, drugima i svijetu. Zbog toga su obični ljudi bili izdržljiviji u teškim godinama. S druge strane, branitelji su imali i svoje racionalizirajuće mentalne alate kako bi si olakšali neizvjesnost i neodređenost i objasnili si sudbinske događaje. To su, primjerice, činili rečenicama poput Na toj granati/ili metku nije pisalo moje ime ili Bog je razgrtao gelere i metke oko moga tijela.

Inventivnost i domišljatost u našoj zemlji može se pratiti od davnih dana, pa je npr. Dubrovačka Republika prva u svijetu imala ljekarnu i primjenjivala karantenu. Što se tiče vođenja Republike, upravitelj se, radi sprečavanja korupcije i familijariziranja, izmjenjivao svakih mjesec (!) dana. A presudni sastanci Malog vijeća Republike nikad se nisu održavali za južine, zbog pretpostavljenog utjecaja meteoropatije na kvalitetu donošenja odluka). Naši sunarodnjaci izmislili su daktiloskopiju, izmjeničnu struju, tehničku olovku, kravatu, nalivpero s patronama, termofor, dinamo, torpedo, azitromicin (sumamed), valium (apaurin), prvi funkcionalni program za reprodukciju mp3 audio-datoteka itd. Prvi grad s javnom rasvjetom na izmjeničnu električnu struju bio je Šibenik, 1895. godine, pa je izum Nikole Tesle u tu svrhu prvi put primijenjen u njegovoj rodnoj zemlji. Možemo zaključiti, bez pretjerivanja, kako je s  obzirom na veličinu, utjecaj Hrvatske na svjetsku znanstvenu baštinu popriličan.

Kreativnost se u nas jasno vidi i iz vrlo šarolike regionalne narodne umjetnosti i običaja te narodnih nošnji, umjetničkih pokreta svjetskog glasa (Zagrebačka škola crtanoga filma, Gorgona, EXAT 51 itd.), široke glazbene produkcije (npr. najugledniji hrvatski komorni ansambl Zagrebački solisti, živopisna narodna glazba te niz plodnih stvaralaca iz područja popularne glazbe) itd. Kreativnost i njezino razvijanje i korištenje za raznoliki napredak i opće dobro, iz svega rečenog i s obzirom na sklonosti i  tradiciju, moglo bi u nas postati i strateški cilj.

---

Janko Bobetko  –  iskoristi ono što imaš

Ovo bi vjerojatno bio jedan od dobrih pravaca, a ako ocijenite da postoji i drugi način, možete to učiniti na svoju ruku. Ako je potrebno, ostanite dan duže, odustanite od toga napada, čekajte noć, zaobiđite (protivnika) i pokažite inicijativu.

Koristeći jednu inačicu laissez-faire vođenja, u slučaju generala Bobetka davao se otvoreni prostor za promjenu u hodu i prilagođeno djelovanje. S tim davanjem povjerenja podređenima došlo se do nevjerojatnih i neočekivano kvalitetnih rezultata. To je dokaz ispravnog razmišljanja temeljenog na raščlambi koja je koristila podrazumijevajuću/logičnu metodologiju – skeniraj-snimi situaciju,  shvati s čime raspolažeš i to iskoristi na najbolji mogući način!

---

Blago Zadro – “Za mnom“!

Prekursori (iako bez formalne vojne izobrazbe) izvanrednog vodstva Blage Zadre (hrabar i odlučan zapovjednik s izvrsnim organizacijskim sposobnostima, koji je uvijek govorio “Za mnom!”)  mogu se naći i u njegovoj biografiji:

• – rođen 1944., odrastao u velikoj obitelji (otvorenost prema ljudima)
• – čovjek iz naroda (nije elitist, osjeća bilo običnoga čovjeka i skladu s tim komunicira, zapovjednik za ljude, narodni vođa i zapovjednik)
• – 1990. vođa štrajkaškog odbora u Borovu (pokazatelji jakog impulsa za vodstvom).

Odjel za vojnu psihologiju MORH-a, 1992. godine, preporučio je, među ostalim, da se kao simbol viteštva u obrani Vukovara i cijele Hrvatske, Blago Zadro posthumno predloži za prvog ratnog generala HV-a (Filjak i sur., 2024.).

---

George S. Patton – bez mistike

Poznat po svojim munjevitim gotovo uvijek ispravnim odlukama (snap decisions) u Drugom svjetskom ratu, kad je zapovijedao 3. oklopnom divizijom u Europi (konkretno u Francuskoj). Govorili su da ima šesto čulo. U stvari, mjesta mistici nije bilo… :

• – pohađao je West Point – vrlo studiozna izobrazba, priprema polaznika za kojekakve moguće situacije
• – u Prvom svjetskom ratu bio je časnik u Američkom ekspedicijskom korpusu
• – vrlo dobro je poznavao situaciju u Francuskoj
• – tijekom 1912. i 1913. pohađao je francusku vojnu Konjičku školu (École de cavalerie)
• – osobno je posjetio bojišta, pa je u glavi imao trodimenzionalnu slika bojišta preko iskustvenog spajanja zemljovida s terenom
• – de facto, čitav se život bavio zapovijedanjem oklopnom divizijom (Malik, 2009.).

---

Harry S. Truman – majstor odlučivanja

KONTEKST:

Kao potpredsjednik, u travnju 1945. naslijedio je preminulog Franklina D. Roosevelta. U javnosti i medijima dočekan je s nepovjerenjem. Po mnogim procjenama i informacijama koje su se pojavljivale nakon što je postao predsjednik, bio je netalentiran i neinformiran. Roosevelt ga nikad nije uključivao  u poslove, pa nije poznavao niti Churchilla niti Staljina. Međutim, doslovnom primjenom jedne metode odlučivanja postao je jedan od najuspješnijih američkih predsjednika u povijesti.

METODA:

Kad bi se pojavio ozbiljan problem i kad bi identificirao koja bi ministarstva/službena tijela/institucije mogli/morali pridonijeti rješenju, sazvao bi njihove nadležne dužnosnike, službenike ili zapovjednike te bi svakoga, od novih do iskusnih, pitao: “Kako gledate na ovaj problem (s gledišta svoje funkcije, obrazovanja i iskustva)? Nemojte mi davati preporuke, samo dajte opis kako taj problem izgleda s vašeg stajališta“.  Primjena te metode dovela je do nadimka “majstor odlučivanja“, a proglašavalo ga se i najučinkovitijim američkim predsjednikom u XX. st. (Malik, 2009.)

---

Colin Powell – popis načela djelovanja

Bio je dijete siromašnih jamajčanskih useljenika u Ameriku. Self-made man, od siromaštva, preko uspješne vojne karijere, do načelnika združenog stožera američke vojske i prvog Afroamerikanca na poziciji američkog državnog tajnika. Jedan od najučinkovitijih američkih vođa. Svoja iskustva zbrojio je u popisu načela djelovanja – 13/18/24 pravila vodstva, a imao je i pravilo povrh njih, koje se tiče donošenja odluka:

• – Powellovo 40-70 načelo kaže da se odluke donose s ne manje od 40 % (premalo informacija), niti s više od 70 % potrebnih informacija (za odluku će biti prekasno). Tu se uvijek postavlja pitanje “a koliko je to 100 % informacija?“ no pretpostavimo da zapovjednik to može više-manje točno procijeniti (James, 2024).
• – naglašavao kombinaciju analitike i intuicije (gut feeling)
• – intuicija je, prema Powellu, ono što dijeli izvanredne vođe od prosječnih.

Ljudski mozak ima ograničenu sposobnost procesiranja informacija i ne može prihvatiti/razumjeti sve informacije koje su potrebne za donošenje optimalnih odluka (7+/-2 načelo, Miller). Redukcija je neizbježna, jer pojednostavnjuje proces koji mora biti završen u određenom roku. Naravno, uvijek je u jednadžbi bitno i pitanje vremena koje za odluku imamo na raspolaganju. Uz tu temu vežu se i pojmovi stresa (donošenje odluka pod stresom) i informacijskog preopterećenja (overload) te situacijske svjesnosti. Ti su pojmovi nezaobilazni kad se promišlja proces donošenja odluka u vojskama XXI. stoljeća, a iskustvo intuitivnih ratnika iz hrvatskog Domovinskog rata tu je zoran primjer.

---

TEKST:Dalibor Mesić