Mario Franić hrvatski branitelj i predsjednik Hrvatskog saveza tajlandskog boksa jedan je od ovogodišnjih dobitnika priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za poseban doprinos u obrani domovine

Od samih početaka rata kao dragovoljac na prvoj crti, ponajviše u redovima 4. gardijske brigade i elitnih postrojbi Vojne policije, Mario Franić provodi gotovo pet godina u stalnim akcijama na Južnom bojištu. Za svoj doprinos i preuzimanje odgovornosti u najtežim trenucima odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Po završetku rata slijedi povratak na sportska borilišta. Kao hrvatski reprezentativac u tajlandskom boksu i srodnim disciplinama popeo se na europska i svjetska postolja te donio kući prestižna odličja. Taj pobjednički mentalitet poslije je pretočio i u ulogu sportskog djelatnika. Preuzevši u izazovno vrijeme kormilo Hrvatskog saveza tajlandskog boksa, podigao ga je na zavidnu razinu. Mario Franić u razgovoru za Hrvatski vojnik otvoreno govori o ratnim iskušenjima, odricanju radi viših ciljeva, uspjesima u ringu te važnosti prenošenja pravih vrijednosti na nove generacije.

 Gospodine Franiću, bili ste među dragovoljcima od samih početaka Domovinskog rata. Što vas je motiviralo da se priključite obrani Hrvatske u tim neizvjesnim trenucima?

Motivirala me je obrana domovine. Bilo je vidljivo da se oko Splita i općenito u Hrvatskoj steže obruč te da se u Kninu i okolici već događa balvan revolucija. Tog sam dana bio na moru s obitelji i na tranzistoru sam slušao vijesti. Odlučio sam da ću sutra ujutro, čim se probudim, dragovoljno otići prijaviti se u Hrvatsku vojsku kako bih pošao u obranu Hrvatske. Otišao sam u Radmanove mlinice, u Jedinicu za posebne namjene. Bio je lipanj 1991. godine i prijavio sam se u tu postrojbu kao dragovoljac.

Tijekom rata proveli ste čak 1728 dana u borbenom sektoru. Možete li nam opisati kako je izgledala svakodnevica hrvatskog branitelja na terenu?

Živjeli smo dan za danom i svaki je dan bio drugačiji. Jedno sam vrijeme proveo u toj specijalnoj jedinici, a nakon toga stigao je pukovnik Ivan Maretić, koji nas je pozvao da formiramo Vojnu policiju pri 4. brigadi. Odabrao je nas trideset za tu postrojbu. U početku smo djelovali kao interventna jedinica koja je išla kamo god je trebalo, ondje gdje je bilo najproblematičnije. Išli smo na teren kao borbena jedinica, pa je svaka situacija i svaki dan bio priča za sebe.

Bili ste pripadnik Hrvatske vojske, uključujući i 4. gardijsku brigadu. Koje trenutke ili ratne zadaće posebno pamtite kao najzahtjevnije ili najteže?

Svaki je teren bio težak i zahtjevan jer niste znali hoćete li se s njega uopće vratiti. Recimo, taj prvi put u listopadu 1991. godine, kad smo išli u Dubrovnik, koji je bio u potpunom okruženju. Stigli smo do Stona, a nismo imali čak ni dovoljno streljiva. Ondje su nam oni koji su se uspjeli izvući i vratiti u Ston dali ono malo što su imali, prije nego što smo se po nevremenu ukrcali u glisere dok su nas gađale topovnjače JNA. Ušli smo u Dubrovnik i proveli na terenu 15 dana bez skidanja opreme, umivanja i presvlačenja. Tu se morala pokazati hrabrost, pa i ludost. Ne bih sad ulazio u detalje, ali to je možda bilo najteže, a nakon toga sve je bilo slično.

Tijekom rata obnašali ste i zapovjedne te instruktorske dužnosti u Vojnoj policiji. Koliko je velika odgovornost bila voditi i pripremati druge ljude u tako opasnim okolnostima?

Moje prvo zapovjedno iskustvo bilo je u vrijeme kad je padao Ston i postojala je opasnost od pada crte obrane. Morali smo zaustaviti tenkove koji su kretali u napad, a s okolnih su brda već počeli gađati iz VBR-ova. Kad smo stigli u Ston, zapovjednik koji nas je vodio poveo me je u Zapovjedništvo. Kao mladić od 21 godine nisam shvaćao zašto me vodi tamo i što bih ja u Zapovjedništvu uopće trebao raditi. Zbog granatiranja iz VBR-ova nastala je panika i situacija je bila kaotična, no ja sam se u svemu tome dobro snašao. Mislim da je to bilo zahvaljujući sportu i borilačkim vještinama, koje su me naučile hladnokrvnosti i prisebnosti. Zapovjednik me je zapravo pozvao jer sam vodio prvu grupu i trebali smo izvršiti jedan zadatak izvan samog mjesta. Uspješno smo ga izvršili, bez i jednog poginulog pripadnika. Neke sam stvari poduzeo na vlastitu odgovornost i upravo sam u tom trenutku shvatio da mi ljudi vjeruju, ali i da sam sposoban nositi takav teret odgovornosti.

S kakvim ste se situacijama na bojištu susretali i postoje li trenuci koji su vam se posebno urezali u sjećanje, bilo zbog težine situacije ili ljudske solidarnosti?

Bilo je različitih situacija, no uglavnom, kad bismo se susreli s pripadnicima HOS-a ili neke druge brigade, odmah bismo postali kao jedan. Bili smo tu jedni za druge, što god da je trebalo. Nismo radili nikakve razlike, već smo svi došli s istim ciljem. Žrtvovali smo se do kraja i živjeli dan za danom. Bilo je bezbroj takvih situacija, a iz njih su se rađala posebna prijateljstva i druženja. To su uspomene za cijeli život.

Kakve vas emocije prožimaju kad se danas prisjećate Domovinskog rata?

U najdubljem sjećanju ostala mi je VRO Oluja. Tijekom Oluje svi smo bili spremni, mentalno i fizički odlučni da se to završi. Svi smo disali kao jedan. Imao sam osjećaj da bismo u tom trenutku porazili svaku vojsku svijeta koja bi stala pred nas. Bili su to trenuci najvećeg ponosa u povijesti suvremenog hrvatskog vojništva. Taj osjećaj bio je neopisiv. Takvo se što može doživjeti samo jednom u životu. Tad sam bio najponosniji što sam pripadnik Hrvatske vojske.

Kako je izgledao vaš povratak u civilni život nakon rata? Koliko je bilo teško ponovno pronaći svakodnevni ritam i prilagoditi se životu izvan ratnih okolnosti?

Dugo sam razmišljao o odlasku iz Hrvatske vojske. U njoj sam ostao do 2003. godine, a paralelno sam se bavio sportom i trenirao. U to sam vrijeme bio zapovjednik antiterorističke Vojne policije u Splitu. Kad sam konačno donio odluku o odlasku, trebalo mi je vremena za prilagodbu. Život profesionalnog vojnika podrazumijeva da ste domovini na raspolaganju 24 sata dnevno, dok je život u civilstvu potpuno drugačiji. To su dva različita svijeta. Nakon što sam skinuo odoru i vidio kako neke stvari u društvu zapravo funkcioniraju, bio sam čak i razočaran. Mislio sam da je Hrvatska bolje uređena država i da sve teče kako treba. Shvatio sam da me ponovno čeka borba, ali neke sasvim druge vrste.

Nakon rata ostvarili ste vrijednu sportsku karijeru u tajlandskom boksu, kickboxingu i savate boksu. Kako su izgledali vaši sportski počeci i kad ste shvatili da sport postaje važan dio vašeg života?

Sa 16 godina bio sam prvak Jugoslavije u seniorskoj konkurenciji u full contactu. Osvojio sam sve što se moglo osvojiti u full contactu, savate boksu i kickboxingu. Rat me je na određeno vrijeme zaustavio te mi potpuno promijenio životni i profesionalni put jer sam morao birati između sportske karijere i obrane domovine. Odabrao sam obranu domovine. Nakon rata nastavio sam treninge i borbe, ali to više nije bio nekadašnji intenzitet. Svoje najbolje, ratne godine, proveo sam u vojsci, a poslije sam pokušao nadoknaditi propušteno. I dalje sam bio uspješan, no sam vrh i završni korak prema najvećim svjetskim uspjesima ipak sam propustio jer sam s trideset godina odlučio završiti natjecateljske borbe. Biti zapovjednik jedne specijalne postrojbe, a istodobno redovito trenirati i ozbiljno se baviti vrhunskim sportom, bilo je nemoguće. Morao sam od nečega odustati. U tom se trenutku, zbog egzistencije i obitelji, nisam mogao odreći vojske, pa sam odlučio zaključiti sportsku karijeru.

Iza vas su brojna domaća i međunarodna sportska postignuća. Koja biste izdvojili kao najvažnija ili najdraža?

Bilo je uistinu puno uspjeha. Primjerice, u državi od dvadeset milijuna stanovnika sa 16 godina biti seniorski prvak ili doći do polufinala i finala Svjetskog prvenstva te se ravnopravno boriti s Tajlanđaninom, tadašnjim svjetskim prvakom, bio je golem uspjeh. U tim sam mečevima bio potpuno ravnopravan, a na kraju su presuđivale tek sitnice poput činjenice da je protivnik bio domaći borac. Nakon toga redovito su mi stizale brojne ponude za nastupe na velikim revijama i turnirima. Usto, osam godina zaredom bio sam prvak u četiri ili pet disciplina kojima sam se bavio. Sve je to imalo posebnu draž, no za mene je u tom trenutku to bilo nešto sasvim normalno. Poraz nikad nije bio opcija. Sport me je naučio upornosti, disciplini i izgradio mi je čvrst karakter.

Koliko vam je sport pomogao u poslijeratnom razdoblju – kao oblik discipline, fokusa ili možda oporavka?

Sport mi je uvelike pomogao u životu, a posebice u Domovinskom ratu. Za sve sam izazove bio potpuno spreman i fizički i psihički. Kao što sam rekao, vodio sam ljude na prvoj crti i nitko nam nije poginuo. Duboko vjerujem da su tomu pridonijeli upravo sport, treninzi, odricanja i borbenost. Usadio mi je i specifičan način borbe kroz život, kroz sve nedaće i kušnje s kojima se čovjek susreće. Jednostavno rečeno, sport me je izgradio kao osobu. Zato mu danas to vraćam na drugi način, kao predsjednik Saveza koji je već sedam godina najuspješniji u državi, i teško da će itko nakon mene tako brzo ponoviti rezultate koje smo postigli. To mi je bio glavni motiv i cilj: vratiti sportu ono što je on meni dao onda kad mi je u životu bilo najpotrebnije.

Danas ste aktivni i kao sportski djelatnik. Dali ste velik doprinos razvoju tajlandskog boksa u Hrvatskoj. Kako izgleda vaša svakodnevica i što vas najviše motivira u radu sa sportašima?

Situacija je vrlo slična onoj u vojsci. Morate biti spremni na veliku žrtvu, stopostotno fokusirani, davati maksimum i odricati se mnogih stvari kako biste uspjeli u tom zahtjevnom, najtežem i najbrutalnijem stand-up sportu. Okupio sam svoju ekipu, svoje prijatelje, ljude koji su u to vrijeme, baš kao i ja, bili borci. Svi smo bili ista generacija i stvorili smo tim ljudi koji istinski vole ovaj sport i nadopunjuju se. Radimo to isključivo iz velike ljubavi prema sportu. Uspjeh je morao doći. Ponosan sam na to što sam Savez, koji je bio praktički pred gašenjem, u stečaju i potpunom rasulu, kao predsjednik doveo do razine da nam se danas klanjaju u Europi i svijetu. To je razdoblje života koje nikad neću zaboraviti.

Dobitnik ste brojnih priznanja. Koliko vam ona znače i koju biste poruku poslali mladim generacijama o domoljublju, ustrajnosti i važnosti sporta?

Dobio sam brojna priznanja – i u sportu, i u vojsci, i u životu. Pritom moram napomenuti da je, dok sam bio pripadnik Hrvatske vojske, moj glavni zapovjednik bio general-pukovnik Mate Laušić, kojeg sam viđao na postrojavanjima i obljetnicama. Nakon završetka moje vojne karijere, on je došao u naš Savez kao predsjednik Nadzornog odbora. To mi je bila iznimna čast i zadovoljstvo jer smo se kroz rad jako zbližili i sprijateljili. Često je dolazio na naše pripreme, družio se s nama i bio iskreno oduševljen tim mladim ljudima. General Laušić je osoba koja će mi, dok god budem vodio Savez, najviše nedostajati jer nas je iznenada napustio. Pamtim ga kao čovjeka velike karizme – istinskog vojnika, gospodina i časnika. Uvijek sam uživao u društvu takvih ljudi jer kroz život pažljivo biram prijatelje. On je bio jedan od rijetkih koje sam poznavao još od 1991. godine, čovjek koji je bio desna ruka predsjedniku Tuđmanu. Nakon naših mukotrpnih treninga i priprema često bi nam govorio o povijesnim događajima iz devedesetih i svojim bogatim iskustvima, čime mi je nadopunjavao mnoge spoznaje. To je nešto što se ne može opisati riječima. Nakon njegove smrti osjetio sam veliku prazninu, posebice u sportu i na našim okupljanjima. Njegov prerani odlazak sve nas je zatekao. Moja poruka mladim generacijama jest da vjeruju u sebe. Vojska općenito izgradi čovjeka; kad uđeš u vojsku i kad iz nje iziđeš, potpuno si druga osoba. Iako je vojni rok danas kratak, onoga tko provede vrijeme u vojsci ona oblikuje kao osobu, kao čovjeka, gospodina i vojnika u jednom. Predložio bih služenje vojnog roka svakom mladom čovjeku jer se takve lekcije nigdje drugdje u životu ne mogu naučiti niti se to zajedništvo može igdje drugdje doživjeti. To posebno vrijedi za Hrvatsku vojsku, pobjedničku vojsku koja je u najtežim vremenima pokazala nevjerojatnu snagu. Moram napomenuti i da smo mi Hrvati ratnički narod, koji se nikad ne predaje i ne odustaje. Vjerujem da će mladi ići u Hrvatsku vojsku, da će shvatiti koliko je to potrebno i za njih i za državu te da će slijediti ono što je bilo devedesetih i biti ponosni vojnici.

Razgovarao  Ivan Šurbek

Foto  privatna arhiva Marija Franića