Svi kao jedan

Broj 689, Reportaža
18.08.2023

U lađi veterana 4. gbr zajednički Neretvu veslima grabe i najstariji – Mate Volarević, veteran koji je duboko ušao u sedmo desetljeće života, i najmlađi – šesnaestogodišnji Bruno Obrvan, unuk ponosnog dide-veterana

U neretvanskom se kraju o Maratonu i lađama razgovara cijele godine, a treninzi i pripreme za događaj koji se već tradicionalno održava druge subote u kolovozu za mnoge ekipe započinju s prvim proljetnim toplijim danima. Tako je i s lađarima Udruge veterana 4. gbr, ratnim dragovoljcima i braniteljima čija je zastava na lađi, na ovogodišnjem 26. Maratonu lađa, zavijorila 15. put. Posjetili smo ih nekoliko tjedana prije velikog nadmetanja.

Mladost i snaga nisu njihovi glavni natjecateljski aduti – u konkurenciji su s drugim lađama prepunima utreniranih dvadesetogodišnjaka, ali zato vjeruju u svoju složnost i upornost. Branko Markota, koji ove godine obilježava veliki osobni jubilej – 25. sudjelovanje na Maratonu lađa – voditelj je lađe veterana 4. gbr i kaže: “Mi smo ekipa za sredinu plasmana. Ne možemo se nositi s onima koji su mlađi i jači, koji treniraju po cijelu godinu – ali računamo da smo u sredini i dat ćemo sve od sebe da budemo što bliže vrhu. Svaka lađa koju na Maratonu preteknemo za nas je jedan dobitak.”

S približavanjem dana odmjeravanja snaga na Maratonu lađa napetost raste, a treninzi su sve češći. Uglavnom se u lađe ulazi u predvečerje, a treninzi završavaju u noći. Ima smisla: lađari danju rade poslove od kojih se živi, dani su vreli pa je lakše trenirati kad rashladi, no jedan je razlog manje poznat ali vrlo važan – svaka ekipa ima svoju taktiku za Maraton, i pripremaju se noću kako suparničke ekipe ne bi vidjele trening i ne bi za tajnu taktiku saznale prije vremena. Lađari veterani 4. gbr treninge koriste i za druženje, od onog u lađi u kojoj za svakog treninga preveslaju više od deset kilometara, do gradela, sira iz mišine ili domaćih pogača uz koje se druženje nakon treninga nastavlja. No, veseli primijetiti kako je, što u njihovoj lađi i na treningu, što oko lađe i na kasnijem druženju, velik broj mladih ljudi. Branko Markota objašnjava: “Svake godine netko od starijih otpadne zbog zdravstvenih problema. Htjeli bi oni, ali više ne mogu veslati. Svejedno, ostaju uključeni, pomažu oko organiziranja svega što treba, budu nam logističari – ali isto tako nam se svake godine priključi i netko od mlađih. Budu to naša djeca, prijatelji djece, a sad već u lađi imamo i unuke veterana. Ide to svojim slijedom, najvažnije je da nam dolaze mladi koji žele veslati baš pod zastavom veterana 4. gbr.”

U lađi veterana 4. gbr tako zajednički Neretvu veslima grabe i najstariji – Mate Volarević, veteran koji je duboko ušao u sedmo desetljeće života, i najmlađi – šesnaestogodišnji Bruno Obrvan, unuk ponosnog dide-veterana. Oni, i svi drugi na lađi koji su generacijski između njih znaju da je za uspjeh najvažnije biti svi kao jedan. Isti pokret u isto vrijeme, istodobni zaveslaj, istodobni udah i izdah – i kad se ta čarolija zajedništva dogodi, onda se lađa propne i poleti. Onda je sve moguće. “Da”, klima glavom Branko Markota pa zaključuje: “Svi kao jedan, onda se sve može. Tako je bilo i u 4. gbr devedesetih…”

Mate Volarević rođen je 1959. godine i najstariji je veslač u ekipi veterana 4. gbr. Dragovoljac je Domovinskog rata od 9. studenog 1991., kada se vratio iz Afrike i priključio obrani domovine

Za mene će ove godine biti 23. sudjelovanje na Maratonu lađa. Što me u tome drži? Drži me ljubav prema ovome veslu, luda glava i blesavo srce. Treba to voljeti. Puno je odricanja. Ja sam se znao dizati u četiri ujutro, ići na posao na Korčulu, a u 19 sati bio bih u lađi. To je stvarno čista ljubav. Mi smo tu lađu digli iz zaborava. Danas sve više s nama veslaju i mladi ljudi – sinovi naših branitelja, imamo već i njihove unuke. Prvi biti nećemo, ali nećemo bogami biti ni zadnji.

Ante Pehar rođen je 1969., veteran je 4. gbr i branitelj od 1. lipnja 1991.

Naša Udruga počela je veslati prije 15 godina. U početku smo bili samo mi, pripadnici postrojbe, a onda su nam se počeli priključivati mlađi, naša djeca, djeca kumova i prijatelja. I moj sin vesla, prije dvije godine veslala su dva moja sina. Važan su dio naše aktivnosti druženja, to nam svima puno znači. Poslije treninga provedemo neko vrijeme skupa, sjetimo se i prošlih dana, lijepih stvari, anegdota. Druženje i prijateljstvo najvažniji su dio. A mlađi koji veslaju s nama, premda nisu ratni veterani, žele veslati baš pod zastavom 4. gbr – to nam puno znači jer oni nastavljaju našu tradiciju i vrijednosti.

Mato Maslać veteran je 4. gbr od 1991.

Veslao sam dosad 14 maratona, ali ove godine bile su dvije operacije kralježnice i ne smijem više na lađu. Završio sam veslačku karijeru, ali i dalje sam tu, blizu sam, ne mogu se maknuti daleko od lađe. Sad sam im glavni logističar, pripremam sve što im treba – i to je važno, i to netko treba raditi. Oni znaju da ću im ja pripremiti piće i hranu pa brže veslaju da bi što prije završili trening. Ova je ekipa spoj mladosti i veterana. Pomlađujemo se. Četvrta gardijska brigada nikada neće biti prestara, naša djeca preuzimaju i Brigada živi dalje.

Bruno Obrvan rođen je 2006. i prvi je predstavnik treće generacije, unuka, u lađi veterana 4. gbr

Veslanje je počelo iz ljubavi. Dide mi je iz 4. gbr., sad je tu, radi i organizira klub, kuha im ručkove i večere. S njim sam i ja to zavolio. A dida je ponosan na mene. I dobar je osjećaj ovako se družiti s njima, dobra su ekipa, vrhunska. Rijetko tko od mojih vršnjaka vesla, ali ja im objašnjavam koliko je to dobro i vjerojatno ću nastaviti veslati. A nešto znam i o 4. gbr, dida mi je pričao.

Boro Obrvan rođen je 1955. godine, dragovoljac je i branitelj, pripadnik ZNG-a

Ja sam dida. Imam 68 godina, a do 65. bio sam veslač. Veslao sam redovito za veterane 4. gbr. Organizirali smo ovu našu veslačku skupinu poslije rata da bismo održavali tradiciju doline Neretve. Ta lađa nekad je značila život u ovom kraju, u njoj se i rađalo, i umiralo. Sada sam već u godinama, ne mogu dalje veslati, vrijeme je učinilo svoje, ali prisutan sam kao logističar. Kad god nešto treba spremiti, skuhati, donijeti, tu sam. A tu mi je i unuk, sin pokojnog sina, koji se zaljubio u to veslanje isto kao i ja. Još ne može izveslati cijeli Maraton, ali priprema se, jača, raste. Ima ovdje još mladih ljudi koji su djeca ratnika, nekadašnjih gardista. Ja imam unuka, i on je za sada prvi unuk, ali vjerojatno će se i broj unuka među veslačima polako povećavati. Nastavit će se tradicija. Mi stariji dat ćemo im punu podršku.

Mario Komazin rođen je 1998., u godini u kojoj je održan prvi Maraton lađa

Bavim se sportom cijeli život, i lađe, i nogomet. Prvi sam put sudjelovao na Maratonu 2016. godine i od tada sam veslao za ekipe Rogotina, Crnog puta, Gospu Karmelsku, a sada za 4. gbr. Tu sam došao preko prijatelja čiji je otac bio u 4. gbr i koji vesla za njih. Iskreno, ne možete se baviti veslanjem i lađama ako to ne volite. Mi lađari za sebe kažemo da u glavi nismo normalni, jer da smo normalni ne bismo ovo radili. Izazov je fizički, ali i psihički napor. Staza nije jednostavna: kad se prolazi kroz sela, kad vas ljudi bodre onda vas to drži i niste umorni, ali u pustim predjelima postaje teže. Podrška ljudi puno nam znači. Ovdje ljudi žive maratone. O sadašnjem će Maratonu pričati do idućeg. S Maratonom se liježe, s njim se budi. Za uspjeh je najvažnije da se ekipa na lađi dobro razumije, da su svi kao jedan i to se postiže s puno treninga. Morate baš disati kao jedan, jer ako samo jedan napravi krivi zaveslaj sve ode krivo.

Nedjeljko Jerković Žuti rođen je 1965., branitelj je, dragovoljac i nekadašnji pripadnik 116. brigade

S veteranima 4. gbr četvrtu sam godinu, a prije sam veslao za ekipu Rogotina, koja je nekada bila najtrofejnija lađarska udruga na Neretvi. Prošle sam godine obilježio obljetnicu, mojih 20 maratona. Prisutan je i fizički, i psihički napor koji prati ove treninge i natjecanja. Što ste jači u obje te kategorije, bolji ste veslač, što više trenirate, lakše ćete podnijeti Maraton. Maraton lađa imao je svoj razvojni put. Ispočetka nije bilo ništa važno osim brzine i sirove snage: upri koliko možeš i tko će koga… S vremenom i profesionalnijim pristupom otkrivali smo što je sve u veslanju važno i što može utjecati na ishod utrke. Već nakon završetka prvog Maratona počeo sam spremati građu, fotografije i 2009. objavio sam monografiju o Rogotinu. Sada radim na novoj knjizi, koja će obuhvatiti 25 godina Maratona lađa na Neretvi.

Branko Markota rođen je 1969. Od 1991. bio je pripadnik Samostalne “A” satnije u Metkoviću, kasnije u 4. gbr. Voditelj je ekipe veterana 4. gbr na Maratonu lađa. Ove godine na Maratonu 25. put sudjeluje kao veslač. S lađarima je preveslao La Manche i sudjelovao u lađarskoj plovidbi Jadranom od Prevlake do Maslenice u povodu obilježavanja obljetnice ustrojavanja 4. gbr

Cilj je našeg veslanja druženje i pozitivna atmosfera. Kod nas u lađi nećete čuti ni psovku, ni svađu i na to sam jako ponosan. Ima nas starijih veterana, ima mlađih, ali u drugim lađama s kojima se borimo uglavnom su mladi momci, tridesetak godina, s profesionalnim trenerima. S njima se ne možemo nositi, ali možemo im puhati za vrat. Stariji, veterani, polako otpadaju, sve teže im je veslati, ne mogu više, no postupno se popunjavamo mladima koji žele veslati pod našom zastavom i to nas sve veseli. Kad imamo trening ili poslije treninga, kad se družimo, mi o ratu ne pričamo. Pričamo o lađarskim događanjima, zgodama, nismo opterećeni ratovima.

I kao što su najavili, nisu bili ni prvi, ni zadnji, ali su uspjeli. Na Maratonu lađa održanom 12. kolovoza 2023. veterani 4. gbr plasirali su se na 21. mjesto s vremenom 02:29:56.