Povijest Domovinskog rata ne piše se samo strategijama i pobjedama već i pjesmama koje su u najtežim trenucima disale s narodom i braniteljima na prvoj crti bojišta. Pjesma Od stoljeća sedmog bila je od samog nastanka upečatljiva i postala je dio hrvatskog nacionalnog identiteta. Ususret novim obljetnicama razgovarali smo s njezinim autorom i izvođačem Draženom Žankom. Sinjski kantautor vraća nas u dane ponosa i slave, prisjeća se nevjerojatne glazbene karijere od dalmatinskih plesnjaka do tisuću koncerata, te otkriva zašto su mu obitelj, vjera i pošten rad uvijek bili važniji od svjetala pozornice

U kolektivnom sjećanju jednog naroda postoje pjesme koje prestaju biti tek običan skup stihova i nota. One postaju sidro, emotivni dokument vremena i trenutačni, ali i trajan osjećaj ponosa. Kad je 1990., uoči tektonskih društvenih promjena i u jeku prve balvan revolucije, nastala pjesma Od stoljeća sedmog malo je tko mogao i slutiti da će postati neslužbena himna opstojnosti i prkosa. Dražen Žanko u razgovoru za Hrvatski vojnik odiše mirnoćom. Dok započinjemo priču o njegovim počecima, karijeri te povodu našeg susreta, osjeti se ona posebna energija. “Vidiš, kad si glazbenik, normalno je da kroz godine prođeš svašta. Ali vrlo je interesantno u tome svemu ostati pošten. To je broj jedan”, započinje Žanko toplim glasom. “Da si čovjek koji ima obitelj, da si vjernik. Prema tome, to su po meni tri osnovne stvari. I naravno, da si radan, da voliš raditi to što radiš. Moraš sebi osigurati uvjete za rad. Ja imam sreću da sam sebi kroz sve ove godine osigurao studio. Kao ptica u gnijezdo, donosio sam pojedine instrumente, gradio svoj kutak”, ističe. U tom jednostavnom uvodu krije se cijela filozofija umjetnika koji nikad nije dopustio da ga slava promijeni ili pokvari. Za njega je glazba zanat, ali i blagoslov, koji se mora njegovati poštenim radom i jasnim životnim vrijednostima.

Od sinjskih ulica do međunarodnih pozornica

Glazbeni put Dražena Žanka počeo je spontano, u rodnom Sinju, gdje je još kao dječak pokazivao nevjerojatan ritam i sluh. S osmijehom se prisjeća djetinjstva te opisuje prve dodire s glazbom, koji su bili posve prirodni. “To sam imao odmah u startu”, govori nam. “Non-stop sam u školi uzimao one drvene trokutaste ravnalice, pa bih tukao po stolu i pjevao. Već s devet, deset ili jedanaest godina osvajao sam nagrade na natjecanjima pjevača amatera, što mi je odmah dalo strašan poticaj. Poslije sam učio gitaru, pa trubu, svirao u Gradskoj glazbi i išao u Glazbenu školu kod maestra Marka Rivierija, prekrasnog profesora. Kasnije sam bio i u Zagrebu par godina kod profesora Kubičeka. Mi smo u Sinju imali tu sreću da nam je grad kupio sve instrumente. Kad ti grad kupi instrumente, imaš i obvezu učiti i raditi. Non-stop smo svirali po plesnim dvoranama, u Sokolu i sličnim mjestima. Svaki put si morao izvesti nešto novo, stalno si napredovao i učio”, objašnjava. Neumoran rad i učenje ubrzo su ga odveli daleko izvan granica rodnog kraja. Prije nego što je rat u potpunosti izmijenio živote svih nas, Žanko je godinama gradio karijeru svirajući po dalmatinskim hotelima, stječući neprocjenjivo iskustvo na plesnjacima. No, prava škola zanata i izdržljivosti dogodila se na istoku.

“Najveće iskustvo u životu mi je Rusija”, govori prisjećajući se tog vremena. “Tamo sam prije rata, kroz petnaest godina, proveo ukupno dvije i pol godine. Imao sam oko tisuću koncerata! To je iskustvo koje se ne uči u školi, nego na licu mjesta. To ti daje veliko samopouzdanje, postaneš svjestan sebe i svoje snage pred mikrofonom. Prošao sam put od skidanja Deep Purplea, Led Zeppelina, Beatlesa, preko zabavne glazbe, pa sve do festivala. Splitski festival mi je širom otvorio vrata. Moj prvi nastup tamo bio je 1980. godine s pjesmom Kamena s ramena, koja je bila u nekoj pop-rock maniri. Interesantno je da mi je tad u pratećoj grupi plesala Severina, koja je poslije sa mnom pjevala i na jednom zagrebačkom festivalu. Sve se to događalo prirodno, bez ikakvih menadžera. Sam sam se borio”, kaže. Ta borba nije uvijek donosila golemo bogatstvo, ali je donijela nešto mnogo vrednije – mirnu savjest i istinsko zadovoljstvo stvaralaštva. “Financijski to možda nisu bili neki suludi novci, ali uvijek je bilo dovoljno. A najvažnije je ono zadovoljstvo kad radiš ono što voliš. Nema tih novaca koji to mogu kupiti”, dodaje.

Od stoljeća sedmog: himna ponosa nastala iz iskrenosti

Dotaknuli smo se i onoga što je zapravo i glavni motiv razgovora, pjesme koja je postala sinonim za njegovo ime i stvaralaštvo: Od stoljeća sedmog. Kao autor glazbe i izvođač, Dražen nam otkriva kako je ta velika skladba zapravo nastala iz jednog posve neplaniranog i skromnog susreta. “Tekst je napisao dragi gospodin Ivo Cvitić, Kaštelanin koji je živio kilometar od mene. Jednog dana mi je prišao i rekao: ‘Gospodine Žanko, imam jednu pjesmu, biste li je htjeli otpjevati? Meni je to super.’ Ja sam mu rekao da mi da stihove da pogledam. Kad sam je pročitao, odmah sam vidio koliko je poštena, iskrena i čista. Obećao sam mu da ću je uglazbiti i otpjevati. Kad je sve bilo gotovo, barba Ivo mi je sa suzama u očima rekao: ‘Hvala ti, Žanko. Produžio si mi život.’ Kasnije sam ga odveo i kod predsjednika Tuđmana, imao je intervjue na televiziji jer je taj čovjek, kao pravi domoljub, to apsolutno zaslužio”, prisjeća se Žanko. Sama pjesma trebala je biti predstavljena javnosti na splitskom festivalu 1991. godine, no sudbina i ratni vihor promijenili su planove.

“Napravio sam je još 1990. godine, prije nego što je sve buknulo, u vrijeme balvan revolucije. Kako je festival odgođen, odlučio sam samostalno snimiti spot s mojim dragim prijateljima iz Klape ‘Filip Dević’ i Zborom Brodosplit. Snimili smo ga u samo dva dana. Jedan dio smo snimali kraj crkve Gospe Snježne, koja se nalazi na vrhu Poljičke planine. Drugi dio snimili smo na poluotoku Sustipanu u Splitu, gdje se nalazi crkva sv. Stjepana prvomučenika. Ja sam to sam montirao. Znao sam točno što želim. Rekao sam Klapi i svima: ‘Morate biti decentno obučeni. Hoću odijela, hoću ozbiljne folklorne motive.’ Pjesma je bila previše ozbiljna i snažna da bismo radili bilo kakve kompromise. I ispalo je izvanredno, ljudski toplo, nenasilno i dostojanstveno”, ističe. Ubrzo je pjesma prešla granice Hrvatske i postala utjeha i ponos našim ljudima diljem svijeta. Dražen Žanko sjeća se nevjerojatnih prizora s turneja.

“Kad sam došao u Australiju, na stadion ‘Kralj Tomislav’ u Sydneyju pred deset tisuća ljudi, tek što je pjesma izašla na nekom CD-u otkazanog festivala, počeo sam pjevati i potpuno se zbunio. Svi su pjevali sa mnom od riječi do riječi! A pjesma ima strašno puno teksta, to je cijela jedna povijesna priča. Zamisli koliko su je ti ljudi proživljavali u sebi kad su je tako brzo naučili napamet. Doživljavao sam da me na rukama nose kroz dvorane. Ali znaš što? Nisu oni nosili mene, nosili su Hrvatsku. Ja sam bio samo jedan od njih koji je pričao našu zajedničku priču”, dodaje.

Anegdote iz Domovinskog rata: susreti s Predsjednikom i pjesma bez ega

Tijekom ratnih godina domoljubna pjesma bila je važno oružje u podizanju morala narodu i braniteljima na bojišnicama. Žanko je bio na prvoj crti te glazbene fronte, iako se, kako sam ističe, nikad nije volio gurati u prve redove. “Predsjednik Tuđman je jako volio Od stoljeća sedmog. Često bismo se sretali na raznim primanjima i koncertima. Ja sam po prirodi takav da nikad ne stojim u prvom redu, uvijek se maknem negdje sa strane, u pozadinu. No, on bi me uvijek uočio u gomili, došao do mene i osobno me pozdravio. To mi je bilo nevjerojatno. Pjevao sam, naravno, i u projektu pjesme Moja domovina. Tamo sam bio u onom velikom zboru negdje pri kraju, slabo me se i vidi. Jednostavno se nisam htio gurati. Sjećam se kad mi je Rajko Dujmić godinama kasnije rekao: ‘Pa čovječe, nisam znao da ti tako dobro pjevaš, trebao sam ti dati solo dionicu!’ Ali u tom trenutku, Od stoljeća sedmog već je bila toliko velika i prva u tom cijelom domoljubnom filmu da je to bilo sasvim dovoljno”, govori Žanko.

Na pitanje o atmosferi među glazbenicima u tom ključnom povijesnom trenutku i je li bilo estradnog ega na snimanju Moje domovine, daje vrlo iskren i realan odgovor: “Svi smo disali kao jedan, to je istina. Možda je kod nekih i bilo malo tog estradnog ega, ali taj ego je ostavljen iza tih vrata. Ali ono opće, zajedničko ozračje bilo je toliko snažno da je nadvladalo sve pojedinačne interese. Ta je pjesma doista himnična i predivna. A reakcije ljudi… To se ne zaboravlja. Jedan prijatelj branitelj rekao mi je: ‘Žanko, ti si za mene prvoborac domoljubne pjesme.’ U trenucima kad se sve lomilo, uz Moju domovinu i par drugih pjesama, Od stoljeća sedmog davala je krila i braniteljima i ljudima u skloništima. Sjećam se jedne stare gospođe koja mi je ovdje na Trgu bana Jelačića u Zagrebu prišla, primila me za ruku, poljubila je i tiho rekla: ‘Gospodine Žanko, puno vam hvala.’ I samo je otišla. Koje su to duboke emocije. To su trenuci koji ti daju smisao i koje nikakav novac ne može platiti.”

Mjuzikl Mirakul: životno djelo pod zaštitom Gospe Sinjske

Žankovo stvaralaštvo neraskidivo je povezano s njegovim rodnim krajem i Gospom Sinjskom, kojoj je posvetio brojne pjesme i velike autorske koncerte. Kruna tog rada svakako je povijesno-glazbeni spektakl: mjuzikl Mirakul. “To je bio moj veliki san i projekt života”, govori nam Dražen o mjuziklu koji tematizira slavnu obranu Sinja 1715. godine uz zagovor Gospe. “Glavnu ulogu nosio je naš sjajni Stijepo Gleđ Markos, a nastupali su i Radojka Šverko te mnogi drugi vrhunski umjetnici. Mjuzikl je imao nevjerojatan odjek. Svi me i danas pitaju zašto ga nismo nastavili izvoditi. Odgovor je jednostavan – preskupo je. Za naše uvjete to je bio velik, financijski prezahtjevan projekt. Prvi val sam uspio izgurati jer imam puno prijatelja i sponzora koji mi vjeruju i znaju da radim ozbiljno. Ali ne možeš ljude stalno povlačiti za rukav. Srećom, ostala je vrhunska videosnimka koncerta u Lisinskom, a imamo i snimku spektakla u samom Sinju, koju još moram montirati. To u Sinju je bilo čudesno, nastupalo je mnoštvo folkloraša, a alkari su na konjima izlazili točno na mjestu gdje se povijesna bitka i odigrala. Doslovno na tlu natopljenom krvlju naših predaka”, ističe.

Prisjeća se i jedne nevjerojatne koincidencije vezane uz premijeru u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. “Bilo je to povodom 300. obljetnice čudesne obrane Sinja i Alke. Tražio sam termin u Lisinskom i rekli su mi da je sve popunjeno. No, odjednom me zove ravnatelj Dražen Siriščević i kaže: ‘Dražene, imaš nevjerojatnu sreću. Jedna velika muslimanska organizacija morala je otkazati svoj termin 4. prosinca zbog nekih tehničkih problema, pa ti nudimo taj datum.’ Zanimljivo, ali 4. prosinca, moj rođendan! Zamisli ti tu simboliku: muslimanska organizacija otkazuje termin, za mjuzikl koji govori o obrani Sinja od Turaka, i to baš na moj rođendan! Takve se stvari ne mogu namjestiti, to je čista providnost. Na premijeri su bili svi uglednici, od svijeta kulture do politike, uključujući i premijera Plenkovića. To mi je bio najveći rođendanski poklon i dokaz da ljudi cijene sve ono što sam tiho i pošteno radio desetljećima”, ističe Žanko. Libreto za Mirakul napisao je Ivica Krajač, autor, uz ostalo, i libreta za rock-opere Gubec-beg i Crna kraljica.

O glazbi i tehnologiji danas – izazovi umjetne inteligencije

Kao čovjek koji je prošao sve faze glazbene industrije – od sviranja na starim pojačalima i magnetofonima do digitalne ere, Žanko iznimno zrelo i bez gorčine promatra današnje trendove. “Sve se mijenja strašnom brzinom”, primjećuje. “Glazba, ritmovi, zvukovi… Danas imamo i tu umjetnu inteligenciju, koja ulazi u sve pore. Ja to pratim, ispitujem nove softvere, tražim nove zvukove u svom studiju. Želim oplemeniti svoje razmišljanje modernom tehnologijom, a istovremeno ostati svoj. Tehnologija je samo alat. Treba nam malo vremena da se prilagodimo, ali sve to ostaje na mlađim generacijama. Ono što me ponekad brine je opća nervoza u društvu. Danas svi žele sve preko noći. Ako pjevač ne uspije u pola godine ili godinu dana, odmah gubi volju. Mi smo u našem vremenu živjeli glazbu. Nije bilo interneta, slušali bismo Radio Luxembourg i skidali pjesme satima na uho. To ti uđe u krv. A današnje generacije. Vidim curu i dečka, mladi par, sjede za istim stolom u kafiću i šalju si poruke na mobitele. Ali to je jednostavno današnji način života, ne želim nikoga etiketirati niti krizirati”, kaže.

Ipak, ističe da ga talent mladih ljudi i dalje može fascinirati. “Zna me taknuti kad na internetu vidim dijete od šest ili sedam godina kako nevjerojatno svira violinu, klavir ili gitaru! To je nevjerojatno, zapitaš se kako je to moguće. Kao da im je to znanje već upisano u neki unutarnji dio. Ali to je ta čarolija života i nepredvidivost ljudskog talenta. Pa ni ja, kad sam bio dečko u Sinju, nikad nisam mislio da ću pjevati, pisati mjuzikle ili skladati za Terezu Kesoviju, Vicu Vukova, Vinka Cocu, za mlade pjevače ili Radojku Šverko. Život te jednostavno vodi nekim svojim nepredvidivim tokom, samo moraš imati vjere”, kaže.

Obitelj kao temelj društva i pogled u budućnost

Na kraju razgovora Dražen Žanko dotiče se onoga što mu u ovim zrelim godinama donosi najveći i istinski mir: svoje obitelji i uloge djeda. “Ako ti obitelj nije u redu, nema tog uspjeha koji ti može donijeti mir u glavi”, iskreno progovara legendarni glazbenik. “Moja djeca ne sviraju, ali su uspješni i pošteni poslovni ljudi, cijenjeni u društvu. Imaju svoje obitelji i to je moje najveće životno postignuće, daleko iznad svake glazbe. A unuci… Imam ih troje: od dvanaest, jedanaest i pet i pol godina. Kad sam dobio unuke, tek sam tad shvatio što znači istinski odgajati dijete. Kad sam bio mlad, stalno sam putovao po svijetu, a o djeci su se brinule supruga, majka, sestre. Sad ja unuke vodim u školu, u vrtić, kuham im i beskrajno uživam u svakoj njihovoj novoj riječi, u zajedničkim pidžama-partyjima i dječjem smijehu. To je ona božanska ispunjenost koja nadilazi sve ostalo”, dodaje.

Što se tiče glazbenih planova, Žankov radni elan nimalo ne kopni. Sa smiješkom nam najavljuje svoj sljedeći veliki nastup. “Evo, već 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nastupam na velikom koncertu kod crkve Sveta Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu. To organiziraju branitelji pod pokroviteljstvom Ministarstva hrvatskih branitelja. Prošle godine bilo je iznimno uspješno i emotivno, pa ove s ponosom ponavljamo taj susret. I dalje radim, stvaram u studiju i pjevam s istim žarom”, dodaje.

I dok privodimo razgovor kraju, odzvanja ona Draženova rečenica s početka razgovora: o poštenju, radu i obitelji. Možda je tajna njegova trajanja upravo u tome što nikad nije tražio prečace, što je ostao vjeran svojem sinjskom kamenu, svojoj Zagori i onoj tihoj, ali neuništivoj vjeri, koja kroz pjesmu već desetljećima spaja ljude. Dražen Žanko doista je zdravina hrvatske glazbe – pošten, radan kako sam kaže, duboko emotivan i nadasve svoj.

---

Od stoljeća sedmog

Mislili su neki, već nas neće biti
Ni veselje svoje nisu znali kriti
Raselit’ nas triba da nas manje ima
Nisu tu ni bili, tad će reći svima

Nek’ tuđinu grizu, roda znati neće
Bez jezika narod nema više sreće
Djeca roda povist neće znati
Potom svoj na svome, neće bit’ Hrvati

‘Ko na tvrdoj stini svoju povist piše
Tom ne može ni’ko prošlost da izbriše
Varaju se ki ne misle tako
Što se krvlju brani, ne pušta se lako

‘Ko na tvrdoj stini svoju povist piše
Tom ne može ni’ko prošlost da izbriše
Mi smo tu odavna, svi moraju znati
To je naša zemlja, tu žive Hrvati

Kroz vrimena gruba i kroz ljute boje
Branili smo časno mi ognjišće svoje
Čuvaše nam pređi ovu rodnu grudu
Nisu zbog slobode ginuli zaludu

Al’ sad evo opet nova zora rudi
Posli dugih lita Hrvatska se budi
Tu na našoj zemlji, naš se barjak vije
Crven, bijeli, plavi, više se ne krije

Na kamenu tvrdom o tom slova pišu
Od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu.

---

Tekst: Ivan Šurbek

Foto: Sanja Bachrach Krištofić, privatna arhiva Dražena Žanka