Sedmi Javni poziv za dodjelu nagrada za kratku priču o Domovinskom ratu Ministarstva hrvatskih branitelja za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj i treći za učenike iz Bosne i Hercegovine koji se školuju po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku bio je otvoren od 13. veljače do 14. ožujka 2025. godine. Pristiglo je bilo 150 priča: 125 iz Hrvatske i 25 iz BiH. U ovom broju donosimo treću od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od pet ravnopravnih trećih nagradaDišem u dolinama, šapćem kroz vjetrove, pjevam u morima i treperim u srcima. Rođena davno, oblikovana stoljećima, ali nikada kao tada, u vrelini Domovinskog rata, nisam osjetila svoju snagu, bol, ponos i prkos u svoj njihovoj silini. Te godine bile su godine kada se klesalo u stijene, vapilo kroz jecaje, urlalo u olujama bitaka. Sjećam se prvog pucnja koji je razderao tišinu mojih gradova, prvog krika koji je presjekao zrak, prvog djeteta koje je naučilo strah prije nego je naučilo sanjati. Zrak se napunio mirisom baruta, gustim i teškim. Moje rijeke, koje su stoljećima nosile život, sada su nosile suze majki, vapaje izbjeglih, krv onih koji su pali jer nisu znali uzmaknuti. Moji sinovi i kćeri stali su pred tenkove, praznih ruku, ali punih srca, s pogledima koji su parali tamu, s glasovima koji su prkosili tišini smrti. Drhtali su od straha, ali nisu uzmicali. Kad su im kidali domove, oni su gradili snove. Kad su im palili ulice, oni su ih u srcima crtali ispočetka. U Vukovaru su se moji zidovi rušili pod topovima. Svaka cigla koja je padala bila je obećanje – ustat ćemo ponovno. Svaki plamen koji je gutao kuće bio je zavjet – nećete nas slomiti.

U Škabrnji je moja zemlja pila suze nevinih, ali nije popustila pred mrakom. Krv je natapala polja, ali sjeme prkosa već je klijalo. Svaki ugašeni život postajao je zvijezda na mom nebu, a svaka ruka podignuta u molitvi bila je snaga koja me nosila dalje. U Dubrovniku, plamen je lizao moje kamenite ruke, vatra se odražavala u očima mojih čuvara. Pucali su zidovi, ali nije pukla duša. Moje more, moj kamen, moj zrak, sve je gorjelo, ali ništa nije izgubljeno. Jer u srcima mojih ljudi, ja sam već pobijedila. Dok su moji ljudi ginuli, ja sam rasla u njihovim srcima. Dok su se moje rijeke crvenjele od krvi, moja vjera u slobodu postajala je dublja. Dok su se rane širile, moja ljubav se množila. Moji sinovi i kćeri ispisivali su me krvlju na zastavama, šaptali moje ime kroz rojeve metaka, uzdizali me u molitvama dok su stajali na crtama obrane. U svakom koraku ratnika koji se nije predao, u svakom suznom pogledu majke koja je ispraćala sina, u svakom posljednjem dahu junaka koji je znao da pada za mene, ja sam bila živa.

A onda – svanuće. Oluja! Moj dah postao je vihor, moja snaga udar groma, moja volja nezaustavljivi požar što proždire mrak. Moji ljudi, moji vitezovi, kao valovi jurišali su preko mojih polja, preko spaljenih ulica, kroz ruševine i pepeo, kroz bol i suze. Njihova srca kucala su u istom ritmu, u ritmu pobjede, u ritmu slobode koja je treperila na horizontu, nadohvat ruke, bliža nego ikada. Koraci su tutnjili mojim tlom, potmuli, moćni, kao bubnjevi sudbine. I tada – moje zastave! Vinule su se u nebo, prkosne i ponosne, grmjele su na vjetru poput krika tisuća duša koje su čekale taj trenutak. Crvena, bijela, plava – boje neba, krvi i zemlje. Boje ljubavi i boli. Boje pobjede! Osjetila sam kako mi sloboda pulsira kroz kosti, kroz rijeke i planine, kroz srce koje nikada nije prestalo kucati. Konačno sam mogla raširiti ruke, skupiti u naručje sve one koji su me sanjali, sve one koji su me kroz suze dozivali, kroz metke čuvali, kroz molitve podizali. I tada sam zavikala: “Slobodna sam! Vaša sam! Vi ste moji!” Odjeknulo je mojim gorama, niz rijeke se slilo, kroz gradove se provuklo, kroz domove prošaputalo. To nije bio samo moj glas. Bio je to glas svakog vojnika koji je posljednjim metkom čuvao ovu svetu grudu, svakog djeteta koje je preživjelo podrum, svake majke koja je čekala sina da se vrati s bojišta. Ja nikada nisam bila sama. U mojoj krvi žive tisuće generacija koje su me sanjale, borile se za mene, ljubile me i ostavljale mi u nasljeđe svoje nade. Moji preci stvarali su me stoljećima, klesali moj oblik u kamenu, crtali me na kartama, oblikovali me u stihovima pjesnika i molitvama djedova. Bila sam u očima ratnika koji su u blatu rovova zamišljali more, bila sam u suzama majki koje su ispraćale sinove u boj, bila sam u riječima djece koja su šaptala moje ime dok su se skrivala od granata. Osjećala sam svaki korak mojih junaka dok su hodali kroz gustu maglu nesigurnosti, dok su gledali smrti u oči. Kad su rane bile najdublje, kad se činilo da tama nadire sa svih strana, kad je svaka ulica mirisala na strah, a horizont gorio od plamena ruševina, moji su ljudi pronalazili svjetlo u sebi. U trenucima kad su se zidovi rušili, kad je vjetar nosio jecaje ranjenih i kad se smrt nadvijala nad mojim domovima poput gladne zvijeri, nisu ustuknuli. Nosili su me u svojim srcima, u svojim molitvama, u svojim snovima. Kada je posljednja bitka završila, kada se prašina slegla i noć se povukla pred zorom, kada su ruke umornih vojnika dotaknule moje tlo i suze radosnice potekle niz umrljana lica, znala sam – ostvarili smo snove onih koji su me sanjali prije stotinu, prije dvjesto, prije tisuću godina. I tada, dok su se zvona oglašavala, dok su se molitve uzdizale ka nebu, dok su se rane vidale i gradovi dizali, ja sam udahnula najdublji dah slobode. Zauvijek.

Svaki njihov uzvik bio je moj krik slobode. Svaka njihova pobjeda bila je moja pobjeda.

Moji su sinovi i kćeri ustali, kao oluja nad morem, kao grom u planinama. Nisu ih mogli zaustaviti. Snaga koju su nosili u sebi bila je veća od straha, veća od bola, veća od svih zidova koji su ih pokušavali zarobiti. Nebo se otvorilo nad mojim gorama, sunce se probilo kroz oblake dima i prašine, rijeke su se pokrenule kao krv kroz moje vene. Osjetila sam kako se kidaju okovi, kako se rana zatvara, kako krv prestaje teći. Moje ruke, koje su bile vezane godinama, napokon su se oslobodile. Moj glas, koji su pokušali utišati, odjeknuo je kroz doline i ravnice, kroz rijeke i planine, kroz gradove i sela. Bila sam u svakom osmijehu onih koji su dočekali slobodu, u njihovim očima koje su, nakon tolikih godina tame, ponovno vidjele svjetlost. Bila sam u drhtavim rukama majki koje su grlile sinove vraćene iz pakla bojišta, u stisnutim šakama očeva koji su u tišini zahvaljivali nebu što su dočekali ovaj dan. Bila sam u suzama radosnicama koje su klizile niz lica onih koji su izgubili mnogo, ali su znali da je njihova žrtva bila ugrađena u temelje budućnosti. Bila sam u zvonjavi crkvenih zvona koja su nakon godina jecaja i tjeskobe ponovno slavila život. Bila sam u zvuku himne koja se orila, u grlima tisuća koji su podigli glas prema nebu, u rukama koje su drhtale dok su podizale zastavu što je vijorila na vjetru pobjede. Bila sam u zagrljajima prijatelja koji su preživjeli, u pogledu onih koji su osjetili prazninu za stolovima gdje su nekad sjedili njihovi najmiliji. Bila sam u svakoj riječi izgovorenoj s ponosom, u svakoj suzi koja je pala na tlo natopljeno krvlju, u svakom uzdahu olakšanja koji je konačno mogao pobjeći iz umornih prsa.

Osjećala sam otkucaje srca svakog djeteta koje je po prvi put moglo spavati bez zvuka sirena. Čula sam uzdahe ratnika koji su položili oružje, znajući da je njihova borba završena. Bila sam u poljima gdje su se, umjesto tenkova, ponovno širili mirisi zemlje i cvijeća. Bila sam u rijekama koje su ispirale tragove bitaka, u planinama koje su ponosno ponavljale jeku pobjede. A sada, dok stojim visoko i ponosno, dok gledam sunce kako miluje moju zemlju, nosim ožiljke, ali oni su moj ponos. Svaka rana ispisana na mome tijelu priča priču o ljubavi, o hrabrosti, o nesalomljivom duhu onih koji su me branili. Svaka suza svjedoči o žrtvi, svaka tiha molitva koja je nekada vapila za spasom sada postaje himna zahvalnosti. Moje more i dalje šapuće priče hrabrosti, njegove plave dubine čuvaju uspomene na one koji su pali za mene. Moji gradovi nose imena junaka, ulice su im ispisane koracima onih koji su kroz njih kročili u otporu, u ljubavi, u vjeri. Moja polja pamte svaku kap krvi, svaku stopu borca koji je pao, ali nije bio zaboravljen. Moje šume ponavljaju odjeke zakletvi položenih na oltar Domovine, a moji zvonici podižu molitve za one čiji su snovi ostali utkani u moju zemlju.

Ja sam Domovina.

Ja sam kamen na kojem su uklesane zakletve, ja sam rijeka što pamti krv junaka, ja sam vjetar što nosi ime onih koji su pali, ali nisu nestali. Ja sam ruke što su grlile, suze što su tekle, rane koje su zacjeljivale, ali nikada zaboravile. Ja sam glas onih koji su pjevali dok su stajali pred nemogućim. Ja sam ruka podignuta na čelo u posljednjem pozdravu, ja sam zastava koja se vijori nad poljima nade. Ja sam jecaj majke, ponos oca, osmijeh djeteta što uči prve riječi na jeziku za koji su toliki dali živote. Ja sam tlo natopljeno žrtvom, nebo ispunjeno snovima, sunce koje miluje domove onih koji su se vratili. Ja sam obećanje da nikada neću pasti, da nikada neću nestati, da nikada neću izdati one koji su za mene dali svoje posljednje korake, svoje posljednje riječi, svoje posljednje misli.

 Ja sam prošlost iz koje smo iznikli. Ja sam sadašnjost u kojoj stojimo. Ja sam budućnost koju gradimo.

Ja sam Hrvatska.

Mirela Zeljar, učenica 2. razreda Učeničkog doma Varaždin