Hrvatski vojnik Slavko Mlinarić (22), pripadnik Inženjerijske pukovnije HKoV-a i rukovatelj na inženjerijskom sredstvu ”kombinirka” s kolegama iz Namjenski organiziranih snaga sredinom rujna pojurio je upomoć stanovnicima Ogulina kojima je prijetila katastrofalna poplava. Za strojem je tovareći i prevozeći vreće s pijeskom proveo više od 24 sata, s vrlo kratkim intervalima odmora

Ekipa Hrvatskog vojnika stigla je uvečer 19. rujna u opasno ugroženi Ogulin. Zbog obilnih kiša, nabujala rijeka Dobra već je bila ”načela“ neke od tamošnjih kuća, a sa strepnjom se očekivao najavljeni vodeni val koji je mogao dodatno pogoršati situaciju. Uskoro, na jednoj od glavnih gradskih ulica, naše vozilo nije moglo dalje, ispriječili su nam se vojna labudica i bager koji su pažljivo manevrirajući pokušavali ući u dvorišta kojima je prijetila poplava, kako bi ih opskrbili s vrećama ispunjenim pijeskom. Izišli smo iz automobila i vidjeli da rad hrvatskih vojnika promatraju mnogi Ogulinci. ”Uvijek je bolje kad je vojska ovdje, ne samo da nam pomažu, nego nam i daju osjećaj sigurnosti,” rekla nam je jedna gospođa koja je stajala iza ograde u svojem dvorištu. Tad još nismo znali da je za upravljačem bagera, tj. radnog stroja ”kombinirke“, vojnik Slavko Mlinarić iz Inženjerijske pukovnije Hrvatske kopnene vojske.
Nakon što smo produljili dalje, u Kriznom stožeru sastali smo se sa satnikom Draženom Brkićem kako bismo dobili informacije o radu namjenski organiziranih protupoplavnih snaga kojima je zapovijedao u Ogulinu. Podatke o svim aktivnostima NOS-a, radnim satima, napunjenim vrećama, časnik je dopunio i riječima: ”Naši su momci sjajni, evo, na primjer, imam ovdje jednog bagerista koji radi već više od 24 sata u komadu, s vrlo kratkim intervalima odmora. Zove se Slavko Mlinarić. I nije stvar samo u vremenu, nego i u njegovoj požrtvovnosti, predanosti, profesionalnosti, stegi i stručnosti.” Naravno, uz Mlinarića su sve vrijeme bili njegovi kolege iz više postrojbi i njihovi veliki napori bili su nagrađeni: vodostaj je počeo padati i sutradan su se vratili u svoje matične postrojbe. Iako su poplave napravile štetu, pripadnici OSRH su uz pomoć MUP-a, vatrogastva, Crvenog križa, Hrvatske gorske službe spašavanja, Hrvatskih voda kao i građana Ogulina spriječili da posljedice ne budu još teže. Svi oni zaslužuju čestitke, i mi ih upućujemo upravo preko inženjerca OSRH, s kojim smo proteklog tjedna razgovarali na poligonu ”Eugen Kvaternik-Slunj“. Ondje je smješten zajedno s kolegama iz 1. HRVCON UN-ENGCOY, tj. Inženjerijske satnije deklarirane za sudjelovanje u misijama i prijavljene u sustav raspoloživosti snaga UN-a (Peacekeeping Capability Readiness System).

U vojsci do kraja
Mladi Požežanin (22) rodio se nekoliko mjeseci prije oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja i u njegovoj je obitelji Hrvatska vojska uvijek bila jedna od glavnih tema. ”I djed i otac i stričevi, svi su bili u vojsci, tako i ja od ranog djetinjstva prolazim vojnu obuku,” smije se Slavko, sin nekadašnjeg specijalnog policajca i Tigra. S takvim podrijetlom, uvijek je želio postati vojnik. Nakon završene srednje škole i prvog posla u civilnoj tvrtki, u rodnom gradu otvorila su mu se vrata vojarne “123. brigade HV”, tj. Dragovoljnog vojnog osposobljavanja. Na osposobljavanju je prema svim parametrima obuke bio među najboljima pa ne čudi da je već tjedan dana nakon završetka služenja dobio poziv za profesionalnu vojsku. Trebao se javiti u karlovačku vojarnu ”Kamensko“. ”Kao dijete sam razmišljao o nekom drugom rodu vojske. Ali, danas znam da je inženjerija dobra za mene. Snašao sam se u njoj brzo….,” samopouzdan je vojnik, uz opasku da je zahvalan kolegama koji su mu davali potporu u obuci, pa i za rad ”kombinirkom“ kojom danas tako vješto upravlja i rukuje. 
Zapravo, nakon što smo se prisjetili kako se tad nam nepoznati bagerist Slavko Mlinarić snalazio s tim velikim strojem po ulicama i uskim dvorištima, kao i u hangarima ogulinske vojarne, postalo nam je jasno koliko neke vještine i poslove prihvaćamo zdravo za gotovo. Potvrdio nam je to i inženjerac: ”Odgovornost je velika, treba dobro obavljati posao, ali i paziti na ljude, sam stroj i imovinu. Kombinirka nije baš pregledna, ponekad više rabim neki svoj osjećaj za rad i prostor.” Srećom, one čiste vojničke osposobljenosti i psihofizičke spremnosti mu ne nedostaje, i ona sigurno stoji iza onih brojnih sati koje je izdržao na stroju. ”Pazim na kondiciju i fizičku spremu, vježbam i u slobodno vrijeme, bavim se sportom. Na motoričkim provjerama uvijek sam na 100 posto. Vojnik sam kao i svi ostali, jedino što radim na stroju.” I tako je s kolegama pojurio upomoć Ogulinu. Kad su stigli, iznenadilo ih je sunce. No, odjednom se sve promijenilo, ”počelo je kišiti i tako je krenulo: tovarimo vreće, palete i sve drugo, ljudi pune vreće, dolaze kamioni i labudice, jedan, drugi treći i još mnogo njih…Vozimo po gradu, ljudima ostavljamo vreće po dvorištima. Pomagali smo im koliko smo mogli, svašta smo činili, samo da ”izvučemo“ situaciju, onako kako to hrvatski vojnik i radi. Na kraju smo i ispunili svoju misiju na pravoj razini.” I u tom tempu Mlinarić je radio, prema evidenciji njegova nadređenog, od ponedjeljka u 20 do utorka u 23:30 sati! ”Cijelo vrijeme sam forsirao, adrenalin me ”pucao“ i razbuđivao: ajmo, ajmo, ajmo, voda se diže! Inače sam pušač, no nisam stigao niti zapaliti cijeli dan. Govorili smo si da ćemo spavati kad sve riješimo, kad pomognemo ljudima, to nam je bilo najvažnije, to je bila zadaća koju smo došli izvršiti,” prisjeća se vojnik. No, usprkos svemu, morao je ostajati i pribran, ”išli smo kroz gradske ulice i dvorišta bagerom i labudicom, ponekad smo se jedva okretali, a trebali smo paziti da ne napravimo neku štetu. Na kraju su uspjeli, ”znali smo to kad smo primijetili koliko su nam ljudi zahvalni. Često bi nas nudili hranom i pićem, pitali jesmo li gladni, umorni ili žedni. No, jedino smo stigli zahvaliti na tome i nastaviti dalje s poslom.” A držalo ih je i međusobno bodrenje, i sami smo te večeri vidjeli koliko je među vojnicima bila dobra atmosfera, unatoč kiši, hladnoći i mukotrpnom poslu, ”nije nam bilo teško, svi smo mladi, spojili smo tu mladost i znanje koje smo stekli u vojsci”. Konačno je legao u srijedu sat poslije ponoći, no nije to bio čvrst san, ”spavao sam u odori, bili smo u pripravnosti, čekali što će se dogoditi“. Ipak, stigla je vijest da se Dobra smilovala i spustila, ”na povratku u vojarne svi smo bili zadovoljni i veseli, no  zapravo nismo bili svjesni što i koliko smo toga napravili.”
Bilo mu je jako drago što je uopće izabran za misiju UN-a, što mu nadređeni i kolege vjeruju i računaju na njega. Jer, svjestan je da misija ne znači samo rad na stroju, ”moramo obavljati sve vojničke zadaće, štititi se i prilagođavati se svim situacijama. Kamo god išli, ne očekujemo ništa bajno ili krasno, pripremljen sam za sve, i kao vojnik i kao bagerist i kao čovjek.” I dok čekaju misiju na Slunju Slavko Mlinarić i kombinirka u stalnom su pogonu, aktivnosti na poligonu je mnogo. I to mu odgovara, ”stalno učim i usavršavam se, planiram se školovati i dalje, a stečena znanja jednog dana prenijeti na mlađe. Vidim se u vojsci do kraja!“   

Domagoj VLAHOVIĆ, snimio Tomislav BRANDT