Godine treninga, brojna odricanja, državni naslovi i europska medalja oblikovali su Daniela Baruna mnogo prije nego što je odjenuo kadetsku odoru. Taekwondo ga je naučio disciplini, koncentraciji i ustrajnosti, vrijednostima koje danas prenosi u kadetski život. Premda iza sebe ima zapažene rezultate, među kojima i juniorsku europsku broncu, ističe kako medalje nisu jedino mjerilo uspjeha. Jednako su važni ljudi koje je upoznao, iskustva koja je stekao i sposobnost da nakon poraza nastavi još odlučnije

Daniel Barun kadet je Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ i student Vojnog brodostrojarstva na Sveučilištu obrane i sigurnosti. Na završetku je treće godine studija. Rođen je i odrastao u Splitu, a njegova obitelj potječe iz Livna. Velik dio njegova života obilježio je taekwondo, sport kojim se počeo baviti još kao dijete. “Moj sportski put započeo je 2012. godine u Taekwondo klubu ST-Kwan. Počeo sam trenirati na preporuku prijatelja svojeg starijeg brata, a upravo me za to razdoblje vežu neke od najljepših uspomena – ekipa, trenerica i prva natjecanja.“ Na njegovu odluku da se okuša u taekwondou utjecali su i nastupi sestara Ane i Lucije Zaninović na Olimpijskim igrama u Londonu. “Kao i svako dijete, pomno sam pratio Olimpijske igre. Jednog dana nastupile su sestre Zaninović i mojoj sestri i meni taj se sport jako svidio. Majka nas je tada upitala želimo li ga pokušati trenirati. Tako sam u taekwondou ostao 12 godina“. Iako ga je u početku privukla atraktivnost borilačkog sporta, ubrzo je shvatio da taekwondo ne čine samo snaga, brzina i tjelesna spremnost. “Ostao sam tako dugo jer u tom sportu nije važna samo tjelesna spremnost. Velik utjecaj imaju strategija, intelekt i sposobnost donošenja odluka, a to je u mojem slučaju bila dobitna kombinacija“.

Kadet desetnik Barun nositelj je crnog pojasa 2. dana. Za njega taj stupanj nije samo formalna potvrda sportskog znanja, nego i simbol svega što je tijekom godina uložio u treninge i natjecanja. “Za mene je 2. dan crnog pojasa dugogodišnja žrtva, disciplina i trud. Sa sportske strane znači da sam postao majstor borilačkog sporta. Smatram da crni pojas nije presudan, ali u mojem je slučaju svojevrsna kruna svega što sam postigao.“ Tijekom sportske karijere bio je kadetski i juniorski državni prvak te dvostruki državni prvak u konkurenciji mlađih seniora. Ipak, kad govori o najvažnijim trenucima, ne izdvaja jedan od naslova prvaka, nego svoj prvi nastup na državnom prvenstvu. “Koliko god svi ti uspjesi bili veliki, osobno mi najviše znači prvi nastup na državnom prvenstvu u Zadru 2017. godine. Tada sam osvojio srebrnu medalju, ali još je važnije to što sam svoj klub, koji nekoliko godina nije imao predstavnika, ponovno vratio na kartu hrvatskog taekwondoa – a s njim i sebe“. Taj nastup bio je potvrda njegova dotadašnjeg rada, ali i prekretnica nakon koje su uslijedili još veći izazovi. Vrhunac njegove juniorske karijere bila je bronca na Europskom prvenstvu, natjecanje koje nije zapamtio samo po rezultatu nego i po zajedništvu hrvatskih sportaša. “Pamtim ga kao jedno od najboljih iskustava svojeg sportskog života. Nisam ga doživio samo kao sportski uspjeh. Upoznao sam mnogo kvalitetnih ljudi i zbližili smo se iako smo dolazili iz različitih dijelova Lijepe Naše“. Posebno mu je značilo to što ostvareni rezultat nije bio samo osobni uspjeh. “Trenutak osvajanja medalje bio je neprocjenjiv. Osvojio sam svoju prvu veliku medalju, ali istodobno sam Hrvatskoj, nakon dugo godina, donio prvu medalju s Europskog prvenstva u teškoj kategoriji. Na to sam bio posebno ponosan“.

Dvaput je nastupio i na europskim prvenstvima za mlađe seniore. Premda na njima nije ostvario rezultate kakvima se nadao, upravo su mu ti nastupi donijeli važne sportske i životne spoznaje. “Naučio sam koliko je odricanja potrebno sportašima na toj razini. Shvatio sam da se trud i rad svakako isplate, ali ta su me natjecanja na neki način i spustila na zemlju jer na njima nisam baš briljirao.“ Takve trenutke smatra jednako važnima kao i pobjede. Medalje potvrđuju kvalitetu i uloženi rad, ali porazi često najjasnije pokažu koliko još prostora postoji za napredak. Važnu ulogu u njegovu razvoju imala su međunarodna natjecanja i pripremni kampovi na kojima je upoznavao sportaše drukčijih stilova, kultura i razina iskustva. “Vrlo su važni jer se upozna mnogo ljudi i kultura te stekne iskustvo koje se ne može dobiti na lokalnim natjecanjima“. Posebno izdvaja međunarodne trening-kampove, na kojima sportaši imaju priliku raditi s najboljima u svjetskom taekwondou. “Na kampovima imamo priliku raditi sa svjetskom elitom taekwondoa. Ne može se postati najbolji ako se ne trenira i ne natječe s najboljim sportašima“.

Dolaskom na Hrvatsko vojno učilište “Dr. Franjo Tuđman“ Daniel se suočio s potpuno drukčijim dnevnim ritmom. Kadetske obveze, vojna izobrazba i akademski zahtjevi ostavljali su znatno manje vremena za redovite treninge. “U početku je to bilo gotovo nemoguće. Kadeti prvog semestra imaju pravo na jedan izlazak tijekom radnog tjedna te na izlazak vikendom, što je za sportaša na toj razini premalo za redovit trening“. Kako bi održao tjelesnu spremnost, trening je prilagodio novim okolnostima. “Pojačao sam treninge u teretani koja nam je dostupna u vojarni. Na višim godinama studija dobiva se više slobodnog vremena pa sam tada uspio bolje uskladiti sve obveze“. Iskustvo iz taekwondoa pokazalo se vrijednim već tijekom prvih zahtjevnih dana kadetskog života. Godine treninga razvile su disciplinu, izdržljivost, mentalnu snagu i spremnost na fizičke napore. “Naravno da mi iskustvo iz taekwondoa pomaže jer su disciplina, izdržljivost i mentalna snaga potrebne i sportašima i kadetima. Zahvaljujući sportu bio sam spreman za sve sklekove, trbušnjake, trčanja i druge fizičke izazove“. Veza između sporta i kadetskog života djeluje i u suprotnom smjeru. Vojna sredina omogućuje mu sustavno održavanje forme i praćenje vlastitog napretka. “Svakog semestra imamo provjere tjelesne spremnosti pa tako imam uvid u svoj napredak. Svaki sportaš treba biti odlučan i fizički na vrhuncu, kao i svaki pravi kadet“. Taekwondo zahtijeva tehniku, brzinu, snagu, koncentraciju i snažan karakter. Ipak, kad bi morao izdvojiti jednu osobinu presudnu za uspjeh, Daniel bi odabrao koncentraciju.

“Smatram da je najvažnija koncentracija. Izgubite li je samo na sekundu, kvalitetan protivnik to će iskoristiti. Tada može doći do preokreta, pa čak i do ozbiljne ozljede. Naravno, time ne bih umanjio vrijednost svih ostalih osobina“. Sposobnost da ostane usredotočen pod fizičkim i psihičkim pritiskom jedna je od jasnih poveznica između sportskog borilišta i vojnog okružja. U oba je slučaja važno kontrolirati vlastite reakcije, pravilno procijeniti situaciju i donijeti odluku u pravom trenutku. Mladima koji se bave sportom, a istodobno razmišljaju o vojnom pozivu, Daniel šalje poruku utemeljenu na vlastitom iskustvu. “Poručio bih im da ne odustaju od sebe i sporta te da se trud uvijek isplati. Koliko god to zvučalo kao klišej, stvarno smatram da je to ključ sporta, ali i života općenito.“ Danielov sportski put pokazuje kako se iza medalja i naslova ne kriju samo talent i fizička sposobnost. Iza njih su godine discipline, neuspjesi iz kojih se uči, ljudi koji pružaju potporu i spremnost da se uvijek iznova nastavi. Vrijednosti usvojene na borilištu danas primjenjuje u učionici, na vojnoj obuci i u svakodnevnom kadetskom životu. Sport i vojska zahtjevni su svaki na svoj način, ali počivaju na istom načelu – ne odustati kada postane teško.

Tekst: Ines Grossi; Foto: privatna arhiva / Luka Vuković