Vladimir Kočiš Zec u iskrenom razgovoru prisjeća se stvaranja antiratne pjesme Gospodine generale, zlatnih dana Novih fosila i neprolazne ljubavi prema glazbi koja ga i danas pokreće

U razgovoru s Vladimirom Kočišem Zecom nemate osjećaj da pred vama sjedi glazbena zvijezda, već čovjek čiji je životni poziv duboko ukorijenjen u iskrenoj emociji i neiscrpnoj ljubavi prema glazbi. Iza njega je više od pola stoljeća bogate karijere. Od dječaka koji je na zagrebačkim ulicama upijao prve taktove Beatlesa, preko zlatnih godina u Novim fosilima, bendu koji je definirao glazbu i pop-kulturu cijele jedne generacije – pa sve do uspješne samostalne karijere. Njegov je opus neizbrisivo upisan u hrvatsku glazbenu baštinu.

Jedan je od glazbenika čiji je život teško odvojiti od pjesama koje su obilježile nekoliko desetljeća hrvatske popularne glazbe. Kao član Novih fosila sudjelovao je u stvaranju brojnih  najvećih hitova, a paralelno je gradio i vlastiti autorski put. Ipak, među pjesmama koje je uglazbio i izvodio posebno mjesto zauzima Gospodine generale, nastala u najtežim danima Domovinskog rata. Danas, nakon više desetljeća uspješne karijere, Zec i dalje radi, snima nove pjesme i nastupa. S posebnom energijom za Hrvatski vojnik govori o glazbi, kolegama, ljudima s kojima je dijelio pozornicu i vremenu u kojem su nastajale pjesme koje su nadživjele svoje autore. Svoj doprinos dao je i u pjesmi koja je obilježila Domovinski rat, pjesmi pod nazivom Gospodine generale. 

Razgovor otvara mnoga vrata prošlosti, budi sjećanja na ljude koji više nisu s nama, ali i svjedoči o nevjerojatnoj energiji koja ga i danas gura naprijed. Kroz smijeh, sjetu i promišljanje, Zec nas provodi kroz najvažnija poglavlja svog života.

Gospodine generale: pjesma koja je nastala u dva dana

Povod razgovoru pjesme su koje su obilježile Domovinski rat. Priču o svojoj autorskoj karijeri Zec bi, kako sam kaže, započeo pjesmom Gospodine generale. Ne slučajno. Upravo je ta pjesma, nastala početkom 1990-ih, postala svojevrstan okidač za njegov samostalni autorski put. Pjesma je nastala u vrtlogu rata 1991. godine, u trenucima kad je Vukovar gorio, a cijela Hrvatska disala i živjela u nadi i prkosu. Kočiš se danas s ponosom, ali i s dozom sjete prisjeća kako je ta pjesma ugledala svjetlost dana. Početkom rata Novi fosili morali su prekinuti djelovanje. Koncerti su se otkazivali, putovanja više nisu bila moguća, a svaki je član te grupe pokušavao pronaći način da se izrazi u novim okolnostima. Zec je i prije imao autorske ambicije, ali u Novim fosilima glavni je kompozitorski i stvaralački prostor pripadao Rajku Dujmiću. Tada mu se javio Stevo Cvikić, autor brojnih tekstova Novih fosila, s pjesmom koju je želio pretvoriti u glazbu. Zec je tekst pročitao i melodija je, kaže, bila gotova praktički odmah. Inspiracija je, svjedoči Zec, došla sama od sebe, nošena ratnom zbiljom i skloništima u kojima su se građani skrivali od uzbuna. Pjesma je snimljena i zajedno sa spotom dovršena u svega nekoliko dana. Aranžman je napravio Duško Mandić, a spot je režirao Zoran Nikolić

“U to su vrijeme baš bile najveće uzbune, išli smo u podrume i skrivali se. Jedan dan, baš kad je bila uzbuna, ja sam uzeo u podrumu gitaru i počeo prčkati. Kad dobiješ dobar tekst, on te odmah inspirira. To onda sve skupa ide strahovitom brzinom, iz prve, tu nema kalkuliranja. Tekst te vodi! Aranžman je napravio Duško Mandić, prateće vokale snimili su dečki iz grupe Neki to vole vruće, a Zoran Nikolić bio je redatelj spota. U tjedan dana bili su gotovi i pjesma i spot. “Nakon što je pjesma napisana, stihovi su poslani tadašnjem ravnatelju Hrvatske televizije Miroslavu Liliću, koji je odmah odobrio projekt i poručio da televizija podmiruje sve troškove snimanja pjesme i spota. “Rekao mi je uđi, snimaj, sve ti je na raspolaganju”.  Nakon emitiranja na Hrvatskoj televiziji uslijedila je, prisjeća se Zec, prava lavina reakcija.

Najvažnije mu je, međutim, bilo ono što je pjesma značila ljudima koji su tada bili na bojištima. “Mnogi me i danas zaustavljaju, ljudi koji su sada normalno zreli ljudi, i zahvaljuju. Kažu: ‘Gospodine Zec, puno mi je značila ta pjesma kad smo bili tu i tu. Dala mi je snagu.’ To mi je nekako najveća nagrada za tu pjesmu“, ističe.  Zec pjesmu vidi prije svega kao antiratnu pjesmu. Iako je duboko vezana uz Vukovar i vrijeme u kojem je nastala, njezina poruka, smatra, može biti univerzalna.

“To je jedna tipična antiratna pjesma. Evo, to je meni nekako najveća nagrada za tu pjesmu. Mnogi kažu da će ući u antologiju hrvatske glazbe, pogotovo ratnog opusa, ili bolje reći antiratnog, jer ona je u stvari jedna antiratna pjesma koja bi po tekstu mogla egzistirati na bilo kojoj točki kugle zemaljske. U njezinoj srži nije mržnja ni poziv na osvetu, nego prkos, nada i želja da rat jednom završi“.

Vukovar kao trajno sjećanje

Vukovar je u razgovoru posebna tema. Za Zeca ime tog grada i danas nosi posebnu težinu i zahtijeva poštovanje prema žrtvama i ljudima koji su ondje dali svoje živote. Pjesma je tijekom rata dobila gotovo status budnice. Zec se prisjeća brojnih nastupa na ratištima, ali i trenutaka kad su se glazbenici, u doslovno ratnim uvjetima, morali spašavati od granatiranja. “Jedan od nastupa bio je u Donjoj Kupčini. Na istom su mjestu bili glumci i drugi umjetnici, među njima Kostadinka Velkovska i Božidar Alić. Tijekom programa počelo je snažno granatiranje pa su nas organizatori potrpali u vozila i odmah odvezli prema Zagrebu”, kaže. Takvih je nastupa bilo mnogo. Zec je tijekom rata sudjelovao i na humanitarnim koncertima, u Croatian music Aidu i različitim projektima kojima su glazbenici pokušavali pomoći ljudima.

“Najjednostavniji način na koji se glazbenik može izraziti je pjesma, kompozicija i izvedba”, ističe. Upravo zato smatra da bi pjesma Gospodine generale trebala imati više prostora i pažnje. Ne zbog njega kao autora, nego zbog sjećanja koje nosi. Iako je pjesma bila svojevrstan glas prkosa i otpora agresorima, pratile su je i brojne kontroverze te neopravdane crne liste. “Zna se kojim je generalima upućena – jugoslavenskim generalima, naravno, okupatorima i agresorima. Nažalost, jako puno se spekuliralo oko te pjesme i puno sam puta  dolazio na neke crne liste zbog toga, ne znam ni sam zašto. Međutim, pjesma je učinila svoje. Ja sam kao autor iznimno zadovoljan što sam bio kap u moru mnogih kolega koji su pisali u to vrijeme s antiratnom porukom”, poručuje. 

Za njega je osobito važna završna poruka pjesme – nada da će nakon svega ponovno doći vrijeme normalnog života. Pjesma zato danas, kaže, živi kao uspomena, ali i kao upozorenje da se ono što se dogodilo nikad ne smije zaboraviti.

Od harmonike do gitare i prvog benda

Zecov glazbeni put nije počeo s Novim fosilima. Kao dječak prvo je svirao harmoniku, no s pojavom Beatlesa sve se promijenilo.

“To je priča koju sam već mnogo puta ispričao, ali drugačije i ne mogu. Zna se, kad su se pojavili Beatlesi, bio je to jedan poseban virus za mlade ljude koji traže svoj identitet, koji tek otkrivaju čime se žele baviti i što žele biti u životu. Pojavom Beatlesa prodaja gitara u svijetu i kod nas strašno je porasla. To je instrument kroz koji si se mogao izraziti. Svi smo ih htjeli oponašati, ja nisam bio iznimka. Doduše, prvo sam počeo svirati harmoniku. Roditelji su mi je kupili jer je to tada bio popularan instrument. Međutim, dolaskom Beatlesa sve se promijenilo“.

Gitara je postala instrument kroz koji se želio izraziti. Prve je akorde počeo svirati sa 17 godina, a prvi javni nastup imao je još u školi. Nastupio je s kolegom u duetu i izveli su pjesmu Adriana Celentana. Pobijedili su na školskom natjecanju, što je bio još jedan poticaj. U srednjoj školi osnovao je grupu Biseri. Nakon nekoliko singlova i brojnih nastupa, uključujući rad kao prateći instrumentalist poznatim pjevačima, stigao je poziv koji će mu promijeniti karijeru. Taj poziv dogodio se 1976. godine. 

Dolazak u Nove Fosile i stvaranje kultnog benda

Kad su ga članovi Novih fosila prvi put pozvali, Zec se, kako kaže, nije odmah oduševio. Grupu je tada doživljavao kao bend koji svira komercijalnu glazbu. Ipak, kada ih je vidio uživo, shvatio je da je riječ o vrhunskim profesionalcima. U sastavu su tada već bili Slobodan Momčilović Moka, Marinko Colnago, Rajko Dujmić i Đurđica Barlović, a Zec je svojim dolaskom postao dio sastava koji će obilježiti povijest domaće pop-glazbe.

“Godine 1976. došli su dečki iz Novih fosila i pozvali me. Ja sam se u početku nećkao, jer su oni slovili kao bend koji svira tešku komercijalu. Međutim, čim sam vidio da je to grupa vrhunskih profesionalaca i da non-stop rade, predomislio sam se”, kaže. Posebno ističe Rajka Dujmića i njegov osjećaj za glasove.

“Rajko je prepoznao taj jedan sklad glasova“, ističe. Za Zeca vrhunski vokal nije samo stvar tehničke sposobnosti. Pjevač, kaže, mora imati ono što naziva “suzom“ u glasu.

“Školovanje je važno, ali ključ je u emociji, u toj specifičnoj ‘suzi’ u glasu koja tjera ljude da ti vjeruju. Ako je imaš, bilo kroz tugu ili radost, obavio si pola posla”, dodaje. 

Upravo je ta kombinacija glasova, autorskog talenta i profesionalnosti Novih fosila stvorila prepoznatljiv zvuk. Prvi singl Sanjaj me odmah je izazvao snažnu reakciju publike. Zec se prisjeća da je urednica Radio Zagreba pjesmu u jednoj emisiji pustila čak šest puta, prisjeća se kroz smijeh. Uslijedio je prvi album i serija velikih pjesama.

Zlatno vrijeme Novih fosila

Zec o Rajku Dujmiću govori s velikim poštovanjem. Dujmić je, smatra, bio iznimno talentiran skladatelj koji je znao iz svojih izvođača izvući ono najbolje.

“On je znao nama objasniti što želi. To je važno“, ističe. 

Novi fosili bili su pritom iznimno profesionalna ekipa. Imali su vlastiti prijevoz, menadžera unutar grupe i jasna pravila rada. Moka je bio autoritet koji je vodio poslovni dio, dogovarao nastupe i držao grupu na okupu. Rajko Dujmić je stvarao glazbu i nizao hitove, a ostali članovi stvarali su sjajnu koheziju unutar grupe.  Bend je nastupao diljem tadašnje države, ali i u inozemstvu, od Njemačke i Kanade do Australije i Sovjetskog Saveza. Zec to razdoblje danas promatra kao jedno veliko iskustvo u kojem su nastale brojne anegdote, ali trebalo bi puno više od jednog članka za ispisati ih.

“Vrijeme mojeg rada s Novim fosilima – to je sve jedna velika anegdota, od prvog do zadnjeg dana”, kaže. 

Đurđica Barlović: antizvijezda velikog glasa

Posebno mjesto u njegovim uspomenama zauzima Đurđica Barlović. Zec je opisuje kao vrhunsku pjevačicu i interpretatoricu, ali i kao osobu koja nikada nije živjela tipičan život estradne zvijezde. Više su joj značili obitelj i svakodnevni život nego karijera. Nakon njezina odlaska iz grupe uslijedila je velika dilema – nastaviti ili ne. Na kraju je došla Sanja Doležal, tada mlada i još nedovoljno poznata pjevačica, koju su članovi benda postupno vodili kroz proces stvaranja prepoznatljivosti. Zec i Sanja kao jedini živući članovi benda danas ponovno nastupaju zajedno pod imenom Sanja, Zec i bend, izvodeći najveće hitove Novih fosila.

Za ona dobra stara vremena i zagrebački identitet

Zec je glavni vokal na originalnoj snimci legendarne pjesme Za ona dobra stara vremena, pjesme koja je postala jedna od najprepoznatljivih i kultnih pjesama hrvatske popularne glazbe. Kao član zagrebačkog benda posebno ističe zagrebački identitet Novih fosila. Zanimljivo je da je Đurđica Barlović, iako rođena u Splitu, prihvatila zagrebački govor i “kaj“. 

“Đurđica je u Zagreb došla iz Splita, jer je ona rodom iz Splita, ali uredno je u Zagrebu govorila ‘kaj’! i to uvjerljivije nego mnogi Zagrepčani”, kroz smijeh će Zec. 

U to vrijeme nastale su i još neke velike pjesme poput pjesme Košulja plava koja je danas jedan od simbola zagrebačkog Dinama. No Zec naglašava da Košulja plava nije nastala kao pjesma o nogometnom klubu.

“To je jedna lijepa ljubavna priča. Plava košulja bila je simbol ljubavi i povezanosti s osobom koja nije blizu. Kasnije je publika pjesmu povezala s Dinamom i time joj dala novi život”, kaže.

Solo karijera, suradnja s Oliverom Dragojevićem

Među vlastitim pjesmama posebno mjesto zauzima Pjevam i živim, pjesma kojoj je Zec napisao glazbu i stihove, a u kojoj je pjevao Oliver Dragojević. Suradnja mu je bila velika čast, ali i prilika da izbliza vidi koliko je Oliver zapravo bio širok i svestran glazbenik, ali i velik čovjek.

“Kroz suradnju u toj jednoj pjesmi s Oliverom shvatio sam tko je on, koja je on veličina glazbena.“ Oliver je, prisjeća se, odmah prihvatio pjesmu. Snimanje je bilo profesionalno i neposredno. Zec danas tu suradnju pamti kao jednu od važnih točaka svoje karijere. Posebno ističe Oliverovo glazbeno znanje – od jazza, soula, R&B do rocka – kao i činjenicu da je bio multiinstrumentalist.

Stani more i pjesme koje čekaju novi život

Zec vjeruje da vrijednost pjesme najbolje potvrđuju novi izvođači koji je žele obraditi.

“Pjesma koja ima najviše remakeova, najviše izvedbi i covera, to je najvrednija pjesma“, ističe. 

Jedna od njegovih pjesama kojoj bi posebno želio čuti novu inačicu je pjesma Stani more. Godinama priželjkuje da je snimi neka od klapa, no zasad se to nije dogodilo. Vjeruje da pjesme imaju svoj život i da neke stvari jednostavno trebaju pričekati pravi trenutak.

Nadimak koji je postao ime

Vladimira Kočiša kroz cijelu karijeru prati nadimak Zec po kojem ga mnogi poznaju. Kaže da mu to nimalo ne smeta i da je zapravo lijepo imati nadimak. Ispričao nam je kako je nastao ovaj simpatični nadimak. “U osnovnoj školi bavio sam se atletikom i igrao rukomet. Bio sam brz, posebno na kratkim dionicama. Nakon što sam osvojio prvenstvo Zagreba na 60 metara, netko je rekao da ovaj dečko trči kao zec. Nadimak je ostao. Danas mislim da je dobro imati nadimak jer te ljudi lakše pamte. A publika ga je upravo tako i prihvatila”, dodaje.

Zaključak, poruka mladima i planovi u budućnosti

Unatoč dugoj karijeri, Zec i dalje nastupa, motiviran je i prema glazbi osjeća istu onu ljubav kao i kad je prvi put primio gitaru u ruke. 

I dalje nastupa sa Sanjom Doležal, surađuje s drugim izvođačima i snima nove pjesme. Sa svojom diskografskom kućom ima dogovor prema kojem godišnje objavljuje nove pjesme, a zadnje vrijeme surađuje s legendarnim Miroslavom Rusom. Planovi uključuju nove koncerte, zajedničke nastupe Sanje i Zeca, ali i projekt u kojem povremeno nastupaju zajedno s grupom Srebrna krila.

“Još uvijek sam aktivan i to je najvažnije. I uživam u tome”, dodaje. Na kraju razgovora Zec govori i o mladim glazbenicima. Ne nudi recept za slavu i uspjeh nego upozorava na ono što često dolazi nakon prvog uspjeha. Hit, smatra, nije dovoljan. Potrebno je iskustvo, rad i realna procjena vlastitih mogućnosti. “Mnogi uzlete nakon jednog hita, mislim, a fali mu još utakmica u nogama”.  Za uspjeh, kaže, treba imati i sreće – “biti u pravom trenutku na pravom mjestu. Ali sreća sama nije dovoljna”.

A onda dolazi ono što je, čini se, njegova životna filozofija: “Ako nešto stvarno voliš i spreman si to raditi iskreno, postoji šansa da će sve ostalo doći na svoje mjesto”, kaže.

“Glazba je jedna slatka, velika ljubav i ako je znaš iskreno doživljavati, može biti velika sreća“, dodaje. Zec danas, nakon svega, upravo tako i govori o glazbi. Ne kao o poslu koji treba završiti kad prođu godine, nego kao o ljubavi koja traje dok god postoji želja za stvaranjem. “Kad ostaviš neki dobar trag u životu, onda radiš dokle možeš, dok si živ“.

A trag koji je Vladimir Kočiš Zec ostavio u hrvatskoj glazbi odavno je veći od jedne pjesme, jednog benda ili jedne generacije. On se nalazi u glasovima Novih fosila, u vlastitim autorskim pjesmama, u Gospodine generale, u Pjevam i živim, u koncertima koje i danas održava, i prije svega u publici koja te pjesme još uvijek prepoznaje i pjeva.

Tekst: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva