Parni valjak jedan je od najdugovječnijih bendova u povijesti hrvatske pop i rock glazbe. Uz njegove su antologijske pjesme odrastale generacije, a uloga na domaćoj sceni toliko je velika da ju je teško sažeti u nekoliko rečenica

Husein Hasanefendić-Hus osnivač je Parnog valjka, primarni autor i vizionar benda, iz čijeg su pera izišle uspješnice koje već desetljećima nose čistu emociju. U razgovoru za Hrvatski vojnik istaknuo je prijelomne trenutke te bogate karijere. Glas neponovljivog Akija Rahimovskog na savršen je način oživljavao Husove stihove i melodije, dajući im ono što nadilazi vrijeme.

Hus se prisjetio pjesama koje su obilježile Domovinski rat i vremena kad je od pet odsviranih koncerata samo jedan bio za golu egzistenciju, dok su preostala četiri išla za potrebe onih koji su se borili za vlastiti opstanak i slobodu domovine. Razgovarali smo i o povijesti benda, brojnim anegdotama te novom poglavlju, u koje je Parni valjak ušao s pjevačem Igorom Drvenkarom – poglavlju u kojem je bend potvrdio svoju veličinu osvajanjem Porina za album godine te rasprodanim arenama.

Kekec je slobodan, red je na nas: metafora kao umjetnost otpora

Povod za razgovor bile su pjesme nastale početkom devedesetih godina, u trenucima kad se stvarala hrvatska država i kad se vodio rat za njezinu obranu. Hus se prisjeća vremena kad je stvorio skladbe kojima se želio izraziti drugačije i suptilnije od uobičajenog glazbenog obrasca. Kao i mnogi umjetnici, kroz stihove je tražio put kojim će doprijeti do srca slušatelja.

Malo je tadašnjih pjesama nastalo doslovno iz jednog neponovljivog trenutka kao, primjerice, Kekec je slobodan, red je na nas. Nije ju iznjedrio dugotrajan rad u studiju, nego jedna večer na turneji u Sloveniji, kad je vijest s druge strane pozornice u sekundi promijenila raspoloženje cijele dvorane. Hus je gledao ljude kako se vesele i shvatio da je to slika koju mora trajno zabilježiti u stihovima.

“Svirali smo u Sloveniji, u jednom klubu, i u nekom nam je trenutku prišao diskdžokej te nas zamolio za kratku pauzu kako bi nešto objavio. Ta je objava glasila da se posljednji konvoj Jugoslavenske narodne armije upravo ukrcao u Kopru na brodove i napustio Sloveniju. Bili su to posljednji ostaci te vojske i naravno da je u dvorani istog časa nastalo opće slavlje. Meni je taj trenutak bio izravna inspiracija. Svi mi znamo što lik Kekeca predstavlja u simbolici, pa je taj zločesti Bedanec u mojoj viziji bio JNA koju su očistili. Ta je ideja neko vrijeme sazrijevala u meni, a onda sam je pretvorio u pjesmu”, prisjeća se Hus.

Iz te je večeri ostao i detalj koji danas zvuči kao usputna crtica, a zapravo je označio početak jedne važne suradnje. Gitarist Marijan Brkić-Brk još nije bio formalni član benda, ali bio je dio ekipe koja je stvarala tu pjesmu.

“Marijan se u to vrijeme vratio u Zagreb s Hvara, nakon što je otišao iz Prljavog kazališta. Došao je u studio i pomagao nam, snimio je slide gitaru i zapravo bio u ekipi koja je tu pjesmu iznjedrila. Još nije bio službeno član benda, ali to je bio sam početak naše dugogodišnje suradnje”, kaže.

Ono što Husa i danas posebno zanima vezano uz tu pjesmu jest izbor jezika kojim je odlučio progovoriti. U vremenu kad su domoljubne pjesme uglavnom išle izravno, s jasnim i nedvosmislenim porukama, on je posegnuo za metaforom, svjestan rizika da ga šira publika možda neće odmah shvatiti.

“Ona tipična budnica, hajmo svi za Hrvatsku, meni je u tom trenutku djelovala već malo potrošeno iako se
podrazu-m-ije-valo o čemu se radi. Činilo mi se da je metafora znatno suptilniji način da se kaže ista stvar. Nije ta pjesma, samom činjenicom što je bila metaforična, odjeknula direktno kao neke druge koje su išle u glavu. Ali metafora je zapravo prava umjetnost izražavanja. Volim metafore i tek kad ih ljudi s vremenom prepoznaju i shvate njihovo dublje značenje, one dobiju svoju pravu, veliku težinu”, zaključuje Hus.

Povratak ratnika nosi sve priče onih koji su se vratili – i onih koji nisu

Dok je Kekec nastao iz jedne konkretne večeri i radosti, Povratak ratnika nastajao je godinama, iz susreta s ljudima čije su se sudbine nakon odlaska na ratište zauvijek promijenile.

“Ima jedna pjesma na koju sam izrazito ponosan, a koja nosi ratnu tematiku – to je Povratak ratnika. Ponosan sam na nju zato što je izišla iz nečeg iznimno dubokog i emotivnog. Skupio sam u njoj priče vrlo bliskih ljudi koji su osjetili ratište pa se vratili u normalan život, ali i nekih koji se, nažalost, nikad nisu vratili. Nešto se u meni u jednom trenutku akumuliralo i proizvelo jaku emociju iz koje je ta pjesma jednostavno morala izići”, govori Hus.

Priču o čovjeku koji je prošao kroz krv, patnju, strah i nesigurnost bojišnice odlučio je ne ispričati kroz opis same borbe, nego kroz intimni susret dvoje ljudi i povratak u toplinu doma. To je priča o ratniku koji se vraća ženi i izgovara predivne stihove: Daj, poljubi me, daj poljubi usnama mi svojim liječi rane sve…

“Puno takvih priča čovjek skupi slušajući te znajući sudbine ljudi oko sebe. Nevjerojatno je da u samo nekoliko stihova možeš prenijeti cijeli jedan životni smisao. Ali u glazbi se događaju i situacije kad publika nešto pogrešno shvati. Najbolji je primjer Born in the U.S.A. Brucea Springsteena – koliko je ta izrazito kritična i antiratna pjesma u javnosti doživljena kao banalan domoljubni usklik! Zato s riječima uvijek treba biti oprezan. A što se tiče rata i svih tih emocija, mogu samo reći jedno: neka se nikad više ne ponove razlozi za nastanak takvih pjesama”, ističe Hus. 

Devedesetih je od pet svirki samo jedna bila za kruh – ostale su bile za druge

Kad se razgovor vrati na ratne godine u Hrvatskoj, Hus ne govori o gradnji karijere, nego o matematici koja je tad upravljala radom Parnog valjka. Ta je računica bila jednostavna, ali i iznimno plemenita: većinu nastupa bend nije odrađivao za vlastiti džep.

“Od pet svirki samo bi jedna bila da zaradimo za vlastiti život i preživljavanje, a četiri su bile čisto dobrotvorne. Sviralo se općenito manje u odnosu na mirnodopska vremena, ali u tom ukupnom broju nastupa velika je većina išla za prikupljanje pomoći – bilo za izbjeglice, bilo za vojsku i obitelji stradalih. Nekoliko puta svirali smo i u inozemstvu, primjerice u Stuttgartu, gdje se skupio popriličan utržak kojim se sudjelovalo u nabavi sanitetskog vozila za hrvatske branitelje”, prisjeća se Hus.

U pozadini takvog angažmana stajao je i organiziran sustav koji je glazbenicima omogućio da daju maksimum ondje gdje su najjači – na pozornici.

“Tad je bio osnovan Croatian Music Aid, u kojem smo de facto imali status vojne jedinice. Svi glazbenici bili su registrirani kao dio toga. Netko je u državnom vrhu, a Vladimir Mihaljek-Miha tu je odigrao veliku ulogu – pametno zaključio da smo znatno korisniji ako nastupamo, dižemo moral i skupljamo novac po svijetu, nego da od glazbenika pravimo vojnike. Išlo se i na samo bojište, imali smo svirke jako blizu vatrenih crta kako bismo ljudima u rovovima pružili podršku. Pjevači su masovno odlazili pjevati na matrice, a kad nije bilo uvjeta da ide cijeli bend, Aki bi išao sam ili bih ga ja pratio na klaviru. Minimaliziraš tehničke uvjete, ali dođeš među te ljude i pokažeš im da si tu, da razumiješ njihovu žrtvu i da ih podržavaš svim srcem”, govori Hus. 

No, ni sam bend u to vrijeme nije bio pošteđen egzistencijalnih strahova. Dok su svirali za druge, sami su jedva spajali kraj s krajem. Unatoč tomu, Hus danas o tim danima govori bez imalo patetike, ustrajući na tome da se njihova borba ne može mjeriti s onom koju su vodili ljudi u rovovima.

“Bila je to gola borba za preživljavanje. U jednom smo trenutku supruga i ja razmišljali o tome da iznajmimo stan i odemo živjeti kod roditelja jer je bilo iznimno teško. Devedeset posto onoga što smo radili išlo je za pomoć drugima, a tek onih deset posto nama kako bismo preživjeli. Ali to što smo mi morali stisnuti remen najmanji je problem. To je neusporedivo manja žrtva od one koju su dali ljudi na prvoj crti bojišta”, dodaje. 

Ratno razdoblje

Rat se u Husovo sjećanje upisao i kroz obiteljske prizore, u kojima se odražavao strah i psihoza cijeloga grada pod uzbunama i zamračenjima. Jedan takav detalj nosi i poseban datum – rođendan njegove kćeri.

“Pamtim rođendan svoje kćeri, koji smo slavili u podrumu pod zračnom uzbunom dok se izvana čulo puškaranje oko vojne komande u tadašnjoj Kraševoj, današnjoj Bauerovoj ulici. Pamtim i obvezno lijepljenje traka na farove automobila, tako da ostane samo uski prorez kako se svjetlo ne bi vidjelo iz zraka. Taman smo se bili preselili gore na Zelengaj. Supruga je radila u školi, život je morao ići dalje, a ja sam jedne večeri ostao sam s djecom. Bila je uzbuna i kompletno zamračenje, a gradom je kružila patrola koja je upozoravala građane ako bi negdje vidjela svjetlo. Došli su do naše zgrade jer su na krovu vidjeli odsjaj od nekog lima i pomislili da netko svijetli. Izišao sam pred zgradu objašnjavati im da je stan u potkrovlju prazan, a klinci su dolje u podrumu zaključili da mene predugo nema pa su upalili svjetlo u hodniku! Kako se upalilo svjetlo u kući, tako je u onom gustom mraku oko zgrade sve zabljesnulo kao Betlehem. Bila su to čudna, iznimno napeta vremena, prepuna opravdanog straha, ali i paranoje”, govori nam. 

Služenje vojnog roka i nastupi s bendom 

Za autora koji je u mirnodopskim uvjetima pisao gotovo neprekidno, ratne godine donijele su prekid stvaralaštva. Tekstovi i nove pjesme nisu dolazili lako jer je primarna bila borba za svakodnevicu. Suočavanje s vlastitim autorskim pozivom Husu se dogodilo znatno prije, tijekom služenja vojnog roka u bivšoj državi, u uvjetima koji su mu neočekivano donijeli vrijeme za razmišljanje.

“Prije rata bio sam šest mjeseci u vojsci u Domu JNA. Nakon početne obuke prebacili su me u vojni bend i to je za vojne uvjete bio iznimno lagodan život: četiri vojnika u domu, dežuran si svaki četvrti dan, a tri dana si de facto slobodan. U tom višku vremena prvi sam put počeo duboko kontemplirati o tome što radim. Pitao sam se što mi bend zapravo znači i želim li se time baviti ozbiljno. Dotad su moje pjesme uglavnom bile zgodne doskočice, rime koje ponoviš dovoljno puta da ih ljudi na prvu zapamte. A onda ti se u životu dogodi pjesma kao što je Stranica dnevnika, koja ti iz temelja promijeni karijeru. Odjednom shvatiš da nešto što si bez kalkulacija, iz čiste emocije, izbacio iz sebe, ljudi prepoznaju na jednak način. Tu se dogodio moj preokret prema zrelijem autorskom radu”, objašnjava Hus. 

Sve je počelo s jednim zvukom 

Prije nego što je postao vodeći autorski glas hrvatske rock-scene, Hus je bio samo znatiželjan zagrebački dječak kojeg je obitelj vidjela u sportu, a ne s gitarom u rukama. Sport je bio obiteljski imperativ, no njegov se životni put nepovratno promijenio onog trenutka kad je na radiju čuo zvuk koji ga je opčinio.

“Moj je otac bio odbojkaš i odbojkaški sudac, a cijela rodbina bila je vezana ili uz odbojku ili uz rukomet. I ja sam pokušavao trenirati, sve me je to zabavljalo, dok na radiju nisam čuo električnu gitaru i grupu The Shadows. Nisam uopće znao koji je to instrument pa mi je otac morao objašnjavati. Taj me je zvuk potpuno fascinirao. A onda su došli Beatlesi… Svojim su zvukom unijeli sunce u moj život. Vrlo rano, čim sam svladao osnovne hvatove na gitari, počeo sam raditi vlastite pjesme. Svi ostali klinci slušali su Radio Luxembourg i skidali tuđe hitove, a meni je bilo draže raditi svoje nego skidati tuđe”, ističe. 

Od Grupe 220 do Parnog valjka

Prije nego što je nastao Parni valjak, Hus je svirao u kasnijoj postavi kultne Grupe 220. Bila je to postava koja je snimila album Slike, iznimno progresivan za svoje vrijeme.

“U Grupi 220 bili smo Piko Stančić, Nenad Zubak i ja. Tražili smo četvrtog člana i našli ga u Jurici Pađenu. Snimili smo album Slike, koji je svirački bio daleko ispred svojeg vremena. Zubak je svirao bas i pjevao, ali nije volio biti pjevač. Zato je pala odluka da potražimo pravog pjevača. Aki Rahimovski se u to vrijeme pojavio na BOOM festivalu u Zagrebu sa svojim makedonskim bendom Tor. Krenuli smo u potragu za njim i kad smo ga našli, došao je u Grupu 220”, objašnjava Hus. 

Dolazak Akija Rahimovskog u Zagreb bio je prijelomni trenutak, koji je od mladenačke zabave stvorio profesionalni sastav.

“Dotad smo svirali iz čiste ljubavi, ali nismo morali živjeti od glazbe jer smo svi živjeli u obiteljskim okruženjima. Aki je, s druge strane, došao živjeti u Zagreb iz Skoplja. Morao je zaraditi novac za stanarinu i hranu. Tad se dogodio preokret: morali smo odlučiti hoćemo li biti profesionalci ili ostati na razini kvalitetnih poluprofesionalaca. Tu je došlo do razlaza u idejama unutar Grupe 220. Aki i ja odlučili smo pokrenuti potpuno novi bend, a za samo nekoliko dana pridružio nam se i Jura Pađen”, kaže Hus. 

Samo ime benda proizišlo je iz prve pjesme koju su u toj novoj postavi uvježbavali.

“Dok smo još bili u Grupi 220, napisao sam pjesmu Ja sam parni valjak. To je bila prva pjesma koju smo kao nova formacija počeli svirati. Kad smo razgovarali o tome kako bi se bend mogao zvati, netko je – mislim pokojni Piko Stančić – rekao: ‘Pa kako se zove ona vaša pjesma? Parni valjak! Pa neka bude Parni valjak.’ Meni to sad možda zvuči arhaično, ali prije pedeset godina, u vrijeme Teške industrije i Buldožera, bila su to pamtljiva imena, koja su preživjela sve do danas”, dodaje. 

Miha i etiketa produkt-benda koju su godinama skidali

Ubrzan uspon Parnog valjka na samom početku karijere bio je povezan s estradnim menadžerom Vladimirom Mihaljekom-Mihom, što je bendu donijelo veliku popularnost, ali i dugogodišnje osporavanje kritike.

“Miha je bio menadžer Grupe 220 i preuzeo je Valjak. S jedne strane, napravio je zaista puno da naša karijera počne munjevito. No s druge strane, bio je sukrivac za dojam da smo mi bend složen na brzinu, samo da se napravi sitni darmar i pokupi novac. Prvi singlovi, poput Ja sam parni valjak ili Tako prođe tko ne pazi kad ga Parni valjak zgazi, činili su se kao sjajna poslovna fora koja će privući pažnju. No zbog toga smo ostavljali dojam produkt-benda i trebalo nam je puno godina predanog rada da razuvjerimo skeptike i dokažemo da smo tu iz čiste ljubavi prema glazbi i potrebe za autorskim izražavanjem”, govori Hus. 

Aki je gorio brže nego što je trebao, ali dao je sve

Hus o odnosu s Akijem Rahimovskim govori s posebnim pijetetom, opisujući ih kao dvojicu potpuno različitih ljudi koji su na pozornici tvorili savršenu cjelinu.

“Nije točno reći da je naš odnos bio toplo-hladno jer nikad nije bio hladan, ali jest bio iznimno napet. Bili smo potpuno različiti karakteri. Aki je bio čisti cvrčak – lako ćemo, živio je u trenutku i to je bilo predivno. Da nije bio takav, ne bi na pozornici mogao emitirati takvu količinu emocija. No često je to išlo na njegovu vlastitu štetu jer nije znao dozirati snagu. On je stalno živio na graničnoj brzini. Puno naših rasprava izbijalo je zbog toga što sam ja osjećao da on gori brže nego što treba i da će izgorjeti prije vremena, a on se nije dao smesti. Teško je reći što je pravilno – štedjeti se pa trajati dulje ili živjeti munjevito i uzeti od života maksimum u kraćem vremenu”, prisjeća se. 

Hus s ponosom ističe i nevjerojatan napor koji je Aki uložio kako bi pjevao na hrvatskom jeziku bez ikakvog naglaska.

“Njemu je makedonski bio materinski jezik, a postao je jedini Makedonac za kojeg znam da uopće nije imao naglasak kad pjeva! Učili smo tako da bih ja otpjevao pjesmu, a on bi je onda skinuo do najsitnijeg detalja. Unio bi u pjesme i previše emocija, morali smo ga ponekad i kočiti, ali svaku bi skladbu podignuo na potpuno novu razinu. Bio je čista strast, energija i emocija”, ističe Hus. 

Pedeset godina na sceni: između Molitve i Lutke za bal

Da će Parni valjak doživjeti pola stoljeća neprekidnog rada, Hus na početku karijere nije mogao ni zamisliti. Danas je on jedini član koji je u bendu proveo svaki dan od osnutka 1975. godine.

“Pedeset godina trajanja stvarno je suluda brojka. Nažalost, ja sam jedini ostao iz te prve postave od prije pola stoljeća, pogotovo nakon što nas je Aki onako nenadano i prerano napustio. Kad bi me netko zamolio da se pred strogim glazbenim znalcem predstavim samo jednom pjesmom, vjerojatno bih izabrao Molitvu – na nju sam iznimno ponosan. S druge strane, svjestan sam da će Lutka za bal vjerojatno ostati pjesma po kojoj će me najšira publika pamtiti. Smatram da imam i znatno boljih pjesama od nje, ali to je život. Pomiriš se s tim i ideš dalje”, kaže. 

Igor Drvenkar i novo poglavlje, koje nitko nije planirao

Nakon tragičnog odlaska Akija Rahimovskog, Parni valjak našao se na prekretnici. Bend je u tom trenutku imao spreman koncept novog albuma, dogovorenu turneju i posljednju snimku s Akijem, koja je trebala najaviti cijeli projekt. Odluka da nastave s novim pjevačem Igorom Drvenkarom nije bila poslovni potez, nego unutarnji poriv za opstankom.

“Ljudi moraju shvatiti da to nije bio naš izraziti izbor, nego splet tragičnih okolnosti. Mjesec i pol prije početka rasprodane turneje Aki je umro. Neki su komentari išli u smjeru da smo zadanu postavu zamijenili kao dio nekog biznis modela, što me ljuti. Nije nastavak nastao iz egzistencijalnih razloga. Nitko u bendu nije zbog novca. Novac uvijek dođe ako dobro radiš svoj posao. Mi ne sviramo da bismo živjeli, nego živimo da bismo svirali! Pitanje koje sam postavio bendu bilo je: ‘Što ako naša budućnost budu koncerti u manjim klubovima za dvije tisuće ljudi?’ Svi su rekli: ‘Nema veze, bitno je da sviramo.’ Morali smo naći pjevača koji može iznijeti našu bogatu ostavštinu, ali i graditi nešto novo”, ističe Hus. 

U tom se trenutku pojavio Igor Drvenkar, mladi pjevač koji je u bend donio novu snagu.

“Jedino što mi je danas možda žao – a to nikad nisam javno izgovorio – jest to što nisam ustrajao na tome da nakon Akijeva odlaska promijenimo ime u samo Valjak. Predlagao sam to jer bi nosilo dodatnu simboliku, ali ostali su bili protiv, a ja poštujem demokraciju. Kad se Igor pojavio na probi, donio je sa sobom nevjerojatno ljekovitu i pozitivnu energiju. On ima fantastičan glas, a čim je zapjevao s nama, dogodio se onaj prepoznatljivi zvuk benda i znali smo da je to – to”, objašnjava Hus.

Rasprodana Arena, Porin za album godine 

Ono što je uslijedilo nakon objave novih pjesama iznenadilo je mnoge. Parni valjak s Igorom Drvenkarom osvojio je nagradu Porin za album godine, a koncertne dvorane ponovno su postale premale. 

“Nisu bile oklade na našoj strani, ali dogodilo se suprotno. Osvojiti Porina za album godine s novim pjevačem – pa tko je to mogao prognozirati? Zagrebačku Arenu rasprodali smo dva i pol mjeseca unaprijed, što nam se nikad dotad nije dogodilo u tako kratkom roku. U pogledu koncerata oborili smo vlastite rekorde”, ističe. 

Poruka mladima i planovi

Hus se na kraju razgovora osvrnuo na suvremeno društvo, tehnologiju koja mijenja ljudsku prirodu te iznio svoju viziju budućnosti: “Ljudi bi trebali biti ključ svega. Bolesna utrka za zaradom i profitom vodi nas u propast, vodi čovječanstvo u krivom smjeru. Nekontrolirani razvoj umjetne inteligencije mač je s dvije oštrice, pri čemu je ona oštrica okrenuta prema nama znatno oštrija. Društvene mreže, umjesto da povezuju ljude, postale su izvor velikog zla i otuđenja. Mladi moraju sačuvati ljudskost i zdrav razum. Nemam nikakvu čarobnu formulu kojom bih promijenio svijet, osim jedne jednostavne poruke: pamet u glavu!”

Što se tiče budućnosti benda, koji je ušao u šesto desetljeće rada, Hus ističe: “Nismo više klinci da pravimo dugoročne desetogodišnje planove. Naš jedini plan jest uživati u svakom koncertu koji je pred nama. Imamo fantastičnu tehničku i organizacijsku logistiku, koja nam omogućuje da komotno radimo ono što najviše volimo. Putovanja su mi u ovim godinama postala fizički naporna, leđa pate više nego nekad, ali onaj trenutak kad iziđem na pozornicu i čujem publiku kako pjeva naše pjesme – i one stare, i ove najnovije, koje pjeva mlađa generacija, ispunjava me. Kad vidim mlade koje je privukao Igor, i koji pjevaju Moja glava, moja pravila, veseli me. Dok god u nama bude postojalo to iskreno veselje, Parni valjak će živjeti i svirati.”

TEKST: Ivan Šurbek FOTO: Dario Njavro, Domagoj Kunić, Igor Cecelja, Saša Huzjak