U vojarni “Knez Trpimir” u Divuljama proveden je tijekom rujna međunarodni tečaj razvoja instruktora medicinske potpore specijalnih operacija (Special Operations Medical Instructor Development Course – SOMID). Cilj tečaja bio je osposobiti i certificirati pripadnike za ulogu instruktora taktičkog zbrinjavanja stradalih u borbi (Tactical Combat Casualty Care – TCCC). Posebnost tečaja je u tome što polaznici nisu samo teorijski učili medicinske postupke nego i kako ta znanja prenijeti drugima i primijeniti ih u stvarnim i izrazito stresnim scenarijima

Tečaj su provodili instruktori mobilnog obučnog tima iz NSOU-a (NATO Special Operations University), institucije koja provodi programe certificiranja instruktora za potrebe specijalnih operacija. Za OSRH je tečaj važan i zbog dugoročnog razvoja vlastitog sustava medicinske obuke jer certificirani instruktori imaju mogućnost prenošenja stečenog znanja unutar vlastitih ustrojstvenih cjelina. Ono što se moglo vidjeti u Divuljama nije izgledalo poput klasične učioničke nastave. Umjesto mirnog ponavljanja procedura, polaznike su dočekivali umjetna krv, dim, bljeskovi stroboskopa, sirene i vriskovi. Scenariji su bili koncipirani tako da što stvarnije simuliraju kaotične uvjete u kojima se pripadnik postrojbe može naći nakon ranjavanja kolege tijekom borbenog djelovanja. Instruktori su namjerno stvarali atmosferu u kojoj je teško razmišljati mirno i postupati rutinski, upravo zato kako bi se provjerilo mogu li polaznici naučene procedure provesti precizno kad se povećaju stres i pritisak.

Kad je ranjen jedan pripadnik, angažiran je cijeli tim

U stvarnom borbenom scenariju prvi zadatak često nije medicinski, nego taktički, preživjeti kontakt s protivnikom, osigurati područje i tek potom pružiti pomoć ozlijeđenom pripadniku. Upravo je to jedna od ključnih poruka obuke. Polaznike se poučavalo kako se organizirati u situaciji visokog stresa kad je njihov kolega ranjen, kako istodobno nastaviti obranu položaja, ostati borbeno učinkovit, pružiti prvu pomoć te organizirati izvlačenje i transport ranjenika iz zone borbenog djelovanja. Razlog je jednostavan: ranjavanje jednog pripadnika u borbenoj skupini ne znači gubitak samo jednog vojnika. U zbrinjavanje se moraju uključiti i ostali pripadnici, dok zapovjednik istodobno mora nastaviti upravljanje operacijom i osigurati njegovo izvlačenje. Zbog toga se na tečaju nije tražila samo medicinska stručnost. Od polaznika se očekivalo da u stresnim uvjetima ostanu sabrani, razumiju svoju ulogu, pravilno rasporede zadaće i provedu točno propisane procedure. Posebna pozornost posvećena je velikim krvarenjima i ozljedama dišnih putova, a prema riječima jednog od instruktora upravo su velika krvarenja jedan od glavnih uzroka smrti u borbenim situacijama. Takav pristup vidljiv je i u jednom od scenarija koji smo zatekli tijekom obuke. Instruktori koji su bili na evaluaciji odlučili su organizirati situaciju u kojoj će svaki polaznik jednom preuzeti ulogu glavnog medicinara (lead medic), a zatim i vođe tima (team leader). Ideja je bila da svatko iskusi odgovornost različitih uloga u uvjetima visokog stresa jer u stvarnoj operaciji učinkovitost ne ovisi samo o sposobnosti pojedinca da pruži medicinsku pomoć nego i o tome koliko dobro cijeli tim funkcionira. Posebnost je tečaja u tome da polaznici nisu došli samo naučiti kako zaustaviti krvarenje ili zbrinuti ozljedu. Njihova je zadaća postati instruktori koji će jednog dana te druge pripadnike naučiti tim postupcima. Jedan od instruktora bio je pripadnik njemačke vojske. Među zadaćama instruktora iz NSOU-u bilo je i praćenje kako budući instruktori iz Zapovjedništva specijalnih snaga organiziraju i provode obuku te kako znanje i vještine prenose polaznicima. Izrazio je zadovoljstvo načinom na koji su svi pristupili obuci, od instruktora do polaznika. Bili su usredotočeni na zadaću i misiju, a nije im bio problem ostati dokasno kako bi pripremili ili proveli pojedine zadaće. Takav pristup važan je upravo zato što instruktor ne prenosi samo postupak nego i način razmišljanja. U stvarnoj situaciji neće biti dovoljno znati što treba napraviti. Potrebno je znati kad to napraviti, kojim redoslijedom, kako istodobno zaštititi sebe i ranjenika te kako uskladiti medicinsku intervenciju s taktičkom situacijom. Tečaj je stoga zamišljen kao kombinacija teorije, praktičnog rada i scenarija u kojima polaznici moraju pokazati da mogu primijeniti naučeno. Doktor John Torres, instruktor i voditelj tima na tečaju, specijalist traumatologije i liječnik s ratnim iskustvom iz Iraka, objasnio je da je dvotjedna obuka podijeljena u dvije osnovne cjeline. Istaknuo je da se u prvom tjednu pripadnike specijalnih postrojbi obučava kako biti instruktori i kako prenositi znanje polaznicima. U drugom tjednu uče kako provesti obuku iz TCCC-a, što znači da tad sami kreiraju kurikul obuke, predavanja koja će održati, scenarije u koje će uključiti polaznike.

Tri faze taktičkog zbrinjavanja

TCCC se temelji na postupnom zbrinjavanju ranjenika ovisno o taktičkoj situaciji. Doktor Torres ističe tri faze: zbrinjavanje pod vatrom (Care Under Fire – CUF); taktičko zbrinjavanje na terenu (Tactical Field Care – TFC); i na kraju taktičku evakuaciju te skrb tijekom evakuacije (Tactical evacuation Care – TAC). Objašnjava da se u prvoj fazi provodi osnovno zbrinjavanje ranjenika za vrijeme borbenih djelovanja, odnosno osiguranje ranjenika, borba s protivnikom i izvlačenje ugrožene osobe iz zone borbenog djelovanja. Tek nakon izvlačenja ranjenika na sigurniju poziciju slijedi druga faza, u kojoj je moguće provesti opsežnije medicinske postupke. Treća faza je evakuacija ranjenika. Obuka u Divuljama uključila je sve tri faze. Doktor Torres pohvalio je hrvatske polaznike te istaknuo njihovu motiviranost i obučenost.

Stres kao dio obuke

Među dojmljivijim elementima obuke bili su scenariji u kojima se polaznike namjerno izlagalo jakim podražajima. Umjetna krv oponašala je velika krvarenja, zvučnici su reproducirali sirene i vriskove, stroboskop je stvarao bljeskove, a prostor je ispunjavan umjetnim dimom. Cilj nije bio šokirati polaznike radi samog šoka. Naprotiv, stres je sastavni dio scenarija jer se upravo pod stresom provjerava jesu li postupci dovoljno uvježbani da ih je moguće provesti automatski i pravilno. Kad se u stvarnoj situaciji istodobno čuju eksplozije, pucnjava, zapomaganje ranjenika i zapovijedi članova tima, medicinar ne smije dopustiti da kaos poremeti redoslijed postupaka. Takav pristup dodatno potvrđuje i iskustvo pripadnika ZSS-a, koji je prošao američke programe obuke combat medic. Istaknuo je da je obuka provedena u Divuljama realistična i stresna. Zapovjedništvo specijalnih snaga svoje borbene bolničare školuje u inozemstvu, a osim rada u okružju simuliranih borbenih uvjeta, prolaze praksu i u civilnim medicinskim institucijama. Koliko se u Oružanim snagama prepoznaje važnost razvoja ove sposobnosti, potvrđuje i general-bojnik Boris Zdilar, pomoćnik načelnika Glavnog stožera OSRH za zdravstvo. “Ovo je sigurno nešto najvrednije što radimo u zdravstvu, a vrijedno je i inače. Ovakve stvari glavu spašavaju, ova razina, combat medic, paramedic, dečki su izvanredni. To su takve kompetencije, to mnogi doktori ne mogu obaviti”, rekao je. Istaknuo je da su pripadnici ZSS-a koji su završili inozemnu obuku za combat medic stekli vrlo širok spektar medicinskih znanja i praktičnih vještina. Kao primjer naveo je vježbu na Udbini, na koju je doveo predstavnike civilnih zdravstvenih institucija. “Ja sam vodio na Udbinu, na tu vježbu, predstavnike civilnih institucija, ravnatelje bolnica, šefa kirurgije, šeficu anestezije, predsjednika Liječničke komore itd. Oni nisu mogli vjerovati što rade ti dečki. Primjerice, dreniraju prsni koš, otvaraju dišni put, rade traheotomije, ukratko, sve vrste zaustavljanja krvarenja i napredno održavanje života”, istaknuo je Zdilar. Upravo zbog takvih sposobnosti u ZSS-u se želi uspostaviti sustav koji neće ovisiti isključivo o tome da pojedinci odlaze na školovanje u inozemstvo. General Zdilar ističe da se to mora razvijati, stoga se došlo na ideju o otvaranju škole za razinu combat medic, koja bi počela iduće godine. Plan je da nastavu provode instruktori certificirani kroz NATO SOMID zajedno s vojnim liječnicima, uz potporu civilnih bolnica. Praktični dio obuke trebao bi se provoditi u bolnicama u Požegi, Zagrebu i Splitu.

Od borbenog spasioca do razine paramedic

Planirani hrvatski sustav pritom neće odmah biti usmjeren na najvišu razinu. General Zdilar navodi da je riječ o postupnom razvoju sposobnosti te da bi se počelo sa srednjom razinom. Prva je razina borbeni spasilac (combat lifesaver), nakon toga je combat medic. Treća je paramedic, koju polaze instruktori na ovoj obuci za stjecanje certifikata. Unutar razine paramedic postoje juniori i seniori. Srednja razina daje također velike kompetencije i ključna je za spašavanje života u izravnom ratu. Prvi korak prema uspostavi škole već je napravljen. Nastavni plan i program pripremljeni su, a početak škole za razinu combat medic planiran je za ožujak sljedeće godine. Nastava bi se trebala provoditi na Hrvatskom vojnom učilištu, u vojarni “Admiral flote Sveto Letica-Barba” te u Zavodu za pomorsku medicinu u sklopu KBC-a Split – Križine. Za zdravstveni sustav Oružanih snaga to znači stvaranje sposobnosti koja je posebno važna u situacijama u kojima liječnik nije neposredno dostupan. General Zdilar naglašava upravo taj aspekt: “Kako razvijamo ostale stvari u vojsci i kako se vojska modernizira, valja naglasiti i ovaj segment koji je isto tako važan jer znanje koje se stječe na ovakvim obukama znači razliku između života i smrti.”Iskustvo s NATO-ovih tečajeva kao temelj domaćeg sustava

Iskustvo s NATO-ovih tečajeva kao temelj domaćeg sustava

Zapovjednik ZSS-a brigadir Ivan Miloš ističe da ideja o razvoju ove sposobnosti nije nastala preko noći. NATO-ovi tečajevi koriste se već godinama, a njihova je vrijednost upravo u tome što omogućuju razvoj domaćih instruktora prema standardima koji vrijede u međunarodnom okruženju. Objašnjava da NSOU radi prije svega sa specijalnim snagama, ali suradnja se postupno širi i na konvencionalne snage. Za ZSS je posebno važna mogućnost proširenja baze instruktora TCCC-a. U operacijama je presudno ne samo sačuvati ljudski život, spasiti život u izdvojenom području, nego imati i autonomiju spašavanja života s obzirom na to da nema liječnika na dispoziciji. Dodao je kako je važan i moralni aspekt – spoznaja pripadnika da će u trenutku kad mu je potrebna pomoć biti kvalitetno zbrinut. Tečaj pritom nije namijenjen samo pripadnicima jedne postrojbe nego je međunarodnog karaktera, a u njemu sudjeluju i pripadnici drugih grana Oružanih snaga. Važno je pritom razlikovati polaznike koji prolaze cijeli instruktorski program od onih koji na tečaju stječu kvalifikaciju na razini borbenog spasioca. Neće svi sudionici dobiti instruktorski certifikat; dio njih završava program kao CLS osoblje, dok je primarna svrha tečaja stvaranje nove skupine certificiranih instruktora.

Znanje koje se mora stalno obnavljati

Jedan od hrvatskih polaznika koji je prošao inozemne programe posebno je upozorio na problem održavanja stečenih znanja i vještina. “Znanja koja sam stekao nisu poput vožnje bicikla, da ih se nakon duljeg vremena nekorištenja lako implementira. Ona se uvijek moraju upotrebljavati i osvježavati”, rekao je. Upravo zato smatra važnim omogućiti hrvatskim combat medicima kontinuiran kontakt s civilnim zdravstvenim sustavom, prije svega praksom na hitnom prijmu. “Bilo bi idealno da se promijeni zakonska regulativa, koja bi nam dopustila praksu u bolnicama na hitnom prijmu. Na taj način pomažemo svojim znanjima i vještinama civilnom sektoru, a vojnom pomažemo tako što kontinuirano osvježavamo svoje znanje”, rekao je. Tu želju istaknuo je i kao osobnu motivaciju. “Problem je što hrvatska javnost ne zna za nas i kojim vještinama raspolažemo. Ovo je jedan od načina da sazna za nas i postane svjesna našeg postojanja i činjenice da mi stojimo na raspolaganju hrvatskom narodu”, dodao je.

Cilj je vlastita sposobnost

Tečaj u Divuljama nije bio sam sebi svrha. Važnost mu je upravo u tome što je jedan od koraka prema stvaranju domaćeg sustava koji će moći samostalno školovati i održavati vlastite instruktore taktičke medicine. Instruktor temeljnih vještina i taktičke medicine unutar ZSS-a naglašava da certifikacija sama po sebi nije završetak procesa. Da bi se sposobnost zadržala, potrebno je kontinuirano provoditi obuku. “Ova je certifikacija uvjetovana daljnjim obukama. Cilj koji bih najviše volio vidjeti je da imamo nešto slično ovoj obuci u Hrvatskoj. To znači da imamo certificiranu obuku taktičke medicine specijalnih snaga u Hrvatskoj, gdje ja kao instruktor mogu provesti obuku, potpisati diplomu koja će biti prepoznata unutar NATO-a, čime povećavamo svoju sposobnost za daljnje zadaće. Znači, stvar je svega da budemo operativni u međunarodnom okruženju”, rekao je. Upravo se u toj rečenici najbolje vidi šira svrha dvotjednog tečaja u Divuljama. Nije riječ samo o još jednoj specijalističkoj obuci nego o pokušaju da se znanje postupno prenese iz međunarodnih centara i stranih vojnih sustava u vlastitu sposobnost. Pripadnik koji danas uči kako provesti TCCC sutra treba biti sposoban to znanje prenijeti novom polazniku, a taj polaznik jednog dana drugima. U borbenim uvjetima ta se sposobnost ne mjeri brojem završenih tečajeva ili certifikata. Mjeri se vremenom potrebnim da se zaustavi krvarenje, osigura dišni put, stabilizira ranjenik, organizira njegovo izvlačenje i omogući da pomoć stigne do njega prije nego što ozljeda postane smrtonosna. U Divuljama je zato poseban naglasak bio na realističnosti. Sirene, vriskovi, dim, stroboskopska svjetla, umjetna krv, ranjenici i nepredvidivi scenariji nisu bili dodatak obuci, nego njezin sastavni dio. Polaznici su morali pokazati da u takvim uvjetima mogu ostati funkcionalni, donositi odluke i provoditi naučene postupke. Krajnji je cilj puno širi od same obuke pojedinca. Kako se u Hrvatskoj bude razvijala škola borbene medicine, iskustvo stečeno na američkim i NATO-ovim programima trebalo bi se pretvoriti u domaći sustav obrazovanja, certificiranja i održavanja sposobnosti. Od borbenog spasioca, preko razine combat medic, pa sve do naprednih razina paramedicinske skrbi, riječ je o postupnom stvaranju medicinske sposobnosti koja mora funkcionirati tamo gdje je pomoć najpotrebnija – u uvjetima u kojima su vrijeme, prostor i sigurnost ograničeni, a svaka pogreška može izravno utjecati na život ranjenika.

Tekst: Tomislav Vidaković

Foto: ZSS